tradicijska brodogradnja, gradnja brodica i manjih obalnih brodova, kakvi su od davnina služili zadovoljavanju potreba lokalnoga stanovništva (ribolov, prijevoz ljudi, tereta, stoke). Takve su brodice i brodovi npr. → batana, → bracera, → bragoc, → gajeta, → guc, → kaić, → kuter, → leut, → loger, → pasara, → pelig, → štilac, → trabakul, → trajta. Većina tipova plovi i danas, nekih ima vrlo malo (bracera, trabakul, pelig, loger), a neki se i dalje grade te plove (pasara, gajeta).
Tradicijska brodogradnja zasnovana je na obrtničkoj maloserijskoj proizvodnji u manjim brodogradilištima (škverovi), korištenju tradicionalnih brodskih konstrukcija, formi, materijala (drvo), tehnologija izradbe i alata, a graditelji (kalafati) vještinu su stjecali naukovanjem i predajom među naraštajima. Danas tradicijska brodogradnja najčešće podrazumijeva gradnju drvenih plovila (drvena brodogradnja) namijenjenih rekreaciji ili turizmu. U širem smislu, tradicijskom se brodogradnjom smatra gradnja bilo kojega povijesnog plovila uz očuvanje autentičnosti oblika, dimenzija, materijala i tehnologije izradbe. (→ brodovi na vesla i jedra; plovila unutarnje plovidbe)
Hrvatska tradicijska brodogradnja, zahvaljujući dugovječnosti i značenju s kulturnopovijesnog, umjetničkog, ambijentalnog, etnološkog i znanstvenoga stajališta, važan je dio hrvatske kulturne baštine te nacionalne materijalne i duhovne kulture, pa se u posljednje doba sve više pozornosti posvećuje njezinu očuvanju i popularizaciji. To se provodi projektima rekonstrukcije i revitalizacije pojedinih povijesnih plovila te projektima istraživanja povijesnih i tehnoloških aspekata toga dijela brodogradnje, a popularizaciji i edukaciji novih naraštaja pridonose sve mnogobrojniji muzeji, stručna i znanstvena publicistika i sl.
Temeljne su aktivnosti u očuvanju brodograđevnog i pomorskog nasljeđa restauracija i rekonstrukcija plovila, u vidu makete i modela ili u naravnoj veličini. Rekonstrukcija podrazumijeva adaptaciju starih plovila ili interpolaciju novih struktura na njima, radi ostvarenja nove uporabne vrijednosti ili cjelovitosti. Restauracija (revitalizacija) obuhvaća zahvate na ponovnom uspostavljanju funkcionalnosti plovila povijesne vrijednosti. Oba se postupka provode na osnovi prethodnog istraživanja, kojim se kroz objektivno sagledavanje i ispitivanje povijesnih, estetskih i tehničkih odlika utvrđuje umjetnička i znanstvena vrijednost tradicijskoga drvenog broda. Time se sprečava daljnja degradacija baštine, osigurava očuvanje pravih vrijednosti i stvara nova kvaliteta.
Hrvatska brodograđevna tradicija
Kako Hrvati od doseljenja u današnju domovinu žive uz more, plovidba, pomorstvo i ribolov dio su njihove egzistencije. Ovladavši nakon doseljenja brodograđevnim umijećem, razvili su vlastite konstrukcije i tehnike. Ponajprije se to odnosi na gradnju rebara iz triju ili više dijelova, primjenu proveze dna (vodoravnog nosača koji povezuje rebra pri dnu broda) i usadnika (pete) jarbola, dviju bočnih kobilica radi lakšeg izvlačenja brodice na kopno i boljega ponašanja na moru, zaobljena oblika glavnoga rebra i sl.
Osim sličnosti oblika jadranskih tradicijskih plovila (jadranska brodograđevna forma), u skladu s lokalnim potrebama i prilikama te ribolovnim alatima, pojedine su brodograđevne zajednice prihvaćale tipična rješenja brodograđevne forme. Do početka XVIII. st. na istočnojadranskoj obali razvilo se šest prepoznatljivih tradicija gradnje drvenih brodova: primorsko-istarska (Lošinj, Silba, Rovinj, Lovran, Punat), sjevernodalmatinska (Zadar, Nin, Biograd), srednjodalmatinska (Murter, Betina, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Vis), neretvanska (Komin, Rogotin, Opuzen), južnodalmatinska (Korčula, Mljet, Lastovo, Pelješac, Dubrovnik) i kotorska (Kotor, Perast, Bijela, Tivat). Jedno od najstarijih i glavnih središta jadranske tradicijske brodogradnje jest otok Korčula, odakle se brodograđevno umijeće proširilo na otok Murter i dalje istočnojadranskom obalom. Danas je najaktivnije središte drvene brodogradnje na Murteru, osobito u Betini, gdje djeluje tridesetak tradicijskih brodograditelja. Važnija su obrtnička brodogradilišta Brodogradilište i marina u Betini na Murteru, Loger u Omišu, Brodogradilište Sumartin na Braču, brodogradilišni obrt Pile u Betini i dr. (→ mala brodogradnja; brodogradnja; brodogradilište)
Očuvanje tradicijske brodograđevne baštine
U posljednje je doba u Hrvatskoj, zahvaljujući angažiranim pojedincima, Klasteru male brodogradnje te nekoliko strukovnih udruga, pokrenuta inicijativa za rekonstrukciju i revitalizaciju istočnojadranskih formi drvenih brodica, pa su obnovljene forme rovinjske batane, gajete lovranke, ninske kondure, gajete betinke, korčulanke i falkuše, korčulanskoga leuta trajte, neretvanske lađe, dubrovačke karake i galijuna, bracere i dr. Među poznatijim su projektima istraživanje i gradnja replike gajete falkuše Comeza-Lisboa, koje je pokrenula udruga Ars Halieutica iz Komiže, a među sudionicima i začetnicima ističu se Joško Božanić, → Velimir Salamon, ribari i brodograditelji te drugi entuzijasti. Replika je predstavljena na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. Rezultati istraživanja tradicijske brodogradnje objavljuju se na znanstvenim skupovima, u časopisu Brodogradnja (osobito V. Salamon i R. Markovina), a među vrednijim su monografskim djelima Metodologija i kriteriji za procjenu autentičnosti tradicijskog broda (V. Salamon, N. Bobanac, 1997) i Tradicijske brodice hrvatskog Jadrana (L. Keber, 2002).
U očuvanju tradicijske brodogradnje znatan je doprinos pojedinaca i udruga brodomodelara (→ brodomaketarstvo). Baština se predstavlja na povremenim izložbama maketa i artefakata tradicijske brodogradnje te u muzejskim zbirkama, od kojih se ističu one Muzeja betinske drvene brodogradnje, Ekomuzeja batana u Rovinju, Interpretacijskoga centra ribarske i pomorske baštine Ekomuzeja Mošćenička Draga, Hrvatskoga pomorskoga muzeja u Splitu, Ribarske zbirke u Komiži i dr.
J. Sladović: Kako se gradi barka. U: Zbornik otoka Korčule. Korčula, 1970., str. 148‒155.
M. Kozličić: Hrvatsko brodovlje. Split–Zagreb, 1993.
T. Tabain: Osnivanje, oblikovanje i gradnja barki na otoku Korčuli, od drevnih vremena do danas. Brodogradnja, 43(1995) 3, str. 219‒224.
G. Filipi: Betinska brodogradnja: etimologijski rječnik pučkog nazivlja (A‒K). Čakavska rič, 25(1998) 1‒2, str. 1‒96.
L. Keber: Tradicionalne brodice hrvatskoga Jadrana. Zagreb, 2002.
R. Markovina, T. Ukalović: Tradicionalna tehnologija gradnje korčulanske barke-brodice (ribarice-gajete). U: XX. simpozij Teorija i praksa brodogradnje (In memoriam prof. Leopold Sorta) (zbornik radova). Zagreb, 2010., str. 105‒127.
V. Salamon: Obo gajeti falkuši. Brodogradnja, 61(2010) 4, str. 417‒421.
D. Radić: Trogirska tradicijska brodogradnja. Ethnologica Dalmatica, 22(2015) 1, str. 149‒196.
T. Nikolić Đerić: Ekomuzej Batana kao »čuvar« tradicijske brodogradnje Rovinja. Ethnologica Dalmatica, 22(2015) 1, str. 285‒293.
V. Salamon: Hrvatski tradicijski brodovi. U: More – hrvatsko blago (zbornik radova). Zagreb, 2016., str. 673–710.
Muzej betinske drvene brodogradnje
Ekomuzej Mošćenička Draga, Interpretacijski centar ribarske i pomorske baštine
