Vranjanin, Lucijan (talijanski Luciano Laurana) (Vrana kraj Zadra ili Zadar, između 1420. i 1425 – Pesaro, 1479), arhitekt, graditelj i vojni inženjer, jedan od najistaknutijih predstavnika europske renesansne arhitekture XV. stoljeća.

U izvorima se pojavljuje u različitim oblicima imena, među kojima su magistro Luciano, Luciano da Zara Ingegnero te Lutianus quondam Martini de Jadra, kako je zabilježeno u njegovu testamentu iz 1479. U starijoj se literaturi često pokušavalo uspostaviti njegovu pripadnost određenoj zadarskoj klesarskoj obitelji ili povezati ga s istoimenim suvremenim umjetnicima, no za takve pretpostavke ne postoje čvrsti arhivski temelji te ih suvremena kritička historiografija uglavnom odbacuje. Zbog potpunog izostanka pouzdanih podataka o njegovu formativnom razdoblju, kao i zbog nedostatka ranih djela koja bi mu se mogla sigurnije pripisati stilsko-kritičkom analizom, Laurana je ostao problemskom figurom kada je riječ o njegovu školovanju i ranim profesionalnim iskustvima. Mogući utjecaji kasnoantičke i srednjovjekovne arhitekture istočne obale Jadrana, ponajprije iz Zadra, Splita i Pule, odnosno u najvećoj mjeri Dioklecijanove palače u Splitu i trijumfalnog luka obitelji Sergi u Puli, mogu se tek načelno pretpostaviti, bez mogućnosti preciznije rekonstrukcije njegova obrazovnog puta. Starija se hipoteza o njegovu boravku u Veneciji, ili čak Firenci, temeljena na usputnoj napomeni Giorgia Vasarija o neimenovanom Schiavoneu, učeniku Filippa Brunelleschija, danas također smatra nedovoljno utemeljenom.

Pouzdano dokumentirana, već zrela faza njegova djelovanja započela je sredinom 1460-ih u sjevernoj i srednjoj Italiji. Prvi njegov sigurni spomen odnosi se na natječaj za projekt za Porta Maggiore u Fanu iz travnja 1464. koji nije dobio, a u kojem se isprva navodi kao magister Felicianus, da bi već sljedeće godine njegovo ime bilo ispravljeno u Lucianus. Ti dokumenti, zajedno s nizom pisama iz mantovskoga i pesarskoga kruga, upućuju na to kako je Lucijan Vranjanin u to doba bio visoko cijenjen i već formirani stručnjak, angažiran ponajprije kao projektant i savjetnik, a ne kao izvođač. Od kraja 1464. ili početka 1465. bio je u službi Ludovica III. Gonzage u Mantovi, a istodobno je povremeno djelovao u Pesaru na dvoru Alessandra Sforze. U pismima iz toga razdoblja spominje se kao autor savjeta i nacrta za različite građevinske zahvate za Ludovica Gonzagu, što potvrđuje njegovu projektantsku ulogu.

Tijekom boravka u Pesaru odlazio je i u Urbino, gdje se uključio u pripreme za gradnju nove vojvodske palače Federica da Montefeltra. U ožujku 1466. izrijekom se spominje njegov model palače koji je trebao donijeti urbinskom vojvodi u Milano kako bi s njime detaljnije razradio projekt. Od sredine 1466. do 1472. boravio je uglavnom u Urbinu sudjelujući u gradnji palače, a iz jednoga spora koji je imao sa stanovitim zidarom oko mjerenja i plaćanja radova potkraj 1467. može se zaključiti kako su radovi na tornjevima bili u tijeku. Godine 1468. Federico da Montefeltro izdao je Lucijanu Vranjaninu povelju o imenovanju kojom ga je postavio za glavnoga inženjera i voditelja gradnje vojvodske palače u Urbinu, s ovlastima nad svim majstorima angažiranima na gradilištu. Ta isprava, u kojoj se izričito ističe važnost arhitekture utemeljene na matematici i geometriji, svjedoči o Lucijanu Vranjaninu kao graditelju izrazito humanističke formacije, čije se znanje shvaćalo kao dio sustava slobodnih umjetnosti. Premda je u toj povelji imenovan architettore i glavnim nadzornikom radova, suvremena istraživanja sve jasnije ističu presudnu ulogu samoga Federica da Montefeltra u oblikovanju koncepcije palače, te da nije bio tek mecena nego aktivni sudionik u određivanju dimenzija, funkcionalne organizacije, reprezentativnog programa i simboličke artikulacije zdanja. Vojvodsku palaču stoga valja promatrati kao rezultat zajedničkoga intelektualnog i političkog projekta, a ne isključivo kao ostvarenje individualne umjetničke vizije.

Lucijanov nešto trajniji boravak u Urbinu dodatno potvrđuju i kupoprodajni ugovori o kupnji dviju kuća, a iz kasnijega bilježničkog zapisa zna se da je posjedovao i jedno poljoprivredno zemljište. Sredinom 1472. otišao je u Napulj, na dvor kralja Ferdinanda I. Napuljskoga (Ferrante Aragonski), gdje mu je kao majstoru ljevaču topova (mestre Lucian Laurana, mestre de artilleries,…) potkraj srpnja isplaćeno 60 dukata. U rujnu iste godine zabilježene su također isplate za rad na napuljskoj utvrdi Castel Nuovo.

Nakon boravka u Napulju u službi Ferdinanda I. Napuljskoga, vratio se 1474. u Pesaro, gdje je sve do smrti 1479. sudjelovao u projektiranju i gradnji Rocca di Pesaro, tzv. tvrđave Costanza. Temelji istočne kule bili su postavljeni u proljeće 1474., ali je ostalo nejasno je li Lucijan Vranjanin preuzeo upravljanje gradilištem kao arhitekt i graditelj ili i kao autor projekta. Kasniji dokumenti o narudžbama arhitektonskih elemenata velikoga dvorišta, stupova, kapitela, lukova i dr. upućuju na to je barem dovršetak tvrđave i njezin unutarnji raspored nastao po njegovu razrađenom projektu, no sama je tvrđava potpuno dovršena tek početkom XVI. st. po izmijenjenom projektu.

Zbog sličnosti s tvrđavom Costanza u Pesaru te nekim rješenjima vojvodske palače u Urbinu, Lucijanu Vranjaninu pripisuje se i cjelokupan projekt nešto manje tvrđave u Senigalliji (Rocca Roveresca) započete 1474., no kako anonimna kronika iz 1479. navodi samo da je most prema gradu sagrađen prema njegovu projektu, to autorstvo ostaje upitno. U Pesaru je vjerojatno sudjelovao i na dovršetku vojvodske palače, gdje je 1457. već bila izgrađena »velika dvorana«, a uporište za takvu tezu pružaju prozori prema trgu oblikovani na sličan način kao oni na vojvodskoj palači u Urbinu. S druge strane pripisivanje dvorišta Gonzagina dvorca u Mantovi Lucijanu Vranjaninu, na temelju sličnosti s rješenjem kutnoga spoja arkada u dvorištu vojvodske palače u Urbinu, opovrgnuto je kasnijim dokumentima koji tu izvedbu pripisuju Luci Fancelliju. Ta druga, završna faza Vranjaninova djelovanja u Pesaru (1474−79), nakon odlaska iz Urbina, obilježena je jačim naglaskom na fortifikacijsku arhitekturu i inženjerske aspekte gradnje.







Vojvodska palača u Urbinu

Vojvodska palača u Urbinu središnje je i sigurno djelo opusa Lucijana Vranjanina te jedno od ključnih ostvarenja arhitekture talijanskoga quattrocenta, u kojem se na osobit način očituje autorova projektna metoda i dobro poznavanje leksika ranorenesansne arhitekture zasnovane na antičkim uzorima. Na složenoj parceli i uz uključivanje starijih građevnih struktura oblikovao je jedinstvenu arhitektonsku cjelinu koja povezuje rezidencijalne, reprezentativne i administrativne funkcije u koherentnu cjelinu.







Gradnja palače odvijala se na iznimno složenom urbanom i topografskom sklopu koji je uključivao stariju jezgru iz XIII. i XIV. st. te neposredno prije podignuto istočno krilo, tzv. palazzina della Iole (1455−60). Umjesto radikalnoga rušenja postojećih struktura, Lucijan Vranjanin primijenio je strategiju postupnog objedinjavanja zatečenih građevina u koherentan arhitektonski sustav, nedvojbeno u dogovoru s vojvodom Federicom da Montefeltrom, pri čemu je projektni koncept bio usmjeren na usklađivanje funkcionalnih, reprezentativnih i simboličkih zahtjeva dvorske rezidencije. Time je stvoren jedan od prvih primjera renesansne palače shvaćene kao složeni prostorni organizam, koji se u literaturi često navodi kao amblematski primjer »idealnoga grada«, odnosno koji se, slijedeći poznatu formulaciju pisca Baldassarrea Castiglionea iz djela Il Cortegiano (1528), opisuje kao »grad u obliku palače«. U tom se kontekstu u literaturi često spominju i tri poznate slike »idealnoga grada«, koje su se u starijoj historiografiji povremeno dovodile u vezu s urbinskim kulturnim krugom druge polovice XV. st. Nesigurnih su atribucija, a danas se nalaze u Urbinu, Baltimoreu i Berlinu. Slika iz Urbina se nekoć pripisivala Pieru della Francesci, potom i Lucijanu Vranjaninu, Francescu di Giorgiu Martiniju ili Melozzu da Forlìju, no takve se atribucije danas smatraju nedostatno utemeljenima. Premda ne postoje čvrsti dokazi koji bi Lucijana Vranjanina povezivali s nastankom tih slika, ona iz Urbina je, zbog visoke preciznosti dizajna i konceptualne sličnosti u uporabi klasičnih arhitektonskih elemenata s onima prisutnima u vojvodskoj palači, njemu najbliža.

Istaknuto mjesto u tom kontekstu ima pročelje prema dolini, artikulirano nizom superponiranih lođa i flankirano dvjema cilindričnim kulama (torricini). To rješenje je vjerojatno nadahnuto onim na utvrdi Castel Nuovo u Napulju te na novoj papinskoj palači u Rimu, koji zajedničko ishodište imaju u još antičkom konceptu ulaza branjenoga dvjema kulama, no ono ovdje istodobno odgovara na konstruktivne probleme visinske razlike terena i oblikuje reprezentativnu sliku palače kao utvrđene, ali rafinirane rezidencije. Ritam osi, prozora i vrata kao i smirenost ploha klesanoga kamena, s naglaskom na niz superponiranih lođa postavljenih po središnjoj osi, stvaraju dojam jasnoće i odmjerene monumentalnosti, bez dekorativne prenaglašenosti. U tom se dijelu palače Lucijan Vranjanin potvrdio kao arhitekt koji se klasičnim elementima ne koristi kao citatima, nego kao sredstvima prostorne i proporcijske kontrole.







U konceptualnom smislu još je važnije unutarnje dvorište palače (Cortile d’onore), s arkadama na stupovima blago povišenih lukova i precizno, na posve nov način riješenim uglovima. To rješenje, u kojem se u uglovima umeće zid L oblika raščlanjen parom visokih pilastra »divovskoga« odnosno »velikog« reda omogućava da se donji polustupovi i lukovi na krajevima arkada jasno razdvoje i logično zaključe kao autonomna, a ipak povezana cjelina. Time se dokida trajan problem »lomljenja« arkadnoga niza i statički oslabljenog spoja u uglovima dvorišta, a posebice presijecajućih lukova na ugaonom spoju, kada sučeljene arkade dijele jedan stup, stvarajući njihovu ne samo vizualnu već i konstruktivnu logičnu vezu. Razlike u oblikovanju pročelja s tornjevima i dvorišta palače otvorile su pitanja o Vranjaninovom autorstvu ne samo ugaonoga rješenja već i čitavog arkadnog niza, no unatoč prijedlozima da se ono, kao projekt čitavoga dvorišta pripiše Francescu di Giorgiu Martiniju, takvi prijedlozi nisu opće prihvaćeni, prvenstveno jer se slično rješenje u dvorištu palače u Gubbiju ipak bitno razlikuje od onoga u Urbinu, te zbog činjenice kako se u sporu iz 1467. spominju križni svodovi koji se uglavnom javljaju u trjemovima dvorišta. Ukupnim dizajnom dvorišta s jasnom i logičnom horizontalnom i vertikalnom artikulacijom, a ponajprije po ugaonom rješenju koje se potom ubrzo počelo »citirati«, Lucijan Vranjanin je izveo jedno od najsugestivnijih ostvarenja renesansne arhitekture druge polovice XV. stoljeća. Zidne plohe raščlanjene su pilastrima, a završni vijenac s natpisom dodatno naglašava cjelovitost i mjeru arhitektonske kompozicije. Takva organizacija prostora jasno upućuje na koncept arhitekture Leona Battiste Albertija, utemeljen na matematički određenim proporcijama i harmoniji dijelova.

U literaturi se često raspravlja o odnosu Lucijana Vranjanina prema Leonu Battisti Albertiju i Pieru della Francesci, koji su istodobno djelovali u krugu urbinskoga dvora. Iako ne postoje izravni dokazi o formalnom školovanju kod Albertija, pa čak ni o kakvoj suradnji s njime tijekom Vranjaninova boravka u Mantovi ili Urbinu, niz elemenata u urbinskoj palači, osobito jasnoća proporcija, shvaćanje arhitekture kao racionalne discipline te naglasak na geometrijskoj osnovi projekta, upućuje na snažan utjecaj albertijanskoga mišljenja. S druge strane, u suptilnom tretmanu svjetla, kolorističkoj osjetljivosti kamene mase i uravnoteženju punih i praznih ploha, prepoznaje se i blizina vizualne kulture vezane uz djelovanje Piera della Francesce.

Pitanje autorstva pojedinih dijelova palače, osobito u vezi s kasnijim zahvatima Francesca di Giorgia Martinija (nakon 1476), ostaje predmet rasprava. Danas prevladava mišljenje da je Lucijan Vranjanin autor temeljne projektne koncepcije i ključnih arhitektonskih rješenja, dok su pojedine modifikacije i dogradnje rezultat kasnijih faza gradnje. Iako stoga ne možemo sa sigurnošću definirati arhitektonski jezik Lucijana Vranjanina zbog nedostatka elemenata o njegovoj aktivnosti prije one u Urbinu i zbog brojnih otvorenih pitanja o vojvodskoj palači, nema sumnje da je njegov projekt onaj koji je odredio opću konfiguraciju i glavne elemente koji čine vojvodsku palaču u Urbinu jednom od najoriginalnijih arhitektura XV. stoljeća (F. P. Fiore, 2005).

Lucijan Vranjanin se u povijesti arhitekture smatra inicijatorom novoga klasičnog izraza u Urbinu, obilježenoga jasnoćom, ozbiljnošću i discipliniranom uporabom antičkih elemenata. Njegovo djelo označava prijelaz od rane renesanse prema zrelijim oblicima visoke renesanse te je imalo snažan odjek u kasnijem razvoju dvorske arhitekture u Italiji. Koncepcija palače kao složenoga arhitektonskog sustava, u kojem se objedinjuju urbani, rezidencijalni i simbolički aspekti vlasti, učinila ga je jednim od ključnih protagonista arhitekture europske renesanse XV. stoljeća. Pripisivanje slika idealnih gradova i pojedinih drugih projekata ostaje otvoreno pitanje te se danas uglavnom smatra dvojbenim.