Objavljeno:
Ažurirano: 1. veljače 2019

gajeta, tradicijska ribarska brodica zaobljena trupa, širega pramca i oštrije krme. Osim za ribarenje, služila je za prijevoz ljudi, stoke i različita tereta, čak i za ratovanje. Na Korčuli je bila duga 4–10 m i nosivosti 3–6 t, u srednjoj Dalmaciji, kao teretna, težačka brodica, dosezala je duljinu do 12 m i nosivost 5–12 t, a na Visu (falkuša) bila je duga 8,5–10 m i imala nosivost 5,5–8 t; kraće brodice (4–5 m) zvane su gajeticama. U početku je bila pogonjena veslima (dva do četiri) i latinskim jedrom, nakon I. svj. rata prevladalo je oglavno jedro (treva) s dvjema okrižicama (lantine), a nakon II. svj. rata pogonjena je ugrađenim dizelskim motorom. Ima lagan trup sa zaoštrenim podvodnim dijelom te široku palubicu (škaf) na pramcu ili krmi za rukovanje ribarskim mrežama i drugim alatima te za smještaj tereta. Teretne gajete, veće nosivosti, grade se s palubom po cijeloj duljini.

Razvijena još u XVI. st., gajeta je kao stabilna, brza i okretna brodica bila zastupljena na istočnoj jadranskoj obali i većem dijelu Sredozemlja (Italija, Malta, Kreta, Katalonija). Slikovni prikaz uskočke gajete u borbi s Turcima dao je Martin Rota Kolunić 1571. Na istočnojadranskoj obali ime joj se u pisanom obliku spominje još u XVII. st. Gradila se u Korčuli, Komiži, Betini, Trogiru, Lovranu, o čemu ovise i izvedbene inačice. Lokalno se nazivala i barka, barčica, brod (Betina, zadarski akvatorij), lađa (Šepurine), plaviza (Lošinj), lovranski guc (Lovran), gaeta i gojeta (Boka kotorska), ponekad i bracera, a prema namjeni u ribarenju i svićarica, bjankarica, sinjol ili sinjal (Split), te pri prijevozu tereta manzera i traget.

Uskočka gajeta prema prikazu M. R. Kolunića iz 1571.

Gajeta korčulanka se stoljećima gradila na području Korčule i bliže okolice i najdugovječniji je istočnojadranski tip gajete. Od ostalih se razlikuje po podvodnome dijelu koji je ribolik, dok joj je nadvodni dio malo zatupljen, a prijelaz s podvodnoga u nadvodni dio oštar, u ribarica često i prenaglašen. Pramac do jarbola pokriven je palubicom, s lijeve strane nisko ograđenom palubnim obrubnikom (kuvertela, murada, partigeta, faka), s bočnim rubnicima kojima se zatvarala razma (koriduri). Gradila se duljine 4‒10 m, nosivosti do 6 t, a opsluživala su je dva do četiri člana posade. Korčulanski graditelji iskustvo u gradnji gajete prenosili su diljem jadranske obale i svijeta, prilagođavajući temeljnu korčulansku formu potrebama lokalnih uvjeta. Danas su u Korčuli ostala tek dva brodograditelja drvenih brodova, Marin Šale u Žrnovskoj Banji i Igor Čulić u Lumbardi.

Betinska gajeta nastala je pod utjecajem korčulanske brodogradnje, kada se 1745. korčulanski brodograditelj Paško → Filipi doselio u Betinu na Murteru i ondje osnovao prvo brodogradilište. Zadržana je klasična korčulanska tehnologija gradnje drvene brodice (metoda dodirivanja platica). Forma je prilagođena uvjetima kornatskog i murterskog akvatorija i potrebama tamošnjega stanovništva, kojemu je brodica ponajprije služila za prijevoz prema posjedima na Kornatskim otocima, a zatim kao ribarica. Stoga je betinska gajeta čvršća i veće nosivosti, s palubicom na pramcu i krmi. Opsluživale su je dvije do četiri osobe. Tradiciju gradnje betinskih gajeta nastavio je niz brodograditeljskih obitelji, među kojima su istaknuti pojedinci nedavnih naraštaja Branimir Uroda, Hrvoje Filipi, Šime Šandrić, Čedomir Burtina, dok danas u Betini aktivno djeluje oko 30 brodograditelja drvenih brodova.

Betinska gajeta Cicibela, obnovljena u brodogradilištu Čedomira Burtine iz Betine

Betinska gajeta Barba Tone, obnovljena u brodogradilištu Čedomira Burtine iz Betine, 2013.

Umijeće gradnje betinske gajete zaštićeno je nematerijalno kulturno dobro RH, a betinska gajeta Cicibela izgrađena 1931., posljednji sačuvani primjerak izvornoga tipa, također ima status kulturnoga dobra. Osnovane su Udruga Betinska gajeta 1740, koja se od 2011. bavi tradicijskom brodogradnjom u Betini, te Udruga Latinsko idro, koja od 2005. promiče vrijednosti tradicionalnih načina plovidbe te okuplja tradicijske jedrenjake na istoimenoj regati u Murteru, a u Betini je otvoren i → Muzej betinske drvene brodogradnje.

Betinska gajeta Cicibela, izgrađena u brodogradilištu Jere Filipija Tošulova 1931 (brodica u plovidbi 1977), Muzej betinske drvene brodogradnje

Gajeta lovranka (lovranski guc) se također razvila iz korčulanske brodograđevne tradicije, što ju je u Lovran prenio Nino Gašparinić, koji je 1950. učio gradnju drvenoga broda u Korčuli. Vrativši se u Lovran, zadržao je temelje korčulanske tehnologije gradnje drvenoga broda, prilagodivši ih lokalnim uvjetima i novoj ulozi. Gajeta lovranka ima kratak jarbol (arburet) koji nosi tendu, pokreće se veslima i ugrađenim motorom, a namijenjena je obiteljskomu krstarenju, prijevozu turista i sportskomu ribolovu. Tradiciju izgradnje lovranskih gajeta nastavili su Franko Sirotnjak i Ivan Kalčić.

Gajeta falkuša (ofalkana gajeta, gajeta s falcima) je ribarska brodica kakvu su komiški ribari s Visa rabili za ribarenje oko Palagruže i Jabuke. Dobila je ime po oplatnim nadogradnjama (falcima), daščanim konstrukcijama nad bokovima koje su imale ulogu povišene palubne ograde (linice) i mogle su se skidati tijekom ribolova. Postavljale bi se pri povratku s ulovom, čime se nadvođe natovarene brodice povećavalo za približno 60 cm. Bila je duga 8,5‒10 m, široka 2,5‒3,2 m, nosivosti 5,5‒8 t. Radi lakšega veslanja i izvlačenja na stjenovitu obalu te veće brzine u utrkama do najboljih ribarskih pošta, bila je čvrste, ali lagane građe. Imala je oštriju formu na krmi i na njoj veću palubicu, te obliji pramac i na njemu manju palubicu. U težištu je imala središnju klupu (traštan), kojoj su krajevi bili izbačeni do 20 cm izvan trupa, kako bi se za njih mogla vezati užad pri izvlačenju brodice na obalu, a služila je i kao usadnik jarbola. Gajeta falkuša bila je pogonjena latinskim i letnim jedrom te četirima veslima, a u novije doba i ugrađenim motorom. Zahvaljujući dugom kosniku na pramcu, površina jedrilja dosezala je više od 90 m2 pa je brodica postizala brzinu do 12 čv.

Falkuša Comeza Lisboa, izgradio trogirski meštar Tonči Bakica, 1997.

Preteča gajete falkuše je filuga (→ filjuga), brodica koju su korčulanski brodograditelji gradili za viške i komiške ribare. Posljednji primjerak gajete falkuše, koji je 1925. izgradio protomeštar Jakov Geričić, potonuo je kraj Biševa 1986. Na osnovi dijelova te brodice izgrađena je replika Comeza Lisboa u sklopu projekta koji je pokrenula udruga Ars Halieutica iz Komiže, a među začetnicima i sudionicima ističu se Joško Božanić, → Velimir Salamon, ribari i brodograditelji te drugi entuzijasti. Dovršena replika predstavljena je na Svjetskoj izložbi 1998. u Lisabonu. Danas je brodica izložena u → Ribarskoj zbirci Komiža.


Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

T. Tabain: Osnivanje, oblikovanje i gradnja barki na otoku Korčuli, od drevnih vremena do danas. Brodogradnja, 43(1995) 3, str. 219‒224.

L. Keber: Tradicionalne brodice hrvatskoga Jadrana. Zagreb, 2002., str. 33−42.

V. Salamon: Obo gajeti falkuši. Brodogradnja, 61(2010) 4, str. 417‒421.

R. Markovina, T. Ukalović: Tradicionalna tehnologija gradnje korčulanske barke-brodice (ribarice-gajete). U: XIX. simpozij Teorija i praksa brodogradnje (In memoriam prof. Leopold Sorta) (zbornik radova). Split, 2010., str. 105–127.

R. Markovina: Analiza i usporedba formi gajeta: korčulanke, betinke i lovranke. U: XX. simpozij Teorija i praksa brodogradnje (In memoriam prof. Leopold Sorta) (zbornik radova). Zagreb, 2012.

V. Salamon: Hrvatski tradicijski brodovi. U: More – hrvatsko blago (zbornik radova). Zagreb, 2016., str. 673–710.

Što posjetiti?

Ribarska zbirka Komiža, replika gajete falkuše

Muzej betinske drvene brodogradnje

Iz arhive LZMK-a

T. Bernardi: GAJETA. Pomorska enciklopedija, sv. 2, 1975., str. 502‒503.

gajeta
Falkuša, otok Vis

Tradicijska ribarska brodica zaobljena trupa, širega pramca i oštrije krme.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje