Autor: K. Kužić
Objavljeno:
Ažurirano: 20. prosinca 2018

raketno oružje, oružje kojim se lansiraju projektili (rakete) pokretani vlastitim raketnim pogonom. Razlikuje se od → vatrenoga oružja, kojim se kroz cijev ispaljuju projektili (zrna, granate, mine) koristeći se tlakom plinova nastalih izgaranjem barutnog punjenja. Raketa se sastoji od pogonskoga sklopa, tj. raketnoga motora s čvrstim ili tekućim gorivom, tijela ili kućišta, te bojne glave s upaljačem. Može biti nevođena, kojom se nakon lansiranja više ne može upravljati, ili vođena; sustav vođenja može biti autonoman, neautonoman i kombinirani. S obzirom na vrstu cilja, razlikuju se protuzračne, protubrodske, protupodmorničke, protuoklopne rakete te one za djelovanje po ciljevima na kopnu, a prema mjestima lansiranja i cilja rakete površina-površina (kopno ili more), površina-zrak, zrak-površina i zrak-zrak.

Razvoj raketnoga oružja započeo je početkom XIII. st. u Kini. Prva primjena u Europi zabilježena je u XIV. st., no šira uporaba započela je tek razvojem bojnih raketa 1806. u Velikoj Britaniji. Tim su se oružjem isprva gađali gradovi (Bologna 1806., Kopenhagen 1807), a prvi je put primijenjeno 1813. u bitki kod Leipziga. U I. svj. ratu raketno se oružje rabilo za uništavanje protivničkih balona, dok se u II. svj. ratu počelo ubrzano razvijati, napose u Njemačkoj (rakete V-1 i V-2) i SSSR-u (višecijevni lanseri raketa BM-8 i BM-13 Katjuša). Do kraja XX. st. raketno oružje postalo je mnogobrojna i raznovrsna skupina naoružanja, od lako prenosivih sustava kojima rukuje pojedinac, preko lansera montiranih na samovozna vozila, plovila ili letjelice, do krstarećih raketa za djelovanje po ključnim ciljevima na kopnu i međukontinentskih raketa s nuklearnim bojnim glavama strateške važnosti.

Raketno oružje u Hrvatskoj

Prvo raketno oružje na prostoru današnje Hrvatske javilo se nakon II. svj. rata u sastavu jedinica JNA, koja ga je nabavljala u SSSR-u. Istodobno je počela domaća proizvodnja po licenci, uglavnom u tvornicama izvan Hrvatske. Kadrovi su se dijelom školovali na zagrebačkoj Visokoj tehničkoj školi KoV-a (→ Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu), gdje je djelovala katedra raketne tehnike (→ Slobodan Janković). Početkom Domovinskoga rata u Hrvatskoj je započela proizvodnja improviziranoga raketnog oružja, a potom i serijska proizvodnja lansera i raketa. Uz to zaplijenjene su veće količine raketnoga naoružanja JNA, a nabavljeno je i raketno oružje inozemne proizvodnje.

Akademske godine 2014–15. na Sveučilištu u Zagrebu za potrebe Oružanih snaga RH pokrenut je preddiplomski studij Vojno inženjerstvo, u sklopu kojega se predaju kolegiji Raketna tehnika i Raketno naoružanje protuzračne obrane (nositelj → Ivica Smojver).

Artiljerijsko raketno oružje

Prvi višecjevni raketni lanser domaće proizvodnje bio je M-63 Plamen, s 32 cijevi kalibra 128 mm i dometa 8500 m, montiran na prikolicu ili kamion. Razvijao se 1958‒63., a proizvodile su ga tvornice Bratstvo iz Novoga Travnika, 14. oktobar iz Kruševca, Tehnički remontni zavod iz Čačka i Krušik iz Valjeva. Jednocijevna inačica proizvodila se pod nazivom M-71 Partizan. Početkom 1980-ih u tvornici Bratstvo počeo se proizvoditi suvremeniji višecijevni raketni lanser M-77 Oganj, razvijan 1968‒77. Imao je lanser s 32 cijevi na podvozju kamiona tvornice FAP iz Priboja, te rakete kalibra 128 mm koje je proizvodila tvornica Unis-Pretis iz Vogošća. Do 1985. razvijen je u suradnji s Irakom i sustav M-87 Orkan, s 12 cijevi kalibra 262 mm, za ispaljivanje raketa s kasetnim bojnim glavama dometa 50 km, montiran na podvozje kamiona. Sustav osim lansirnoga vozila obuhvaća vozilo za prijevoz i pretovar raketa te zapovjedno vozilo. Proizvodila ga je tvornica Bratstvo. U 1970-ima JNA je nabavila i nevođene sovjetske taktičke rakete 9K52 Luna-M, dometa 68 km i s bojnom glavom mase 550 kg.

U Domovinskome ratu hrvatski su raketni modelari i entuzijasti isprva izrađivali improvizirane raketne sustave prilagodbom protugradnih raketa TG-9 i PP-6 (kalibra 70 mm) i SAKO-6 (kalibra 80 mm), no ubrzo je pokrenuta serijska proizvodnja višecijevnih raketnih lansera. Na osnovi višecijevnoga bacača raketa Plamen razvijena su oružja RAK-12, s 12 cijevi na prikolici, i samovozni RAK-24, s 24 cijevi na kamionskom podvozju ili na lakom oklopnom vozilu (LOV-RAK 24). Na osnovi lansera Oganj razvijene su hrvatske samovozne inačice M-91 Vulkan i M-96 Tajfun, s 32 cijevi kalibra 122 mm, te odgovarajuće rakete hrvatske proizvodnje. Uz to, HV je zaplijenio znatne količine oružja i raketa JNA, a tijekom vremena nabavio je i rumunjske višecijevne lansere raketa APR-40 (inačice sovjetskih BM-21 Grad) kalibra 122 mm.

Oružje koje se rabilo u ratu i danas je dijelom u sastavu postrojbi HV-a, a višecijevne raketne bacače kalibra 107 i 128 mm proizvodi pulsko poduzeće Madlerd.

Protuoklopno oružje

Od 1959. do 1965. razvijao se domaći žicom vođeni raketni protutenkovski sustav Skakavac, od kojega se odustalo, te su nabavljene vođene sovjetske rakete 2K15 Šmelj, poslije i 9K11 Maljutka, koje su se rabile kao prijenosni sustavi ili bile montirane na vozilo (BVP M80A), odn. helikopter (SOKO Gazela). Maljutke su se od 1973. licencno proizvodile u tvornici Krušik, dok su prvi domaći trenažeri za gađanje tim raketama izrađeni u tvornici Rudi Čajavec iz Banja Luke. U 1980-ima JNA se opremila suvremenijim sovjetskim protutenkovskim raketama na tronošcu 9K111 Fagot.

Od 1979. u tvornicama Sloboda iz Čačka i Eurokompozit iz Prilepa pokrenuta je prema francuskome predlošku proizvodnja protutenkovskih raketnih sustava za lansiranje s ramena M79 Osa kalibra 90 mm, potom i jednokratnih M80 Zolja kalibra 64 mm.

Protuoklopna raketa M80 Zolja

U Domovinskome ratu Hrvatska se vojska isprva služila zaplijenjenim oružjem JNA. Kopija raketa Osa proizvodila se sredinom 1990-ih u Hrvatskoj pod nazivom RL90 M95, dok su suvremenije inačice trenažera za gađanje vođenim raketama (Cro trend za Maljutke i Cro faust za Fagote) razvijene pod vodstvom Krešimira Ćosića na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva 1993., u suradnji s drugim institucijama (Institut Ruđer Bošković, Fakultet strojarstva i brodogradnje). Od hrvatskog osamostaljenja nabavljaju se i suvremeniji sustavi stranih proizvođača, pa danas HV raspolaže švedskim nevođenim raketama AT4, ruskim vođenim raketama 9M115 Metis i izraelskim raketama s automatskim samovođenjem Spike.

Protuzračno oružje

Prve protuzračne rakete zemlja-zrak, sovjetske SA-75 Dvina za obaranje zrakoplova na velikim visinama (dometa 44 km i visine djelovanja 25 km), JNA je nabavila 1962. Suvremeniji sovjetski raketni sustavi nešto manjega dometa i visine djelovanja S-125 Neva nabavljeni su 1975‒76., a mobilni raketni sustavi 2K12 Kub srednjega dometa (24 km i visine djelovanja do 14 km) 1975‒77. Osim navedenoga, JNA je bila opremljena velikim brojem prijenosnih sovjetskih raketa zemlja-zrak 9K32 Strela-2 i novijih 9K38 Igla s infracrvenim samonavođenjem, koje se ispaljuju s ramena operatera ili s lansera montiranih na vozilu ili plovilu. Od kraja 1960-ih po sovjetskoj ih je licenci proizvodila tvornica Krušik.

Sovjetska protuzračna raketa zemlja-zrak SA-75 Dvina

Protuzračna raketa zemlja-zrak 9K32 Strela-2

Od početka Domovinskoga rata HV se naoružao zaplijenjenim prijenosnim protuzračnim raketama Strela i Igla, te nabavio i određeni broj odgovarajućih američkih raketa FIM-92 Stinger. U zagrebačkoj tvornici → Končar – elektroindustrija razvijen je domaći kratkodometni samovozni raketni sustav Strijela 10CROA1, a proizvodila se i hrvatska inačica raketa Strijela-2. Godine 2010. tehnologiju proizvodnje tih sustava preuzela je riječka tvornica TIBO (→ 3. maj).

Protubrodske rakete

Od kraja 1960-ih raketni čamci, topovnjače i fregate ratne mornarice SFRJ bili su naoružani protubrodskim raketama P-15 Termit sovjetske proizvodnje, dometa 80 km, s bojnom glavom mase 513 kg. Početkom 1980-ih ratna mornarica SFRJ nabavila je sovjetski protubrodski obalni samovozni raketni sustav P-20 Rubež-E, zasnovan na moderniziranoj inačici raketa P-15.

Potkraj 1980-ih JNA je u sklopu projekta modernizacije raketnoga naoružanja brodovlja nabavila švedske rakete Saab Bofors RBS-15B velikoga dometa (200 km) s bojnom glavom mase 200 kg. Projekt modernizacije nije dovršen, a rakete su izbijanjem Domovinskoga rata dospjele u ruke HRM-a, koji otada njima naoružava svoje brodove. Na osnovi tih raketa u zagrebačkom Brodarskom institutu razvijen je 1994. Mobilni obalni lanser (MOL), s četiri švedska projektila.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Buchberger: Hrvatska vojna industrija I. dio. Hrvatski vojnik, 5(1995) 1, str. 8‒17.

M. Buchberger: Hrvatska vojna industrija II. dio. Hrvatski vojnik, 5(1995) 2, str. 8‒19.

V. Marušić: Raketna sredstva u Oružanim snagama RH. Zagreb, 1998.

T. Jelavić: Razmatranja o JNA (3) Polemos, 6 (2003) 1‒2, str. 163‒175.

Iz arhive LZMK-a

V. Krstić: ORUŽJE. Tehnička enciklopedija, sv. 10, 1986., str. 1–17.

V. Krstić: ORUŽNI SISTEMI. Tehnička enciklopedija, sv. 10, 1986., str. 18–47.

raketno oružje
Hrvatski samohodni višecijevni bacač raketa M-96 Tajfun, Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar

Oružje kojim se lansiraju projektili (rakete) pokretani vlastitim raketnim pogonom.

Kategorije i područja