Autor: I. Balen
Objavljeno:
Ažurirano: 5. prosinca 2018

ventilacija i klimatizacija, postupci koji uključuju obradbu (pripremu, kondicioniranje), transport (dovođenje i odvođenje) i rasprostiranje (difuziju) zraka u zatvorenome prostoru.

Ventilacija (prozračivanje, provjetravanje) jest regulirano dovođenje vanjskoga (svježeg) zraka u prostor i odvođenje istrošenoga zraka iz prostora, prirodnim ili prisilnim putem. Klimatizacija, uz ventilaciju, uključuje i obradbu zraka za postizanje i održavanje temperature i relativne vlažnosti zraka u prostoru, s grijanjem, hlađenjem, ovlaživanjem i odvlaživanjem zraka. Obradba zraka ne mora nužno uključivati sve navedene postupke, pri čemu se uobičajeno zadržava naziv klimatizacija, iako se on poglavito odnosi na hlađenje zraka. Pritom je dovođenje vanjskoga zraka nužno. Potreban protok vanjskoga zraka (m³/s, m³/h) određuje se prema tzv. ventilacijskome zahtjevu, koji se iskazuje prema broju osoba i njihovoj aktivnosti u prostoru, prema najvećoj dopuštenoj koncentraciji nekog onečišćivača (štetne tvari) u zraku prostora ili prema potrebnom broju izmjena zraka unutar prostora u jednome satu. Svrha ventilacije i klimatizacije je postizanje i održavanje ugodnoga unutarnjeg okoliša za boravak i rad ljudi (komforna primjena), odn. odgovarajućeg stanja zraka u prostorima sa skupocjenim predmetima i osjetljivom opremom ili radi zahtjeva proizvodnoga procesa (industrijska primjena). Osim temperature i relativne vlažnosti zraka, na osjet ugodnosti u klimatiziranome prostoru znatno utječu brzina strujanja zraka i kvaliteta unutarnjega zraka, koje ovise o načinu rasprostiranja dovedenoga zraka u prostoru. Brzina strujanja zraka uz površinu ljudskoga tijela snažno utječe na toplinsku ravnotežu između tijela i okoliša pa je propuh najčešći prigovor korisnika u klimatiziranim prostorima. Stoga brzina strujanja ne bi trebala prelaziti zadanu graničnu vrijednost. Kvalitetno izvedeni sustavi ventilacije i klimatizacije daju prostorno i vremenski ujednačene vrijednosti. Uzimajući u obzir promjenjive potrebe prostora tijekom vremena, ventilacija i klimatizacija trebaju biti podesive. Prilagodba sustava potrebama korisnika provodi se regulacijom. U modernoj tehnici znatna se pozornost pridaje uštedi energije i korištenju obnovljivih izvora, što se ostvaruje nizom postupaka u obradbi, transportu i rasprostiranju zraka.

Osnovni pojmovi

Sustavi ventilacije i klimatizacije rabe se u prostorima gdje se odgovarajuće razine toplinske ugodnosti, kvalitete unutarnjega zraka i zaštite od buke ne mogu postići na pasivan način (same od sebe). Toplinska ugodnost odnosi se na toplinske parametre u prostoru: temperaturu zraka, temperaturu unutarnjih ploha, relativnu vlažnost, brzinu strujanja zraka. Za komfornu primjenu preporučuje se temperatura zraka 20–22°C (zimi), odn. 22–25°C (ljeti). Ljeti se za kraći boravak u prostoru i za vanjske temperature više od 28°C preporučuje temperatura u prostoru oko 6°C niža od vanjske. Preporučena relativna vlažnost zraka je 35–65%. Za temperaturu zraka 20–22°C preporučuje se srednja brzina strujanja do 0,15 m/s. Kvaliteta unutarnjega zraka odnosi se na udio kisika (% vol.), koncentraciju onečišćivača (m³/m³, mg/m³), čistoću zraka i dr. Čistoća zraka uglavnom ovisi o razini filtracije koja se postiže filtrima za zrak, izabranima s obzirom na namjenu prostora. Zaštita od buke provodi se u prostorima u kojima se neka aktivnost mora odvijati u tišini, bez utjecaja buke iz okoliša. Zadani uvjeti provjeravaju se mjerenjem unutar zone boravka, što je zamišljeni volumen unutar klimatiziranoga prostora koji korisnici efektivno zauzimaju (1 m od vanjskoga zida, 0,5 m od pregradnoga zida, 0,1–1,8 m visine od poda). Prema načinu strujanja zraka, ventilacija može biti prirodna i prisilna. Prirodna se ventilacija koristi prirodnim mehanizmima strujanja, djelovanjem uzgona i energijom vjetra, pri čemu učinkovitost ventilacije ovisi o njihovoj raspoloživosti tijekom vremena. Prisilna (mehanička) ventilacija se za transport zraka koristi mehaničkim uređajem → ventilatorom i time je u znatnoj mjeri neovisna o vanjskim utjecajima. Prisilna ventilacija može biti: tlačna (dovođenje zraka), odsisna (odvođenje zraka) te tlačna i odsisna. Rasprostiranje zraka u prostoru izvodi se kao miješajuće strujanje i potisno (poprečno) strujanje. Pri miješajućem strujanju zrak se ispuhuje iz difuzora razmjerno velikom brzinom (2–2,5 m/s), zatim se miješa sa zrakom iz prostora te u zonu boravka ulazi s odgovarajućim svojstvima. Pri potisnom strujanju zrak se dovodi izravno u zonu boravka malom brzinom (do 0,5 m/s) i ostvaruje jednosmjerni tok prema otvorima za odvođenje istrošenoga zraka koji se u prostoru nalaze na suprotnim stranama. Za dimenzioniranje sustava klimatizacije potrebno je izračunati ogrjevni i rashladni učin – toplinski tok koji je, u projektnim uvjetima, potrebno dovesti prostoru (grijanje) ili odvesti iz prostora (hlađenje) za održavanje termodinamičkoga stanja zraka. Taj se postupak općenito naziva određivanje toplinskog opterećenja prostora, a u slučaju hlađenja upotrebljava se i izraz rashladno opterećenje. Izvori toplinskog opterećenja mogu biti vanjski i unutarnji. Vanjski izvori uključuju dobivanje topline od sunca i (toplog) vanjskoga zraka, a unutarnji izvori uključuju dobivanje topline od osoba, rasvjete i uređaja u prostoru.

Oprema i izvedbe

Mnogobrojne su izvedbe uređaja i sustava za ventilaciju i klimatizaciju, pa se za pojedini prostor često može birati među više tehničkih rješenja. Prema načinu obradbe i transporta zraka, ventilacija i klimatizacija može biti pojedinačna (lokalna) ili centralna. Kod pojedinačnih uređaja, obradba i transport zraka odvijaju se najčešće unutar klimatiziranoga prostora. To su različiti klimatizacijski uređaji u kompaktnoj ili razdvojenoj (engl. split) izvedbi, klimatizacijski ormari i manje klimatizacijske jedinice za obradbu zraka. Neki od navedenih uređaja nemaju dovod vanjskoga zraka za ventilaciju i stoga u najužem stručnom smislu nisu klimatizacijski, ali se u praksi ipak zadržao taj naziv iako je riječ o uređajima za hlađenje prostora. Kod centralnih postrojenja za klimatizaciju rabi se sustav kao cjelina sastavljena od niza povezanih elemenata, kojima se osigurava njegovo pravilno, učinkovito i sigurno funkcioniranje. Pritom se obradba zraka najčešće provodi u centralnoj klimatizacijskoj jedinici u kojoj se zrak grije, hladi, ovlažuje i odvlažuje (suši). Za to se rabe komponente sustava: ventilatori, izmjenjivači topline (grijač, hladnjak), ovlaživač, odvlaživač (sušač). Grijač i hladnjak mogu se spojiti na centralni ogrjevni, odn. rashladni energetski izvor u zgradi (npr. kotao, odn. rashladnik vode) ili se taj izvor može ugraditi u centralnu jedinicu (npr. dizalica topline). Obradba zraka uključuje i pročišćivanje (filtraciju) s pomoću filtara za zrak te prigušivanje buke s pomoću prigušivača. Pripremljeni zrak transportira se prema klimatiziranim prostorima sustavom zračnih kanala (kanalnim razvodom). Kanalni razvod se uobičajeno izvodi iz kanala kružnog ili pravokutnog poprečnog presjeka. Kanalni razvod za uzimanje vanjskoga zraka i za transport obrađenoga zraka nužno je toplinski izolirati radi smanjenja toplinskih opterećenja iz okoliša. U današnje doba se sve češće toplinski izoliraju i kanali za odvođenje istrošenoga zraka radi očuvanja njegova sadržaja topline. Toplinska izolacija kanala za hladni zrak mora biti u izvedbi s parnom branom radi sprečavanja kondenzacije vlage na površini kanala. Obrađeni zrak upuhuje se u klimatizirani prostor kroz difuzore ili rešetke. Pritom se odvođenje istrošenoga zraka iz prostora obično provodi s pomoću zasebnih komponenti sustava. Prema nositelju ogrjevnog i rashladnog učina, ventilacija i klimatizacija može biti zračna, zračno-vodena, vodena, neposredna s radnom tvari. Zračni sustav koristi se zrakom za pokrivanje toplinskih gubitaka zimi (upuhivanjem zraka više temperature od temperature u prostoriji), odn. za pokrivanje rashladnog opterećenja ljeti (upuhivanjem zraka niže temperature od temperature u prostoriji). Prema režimu strujanja i tlaku zraka u kanalnome razvodu, ventilacija i klimatizacija može biti niskobrzinska (niskotlačna) i visokobrzinska (visokotlačna). Niskobrzinski sustavi tipični su u komfornoj klimatizaciji (stambene zgrade, hoteli, kazališta, koncertne dvorane i sl.) i karakteriziraju ih brzine strujanja zraka 2–8 m/s i pretlak do 1500 Pa u kanalima. Visokobrzinski sustavi rabe se u klimatizaciji velikih poslovnih zgrada s ograničenim prostorom za postavljanje kanala i karakteriziraju ih brzine strujanja zraka veće od 10 m/s i pretlak do 3000 Pa u kanalima. Na krajevima visokotlačnoga razvoda postavljaju se ekspanzijske kutije, s pomoću kojih se postiže prikladna brzina strujanja zraka prije upuhivanja u prostor. Prema broju kanala u tlačnome razvodu, ventilacija i klimatizacija može biti jednokanalna ili dvokanalna. U jednokanalnome sustavu, jedan tlačni kanal služi za dovođenje zraka do klimatiziranih prostora pa je u njemu topli zrak za grijanje ili hladni zrak za hlađenje. U dvokanalnome sustavu, grijač i hladnjak postavljaju se usporedno pa se topli zrak vodi kroz topli kanal (30–40°C), a hladni zrak kroz hladni kanal (14–18°C). Miješanje struja zraka iz toplog i hladnoga kanala provodi se u miješajućoj kutiji prije upuhivanja u prostor, što omogućuje prilagodbu sustava individualnim toplinskim opterećenjima pojedinih prostora u zgradi. U današnje se doba dvokanalni sustavi primjenjuju rijetko, zbog velike potrošnje energije za obradbu zraka i povećanoga prostora za postavljanje kanala. Prema protoku zraka, ventilacija i klimatizacija može biti sa stalnim volumenom (CAV, akronim od engl. Constant Air Volume) i s promjenjivim volumenom (VAV, akronim od engl. Variable Air Volume). Sustavom CAV dovodi se stalni protok zraka u prostor, a ogrjevni i rashladni učin mijenjaju se promjenom temperature zraka. Sustavom VAV održava se približno stalna temperatura zraka u kanalima, a ogrjevni i rashladni učin mijenjaju se promjenom protoka zraka. Osnovna namjena sustava VAV je hlađenje, iako se danas sve češće rabi u različitim postrojenjima klimatizacije (omogućuje minimalni protok zraka do 25% nazivne vrijednosti), zbog velikog potencijala uštede električne energije za pogon ventilatora smanjenjem brzine vrtnje, u usporedbi sa sustavom CAV. Zračno-vodeni sustav koristi se zrakom i vodom za održavanje stanja u klimatiziranome prostoru. Pritom se, osim razvoda zraka, postavlja i cijevni razvod tople, odn. hladne vode do izmjenjivača u prostoru. Voda se rabi za pokrivanje toplinskih opterećenja, dok se obrađeni vanjski zrak dovodi za ventilaciju i održavanje vlažnosti u prostoru (može eventualno pokrivati i dio toplinskog opterećenja). Taj zrak se u praksi često naziva primarni. Izmjenjivači topline za grijanje i hlađenje obično su ventilokonvektori (niskobrzinski sustav) ili indukcijski aparati (visokobrzinski sustav) unutar klimatiziranoga prostora, ali mogu biti i u izvedbi kanalskih grijača i hladnjaka. Ventilokonvektor je uređaj za grijanje i hlađenje s ventilatorom i izmjenjivačem topline i izvodi se u kombinaciji s dovođenjem primarnoga zraka (izravno ili kroz ventilokonvektor). Indukcijski aparat, koji ima istu namjenu kao ventilokonvektor, je uređaj s izmjenjivačem topline (bez ventilatora) u koji primarni zrak ulazi velikom brzinom kroz sapnicu pa unutar uređaja nastaje podtlak koji preko izmjenjivača povlači zrak iz prostorije (sekundarni) i pritom ga grije, odn. hladi. Mješavina primarnoga i sekundarnoga zraka zatim struji u prostoriju, uz indukcijski omjer (omjer miješanja primarnoga i sekundarnoga zraka) 0,5–0,25. Prema broju cijevi od toplinskoga izvora do izmjenjivača topline, razvod vode može biti dvocijevni, trocijevni ili četverocijevni. U dvocijevnome sustavu jedna je cijev polazna, a druga povratna. Ako se takav sustav rabi za grijanje (zimi) i za hlađenje (ljeti), potrebno je izvesti prekretanje pogona – promjenu temperaturnoga režima vode u cijevima sukladno razdoblju uporabe. U trocijevnome sustavu odvojene su polazna cijev tople vode i polazna cijev hladne vode, a povratna cijev je zajednička. U današnje se doba taj sustav primjenjuje rijetko, jer je miješanje tople i hladne vode u povratnoj cijevi energetski nepovoljno. Četverocijevni sustav ima odvojene polazne i povratne cijevi za toplu i za hladnu vodu, često spojene na dva odvojena izmjenjivača topline u prostoru. Time se omogućuje grijanje ili hlađenje pojedinim uređajem neovisno o ostalim uređajima. Zračno-vodeni sustavi rabe se kada se toplinsko opterećenje prostora (ili njegov veći dio) želi prebaciti sa zraka na vodu, radi smanjenja dimenzija i kapaciteta zračnoga sustava. Vodeni sustav koristi se samo toplom ili hladnom vodom za održavanje stanja u klimatiziranome prostoru. Pritom se najčešće rabi izvedba s ventilokonvektorima, s dvocijevnim ili četverocijevnim razvodom. U tom slučaju, ventilacija je najčešće povremenim otvaranjem prozora, a postoji i mogućnost spajanja ventilokonvektora na otvor u vanjskome zidu kroz koji se uzima zrak za ventilaciju (nije preporučljivo ako postoji rizik od smrzavanja). U današnje doba se često rabi neposredni sustav s radnom tvari, koji je razvijen ponajprije za hlađenje. To su različiti uređaji s isparivanjem radne tvari u izmjenjivačima topline u klimatiziranome prostoru (kompaktni klimatizacijski uređaji, klimatizacijski uređaji u razdvojenoj izvedbi, klimatizacijski ormari i sl.). Moguće je i postavljanje uređaja u neposrednoj blizini klimatiziranoga prostora, s kojim se uređaji spajaju kratkim kanalnim razvodom. Posebnu izvedbu uređaja u razdvojenoj izvedbi čine sustavi s promjenjivim protokom radne tvari (VRF, akronim od engl. Variable Refrigerant Flow). U sustavima VRF može se spojiti velik broj unutarnjih jedinica na jednu vanjsku jedinicu (u današnje doba do 60 komada), pri čemu se rashladnim učinom sustava upravlja promjenom brzine vrtnje kompresora u vanjskoj jedinici, odn. promjenom protoka radne tvari u unutarnjoj jedinici. Sustav je dostupan i u izvedbi dizalice topline (za grijanje). Pojedini tipovi klimatizacijskih uređaja, odn. pojedine izvedbe unutarnjih jedinica mogu se spojiti na dovod vanjskoga zraka za ventilaciju.

Povrat toplinske energije iz istrošenoga zraka jedan je od osnovnih načina za povećanje energetske učinkovitosti sustava ventilacije i klimatizacije. Umjesto odbacivanja u okoliš, prijenos toplinske energije iz istrošenoga zraka na vanjski zrak provodi se rekuperacijom (osjetna toplina) ili regeneracijom (osjetna i latentna toplina). Potrebna energija za obradbu zraka time se znatno smanjuje, pri čemu se smanjuju i troškovi pogona te snage i dimenzije opreme za grijanje i hlađenje zraka. Učinkovitost uređaja za povrat topline određena je stupnjem povrata topline (rekuperacija), odn. stupnjem povrata topline i stupnjem povrata vlage (regeneracija). Stupanj povrata topline ili vlage ovisi o protoku vanjskoga i istrošenoga zraka, njihovu termodinamičkome stanju i izvedbi uređaja. Rekuperatori ostvaruju povrat toplinske energije izravno ili neizravno (putem posrednog medija). Tipični rekuperator s izravnim povratom topline je pločasti izmjenjivač topline zrak-zrak. Rekuperatori s neizravnim povratom topline se kao posrednim medijem koriste vodom (npr. kružni cirkulacijski sustav s dvama izmjenjivačima topline povezanima cijevnim razvodom) ili nekom radnom tvari (toplinske cijevi s kondenzacijom i isparivanjem na suprotnim krajevima cijevi). Stupanj povrata topline rekuperatora je 70–80%. Regeneratori, u usporedbi s rekuperatorima, omogućuju i povrat vlage te imaju stupanj povrata topline i stupanj povrata vlage veći od 80%. Tipični regeneratori su rotacijski izmjenjivač s akumulacijskom masom (rotirajući bubanj s ispunom velike površine u obliku saća) i dvostruki izmjenjivač s akumulacijskom masom (dva izmjenjivača topline u obliku bloka, s naizmjeničnim punjenjem i pražnjenjem topline).

Za energetski učinkovit i pravilan rad u svim uvjetima uporabe potrebno je opremiti sustav ventilacije i klimatizacije pomoćnim elementima kao što su regulacijski i sigurnosni uređaji.

Povijest

Vrlo rano čovjek je shvatio da se topli zrak uzdiže, a hladni spušta. Najstariji način ventilacije povezan je s ognjištem (→ grijanje), gdje je otvor za odvođenje dima na krovu ujedno predstavljao i prvobitnu ventilaciju. U područjima s toplom i suhom klimom, uz visoke temperature danju i niske temperature noću, razvijeni su prvi sustavi prirodne ventilacije s tzv. pasivnim hlađenjem. Prema arheološkim nalazima na području današnjeg Irana, oko 900. pr. Kr. započela je izgradnja kuća s posebnim tornjevima za prirodnu ventilaciju, tzv. hvatačima vjetra. Kada vani nije bilo vjetra, toranj je služio za odvođenje zraka, a ulazna vrata i prozori služili su za dovođenje zraka (djelovanje uzgona). Kada je vani puhao vjetar, sustav je funkcionirao obrnuto, zrak je ulazio u kuću kroz toranj, a izlazio kroz vrata i prozore (energija vjetra). Poslije se pojavila izvedba s kanalima u tlu, za još učinkovitije hlađenje zraka u vrućim ljetnim danima. Rimske kupelji (80. pr. Kr.) bile su opremljene otvorima za ventilaciju u zidu ispod krova, za odvođenje vlažnog zraka i održavanje temperature u prostoru. Mehanička ventilacija pojavila se u Europi u XV. st. za prozračivanje rudnika s pomoću drvenih kanala u koje se upuhivao zrak. Prvi dokumentirani prikaz različitih izvedbi ventilacije rudnika s mnoštvom ilustracija sadržava djelo Georgiusa Agricole De re metallica (1556). Na crtežima su detaljno prikazani ventilatori s drvenim lopaticama u drvenom kućištu (koje su se pokretale ručno ili uz pomoć stoke) i kanali za zrak. Sustavan pristup ventilaciji i klimatizaciji započeo je u Engleskoj, gdje je David Boswell Reid 1834. postavio sustav ventilacije s grijanjem i hlađenjem zraka u zgradu za privremeni smještaj Parlamenta nakon velikog požara u Londonu. Posao je bio uspješan, pa mu je povjerena izradba sustava za obradbu zraka u novoj zgradi Parlamenta (1852). Taj sustav, s grijanjem, hlađenjem, ovlaživanjem, odvlaživanjem i filtriranjem zraka (filtri od gaze), smatra se prvim izvedenim sustavom klimatizacije u svijetu. Reid se u nekim rješenjima koristio i ventilatorima na parni pogon (bolnica St. Georgeʼs u Liverpoolu). Približno u isto doba u SAD-u John Gorrie patentirao je »prvi stroj za mehaničko hlađenje i klimatizaciju« za komfornu primjenu (1851). Izradio je model stroja za kompresiju i ekspanziju zraka, u kojem se tijekom ekspanzije mogla ohladiti ili smrznuti voda, čime su stvorene pretpostavke za kasniji razvoj uređaja za klimatizaciju. Nathaniel Shaler patentirao je 1865. »poboljšani stroj za hlađenje zraka« sa spremnicima leda i ventilatorom koji se pokretao ručno. Sustavan pregled postupaka obradbe zraka prvi je 1894. dao Hermann Rietschel, profesor Kraljevskog instituta za tehnologiju u Berlinu, u knjizi Priručnik za proračun i dimenzioniranje instalacija ventilacije i grijanja, koja je sadržavala i poglavlje o hlađenju prostora. Principe obradbe zraka iz Rietschelove knjige je uspješno primijenio američki inženjer Alfred Wolff. Postao je poznat po sustavu hlađenja newyorške koncertne dvorane Carnegie Music Hall, koji je izveo 1889., koristeći se tada uobičajenim rješenjem sa spremnicima leda. Tehnički naprednija rješenja primijenio je poslije na zgradama medicinskoga koledža Cornell i na Newyorškoj burzi (rashladni učin 1 MW s kogeneracijskim postrojenjem i besplatnim hlađenjem). Najveći doprinos razvoju moderne klimatizacije dao je američki inženjer Willis Haviland Carrier (1876–1950). U poduzeću u kojem je radio (1901) trebao je otkloniti probleme s vlagom u tiskari. Na tom je poslu stekao veliko iskustvo o međusobnom utjecaju temperature, vlažnosti i točke rosišta zraka. Svojim se saznanjima koristio za stvaranje poboljšane, inovativne opreme za obradbu zraka. Patentirao je uređaj za obradbu zraka 1906. i uređaj za kontrolu rosišta zraka 1907. Radio je na razvoju psihrometrijskoga dijagrama za vlažni zrak s prikazom postupaka obradbe (1911). Osnovao je 1915. poduzeće Carrier Engineering Corporation, koje je i danas svjetski poznat proizvođač opreme za klimatizaciju. Veliko postignuće bio je njegov izum rashladnika vode s centrifugalnim kompresorom (1921), čime su se dimenzije uređaja znatno smanjile, a kapaciteti povećali. Osim toga, zamijenio je amonijak, kao radnu tvar koja se uglavnom rabila do tada, sigurnijim dikloroetilenom. Te su inovacije omogućile znatno širu primjenu uređaja za klimatizaciju. Prvi klimatizacijski uređaji za obiteljske kuće i stanove proizvedeni su 1926., čime je oprema za klimatizaciju postala proizvod za najširu uporabu. Gospodarski oporavak nakon II. svj. rata dao je nov zamah klimatizaciji, europske zemlje i Japan razvijale su vlastitu industriju opreme. Započela je uporaba freona kao radnih tvari u klimatizaciji, primjena visokotlačne klimatizacije, uvedeni su novi uređaji: ventilokonvektori, indukcijski aparati, sustavi s promjenjivim volumenom i dr.

Ventilacija i klimatizacija u Hrvatskoj

Povijesni razvoj

Prvi su se sustavi ventilacije i klimatizacije u Hrvatskoj u prvoj polovici XX. st. rabili u velikim zgradama poput luksuznih hotela, kazališta, u zgradi Hrvatskoga sabora i sl. Ventilacija i klimatizacija se u komfornim i industrijskim primjenama počela češće ugrađivati nakon II. svj. rata.

U Hrvatskoj je proizvodnja uređaja i opreme za ventilaciju i klimatizaciju ponešto kasnila u odnosu na razvoj te industrije u svijetu. O proizvodnji prije II. svj. rata vrlo je malo podataka. Nakon II. svj. rata, u doba snažnog razvoja industrijske proizvodnje, pojavio se niz tvornica koje su u početku proizvodile industrijsku toplinsku opremu, a poslije i opremu za ventilaciju i klimatizaciju. Uređaje za grijanje toplim zrakom (termogene), ventilatore i grijače proizvodila je tvornica → Ventilator (osnovana 1932). Poduzeće je također sudjelovalo u izvođenju složenih postrojenja ventilacije i klimatizacije. Dio opreme proizvodila su poduzeća kojima je osnovna djelatnost bila u području rashladne tehnike, primjerice dizalice topline za hlađenje, grijanje i pripremu potrošne tople vode proizvodile su se u Termomehanici iz Zagreba (osnovana 1945) i Termofrizu iz Splita (osnovan 1950). Termofriz je proizvodio i rashladnike vode s freonima te rashladne tornjeve, što su česte komponente postrojenja za klimatizaciju (→ rashladna tehnika). U današnje doba proizvode se različite komponente sustava kao što su centralne klimatizacijske jedinice i termogeni u tvornici Proklima (osnovana 1967), elementi kanalnoga razvoda, protupožarne zaklopke, prigušivači buke, regulatori protoka, difuzori i rešetke, automatska regulacija u tvornici Klimaoprema (osnovana 1975), spremnici, izmjenjivači topline i ekspanzijski elementi u tvornici Pireko (osnovana 1992) te drugi proizvodi u manjim radionicama i pogonima. Projektiranje sustava ventilacije i klimatizacije, koje prethodi ugradnji opreme, obavljali su veliki projektni uredi, npr. → Arhitektonski projektni zavod (osnovan u Zagrebu 1946) u sastavu kojega je bio i odjel za projektiranje instalacija u zgradama, te poduzeće Grijanje koje je imalo projektni ured za instalacije. Veliko poduzeće za montažu opreme bio je Monter iz Zagreba (osnovan 1948), koji je također imao odjele za projektiranje instalacija u Zagrebu i u Splitu. U današnje doba u Hrvatskoj djeluje niz projektnih i monterskih poduzeća.

Nastava

Kraljevska zemaljska obrtna škola u Zagrebu (osnovana 1882) početak je institucionaliziranog obrazovanja stručnih radnika u Hrvatskoj. Dio ondje obrazovanih majstora obrtnika obavljao je i poslove u graditeljstvu. Moderna era u obrazovanju radnika tehničke struke započela je 1937. osnivanjem Srednje tehničke škole u Zagrebu (→ grijanje). Za područje ventilacije i klimatizacije osobito značajno bilo je zanimanje strojarski tehničar, koje je podrazumijevalo radnika osposobljenoga za obavljanje poslova u projektiranju, izgradnji, pripremi i vođenju proizvodnje te u održavanju postrojenja. Dugo su strojarski tehničari, surađujući s inženjerima, bili važni sudionici u projektiranju, stručnome nadzoru i izvođenju mnogih postrojenja ventilacije i klimatizacije. Poslije su uvedeni obrazovni programi za zanimanja kao što su instalater-monter, instalater grijanja i klimatizacije i sl. Danas se izobrazba radnika tehničke struke provodi u trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim srednjim školama.
Visokoškolska izobrazba inženjera započela je osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., od 1926. Tehnički fakultet, kojega je jedan od nasljednika i današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na Školi se ventilacija i klimatizacija nije predavala kao zaseban predmet, već su se pojedine teme obrađivale u sklopu nastave iz termodinamike i toplinskih strojeva. Prvi profesor za područje toplinskih strojeva 1921. bio je → Josip Miler. On je bio i prvi predstojnik Zavoda za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve, osnovanoga 1930. U Laboratorij za strojarstvo Tehničkoga fakulteta došao je 1926. kao asistent → Fran Bošnjaković, termodinamičar svjetskoga glasa. Bošnjaković je postao redoviti profesor 1936., a među ostalim predavao je i kolegije Nauka o toplini I i II, u okviru kojih su se obrađivale i teme važne za ventilaciju i klimatizaciju, kao što su vlažni zrak, izmjenjivači topline, dizalice topline i dr. Nakon Bošnjakovićeva odlaska 1953., predavanja iz Nauke o toplini preuzeo je → Milan Viličić, koji je na tadašnji Zavod za toplinu i hlađenje na strojarskome odjelu Tehničkoga fakulteta došao 1940. kao njegov asistent. Viličić je predavao od 1942. na arhitektonskome odjelu Građevne instalacije, a od 1948. uveo je kolegij Grijanje i ventilacija na strojarskome odjelu, što je bio početak specijalizirane visokoškolske izobrazbe inženjera u području ventilacije u Hrvatskoj. Naziv kolegija ubrzo je promijenjen u Grijanje i klimatizacija. Od 1961. u održavanju nastave iz toga kolegija na tadašnjem Strojarsko-brodograđevnome fakultetu je kao asistent sudjelovao Branko Raos (1928–2005), koji je 1966. postao predavačem. Od 1981. Klimatizacija (uključujući ventilaciju) se predaje kao zaseban kolegij na usmjerenju Termotehnika na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Suradnja fakulteta s gospodarstvom u području ventilacije i klimatizacije odvija se neprekidno od samog početka. Viličić je 1942. položio stručni ispit za ovlaštenog inženjera strojarstva, čime je stekao pravo izradbe projekata i provođenja stručnoga nadzora nad izgradnjom postrojenja ventilacije i klimatizacije. Od tada su svi nastavnici Fakulteta koji su sudjelovali u izvođenju nastave iz Klimatizacije također ovlašteni inženjeri strojarstva te su sudjelovali u projektiranju i stručnome nadzoru izgradnje mnogih značajnih zgrada u Hrvatskoj u posljednjih 70 godina.

Nakon osnutka Strojarskoga fakulteta u Rijeci 1960. ondje je započela nastava iz kolegija Nauka o toplini, u početku uz pomoć nastavnika iz Zagreba. Ubrzo je osnovan i Zavod za toplinu i hlađenje, kamo je 1967. kao asistent došao Josip Pažanin (1928–1992). Pažanin je 1970. na Mornaričko-tehničkoj akademiji u Puli počeo držati predavanja iz kolegija Grijanje i klimatizacija, a na Strojarsko-brodograđevnome fakultetu u Rijeci izabran je 1972. za docenta na kolegiju Grijanje, ventilacija i klimatizacija. Danas se Tehnika klimatizacije i automatska regulacija predaje kao zaseban kolegij na → Tehničkome fakultetu u Rijeci. Na → Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu nastava iz kolegija Grijanje i klimatizacija izvodi se od 1990-ih. Prvi predavač bio je Josip Grabovac, vanjski suradnik s Građevinsko-arhitektonskoga fakulteta u Splitu.

Osim izobrazbe u okviru studija strojarstva, područje ventilacije predavalo se u skraćenom obliku od 1942. u sklopu kolegija Građevne instalacije na studiju arhitekture (M. Viličić). Prvi nastavnik iz toga kolegija zaposlen na Arhitektonskome fakultetu bio je Mirko Šram (1909–1995), diplomirani inženjer strojarstva, koji je 1965. izabran za višega predavača. Šram je 1975. postao izvanredni profesor Građevnih instalacija. Danas se ventilacija i klimatizacija obrađuje u dijelu gradiva iz kolegija Instalacije u zgradama I i II na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstvena i stručna publicistika

Do današnjega doba u nas u tehnici ventilacije i klimatizacije prevladava literatura na njemačkom i engleskom jeziku. Jedno od najznačajnijih djela je Priručnik za grijanje i klimatizaciju Hermana Recknagela. U SAD-u od 1922. izlazi Vodič za grijanje i ventilaciju koji je prerastao u poznate Priručnike ASHRAE (American Society of Heating, Refrigerating and Air-conditioning Engineers), kojih se izdanja objavljuju svake četiri godine pokrivajući područja teorijskih osnova, primjene te sustava i opreme. Od literature na hrvatskom jeziku ističu se: Centralno grijanje, ventilacija, klimatizacija (M. Šivak, 1974–98), Osnove i regulacija sustava grijanja, ventilacije i klimatizacije I, II (P. Donjerković, 1996), Određivanje toplinskog opterećenja prostorije (I. Galas, 1992) te Priručnik za ventilaciju i klimatizaciju (B. Labudović, 2000–15).

Naslovnica knjige Centralno grijanje, ventilacija, klimatizacija M. Šivaka, 1998.

Od 1969. na Zagrebačkome velesajmu se svake dvije godine održava međunarodni simpozij Interklima, tradicionalno mjesto susreta znanstvenika i stručnjaka iz područja ventilacije i klimatizacije. Radovi sa simpozija se redovito objavljuju u Zborniku radova.

Od stručnih časopisa, najpoznatiji je EGE. Energetika, gospodarstvo, ekologija, etika, koji izlazi od 1993.

Naslovnica časopisa EGE: energetika, gospodarstvo, ekologija, etika, 2010.

Udruženja

Inženjeri u području ventilacije i klimatizacije tradicionalno su strukovno povezani s ostalim inženjerima koji obavljaju poslove u graditeljstvu. Malobrojni hrvatski inženjeri, školovani u inozemstvu, osnovali su 1878. Klub inžinirah i arhitektah. Navedeno udruženje, bez obzira na promjene naziva od osnutka do danas, okuplja ovlaštene inženjere i arhitekte, a njegov je rad reguliran zakonima i pravilnicima. Nakon II. svj. rata prekida se dotadašnji način strukovnog udruživanja inženjera u graditeljstvu te se 1946. osniva Društvo inženjera i tehničara, udruga s dobrovoljnim članstvom. Institucionaliziranje udruživanja ovlaštenih inženjera obnovljeno je 1998., od kada djeluje Hrvatska komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu, reorganizacijom koje 2009. nastaje → Hrvatska komora inženjera strojarstva koja danas okuplja i ovlaštene inženjere za područje ventilacije i klimatizacije.


Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

Fakultet strojarstva i brodogradnje. Spomenica 1919–1969. Zagreb, 1970.

Fakultet strojarstva i brodogradnje 1999–2009. Zagreb, 2009.

H. Recknagel, E. Sprenger, K-J. Albers: Taschenbuch für Heizung + Klimatechnik 2015/16. München, 2015., str. 691−1139.

Iz arhive LZMK-a

I. Galaso: Ventilacija i klimatizacija. Tehnička enciklopedija, sv. 13, 1997., str. 443–454.

ventilacija i klimatizacija
Naslovnica knjige Osnove i regulacija sustava grijanja, ventilacije i klimatizacije, I. dio P. Donjerkovića, 1996.

Postupci koji uključuju obradbu (pripremu, kondicioniranje), transport (dovođenje i odvođenje) i rasprostiranje (difuziju) zraka u zatvorenome prostoru.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje