Ivan Krstitelj Rabljanin (Baptista Arbensis, Giovanni Battista D’ Arbe, Joanes Arbensis; de Comitibus, de Contis, de Tollis, della Tolle) (Rab, oko 1470 – Dubrovnik, 18. V. 1540), ljevač topova i zvona, glavni majstor ljevaonice Dubrovačke Republike.

Prvi put spominje se u spisima Dubrovačkoga državnog arhiva 1504. kada je podnio molbu za službu ljevača topova i zvona Dubrovačke Republike. U molbi navodi kako je u djetinjstvu lijevao topove s glasovitim majstorima, da zna lijevati bombarde za tvrđave i galije, baziliske, kortalde, kolubrine, pasavolante, falkonete, arkebuze, mužare i metalne kalupe za lijevanje topovskih kugli. Njegova je molba prihvaćena, dobio je stan i ljevaonicu u Revelinu, te 1504. započeo pripreme za lijevanje svojega prvog dubrovačkog topa. Nakon uspjela iskušavanja toga topa 1505. primljen je u službu i u njoj je bio glavni majstor do kraja života. Godine 1509. primljen je u uglednu trgovačku Bratovštinu sv. Antuna čiji su članovi smatrani višim građanskim staležom te je postao pravim građaninom Dubrovnika.







Topovi. Za svoj prvi top Krstitelj je 1504. dobio stari jarbol koji je poslužio kao jezgra oko koje se izrađivao model. Top je bio dugačak 449 cm, promjera cijevi (kalibra) 13 cm i mase 2184 kg. Bio je jedan od najduljih tadašnjih kolubrina, a nosio je lik sv. Vlaha i majstorovo ime Baptista. Talijanske su kolubrine bile duge samo 23 promjera cijevi, dok je duljina cijevi Ivanova topa bila 34 promjera cijevi te je, za razliku od tadašnjih glatkih, unutrašnjost cijevi njegova topa bila zavojito ožlijebljena. Na taj se način dokazao kao vrhunski stručnjak umijeća lijevanja topova. Taj je top otpremljen 1816. u bečki arsenal, danas Vojni muzej, gdje se nalazi u inozemnoj zbirci te je jedini sačuvani Krstiteljev top. Njegova je ljevaonica ubrzo postala poznata pa je njegove topove Republika prodavala u južnu Italiju i Španjolsku. Lijevao je i za privatne brodovlasnike. Godine 1522. izlio je top za galiju, ukrašen renesansnim dekorativnim motivima cvijeća i ptica te likom sv. Vlaha, a pripada tipu srednjih brodskih topova toga doba. Duljina mu je oko 2 m, kalibar 7 cm. Prema novinskim izvještajima iz 1939. Pavle Karađorđević je prigodom posjeta Njemačkomu Reichu 1937. dobio od Adolfa Hitlera taj top na dar. Top je tada dopremljen u Beograd i pohranjen u Vojni muzej, odakle je nestao za II. svj. rata. Zasigurno je i za potrebe tadašnje dubrovačke flote, posebice za 12 velikih dubrovačkih galija koje su ušle u sastav španjolske mornarice za vojne kralja Karla V. u Tunisu 1535., izlio mnogo brodskih topova koji nisu sačuvani. Godine 1537. izlio je svoj najljepši velik top pod nazivom Gušter, dug više od 3 m i mase veće od 3000 kg. To je bio jedan od topova kojim je bila naoružana dubrovačka tvrđava Lovrijenac. Smatra se da je top 1815. pao u more kad su ga austrijske vlasti skidale kako bi ga odnijele u Beč. Prema nekima, još je 1925. bio vidljiv u moru, ali je nakon toga u pokušaju vađenja odvučen u dublje more. Godine 1939. ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije bezuspješno je istražila podmorje ispod jugoistočne strane Lovrijenca. Članovi Društva prijatelja dubrovačke starine 1965. su prigodom otklanjanja opasnosti od urušavanja gradskih zidina i vađenja dvaju topova s potonulog austrijskoga ratnog broda Triton trebali izvaditi i top Gušter. Traženje ni tada nije urodilo plodom. Osim Guštera bila su na Lovrijencu još tri Ivanova topa s natpisom Opus Baptistae Arbensis iz 1531., 1532. i 1536. Izlio je i velik top kalibra 64 funte za dubrovačku tvrđavu Minčetu koji je 1813. prenesen u Beč, gdje je u arsenalu pretaljen. Kada su se 1539. u Dubrovniku, prema odluci Vijeća umoljenih, pretaljivali neuporabljivi topovi, uništeno je više njegovih radova.

Zvona. Istodobno je lijevao zvona. Izlio je 1506. zvono gradskoga zvonika u Dubrovniku mase 2000 kg, širine i visine (bez krune) 130 cm, gotičkoga oblika i s renesansnim ornamentima te reljefnom slikom Bogorodice i sv. Vlaha. Nakon velikoga potresa 1667. zvonik je oštećen i nagnut te je takav ostao do obnove 1926., kada je Rabljaninovo zvono podignuto na svoje staro mjesto, gdje se nalazi i danas. Godine 1510. izlio je crkveno zvono koje je do I. svj. rata bilo na zvoniku dubrovačke katedrale kada je pretaljeno u topove. Izradio je zvono za dominikansku crkvu promjera i visine oko 100 cm s reljefnim slikama sv. Dominika i sv. Tome Akvinskoga te popravio dva zvona za Bratovštinu graditelja i klesara u crkvi Svih svetih (1516), izradio zvono za crkvu sv. Nikole (1520), sve u Dubrovniku, za crkvu sv. Klare u Kotoru s reljefnim likovima sv. Franje, sv. Bernardina i sv. Tripuna (1522), dva manja zvona za crkvu sv. Andrije na Pilama s reljefnim likovima Bogorodice i sv. Andrije (1525., danas na Luži zvonari) i crkvu sv. Josipa u Dubrovniku (1534) te veće zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina na Koločepu s dvjema reljefnim Bogorodičinim slikama (1535). U loži uz stonsku crkvu Navještenja Marijina nalaze se dva njegova veća zvona, od kojih je jedno ukrašeno reljefom sv. Vlaha (1528), oba isprva namijenjena župnoj crkvi sv. Marije u Polju (Gospa od Lužina). Sva zvona postoje i danas te su datirana i signirana Opus Baptistae, a većina ih ima i latinske natpise, koje je za njegova zvona i topove sastavljao pisac Ilija Lampridije Crijević. Pripisivalo mu se i zvono splitske katedrale (saliveno 1503., pretaljeno 1830.) te zvono župne crkve Uznesenja Marijina u Rabu (vjerojatno pretaljeno za I. svj. rata).







Visok stupanj znanja i samostalnosti u njegovu tada važnom i traženom zanimanju može se ocijeniti prema stanju tehnologije i metalurgije u njegovo doba. Budući da su sredstva i pomagala pri lijevanju topova i zvona bila veoma skromna i nerazvijena, tražila se posebna vještina i znanje. Broncu je počeo lijevati barem 60 godina prije nego što je njemački mineralog Georgius Agricola objavio 1566. djelo O kovinama (De re metallica) u kojem opisuje metalurške postupke. Vannoccio Biringuccio u djelu O pirotehnici (De la pirotechnia) 1540. opisuje način lijevanja zvona koji se u osnovi primjenjuje i danas, a tim je postupkom lijevao i Ivan primjenjujući svoje iskustvo. Kao poznavatelj metalurgije i tehnologije svojega doba bio je vješt ljevač, istodobno i istančan dekorater zavidna cizelerskoga umijeća. Koristio se širokim rasponom renesansnih ukrasa, koje je znao uskladiti s oblicima zvona i topova dajući im izrazitu vitkost. Često se udruživao s drugim obrtnicima i bavio različitim trgovačkim i pomorsko-trgovačkim poslovima. Među ostalim, ulagao je u umjetnički obrt, soljenu ribu, gradnju brodova te neko vrijeme u ljekarnu. Stečenim je novcem uredio imanje na Pločama, koje je poslije zamijenio za imanje u stonskom kraju i ondje 1539. uz more blizu sela Broca dao sagraditi dvije vapnare i zgradu uz more, izgrađenu od obrađenih kamenih kvadara, oblika crkvice sa zakrivljenim kamenim svodom, gotičkim ziđem i renesansnim portalom. Zgrada je danas prazna, otvorena, nezaštićena i neodržavana, a evidentirana je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku pod nazivom Kuća Ivana Rabljanina. Grad Dubrovnik posvetio mu je jednu od svojih ulica, u Rabu jedna škola nosi njegovo ime, a u Zagrebu je → Tehnički muzej Nikola Tesla podignuo njegovo poprsje, koje je izradio kipar Kosta Angeli Radovani 1995. kao prvo u Aleji velikana tehnike.