koža, tehnički materijal dobiven preradbom istoimenog organa koji pokriva vanjsku površinu tijela životinja (prirodna koža) ili industrijskim proizvodnim postupcima (→ umjetna koža). Prerađena životinjska koža s dlakama je krzno. Prema prirodnom izvoru razlikuju se goveđa (teleća), ovčja, kozja, svinjska, konjska, tuljanova, kitova, zmijska, aligatorova, klokanova, nojeva koža, a prema svrsi koža za → obuću (80% svjetske proizvodnje), odjevna koža i galanterijska koža (torbe, rukavice, remenje, knjigoveštvo i sl.). Djelatnost koja se bavi preradbom sirovih životinjskih koža naziva se kožarstvo, a obuhvaća mnogobrojne postupke kemijske, fizikalno-kemijske i mehaničke obradbe. Posebna grana kožarstva je krznarstvo, pri kojem se životinjska koža prerađuje tako da na koži ostaju i dlake, a namijenjena je ponajprije za proizvodnju odjeće.

Povijesni razvoj kožarstva

Preradba životinjskih koža ubraja se u najstarije ljudske djelatnosti. Njome se čovjek bavio već u prapovijesno doba, najprije kako bi iskoristio kože ubijenih životinja za zaštitu svojega tijela od vremenskih nepogoda i ozljeda, potom za ukras te postupno za mnoge druge svrhe kao što je izradba šatora, čamaca i dr. Tijekom vremena počeo je rabiti kožu i kao sirovinu za različite zanate poput sedlarstva, torbarstva, remenarstva i dr. Smatra se da su najstariji postupci štavljenja bili dimljenje i obradba kože mastima i moždinama ubijenih životinja. U Egiptu se biljno štavljenje kože i bojenje provodilo već prije 5000 godina, što dokazuju sačuvani ostatci proizvoda od kože i slikovni prikazi kožarstva. Prve bilješke o preradbi i korištenju kože nađene su na babilonskim glinenim pločicama iz 1250. pr. Kr. Iz antičkoga doba sačuvani su mnogobrojni predmeti od kože i opisi kožarske proizvodnje. U Pompejima je otkrivena cijela kožarska radionica s alatom iz toga razdoblja. U srednjem vijeku nije bilo većega napretka kožarstva, osim što su Mauri prenijeli postupak štavljenja koža biljnim štavilima s istoka u Španjolsku, odakle se proširio cijelom Europom. Tada su nastali i kožarski cehovi, koji su isprva udruživali proizvođače i prerađivače gotovih koža. Početkom XVIII. st. započeo je razvoj kožarskih manufaktura i znanstvenih spoznaja koje su omogućile postupno uvođenje novih proizvodnih postupaka. Godine 1744. objavljena je prva sačuvana knjiga o kožarstvu pod nazivom L’Art du tanneur Jérômea de Lalandea. Kožarstvo je počelo brže napredovati tek u XIX. st., kada je parni stroj omogućio mehanizaciju gotovo svih kožarskih radova. Velik je napredak bilo uvođenje kromnoga štavljenja (1858). Napredak je bio postignut i u drugim područjima kožarstva: uvođenje natrijeva sulfida kao sredstva za skidanje dlaka, uporaba sintetskih štavila kao pomoćnih sredstava te uvođenje rotacijskih bačava, čime je poboljšana obradba kože i omogućena primjena otopljenih štavnih ekstrakata. U novije doba, zbog ekološke osviještenosti korisnika, prirodna se koža za brojne namjene nastoji zamijeniti drugim materijalima.

Postupci preradbe životinjskih koža

Životinjska koža u sirovu se stanju konzervira soljenjem ili sušenjem, a njezina se preradba sastoji od pripremnih radova, štavljenja i dovršavanja. Priprema započinje uklanjanjem nečistoća, dlaka i mesine. Močenjem i ispiranjem u rotirajućim drvenim bačvama vraća se koži količina vode koju je imala prije konzerviranja. Tijekom luženja uklanja se dlaka s korijenom, epiderma i bjelančevine koje smetaju pri štavljenju. Za luženje služe vapno, natrijev sulfid, neki enzimi i drugi reducensi. Mesina se skida mehanički, posebnim strojem. Slijedi odvapnjivanje, nagrizanje i zakiseljavanje kako bi se uklonio višak vapna, koža dodatno omekšala s pomoću enzimskih sredstava te postigla optimalna pH-vrijednost za štavljenje. Tako dobivena koža, pripremljena za štavljenje, naziva se golica.







Štavljenje se provodi u rotirajućim bačvama, a kao štavila služe anorganske soli (kromove, aluminijeve, cirkonijeve) i biljna štavila (→ tanini) te sintani kao pomoćna sintetska štavila. Najviše se rabe kromna štavila (ponajprije kromov sulfat). Štavilima se kolagenska vlakna umrežuju, pa koža postaje čvršća, otpornija prema enzimima i hidrolizi, manje propusna za vodu, a zadržava mekoću i elastičnost. Nakon štavljenja koža se podvrgava operacijama dovršavanja kao što su cijeđenje, cijepanje, struganje, neutralizacija, bojenje, mašćenje, sušenje, mekšanje, obrezivanje, brušenje, glačanje, sortiranje.



















Kožna industrija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj preradba kože ima dugu tradiciju i razvijala se usporedno s razvojem kožarstva u drugim europskim zemljama.

Razdoblje od XVII. st. do kraja I. svj. rata

U Koprivnici je 1681. osnovan ceh kožara, opančara i postolara, u Legradu 1697. ceh postolara i štavljača kože, dok su u Križevcima postolari i kožari osnovali samostalan ceh 1819., odvojivši se od kovača, krojača, oružara i zlatara s kojima su bili cehovski udruženi od 1466. U drugoj polovici XIX. st. zbog sve snažnijega razvoja manufakture i industrijalizacije koja je zahvatila Habsburšku Monarhiju cehovi su kao specifične zatvorene organizacije postali zapreka razvoju obrta te su 1859. ukinuti. Cehovski je način organizacije vladao još neko vrijeme putem obrtnih zadruga koje su se osnivale nakon njihova ukinuća.

Prve veće tvornice kožarske industrije započele su djelovati u posljednjim desetljećima XIX. i početkom XX. st., a među značajnijima bile su Povlašćena kožarska tvornica u Zagrebu, Osječka tvornica koža, Tvornica kože na Sušaku te Hrvatska dionička tvornica koža u Karlovcu. Povlašćenu kožarsku tvornicu u Zagrebu osnovao je Ignjat Stern 1869. uz potok Medveščak u današnjoj Medvedgradskoj ulici. Sirovine od kojih je proizvodila potplate za cipele i sedlarske proizvode tvornica je osim u Hrvatskoj nabavljala u BiH i Srbiji, a u drugoj polovici 1880-ih obrađivala je više od 100 000 koža na godinu. Zahvaljujući proizvodnji za vojne potrebe, za I. svj. rata ostvarila je velike dobitke te je u njezinu sastavu 1921. osnovana Zagrebačka tvornica cipela (→ Astra) kao samostalno dioničko društvo. Iako najveće hrvatsko poduzeće u kožarskoj industriji, tvornica je prestala djelovati 1938., a proces likvidacije dovršen je 1944. Osječka tvornica koža osnovana kao dioničko društvo 1870., sljednica je maloga obrtnog poduzeća koje je 1824. pokrenuo Martin Gillming pod nazivom Tvornica za preradu kože. Proizvodila je kožu za potplate cipela i remenje, a u početcima djelovanja mogla je preraditi oko tri tone sirove kože na dan. Proširivši asortiman tijekom sljedećih desetljeća, izrađivala je sve vrste krupnih koža za obuću, a dijelom i za odjeću. Najveći je uspjeh dosegnula potkraj 1980-ih. U razdoblju tranzicije početkom 1990-ih bila je privatizirana, a deset godina potom dospjela je u stečaj. Likvidirana je 2017.

Tvornicu kože na Sušaku pokrenuli su 1887. Anton Bakarčić i Ljudevit Ružić, koji je već nakon godinu dana istupio, a zamijenio ga je Anton Simonić. U početku skromna manufaktura, nakon 1890. bila je osuvremenjena i proširena, pa je godišnji kapacitet iznosio 150 do 200 tona koža za potplate cipela. Za I. svj. rata proizvodila je isključivo za vojne potrebe. U doba talijanske okupacije posao je bio obustavljen, a nakon razgraničenja Italije i Kraljevine SHS 1924. tvornica je izgubila poslove u zemljama pod Kraljevinom Italijom. Potom je nastupila gospodarska kriza, umro je i posljednji vlasnik, te je bila likvidirana. Hrvatska dionička tvornica koža u Karlovcu započela je djelovati 1840-ih, a 1912. preuzeo ju je → Andrija Jakil, proširivši 1920. proizvodni program i na obuću. Tvornica je nakon nacionalizacije 1945. zajedno s više srodnih poduzeća iz regije postala dijelom Karlovačke industrije kože (KIK). Godine 1949. KIK se s karlovačkom Tvornicom kože Proleter spojio u poduzeće Industrija koža Ivo Marinković. Proizvodnja obuće, odnosno pogon koji je nastavljao tradiciju Jakilove tvornice izdvojio se 1950. iz toga poduzeća i nastavio djelovati samostalno. U težnji da se ujedine specijalizirana poduzeća vojne industrije, iste godine tom su poduzeću, koje je najprije dobilo naziv Klek, a ubrzo zatim Tvornica kože i obuće → Josip Kraš, bili pripojeni proizvodni kapaciteti, odnosno postrojenja poduzeća Smlednik iz Kranja, koje je do tada proizvodilo vojničke čizme za potrebe JA. Godine 1974. Industrija koža Ivo Marinković rasformirana je, a njezini resursi potom su najvećim dijelom priključeni Tvornici kože i obuće Josip Kraš. Gubitkom tržišta poduzeće je 1991. dospjelo u stečaj, nakon čega je privatizirano te je nastavilo djelovati pod nazivom Karlovačka industrija obuće (KIO). Godine 2003. proglašen je stečaj, a 2010. poduzeće je likvidirano.







Razdoblje od kraja I. svj. rata do danas

Odvajanjem Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije nakon I. svj. rata osnovan je niz poduzeća, među ostalima Sljeme, prva jugoslavenska tvornica kovčega, torba i kožnate robe (1919) u Zagrebu, Siscia, tvornica finih koža u Sisku (1920), Jelen, tvornica finih koža i rukavica u Karlovcu (1920), Daruvarska kožara (1922), Velebit, društvo za proizvodnju kožnate robe u Bjelovaru (1922), Una, tvornica kože u Kostajnici (1922), Vjekoslav Halužan, tvornica kože u Varaždinu (1922) i dr. Između Vukovara i sela Borova, u današnjem Borovu naselju, češkim privatnim kapitalom osnovana je 1931. tvornica Bata, s osnovnom djelatnošću proizvodnje i prodaje cipela, kože, čarapa i gumene robe. Prvotni broj od približno 500 radnika iz 1931. povećao se 1939. na više od 6000, čime je Bata postao najveća tvornica u Jugoslaviji. Tijekom II. svj. rata promijenjena je upravljačka struktura, a poduzeće je 1941. nastavilo djelovati pod nazivom Bata – hrvatska tvornica gume i obuće d. d. Borovo. Vlasnička obitelj Bat’a potkraj rata emigrirala je u prvo u Brazil, a potom u Kanadu. Završetkom rata tvornica je nakratko vratila staro ime, a nakon nacionalizacije krupnoga gospodarstva 1946. postala je samostalno poduzeće pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće → Borovo. Tijekom 1980-ih zapošljavala je oko 23 000 radnika, a na godinu je proizvodila oko 23 milijuna pari obuće. Danas se sastoji od 14 organizacijskih jedinica među kojima su dva proizvodna pogona: pogon za proizvodnju kožne obuće te pogon za proizvodnju gumene i gumeno-platnene obuće.













U 2019. hrvatska kožarsko-prerađivačka industrija zapošljavala je oko 10 000 radnika u 135 poduzeća, od kojih su 62 bila registrirana za djelatnost štavljenja i obradbe kože, proizvodnje torba, doradbe i bojenja krzna, a 73 za djelatnost proizvodnje obuće. Uz Borovo veća su hrvatska kožarsko-prerađivačka poduzeća Jelen Professional iz Čakovca, Inkop iz Poznanovca, Kroko iz Zagreba, Psunj iz Rešetara, dok se među inozemnim poduzećima ističe austrijski → Boxmark Leather koji svoje sjedište u Hrvatskoj ima u Trnovcu Bartolovečkom.













Nastava iz područja kožarstva

Kako se školovanju stručnih kadrova za potrebe proizvodnje kože i obuće u razdoblju poslije II. svj. rata posvećivalo sve više pozornosti, u sastavu Karlovačke industrije kože osnovana je 1945. Tehnička škola s kožarskim i kemijskim smjerom (od 1955. Tehnička industrijska škola kožarskog smjera). Godine 1959. započela je djelovati Viša kožarska škola koja je s vremenom prerasla u Višu tehnološku školu s kemijskim i kožarskim smjerom. Izdvajanjem tvorničkoga pogona, a za potrebe praktične nastave Viša kožarska škola osnovala je 1959. Institut za kožarstvo (prestao s radom 1974).

Uz karlovačku, u Zagrebu je od 1960-ih djelovala Viša tehnička obućarska škola. Zajedno s ostalim tekstilnim višim školama, te su dvije škole 1983. pripojene Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu iste godine osnovan Zavod za tehnologiju kože i obuće, kojega je od 2005. sljednik Zavod za inženjerstvo površina polimernih materijala Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije.

O kožarstvu se danas na visokoškolskom stupnju podučava u Studijskoj jedinici Varaždin u okviru → Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu u sklopu trogodišnjega preddiplomskoga stručnoga studija Dizajn obuće (kolegiji Osnove obrade kože, Dizajn proizvoda od kože, Ekologija u kožarskoj i obućarskoj industriji) i Obućarska tehnologija (kolegiji Proizvodnja kože i Ekologija u kožarskoj i obućarskoj industriji).