Kršnjavi, Iso (Izidor, Isidor) (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927), povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik, pokretanjem likovnoga, graditeljskoga i prosvjetnoga razvoja oblikovao je institucionalni okvir za stvaranje moderne kulture i umjetnosti te u bitnome obilježio hrvatski kulturni prostor na prijelazu XIX. u XX. st.

Studirao je povijest, povijest umjetnosti i filozofiju 1866–69. na Bečkom sveučilištu, gdje je 1870. doktorirao filozofiju. Pohađao je studij slikarstva na akademijama u Beču (1868) i Münchenu (1870–72., 1877) te završio studij prava doktoriravši na Sveučilištu u Grazu 1891. Usavršavao se u Italiji, Beču, Münchenu, Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Godine 1877. postao je izvanrednim profesorom Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, a iduće je godine njegovim nastupnim predavanjem započela nastava povijesti umjetnosti i arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. Ondje je predavao do 1890. te ponovno 1897–1918. Bio je i predavač crkvene umjetnosti u Nadbiskupskom sjemeništu 1878–85. Godine 1891–96. bio je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zemaljskoj vladi.

U duhu historicizma dao je izgraditi, obnoviti ili opremiti mnoge školske, crkvene i druge javne zgrade (gimnazija u Sušaku, Muška učiteljska škola u Medulićevoj ulici u Zagrebu, umjetnički atelijeri u Ilici iz kojih se razvila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu i dr.), potaknuo je dogradnju i uređenje Hrvatskoga glazbenog zavoda te izgradnju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Istaknuo se projektom zagrebačkog Školskoga foruma na današnjem Rooseveltovu trgu, zamišljenog kao izraz duha antike i humanizma (izvedeni su trokrilna zgrada srednjih škola, gimnastička dvorana i igralište), a najvažnije mu je djelo palača u Opatičkoj 10, sjedište Odjela za bogoštovlje i nastavu, na kojem je okupljao mlade slikare i kipare (B. Čikoš Sesija, R. Frangeš Mihanović, O. Iveković i dr.) te im stipendirao studij u inozemstvu kako bi ostvarili historicistički »Gesamtkunstwerk«. Slikarskim i dekorativnim programom Palače hrvatsku je kulturu prikazao kao nasljednicu klasične, humanističke i kršćanske kulture, a odabirom povijesnih tema u Zlatnoj dvorani istaknuo je povezanost Hrvatske s Ugarskom kao važnu i tada politički oportunu identitetsku strategiju nacionalne kulture i umjetnosti.

Bio je suosnivač (1868) i predsjednik Društva umjetnosti (1905–18., danas Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), te osnivač → Muzeja za umjetnost i obrt (1880., sv. 2) i Moderne galerije (1905., danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) u Zagrebu. Uredio je Strossmayerovu galeriju i bio njezin prvi ravnatelj (1883–86). U Zagrebu je osnovao i Obrtnu školu (1882., s H. Bolléom, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2), Tkalačku školu (1887), zavode za odgoj i obrazovanje gluhonijeme (1891) i slijepe djece (1896) te žensku stručnu školu i ženski licej (1892), omogućivši ženama nastavak školovanja na sveučilištu. Njegovo autoritarno vođenje Društva umjetnosti i zauzimanje za tada anakrone likovne vrijednosti (inzistiranje na stilskoj čistoći i akademskom realizmu) dovelo je do secesije i osnivanja Društva hrvatskih umjetnika (1897), izložbe Hrvatski salon (1898) te početaka pokreta hrvatske likovne moderne. U njegovu se slikarskom opusu očituje utjecaj münchenskoga akademskog realizma.

Teorijski s pozicija herbartovskog formalizma pisao je estetičke oglede, studije iz područja povijesti umjetnosti i arhitekture (Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote, 1883), usmjerivši se potom modernijim estetičkim polazištima. Autor je ranoga pregleda hrvatske umjetnosti (Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, Hrvatsko kolo, 1905), prikaza izložbi, studija i polemika o urbanizmu i arhitekturi Beča, Münchena i Zagreba (zauzimao se za rušenje Bakačeve kule). Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju (1909–15), pisao o prosvjeti i zakonodavstvu, a na razmeđu realizma i moderne objavljivao je pjesme, putopise, drame i romane (Božji vitez, 1925). Bio je pokretač prvoga hrvatskog povijesnoumjetničkog časopisa Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt (1886) i Nastavnoga vjesnika (1892). Posmrtno su mu objavljeni Autobiografija (Vijenac, 1927), dnevnik (Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 1–2, 1986) i Izabrana djela (2000). U Zavičajnom muzeju Našice otvorena mu je spomen-soba 1982., a galerijsko-izložbeni prostor dobio je po njemu ime 1994. Posvećeni su mu znanstveni skupovi (Našice, 1995; Zagreb, 2012), izložbe (1993., 2012) i zbornik (2015).





