Bollé, Herman (Köln, 18. X. 1845 – Zagreb, 17. IV. 1926), jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., autor više od 100 projekata za izgradnju ili restauraciju ponajviše sakralnih, ali i javnih i stambenih građevina.

Rodom iz graditeljske evangeličke obitelji iz Kölna, grada koji se zbog završavanja tamošnje gotičke katedrale pretvorio u jedno od glavnih središta arhitekture historicizma. Njegov otac Carl (Karl) radio je na dovršavanju kölnske katedrale, a poslije je vodio vlastiti arhitektonski ured. Nakon što je završio Kraljevsku provincijalnu obrtnu školu 1864., Bollé je kratko bio zaposlen u očevu poduzeću, a 1867–72. radio je u atelijeru kölnskog arhitekta Heinricha Wiethasea. Godine 1872. zaposlio se u atelijeru glasovitog arhitekta → Friedricha Schmidta u Beču, gdje je ostao do 1879. U dodir s Hrvatskom došao je zahvaljujući već postojećim Schmidtovim kontaktima. Glavni bečki neogotičar počeo je raditi u Hrvatskoj 1870., nakon što ga je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer izabrao za arhitekta koji će završiti katedralnu crkvu. Kako je Strossmayer bio izrazito zadovoljan Schmidtovim radom u Đakovu, odlučio mu je povjeriti projekt palače JAZU-a u Zagrebu. Budući da se zgrada trebala podići u neorenesansnom stilu, Schmidt je 1875. poslao Bolléa u Italiju da proučava tamošnje renesansne spomenike. Na tom se putovanju Bollé u Rimu upoznao i sprijateljio sa Strossmayerom, što mu je omogućilo da postane glavnim zastupnikom i voditeljem svih Schmidtovih gradnji u Hrvatskoj.







Zbog velikog broja poslova koje je Bollé radio u Hrvatskoj, prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi i biskup Strossmayer inicirali su njegovo preseljenje u Zagreb 1879., ponajprije radi početka radova na restauriranju zagrebačke katedrale. U tom razdoblju osigurali su mu i posao na pregradnji najznačajnije hodočasničke marijanske crkve tadašnje Hrvatske u Mariji Bistrici te izradbu projekta i realizaciju zgrade gimnazije u Osijeku u Tvrđi. Potres koji je pogodio Zagreb i njegovu širu okolicu 9. XI. 1880. imao je ključnu ulogu u Bolléovoj karijeri. Sve su zagrebačke crkve, od katedrale do manjih kapela, stradale u većoj ili manjoj mjeri. Val obnove koji je slijedio donio mu je iznimno velik broj poslova što ga je navelo na trajni ostanak u Hrvatskoj, sve do smrti 1926. S obzirom na to da je Kršnjavi u Bolléu vidio osobu koja je sposobna unaprijediti stanje u hrvatskoj arhitekturi i umjetničkom obrtu, povjeravao mu je realizaciju većine svojih projekata iz područja arhitekture i umjetničkog obrta. Obojica su bila bliska režimu bana Károlyja Khuen-Héderváryja, što je Bolléu donijelo velik broj javnih narudžbi iz polja sakralne i javne arhitekture.







Restauratorski zahvati

Najkontroverzniji dio Bolléova opusa čine restauratorski zahvati. Po uzoru na pristup restauraciji spomenika koji je u to doba bio raširen u svim dijelovima Europe, srednjovjekovne, ponajprije gotičke građevine dovršavao je ili preoblikovao u skladu s njihovim zamišljenim prvobitnim stanjem, uz istodobno izbacivanje, u težnji za jedinstvom i čistoćom stila, tragova kasnijih epoha. Najvažniji njegov realiziran restauratorski pothvat izveden je na zagrebačkoj katedrali. Restauraciju katedrale potaknuo je Strossmayerov članak u Katoličkom listu 1874., a projekt za obnovu nakon dugih pregovora izradio je Schmidt 1878. U prvoj fazi radova Bollé se u cijelosti pridržavao Schmidtova plana. Nakon potresa, u kojem se dio katedrale urušio, izveo je prve izmjene, koje su postajale većima kako su radovi napredovali – u većoj mjeri rastvorio je kape zvonika, uklonio je portal iz XVII. st. koji je Schmidt namjeravao ostaviti, izbacio je većinu baroknih oltara, izmijenio svodove u istočnom dijelu, ujednačio visinu krova koji je pokrio glaziranim crijepom, te je srušio bedeme s Bakačevom kulom ispred crkve. Slične neogotičke zahvate izveo je poslije na nizu drugih građevina, primjerice na franjevačkim crkvama u Zagrebu (1885–88., 1898–1902) i Iloku (1907–14), u unutrašnjosti župne crkve u Remetama (1882), na grkokatoličkoj katedrali u Križevcima (1894–97), kapeli sv. Mateja u Gornjoj Stubici (1896) i dr.

Osim srednjovjekovnih Bollé je restaurirao i mnogobrojne kasnije izgrađene crkve. Pri restauraciji novovjekovnih, posebice baroknih crkava, vodio se nastojanjem da ih učini stilski prihvatljivijim kraju XIX. st., najčešće dodavanjem neorenesansnih motiva. Tim je pristupom među ostalim obnovio hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878–85), unutrašnjost crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici (1881–82), pročelje župne crkve u Remetama (1882), crkvu sv. Marije na Dolcu (1886) u Zagrebu, župne crkve u Jastrebarskom (1887) i Bjelovaru (1888), franjevačku crkvu u Kostajnici (1892) i kapelu Svetog Duha u Zagrebu (1893–94). Nerealizirani su ostali projekti za pročelje crkve sv. Ane u Križevcima (1878) i obnovu franjevačke crkve na Trsatu (1913). U tom je stilu restaurirao i nadbiskupski dvor u Zagrebu (1881–82).







Pri restauriranju pravoslavnih i grkokatoličkih (uglavnom baroknih i klasicističkih) sakralnih građevina, Bollé je dodavao neobizantske elemente u skladu s ulogom stila u historicizmu kao oblikovnog odraza vjerske pripadnosti objekta. U tom je stilu obnovio pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega (unutrašnjost je obnovio 1883–84., kupolu tornja dodao 1899., a pročelja preoblikovao 1913–14), grkokatoličku crkvu sv. Ćirila i Metoda (1885–86) u Zagrebu, parohijsku crkvu u Srijemskoj Mitrovici (1891), sabornu crkvu i vladičanski dvor u Pakracu (1893–96), crkvu i konake manastira Grgetega na Fruškoj gori (1897–1902), te crkvu Svih svetih u Rumi (1902–05).

Novogradnje

Većinu je svojih građevina Bollé projektirao u raznim historijskim stilovima. Pri gradnji sakralnih objekata za katolike i evangelike primjenjivao je gotovo isključivo neogotiku, rjeđe neorenesansu i neoromaniku. Gradeći pravoslavne građevine, rabio je vlastitu verziju neobizantskoga stila, kojim se najčešće koristio i pri projektiranju grkokatoličkih crkava. Stambene i javne objekte projektirao je uglavnom u neorenesansnom stilu.

S obzirom na svoje školovanje kao i na činjenicu da je Katolička crkva bila najznačajniji naručitelj njegovih projekata, najviše je projektirao u neogotičkome stilu, koji je u početcima djelovanja u Zagrebu promicao kao univerzalni stil gotovo svih tipova građevina. Tada je projektirao samostan Magdalenki u Nazorovoj ulici (1879), prebendarske kurije u Novoj vesi 5 (1880–81), kanoničku kuriju na Kaptolu 6 (1881–82), novo krilo Nadbiskupskoga sjemeništa s kapelom (1881–82), kompleks evangeličke crkve i bogoštovne općine na uglu Gundulićeve i Hebrangove (1881–84). U kasnijem je razdoblju u neogotičkome stilu uglavnom gradio i restaurirao crkve, a povremeno projektirao i javne i stambene objekte (najamna zgrada Brodske imovne općine u Vinkovcima, 1909–10). Od njegovih se neogotičkih crkava kvalitetom ističu: župna crkva u Granešini (1885–86., teško stradala u potresu 2020), trobrodna dvotoranjska crkva u njemačkom selu Franztal (Franjidol) kraj Zemuna (1887–88., porušena nakon II. svj. rata), župna crkva u Erdeviku (1889–90), kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Gornjoj Stubici (1890), kapelica Svetog križa na Ilirskom trgu u Zagrebu (1893) te župne crkve u Tounju (1895–97), Dugom Selu (1899–1900), Vrbovskom (1901–04) i Čalmi u Srijemu (oko 1910., srušena u II. svj. ratu). Neogotika je bila čest izbor i pri projektiranju mauzoleja i nadgrobnih spomenika, kako pokazuju kapela obitelji Pejačević u Našicama (1881), grobnica obitelji Jelačić u Zaprešiću (1884) i spomenik Lavoslava Vukelića u Svetom Križu Začretju (1887). Nerealiziran je ostao projekt za neogotičku crkvu centralnoga tlocrta u Rudama kraj Samobora (1896).













Kako je uz narudžbe za Katoličku crkvu Bollé najviše radio za Pravoslavnu crkvu, uz neogotiku neobizantski je stil drugi po zastupljenosti unutar njegova stvaralaštva. Bolléova verzija neobizantskoga stila predstavlja kombinaciju elemenata iz Rundbogenstila, ranokršćanske i bizantske umjetnosti, renesansne, klasicističke, romaničke te ruske arhitekture. Osim što je mnoge već navedene građevine restaurirao u neobizantskome stilu, sagradio je i niz novih. Idealnotipski primjer njegova rada u tom stilu predstavlja grobna kapela obitelji Kukulj na zagrebačkome groblju Mirogoju (1891–93). S početka XX. st. su nadgrobne kapele Đuričić u Rumi i Stanić u Vukovaru. U neobizantskome stilu projektirao je pravoslavnu crkvu u Štikadi (1894), te opremio niz drugih pravoslavnih crkava 1890-ih (u Jasenovcu, Rujevcu, Gospiću, Vodoteču). Značajan je i Bolléov monumentalni nerealizirani natječajni projekt za preoblikovanje pročelja saborne crkve u Novom Sadu iz 1897. Osim za Pravoslavnu crkvu srodne je neobizantske projekte realizirao i za Grkokatoličku.

Neobizantskim gradnjama slične su u formalnom repertoaru Bolléove neoromaničke crkve, iako ih karakterizira slabija arhitektonska kvaliteta i manja raznolikost. Taj je stil rabio povremeno, ponajprije u katoličkim sakralnim objektima (u Petrovaradinu, 1880–81; Resniku, 1888–89; Šišljaviću, 1892–93). Osim na romantičarsku arhitekturu Bolléova se neoromanika često referirala i na neorenesansu. U kombinaciji motiva neoromanike, neorenesanse i neogotike projektirao je kanoničku kuriju na Kaptolu 21 u Zagrebu (1885–86). Najveća je njegova realizacija u neoromaničkom stilu kompleks arkada na vojnom groblju u Karlovcu (1916–18).

Bollé je u hrvatsku arhitekturu historicizma prvi uveo sjevernjačku (njemačku) neorenesansu. Sklonost prema tom stilu razvio je za rada u Schmidtovu atelijeru dok je nadzirao realizaciju nadogradnje austrijske Narodne banke u Beču, jedne među prvim zgradama u arhitekturi srednje Europe uopće sagrađene u stilu njemačke neorenesanse. Već spomenutu crkvu u Mariji Bistrici restaurirao je u stilskoj kombinaciji njemačke i talijanske neorenesanse. Elementima njemačke neorenesanse koristio se u Zagrebu pri gradnji zgrade Komercijalne banke u Ilici (1880) te Obrtne škole s internatom i muzejom (1887–91), koja se smatra najmonumentalnijim primjerom toga stila u Hrvatskoj uopće. Takvih objekata nije bilo više ponajprije zbog protivljenja dijela stručne javnosti koja je odabir sjevernjačke renesanse držala nametanjem njemačke kulture i duha na prostore Hrvatske koje se nacionalna posebnost pod svaku cijenu nastojala očuvati.













Daleko su mnogobrojnije Bolléove realizacije u stilu talijanske neorenesanse: zgrada Kraljevske velike gimnazije u Osijeku (1881–82) te u Zagrebu – dogradnja kuće Stanković na uglu Ilice i Jelačićeva trga (1880), vila Živković–Adrowski–Lubienski u Jurjevskoj (s K. Waidmannom, 1880–83), staklenik u vrtu nadbiskupskoga dvora (1881–82), obnova Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj (1882), Kemijski zavod na Strossmayerovu trgu 14 (1883), palača Pongratz na Jelačićevu trgu (1885–86; srušena 1937), kuća Granitz na Preradovićevu trgu (1886–87; srušena 2009), kuća Spevec u Dalmatinskoj (1889–90), Preparandija u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1891–1900), restauracija palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj (1892–95), vlastita kuća u Žerjavićevoj (1898–99) i dr. U istome je stilu projektirao i urbanu opremu Zagreba – meteorološki stup (1884) i fontanu (1893) na Zrinjevcu. Bolléov neorenesansni okvir zagrebačkoga groblja Mirogoja koji čine arkade s paviljonima i katoličkom kapelom Krista Kralja (od 1879. do kraja 1930-ih) pripada skupini monumentalnih grobljanskih kompleksa u Europi XIX. st. Bollé je autor i cijeloga niza spomenika u arkadama i na otvorenom dijelu groblja (spomenik grofice Louise Sermage, 1888).



















U svojem je radu najrjeđe rabio neobarokni stil zbog negativnoga odnosa historicizma prema umjetnosti XVII. i XVIII. st. Jedan od rijetkih slučajeva u kojem je posegnuo za oblikovnim jezikom neobaroka predstavljaju zahvati na crkvi sv. Katarine u Zagrebu (1896) i zgradi Brodske imovne općine u Vinkovcima (1908–09) te nerealizirani projekt za obnovu župne crkve u Moravču iz 1894.

Kao poseban dio Bolléova opusa ističu se objekti podignuti u tzv. hrvatskom narodnom stilu, koji se oslanjaju, na preporuku Kršnjavoga, na motive iz tradicijske arhitekture Slavonije i Srijema. Taj je stil primijenio u projektiranju hrvatskih paviljona na Industrijskoj i obrtnoj izložbi u Trstu (1882), Jubilarnoj (1885) i Milenijskoj (1896) izložbi u Budimpešti te na Zemaljskoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu (1906). U tom stilu izradio je i hrvatske izložbene »sobe« za svjetsku izložbu u Parizu 1900., od kojih je Pariška soba ostala sačuvana do danas u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Osim izložbenih objekata, s elementima hrvatskoga narodnog stila Bollé je podigao i niz vila (vila Weiss u Zagrebu, 1890), crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gustelnici (1887–88), te djelomično restaurirao crkvu Majke Božje Snježne u Dubrancu (strop, 1882–83).

Pojedini njegovi objekti ističu se i vrlo modernim rješenjima – poput umjetničkih atelijera u Ilici (1895–96). Bollé je autor i niza spomen-obilježja, poput križa na Vezircu kraj Petrovaradina (1902), podignutog kako bi se komemorirala bitka iz 1716. i spomenika Franji Josipu I. u Bosanskom Brodu (1887). Marijin pil sa zdencem na Kaptolu izveo je po Schmidtovu projektu (1880–82).

Umjetnički obrt

Od samih početaka svoje karijere u Hrvatskoj Bollé je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Osnovao je najprije pri zagrebačkoj katedrali katedralnu radionicu, a potom je uz Kršnjavoga sudjelovao u osnivanju Obrtnoga muzeja 1880 (→ Muzej za umjetnost i obrt, sv. 2), kojega je bio ravnatelj 1880–1909., te Obrtne škole 1882 (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, sv. 2) gdje je predavao sve do umirovljenja i bio ravnateljem od osnutka do 1914 (do 1892. kao član direktorija s Kršnjavim i E. Suhinom, poslije samostalno). Pri Obrtnoj školi osnovao je 1892. Građevnu stručnu školu ključnu za obrazovanje graditeljskoga kadra u Hrvatskoj. Učenike i suradnike proizašle iz katedralne radionice, koji su odreda poslije postali profesori na Obrtnoj školi, poput klesara Ignjata Franza, arhitekta Hektora Eckhela, kipara Dragutina Moraka, slikara Marka Peroša, bravara Antuna Mesića, stolara Friedricha Häckera i Josipa Šeremeta, redovito je angažirao pri izradbi opreme i izvedbi sakralnih, javnih i stambenih objekata. Surađivao je i s nizom drugih zagrebačkih i hrvatskih obrtnika poput zlatarskoga poduzeća Bulvan i Pečak koje je po njegovim projektima izvelo lanac zagrebačkoga gradonačelnika (1902).







Na većini je svojih građevina Bollé projektirao gotovo svaki element unutrašnjosti što je pretvarao, kada su mu sredstva dopuštala, u pravi Gesamtkunswerk – prekrivajući zidove oslikom, prozore vitrajima, postavljajući reprezentativni inventar (oltare, orgulje, propovjedaonice, ispovjedaonice, ikonostase, lustere, podove).

U hrvatsku je arhitekturu unio i drukčiji pristup uporabi građevnih materijala poticanjem izvedbe pročelja od fasadne opeke. Kako takav način obradbe pročelja nije bio široko prihvaćen, većina Bolléovih građevina ima žbukana pročelja. Pred kraj karijere dobio je prigodu raditi i na izgradnji jedne od prvih hidroelektrana u Hrvatskoj, na Kupi u Ozlju (1907–08).