Mobilia, drvnoindustrijsko poduzeće osnovano 1884. u Osijeku. Početci industrijske proizvodnje finalnih drvenih proizvoda u Osijeku vežu se uz Tvornicu za preradu drva Rudolfa Kaisera osnovanu 1865. Na mjestu buduće tvornice Mobilia osnovao je 1884. Kaiserov pomoćnik Josip Povischil samostalnu radionicu za preradbu drva. Surađujući s tvornicom u kojoj je prvobitno radio, 1894. udružio se s Rudolfom Kaiserom mlađim te osnovao Prvu slavonsku tvornicu namještaja, alata i parketa te parnu pilanu Povischil et Kaiser. Tvornica je poslovala uspješno, a imala je podružnice u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), Vinkovcima i mađarskom Šiklošu. Zajedništvo je trajalo do 1905., od kada je ponovno samostalno djelovalo poduzeće Josip Povischil, tvornica za orudje, savijeno i masivno pokućstvo. Tvornica je ubrzo postala jednim od najvećih poduzeća te vrste u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prije I. svj. rata poslovala je s Bugarskom, Rumunjskom, Grčkom, Egiptom, Engleskom, Južnom i Sjevernom Amerikom, Švedskom, Norveškom, Tunisom, Indijom, Australijom, itd. Proizvodila je 1500 stolica, pet spavaćih soba, približno 2000 blanji i drugoga drvenog alata na dan, te imala do 1300 zaposlenih. Osvajala je priznanja na međunarodnim izložbama u Parizu, Ateni, Budimpešti, Montevideu, Buenos Airesu, San Franciscu i drugdje. Nakon I. svj. rata poslovanje tvornice stagniralo je. Proizvodila je namještaj, uglavnom stolce od savijenoga drva, spavaće sobe i blagovaonice, stolarsku opremu i alat.







Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i od 1946. radila je pod imenom Državna tvornica pokućstva Povišil. Iste godine promijenila je ime u Tvornica pokućstva i alata Ivo Marinković – Osijek, a od 1968. naziva se Mobilia – Marinković Ivo. Tvornica je isprva zapošljavala 350 radnika, a asortiman proizvoda bio je gotovo nepromijenjen (kućni i uredski namještaj, stolci iz savijenoga drva, blanje, stolarske klupe). Godine 1959. tvornici je pripojen DIK Borovik iz Osijeka. Godine 1962. izgrađena je nova kotlovnica, a 1969. poduzeće se moderniziralo te organiziralo Tvornicu namještaja, Tvornicu stilskog namještaja te Tvornicu stolaca i drvenog alata. U 1970-ima provedene su integracije sa srodnim poduzećima u Metkoviću, Dvoru na Uni, Vrginmostu, Kostajničkom Majuru (danas Majur), Županji, Novom Marofu i Rijeci, ali je zajedništvo nakon nekoliko godina razvrgnuto. U 1980-ima poduzeće su činila dva proizvodna pogona, onaj u Osijeku (OOUR Tvornica namještaja) i onaj u Vladislavcima (OOUR Tvornica iver ploča), gdje je još potkraj 1960-ih izgrađena najmodernija pilana sa sušionicama i obradbom drva u jugoistočnoj Europi, a od 1973. u sastavu je osječkog poduzeća. Pogon u Vladislavcima obrađivao je trupce u piljenu građu, proizvodio elemente namještaja te ploče iverice, a pogon u Osijeku pločasti namještaj, stolce, stilski namještaj, drvne alate i tapecirani namještaj. Na domaćem je tržištu poduzeće plasiralo proizvode u maloprodaji u 44 vlastite prodavaonice diljem Jugoslavije. Neki od programa kućnoga namještaja namijenjenoga širokom tržištu (komponibilni namještaj Osijek, dječja soba Pipi) proizvedeni su u velikim serijama zahvaljujući uspješnomu tvorničkom dizajnu koji je predvodila Blaženka Kučinac.













Poduzeće je 1991–92. doživjelo teška ratna razaranja, te je radilo sa svega 20% kapaciteta. Uz dugogodišnje probleme tehnološke zaostalosti, otvoren je stečajni postupak koji je dovršen 1995., od kada je radio samo pogon u Vladislavcima (Mobilia Osijek d. d.). I taj je pogon nakon nastavka poslovnih teškoća likvidiran 2006.