Neptun, poduzeće za ribarstvo te preradbu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda, osnovano 1946. u Komiži na Visu.

Prvu tvornicu za preradbu i konzerviranje ribe na istočnoj obali Jadrana osnovalo je društvo Fratelli Mardessich (Braća Mardešić), braće Kuzme i Josipa 1875 (prema nekim izvorima 1890) u Komiži. Na početku XX. st. poduzeće je zapošljavalo oko 200 radnika proizvodeći oko 20 000 sanduka ribe na godinu. Imalo je podružnice u Bijeloj u Boki kotorskoj (1905), Visu (1908) i Postirama (1937). Uoči II. svj. rata proizvodilo se oko 500 t ribe u ulju i oko 300 t ribe u soli, a 1941. poduzeće je stradalo u požaru. Na prijelazu XIX. u XX. st. osnovana su još dva poduzeća za preradbu ribe članova obitelji Mardešić. Društvo Frane Mardešić i drug osnovalo je pogone u Rukavcu (1891), Bolu (1902), Trogiru (1908) i Milni (1909), dok je Društvo Mardešić i drug (Mardešić i družina, Mardešić & Cia) osnovalo pogone u Komiži (1902) i Milni (1909); podružnice u Milni spojene su 1911. Za II. svj. rata pojedini su pogoni stradali, a oni neoštećeni su spojeni s pogonima poduzeća Sagena iz Komiže i Neptun d. d. iz Splita (osnovano 1923) u poduzeće Neptun sa sjedištem u Komiži 1946.













U novom poduzeću rad je bio organiziran u dvije proizvodne jedinice (Lov morske ribe i Prerada ribe) i dvije prateće jedinice (Uslužne djelatnosti i Radna zajednica). Proizvodna djelatnost tijekom vremena proširila se na soljenje ribe, konzerviranje svježe ribe u ulju, preradbu slane ribe u ulju i salamuri, a 1950-ih počela je i proizvodnja ribljega brašna i ulja. Poduzeće je izrađivalo drvenu i limenu ambalažu za sebe te limenu ambalažu i za potrebe drugih tvornica u Dalmaciji.

S obzirom na to da je proizvodnja uvelike ovisila o ulovu svježe ribe lokalnih ribara, tvornica je dugo godina nakon rata imala slabu proizvodnju (220–600 t ribljih konzervi na godinu). Iako je 1951–56. proizvodni pogon tvornice moderniziran (suvremeni strojevi za kuhanje ribe u kutijama, strojevi za proizvodnju ribljega brašna i ljuskastoga leda), proizvodnja se počela snažnije razvijati tek nakon što se poduzeće uključilo u organizaciju ribolova lokalnih ribara te organiziralo vlastiti ribolov nabavivši brodove plivaričare.

Tijekom 1960-ih proizvodilo je oko 800 t ribljih konzervi na godinu, a proizvodnja je znatno porasla nakon što je 1969. otvorena nova proizvodna linija za preradbu male plave ribe. Potkraj 1970-ih godišnja proizvodnja ribljih konzervi iznosila je oko 1700 t, ribljega brašna do 150 t, a bilo je oko 270 zaposlenih. Unatoč velikoj proizvodnji tvornica obično nije radila punim kapacitetom (kapacitet preradbe 1988. bio je 4000 t ribe u jednoj smjeni; najveći kapacitet u Hrvatskoj) jer je uvelike ovisila o dostupnim sirovinama. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poduzeće je riblje konzerve izvozilo preko zagrebačkog posrednika → Jugoriba – export-import.

Izbijanjem Domovinskoga rata, početkom 1990-ih, preradba ribe se znatno smanjila (1990. 1822 t; 1992. 765 t sitne plave ribe), a od 1993. proizvodnja je gotovo prekinuta zbog slaba ulova morske ribe (nestašica u Jadranu) i visokih cijena na tržištu. Poduzeće je od 1994. poslovalo kao dioničko društvo. Zahvaljujući državnoj sanaciji, potkraj 1995. poslovanje je ponovno pokrenuto, no kako su gubitci bili viši od visine kapitala poduzeća, ubrzo je (1996) provedeno i restrukturiranje društva. Budući da je poduzeće poslovalo s gubitkom, tijekom vremena smanjivao se i broj zaposlenih, sa 175 (1993) na 70-ak (1997–2003). Proizvodna jedinica Ribolov ukinuta je 1996. zbog neisplativosti, a brodovi su prodani. Kako sanacija i restrukturiranje nisu uspjeli, potkraj 2003. proglašen je stečaj. Godine 2005. proizvodni su pogoni prodani srpskom poduzeću Interfish iz Belotinca kraj Niša, a završetkom stečaja 2007. poduzeće je likvidirano.