Tvornica šećera Rijeka (Zuccheriera), tvornica za proizvodnju šećera što su je u Rijeci 1752. osnovali nizozemski trgovci koje je predvodio Urban Arnoldt.

Carica Marija Terezija dala je 1750. Arnoldtovu poduzeću, Glavnoj trgovačkoj kompaniji Trsta i Rijeke (poslije Povlaštenoj tršćansko-riječkoj kompaniji), isključiva prava za osnivanje rafinerije šećera u Rijeci. Prva povlastica izdana je na 25 godina, a ostale su produljivane do 1826. kada je nad tvornicom proglašen stečaj. Kompanija je u doba osnivanja riječke šećerane, bila jedno od najvećih kapitalističkih poduzeća u Europi, a zasigurno najveće takvo poduzeće u austrijskim zemljama. Nizozemci su bili vlasnici dviju trećina, a Austrijanci jedne trećine poduzeća. Prvi upravitelji tvornice bili su Urban Arnold (1752–60) i Ignace Verpoorten (1760–77). Tvornica je sirovi šećer za preradbu u početku nabavljala preko Lisabona i Londona. Godine 1768. zapošljavala je 704 radnika, od kojih 49 stranaca (uglavnom Nizozemaca i Francuza na najvišim i najstručnijim radnim mjestima).







Godine 1785. upravna i okolne zgrade rafinerije stradale su u velikom požaru, pa se tadašnji upravitelj šećerane, flamanski trgovac iz Antwerpena Peter Jan Bernard Vierendeels (upravitelj 1777–1803), posvetio njezinoj obnovi (dovršena 1786) i proširenju tvornice. Posebno su se isticali glavno stubište, velebna svečana dvorana na drugome katu, salon s vedutama na zapadnome dijelu drugoga kata. Nakon Vierendeelsove smrti upravitelj šećerane postao je antwerpenski trgovac Villem Jan de Ridder (upravitelj 1803–16). Drugi direktor rafinerije u to je doba bio Peter (Pietro) Vierendeels mlađi. U izvještaju riječke Trgovačke komore iz 1811. stoji da je šećerana izvozila šećer najviše u Njemačku, Ugarsku, Italiju i Francusku.













Početkom XIX. st. svjetska industrija preradbe šećera počela se sve više umjesto šećernom trskom koristiti šećernom repom pa se uvoz šećerne trske iz prekomorskih zemalja znatno smanjio. Kako je riječka šećerana proizvodila šećer iz šećerne trske, smanjivale su se učinkovitost poslovanja i zarada. U Europi su se otvarale mnoge šećerane i konkurencija je rasla. Poslovanje je bilo otežano i zbog opterećenja koje je nametnula francuska uprava (Ilirske pokrajine, 1809–13), pa je proizvodnja u šećerani zaustavljena 1814. Posljednji direktor šećerane bio je Franz Sauritsch, a upravne poslove oko zatvaranja i prodaje imovine obavljao je Leo Johann Massart. Palaču šećerane kraljevski erar dodijelio je 52. pukovniji nadvojvode Franje Karla (1834–51). Poslije (1851–1948) je u njoj bila smještena državna tvornica duhana (→ Tvornica duhana Rijeka) i (1948–2005) tvornica → Rikard Benčić (sv. 1), a 1970. upravna je zgrada proglašena zaštićenim kulturnim dobrom. Potkraj XX. st. zgradu je kupio Grad Rijeka.