pčelarstvo, poljoprivredna djelatnost, grana stočarstva, koja obuhvaća uzgoj pčela za biološku reprodukciju (matica i rojeva), proizvodnju pčelinjih proizvoda (meda, voska, propolisa, cvjetnoga praha, matične mliječi i pčelinjeg otrova) te oprašivanje bilja. U širem smislu pčelarstvo obuhvaća i preradbu pčelinjih proizvoda, proizvodnju ljekovitih i kozmetičkih pripravaka, proizvodnju vina i rakije od meda te proizvodnju medenjaka i paprenjaka.

Prvo pčelarstvo uključivalo je sakupljanje rojeva koje se u početku spremalo u šuplje panjeve, a potom u košnice izdubene u drvetu. Poslije su se košnice izrađivale od šiblja i oblagale blatom ili kravljom balegom (tzv. blatare), a potom su se plele od ražene slame (tzv. pletare). U kontinentalnim dijelovima Hrvatske rabile su se i košnice izrađene od dasaka, a u primorskim i otočnim dijelovima one izrađene od kamenih ploča. Znanje o pčelarenju je stoljećima bilo vrlo oskudno pa se nije razvijala ni tehnologija pčelarenja. Početkom XIX. st. izumljeni su košnica s pokretnim saćem na okvirima, kalup za izradbu osnove saća (satna osnova) i vrcaljka za med. Danas se najviše rabe dva tipa košnica: lisnjače (kompaktne, otvaraju se sa stražnje strane, vodoravnom matičnom rešetkom podijeljene na dva dijela; u nas je najčešći tip Alberti-Žnidaršić) i nastavljače (otvaraju se odozgo, nastavci se nastavljaju jadan na drugoga; najčešći tipovi su Langstroth-Rootova i Dadant-Blatova). Kako se med uglavnom rabio kao zaslađivač, dugo je bio među najtraženijim trgovačkim proizvodima, no u drugoj polovici XIX. st. iz uporabe ga je uvelike istisnuo šećer. Osim meda, rano je počela i uporaba voska, koji se dobivao zagrijavanjem voštine nakon odvajanja meda, za izradbu svijeća voštanica. Kasnije mu se primjena proširila i na podmazivanje pređe pri tkanju na tkalačkome stanu, brtvljenje bačava u podrumarstvu te pri cijepljenju voćki u voćarstvu.







Pčelarstvo u Hrvatskoj

Kvalitetu meda sa Šolte isticali su već Rimljani. Pčele i košnice spominju se od XII. st. u odredbama gradskih statuta i u sudskim spisima. Afirmaciji pčelarstva je najviše pridonijela Marija Terezija Patentom o pčelarstvu (1775), kojim je pčelare oslobodila poreza i daća te im dopustila slobodno kretanje i smještanje pčela na bilo koje područje. Dužnost učitelja pčelarstva u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji u to je doba (1770–75) obavljao Anton Gruber iz Varaždina. Tijekom XIX. st. tehnološke su inovacije u pčelarstvu postupno stizale i u naše krajeve pa su se počeli rabiti pokretni okviri za saće i satne osnove, a med se više nije dobivao gnječenjem saća, već centrifugalnom vrcaljkom. Umjesto u pletare pčele su se smještale u okvirne košnice, sanduke s pokretnim okvirima. U drugoj polovici XIX. st. pojavila se i pčelarska literatura: Kratki nauk o gojenju pčelah (1859) Franje Klaića, Nauk o pčelarstvu (1861) Franje Horvata i Pčelarstvo (1877) Milana Kučenjaka. Nakon što je školskim zakonom iz 1861. vlada u školama propisala postojanje školskoga vrta i pčelinjaka počeli su se rabiti udžbenici Pčelarstvo za opću i školsku porabu (1879) književnika Josipa Eugena Tomića te Školski vrt u selu (1883) Davorina Trstenjaka. Pčelarstvo se populariziralo na gospodarskim izložbama u Zagrebu, pa su na izložbi 1891. prikazane košnice s pčelama, pčelinji proizvodi i pčelarska literatura.

Tijekom XIX. i XX. st. u Hrvatskoj su osnovane mnoge pčelarske zadruge (na Šolti 1874., u Splitu 1920., Petrinji 1926), a 1879. u Osijeku je osnovano prvo pčelarsko društvo (poslije i u Valpovu, Vinkovcima). U Zagrebu je 1896. osnovano Hrvatsko pčelarsko društvo, a 1919. Centralno pčelarsko društvo. U Osijeku je 1881. počeo izlaziti časopis Slavonska pčela (od 1884. Hrvatska pčela), koji izlazi i danas. O pčelarstvu su tradicionalno poučavali učitelji, koji su često o njemu i pisali, poput Kvirina Broza, Pavla Wittmanna, Ive Antoniolija. Potkraj XIX. i početkom XX. st. u području pčelarstva posebno su se istaknuli osnivač osječkoga pčelarskog društva, urednik Hrvatske pčele te pisac i predavač pčelarske tematike Bogdan Penjić (1852–1918) i Riječanin Milutin Barač (1849–1938), izumitelj košnice koja je po njemu nazvana baračevka, a rabila se u školama. Razvoju pčelarstva znatno su pridonijeli akademik Ivo Tomašec (1904–1981), koji je istraživao patologiju pčela, i Đuro Sulimanović (1943–2005), profesor na Veterinarskome fakultetu u Zagrebu, koji je objavio mnoga djela, stručne i znanstvene radove iz pčelarstva, a s iskusnim pčelarom i piscem desetak pčelarskih knjiga Josipom Belčićem suautor je Zlatne knjige pčelarstva (1982).







Pčelarska djelatnost u RH je znatno napredovala nakon 1991., kada je uvelike zakonski regulirana, počele su se davati potpore za proizvodnju meda (od 1998), držanje pčela (od 1999) te za uzgoj valjanih selekcioniranih matica. Vlada je 1997. donijela Program gojidbenog stvaranja pčela u RH. Nakon 2000. objavljeni su pravilnici kojima se regulira kakvoća meda. Udruga uzgajivača selekcioniranih matica pčela Hrvatske donijela je 2005. Uzgojni program sive pčele. U Gudovcu kraj Bjelovara i u Splitu održavaju se međunarodni pčelarski sajmovi s prodajnim izložbama pčelarske opreme, pribora i literature te stručnim predavanjima. Susreti pčelara, s predavanjima i prodajnim izložbama, održavaju se u Pazinu i Vinkovcima. Svake se godine u županijama priređuju regionalna ocjenjivanja meda, a nacionalno ocjenjivanje meda održava se u Osijeku. U Hrvatskoj su 2018. bila 7283 pčelara s 372 000 pčelinjih zajednica. Prosječan je godišnji prinos po košnici bio 20 kg meda (2018. proizvedeno je ukupno 7440 t meda). Nešto manje od trećine pčelara amateri su i hobisti, nešto više od dvije trećine ih se bavi pčelarenjem kao dopunskim zanimanjem, a profesionalnih je pčelara samo 1%. Obiteljska pčelarska gospodarstva ponajviše proizvode med i vosak, nešto manje propolis, a rjeđe pčelinji prah. Jedini proizvođač pčelinjeg otrova je Ivan Curiš iz Konjščine. Registrirano je sedamdesetak pčelara koji uzgajaju pčelinje matice (najviše u Bjelovarskoj, Krapinsko-zagorskoj, Sisačko-moslavačkoj i Osječko-baranjskoj županiji).







Kolegij Pčelarstvo izvodi se na preddiplomskom sveučilišnom studiju na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu → Sveučilišta u Zadru (sv. 1), na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu i na → Veleučilištu u Slavonskom Brodu (sv. 1).