hidrotermička obradba drva, postupci obradbe drva ili drvnih poluproizvoda utjecajem topline i vode ili vodene pare. Obuhvaćaju sušenje drva, parenje drva vodenom parom, kuhanje drva u vodi i u manjoj mjeri toplinsku modifikaciju (pregrijavanje) drva. Sušenje i parenje najznačajniji su i najzastupljeniji postupci hidrotermičke obradbe drva.
Sušenje drva provodi se radi dimenzijske stabilizacije drva i uklanjanja viška vode, tj. postizanja sadržaja vode u drvu preporučenoga za proizvodnju određenoga drvnog proizvoda. To je jedini proces modifikacije drva i hidrotermičke obradbe koji se nužno provodi prije proizvodnje (dobivanja gotovog proizvoda). Sušenje može biti prirodno i umjetno (tehničko). Prirodno sušenje piljene građe provodi se na stovarištima i često prethodi umjetnom sušenju u sušionicama. Parenje drva vodenom parom provodi se radi postizanja željene boje ili ujednačenja boje, omekšavanja drva za izradbu savijenih elemenata i furnira, sterilizacije drva i sl. Tijekom direktnog parenja u parionicu se izravno uvodi i ispušta zasićena vodena para, a pri indirektnom parenju vrela tekućina (voda, ulje i sl.) prolazi kroz cijevi uronjene u bazen s vodom za isparavanje smješten u parionici ili parnoj jami. Kuhanjem drva ono omekšava i postaje prikladno za proizvodnju furnira ili savijanje. Toplinskom modifikacijom drva postiže se njegova stabilizacija, povećava trajnost i poboljšavaju estetska svojstva, a najčešće se primjenjuje na slabije zastupljenim i manje vrijednim vrstama drva.
Jednostavni postupci hidrotermičke obradbe drva provode se još od antike. Drvo se prirodno sušilo kako bi postalo prikladno za daljnju obradbu, izlagalo se vodi i povišenoj temperaturi kako bi omekšalo i postalo pogodno za savijanje i promjenu oblika. Tehnološki razvoj hidrotermičke obradbe započeo je prije približno 200 godina, a sustavniji i značajniji napredak tek početkom XX. st.
Hidrotermička obradba drva u Hrvatskoj
U današnje doba većina hrvatskih drvoprerađivačkih poduzeća provodi neki od hidrotermičkih postupaka obradbe drva. Čak i manje pilane rabe postupak prirodnog sušenja piljene građe. U većim poduzećima se najviše provodi umjetno sušenje drva, uglavnom metodom klasičnoga (konvekcijskog) komornog sušenja te u manjoj mjeri metodom vakuumskog sušenja. Postupci parenja, kuhanja i toplinske modifikacije primjenjuju se rjeđe. Parenje drva, koje se prije tridesetak godina provodilo u velikim drvnoindustrijskim kombinatima, današnja poduzeća primjenjuju rijetko zbog nedostatka tehničkih uvjeta i kapaciteta.
Znatan pomak u visokoškolskoj nastavi i znanstvenoistraživačkome radu vezanom uz hidrotermičku obradbu drva u Hrvatskoj bilo je osnivanje Drvnotehnološkog odsjeka kao tehničkoga smjera Šumarskoga fakulteta (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) u Zagrebu 1948. U organizaciji tog odsjeka danas se najnovija znanja vezana uz hidrotermičku obradbu drva stječu u okviru preddiplomskoga sveučilišnog i stručnog studija drvne tehnologije, diplomskih studija drvnotehnoloških procesa i oblikovanja proizvoda od drva, te poslijediplomskih specijalističkih studija i doktorskoga studija. Ta znanja obuhvaćaju područja modifikacije drva i hidrotermičke obradbe drva, tj. sušenje i parenje drva, specijalne metode sušenja drva, savijanje drva, kinetiku, modeliranje i optimizaciju hidrotermičkih procesa, kolorimetriju i histokemiju drva u hidrotermičkim procesima, stabilizaciju i prezervaciju subfosilnog i arheološkog drva i dr. Najveći početni doprinos u tom području dao je → Juraj Krpan, autor većega broja stručnih i znanstvenih radova te priručnika i knjiga. Aktivni sveučilišni nastavnici i znanstvenici u području hidrotermičke obradbe drva danas su Stjepan Pervan i Miljenko Klarić. Važnija su djela Sušenje i parenje drva (J. Krpan, 1958), Priručnik za tehničko sušenje drva (S. Pervan, 2000) i udžbenik Tehnologija obrade drva vodenom parom (S. Pervan, 2009). Normativne dokumente iz područja hidrotermičke obradbe drva regulira tehnički odbor HZN/TO 218 Drvo, Hrvatskog zavoda za norme.
Z. Pavlin: PARENJE DRVA. Šumarska enciklopedija (II izdanje), sv. 2, 1983., str. 585–589.
M. Ilić, Z. Pavlin: SUŠENJE DRVA. Šumarska enciklopedija (II izdanje), sv. 3, 1987., str. 300–313.