Šahnazarov, Artemije (Šuša, Rusija, 8. X. 1891 – Zagreb, 1. XII. 1973), pomorski inženjer armenskog podrijetla, stručnjak za proizvodno strojarstvo te izbor i kontrolu materijala.

Diplomirao je 1915. na brodostrojarskom odjelu Politehničkoga instituta Petra Velikog u Petrogradu. Službovao je u brodogradilištu Noblessner u Tallinnu od 1916., kao tehnički oficir na oklopnom brodu Poltava od 1917., te nakon demobilizacije 1918. kao docent u Politehničkom institutu u Hersonu (Ukrajina), gdje je predavao kolegije Elementi strojeva i Ribarski brodovi. Emigriravši 1920., kratko je radio u Beču, Plzeňu i Parizu. Izabran je 1921. za ugovornog asistenta Tehničke visoke škole (od 1926. Tehnički fakultet) u Zagrebu, gdje je od 1937. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanička tehnologija, Radni strojevi te bio višegodišnji predstojnik Zavoda za mehaničku tehnologiju (danas Zavod za tehnologiju Fakulteta Strojarstva i brodogradnje).

Bavio se teorijom rezanja alatnih strojeva i ispitivanjem materijala. Kao idejni začetnik, savjetnik i nadzornik sudjelovao je u izgradnji novih pogona metalne industrije, poput Tvornice tvrdih metala i Tvornice elektroda u Zagrebu. Surađivao je s metaloprerađivačkom industrijom pri izboru i kontroli materijala te pridonio unapređenju proizvodnje i organizacije rada u pogonima. Metoda mjerenja temperature oštrice alata, koju je objavio 1934., u stručnoj je javnosti citirana kao metoda po Šahnazarovu. Autor je knjiga Tokarski noževi (1927) i Brušenje (1929). Bio je prvi predsjednik → Hrvatskoga društva za tehniku zavarivanja (1953–56) i prvi predsjednik Saveza društava za tehniku zavarivanja Jugoslavije (1953).