Tvornica parnih kotlova (TPK), tvornica kotlova, energetskih i procesnih postrojenja, uređaja i opreme, osnovana 1946., sa sjedištem u Zagrebu.

Godine 1931. Ivan Simeoni osnovao je poduzeće Rapid u Savskoj cesti 110, prvu zagrebačku tvornicu koja se bavila isključivo kotlogradnjom. U 15 godina poslovanja obitelj Simeoni razvila je prvu industrijsku kotlograditeljsku tehnologiju u Hrvatskoj te obrazovala mnoge kotlograditelje. Nakon II. svj. rata (1946), poduzeće Rapid udružilo se s poduzećima Progres Zagreb, Nova cesta 181 (vlasnici Franjo Bauer i Đuro Kefera) i Tespa Zagreb, Ogrizovićeva 25 (vlasnik Karlo Majer) u novo poduzeće, nazvano Državna tvornica parnih kotlova, koje je zapošljavalo 45 radnika. Prva je zadaća nove tvornice bila zamjena dotrajalih kotlova u FNRJ, pa je u sljedećih deset godina proizvedeno i zamijenjeno 2000 kotlovskih jedinica. Godinu kasnije započela je gradnja novih hala na Žitnjaku u koje se tvornica, s 213 radnika, preselila 1948. te dobila današnji naziv.













Preseljenjem u veći prostor se s proizvodnje ponajprije jednostavnih stojećih parokotlova prešlo na složeniju proizvodnju raznih specijalnih vrsta kotlova, procesne opreme (kolone za rafinerije) i izradbu cijelih postrojenja za vrelovode, rafinerije, brodove, za pripremu napojne vode itd., koja su osim kotlova sadržavala i ložišne uređaje, armature, čelične konstrukcije te svu ostalu potrebnu dodatnu opremu i uređaje. Usporedno su se unapređivale i tehnologije proizvodnje zavarivanjem, odvajanjem čestica, lijevanjem itd., za što su bili potrebni stručni radnici i inženjeri. TPK je već 1947. otvorio Školu za obrazovanje radnika, s posebnom radionicom za praktičnu izobrazbu, a 1948. sa studija (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje) su došli prvi poslijeratni inženjeri. Nove tehnologije za potrebe TPK razvijali su mnogobrojni vrsni stručnjaci (→ Aurel Kostelić; Slavko Šneller), isprva u Odjelu za razvoj, a od 1978. u Zavodu za energetsku i procesnu opremu.

Proširivanjem proizvodnje rastao je broj zaposlenih, a povećavali su se i proizvodni kapaciteti udruživanjem s drugim poduzećima (→ Metal, Hercegovac; Metalac, Konjščina), te gradnjom novih pogona. Tijekom 1974. TPK je preimenovan u OUR TPK – industrija termoenergetskih postrojenja, procesne opreme i kotlova, unutar koje je djelovalo jedanaest OOUR-a: Armatura (danas TPK Armatura), Energetika i procesna oprema, EPO (danas TPK-EPO), Kotlogradnja (danas TPK Nova, dio grupe Saacke Marine Systems), Vanjska montaža, Održavanje i energetika, Servis kotlovskih postrojenja, Zavod za energetsku i procesnu opremu (danas TPK – Zavod), Oprema za sagorijevanje, Ljevaonica u Konjščini, Proizvodnja specijalnih alata, uređaja i naprava za zavarivanje i transport (PAN) u Kamanju kraj Ozlja (danas Uniweld strojevi) i Orometal proizvodnja prehrambeno procesne opreme i kotlova u Oroslavju (danas TPK Orometal).







U 1980-ima TPK je zapošljavao oko 2400 radnika. Proizvodila se oprema za kotlovnice, uređaji za loženje, procesna oprema za petrokemijsku, tekstilnu, drvnu, farmaceutsku, prehrambenu industriju te za industriju građevnog materijala i metalurgiju, brodska oprema, oprema za tehnološke procese strojogradnje, rudarski bušni elementi, ispitne tlačne stanice, kuglasti spremnici od čelika i aluminija za naftnu industriju itd. Kotlovima, energetskim i procesnim postrojenjima što ih je proizveo TPK opremile su se termoelektrane Šoštanj IV u Sloveniji, Tuzla u BiH, Urinj i Jertovec u Hrvatskoj, Kandla i Kanpur u Indiji, Palembang u Indoneziji, nuklearne elektrane Biblos u tadašnjoj SR Njemačkoj i Krško u Sloveniji, toplane Zagreb II na Žitnjaku i Kulkwitz u Leipzigu, rafinerije u Sisku i Lendavi u Sloveniji, tvornice Kraš i Badel, šećerane u Belom Manastiru, Peći na Kosovu i u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji, INA-OKI u Zagrebu, INA Petrokemija u Kutini, INA Naftaplin u Zagrebu i u Ivanić Gradu, plinovodno postrojenje Durgapur u Indiji, itd. TPK je također servisirao i rekonstruirao energetska postrojenja, provodio laboratorijska ispitivanja (defektoskopska, kemijska, metalografska, mehanička i dr.), studije i razvojna znanstvena istraživanja, tehnološki inženjering za cjelokupne proizvodne linije iz područja kotlogradnje i srodnih područja itd. Ipak, TPK je bio najpoznatiji i najuspješniji u proizvodnji brodske opreme, a bio je priznat i od svjetskih i domaćih institucija za nadzor i atestiranje.

Nakon provedene privatizacije u 1990-ima osnovne organizacije udruženoga rada postale su samostalna poduzeća, od kojih su neka tijekom vremena prestala raditi, druga su nastavila uspješno poslovati, neka pod drugim nazivom, a neka kao dijelovi većih hrvatskih ili inozemnih poduzeća.