veslanje, pokretanje plovila s pomoću vesala, tj. poluga s lopaticom provlačenjem kojih kroz vodu veslač pretvara svoj rad u poriv. Danas je i sportska grana u kojoj natjecatelji (veslači) u utrkama (regatama) pokreću regatni čamac s ciljem da što brže prijeđu određenu stazu na mirnim vodenim površinama.

Veslanje kroz povijest

Pojava i razvoj veslanja

Prapočetci veslanja povezani su s ljudskim nastojanjem da se plovilom prijeđe put po nekoj vodenoj površini. Pritom se čovjek isprva služio improviziranim (neobrađeno deblo), a potom izrađenim plovilima (npr. izdubeno deblo, povezani snop trske ili svežanj pruća). Za pokretanje i upravljanje tim plovilima ljudi su se prije uporabe prvih primitivnih vesala, koristili rukama i nogama. Razvojem brodogradnje i vještine plovidbe unapređivao se i način pokretanja plovila. Ostatci u kaldejskim i staroegipatskim grobnicama te prikazi na vazama i reljefima, potvrđuju da je čovjek veslanje poznavao 10 000–8000 pr. Kr. Egipatski su brodovi oko 4000. pr. Kr. imali vesla u jednom redu, privezana za palce na razmi, oko 1100. pr. Kr. vesla su bila provučena kroz brodsku oplatu, a oko 700. pr. Kr. na svakom je brodskom boku bio red vesala. Srednjovjekovne su galije obično imale 24–26 vesala dugih 9–13 m. Veslo je do XIII. st. služilo i kao kormilo. Sve do XVI. st. veslanje je bilo osnovni pogon svih vrsta plovila, prije pojave jedara. Jedrenjaci su ipak zadržali vesla jer su im mogla poslužiti kao pričuvni pogon u slučaju uništenja ili oštećenja jedara te kao pomoć pri manevriranju, osobito u bitkama. Nakon uvođenja mehaničkoga brodskog pogona u XIX. st., veslanjem se pokreću uglavnom manja plovila.

Veslanje kao sportska disciplina

Začetci sportskoga veslanja su natjecanja koja su se u starome vijeku održavala u sklopu svetkovina na vodi. Takve su manifestacije zabilježene u Egiptu, Grčkoj i Rimu, u Skandinaviji, Kini i Indiji. Veslačke su utrke bile vrlo popularne u srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj Engleskoj i Veneciji. U Engleskoj je nastalo moderno sportsko veslanje, kojega se začetak vezuje uz utrku profesionalnih lađara Doggett’s Coat and Badge na Temzi u Londonu, koja je prvi put održana 1715. na stazi dugoj oko 7400 m, a održava se i danas. Lađari s Temze ujedno su bili prvi graditelji sportskih veslačkih čamaca te prvi učitelji veslanja. Veslanje je bilo popularno među engleskim plemstvom, a do kraja XVIII. st. ukorijenilo se kao sportska razonoda među studentima. Nakon osnivanja veslačkih klubova na sveučilištima Oxfordu 1815. i Cambridgeu 1827., prva utrka osmeraca tih dvaju sveučilišta (engl. The Boat Race) održana je 1829. pred približno 20 000 gledatelja, a u godišnju sportsku manifestaciju prerasla je 1856. Godine 1818. u Londonu je osnovan Leander Club, najstariji neakademski veslački klub u svijetu, djelatan i danas. Veslanje se iz Engleske postupno proširilo cijelim svijetom, najprije u anglosaske zemlje (SAD, Australija, Kanada, Južna Afrika). Prva poznata utrka u Americi održana je 1756. u New Yorku, a 1823. osnovan je najstariji američki veslački klub. Od sredine 1830-ih do sredine 1860-ih osnivali su se i prvi klubovi u Njemačkoj, Francuskoj, Danskoj, Belgiji, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Portugalu, Rusiji, Kini i Japanu, a 1858. u Parizu održana je prva međunarodna regata.

Popularizacija veslanja rezultirala je usavršivanjem veslačke opreme već u prvoj polovici XIX. st. Glomazni i teški čamci visokih bokova postupno su se zamjenjivali manjima, užima i lakšima, kao i vesla. U drugoj polovici XIX. st. uvedena su i pomična sjedala u čamcima. Čamci su se izrađivali od drva, često cedrovine, a 1870-ih od papira impregniranoga smolom. Zbog razmjerno kratka vijeka trajanja te nemogućnosti da ih se popravlja, papirnate su čamce prije 1900. potpuno istisnuli drveni. Razvoj i smanjivanje dimenzija čamaca i vesala utjecao je i na izmjenu veslačke tehnike, pa su duži i plići zaveslaji zamijenili do tada uobičajene kratke i duboke. Unatoč kontinuiranom razvoju te određenim izmjenama i poboljšanjima, oblik kakav su čamci imali oko 1870. zadržao se do danas.

Na inicijativu talijanskoga veslačkog saveza, u Torinu je 1892. osnovan Međunarodni veslački savez (FISA), koji je pri utemeljenju okupio saveze iz pet država (Italija, Belgija, Francuska, Švicarska i Austro-Ugarska). Sljedeće je godine na jezeru Orta u Italiji održano prvo Europsko prvenstvo, a nedugo potom FISA je postala prvim međunarodnim sportskim savezom koji je pristupio olimpijskom pokretu. Veslanje je uvršteno na program već prvih modernih Olimpijskih igara 1896., no zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta tom prigodom, prve su regate za muškarce održane na sljedećim Igrama 1900., a za žene 1976. Svjetska prvenstva održavaju se od 1962 (žene sudjeluju od 1974). U FISA-u su danas učlanjena 153 nacionalna saveza, a sjedište joj je u Lausannei.

Danas u pojedinoj regati sudjeluje šest čamaca, svaki od njih smješten je u zasebnu stazu dugačku 2000 m u ravnoj liniji, plovcima odvojenu od susjedne staze. Čamci su glatke površine, razmjerno lagani, dugi i uski, plitkoga gaza te niskih bokova na kojima su pričvršćeni izbočnici s polimernim ušicama u kojima leži veslo. Pramac i krma su im zašiljeni i potpuno prekriveni, dok u središnjem dijelu, koji je polukružnoga presjeka, jedan iza drugoga sjede veslači, leđima okrenuti u smjeru vožnje. Pravac kretanja održava se pomoću peraje i kormila, koji su, poput izbočnika, uglavnom izrađeni od aluminija ili od epoksidne smole ojačane karbonskim vlaknima. Kako bi bili što krući i čvršći te što manje gustoće, čamci su načinjeni od kompozitnih materijala. Opremljeni su pomičnim sjedalima koja se s pomoću polimernih kotačića kreću po aluminijskim tračnicama, te nogarima, izrađenima od umjetne kože ili platna, koji veslačima služe kao uporište za noge.

S obzirom na broj veslača u čamcu (jedan, dva, četiri ili osam) i na to veslaju li jednim (tzv. rimen-veslanje) ili dvama (na pariće, skul-veslanje, prema engl. scull) veslima, natjecatelji se utrkuju u disciplinama: samac, dvojac na pariće, dvojac bez kormilara, dvojac s kormilarom, četverac na pariće, četverac bez kormilara, četverac s kormilarom i osmerac. O broju veslača ovise i duljina (najmanje dopušteno 7,2 m, dok su osmerci obično dugi oko 17 m) te minimalna dopuštena masa čamca (14 kg za samac, 96 za osmerac). Vesla su prilagodljive duljine, a najčešće se rabe ona izrađena od karbonskih vlakana. Veslo završava lopaticom kojom se zahvaća vodu. Danas prevladavaju lopatice u obliku mesarske sjekirice, površine 0,1–0,125 m².

Veslanje u Hrvatskoj

Veslanje kao brodski pogon

Prije naseljavanja Hrvata na istočnoj su obali Jadrana bili poznati antički brodovi → liburne (II‒I. st. pr. Kr.) i → serilije (III‒II. st. pr. Kr.). Najstariji zabilježeni brodovi na vesla kojima su se služili Hrvati bile su → sagene i → kondure (IX−XI. st.), a koristile su se u ratne i trgovačke svrhe te za ribarenje. Iako su se gradovi u Dalmaciji i Istri, zbog ekonomske ograničenosti, koristili manjim plovilima za obavljanje ratnih zadaća, neki hrvatski gradovi posjedovali su ratne veslarke → galije (npr. Split potkraj XI. st.). Tijekom XIII. i XIV. st. najčešće se na području današnje Hrvatske spominje galija od 30 klupa i 180 veslača. Duž ističnojadranske obale pojavljuju se i → galijice, manje inačice galija. Dubrovnik je tijekom XVI. i XVII. st. posjedovao galijice s 15–22 klupe za veslače. Na Jadranu se pojavljuju i druge vrste brodova na vesla, poput sagitta na Krku (XIV. st.), fusta u Senju (XIV. st.), brigantina (→ brikova, XIV−XVIII. st.) te → fregata i feluka.















Širenjem mletačkoga utjecaja na istočnojadranskoj obali, hrvatskim gradovima i zajednicama nametnute su mnoge obveze koje su uključivale i pomaganje Veneciji u njezinim pomorskim pothvatima u brodovlju i ljudstvu. Takve su obveze preuzeli 1149. Pula, Poreč, Novigrad, Umag, Rovinj, 1232. Dubrovnik, 1247. Zadar, 1260. Krk, 1311. Pag i dr. Zbog iznimnih potreba za veslačima na galijama, do XVII. st. nastavilo se intenzivno izrabljivanje stanovništva u Istri i Dalmaciji. U XVIII. st. mora su osvajali jedrenjaci, međutim Dalmacija i Istra ostale su glavni izvor veslača i mornara.

U hrvatskoj pomorskoj povijesti poznato je više vrsta brodova i brodica pokretanih veslima: → senjska uskočka brodica, → topo, → omiška strijela, → trajta, → kaić, → šambek, → leut, → guc, → grip, → gajeta, → filjuga, → bracera. Ta su se plovila rabila u različite svrhe, neka od njih važan su dio nacionalne pomorske baštine. Lađa, zbog svoje autohtonosti u delti Neretve, poznata i kao neretvanska lađa, tradicionalno je plovilo u toj najjužnijoj dolini u Hrvatskoj. Prvi maraton lađa održan je 1998. nizvodno od Metkovića rijekom Neretvom, te se održava jednom na godinu.







Veslanje kao sportsko natjecanje

Premda su u XIV. st. na Rabu zabilježene utrke lađica nastalih tesanjem ili paljenjem debla, a jedan zapis iz Komiže iz 1593. spominje utrku viških ribara do Palagruže kako bi zauzeli što povoljnije mjesto za ribarenje, kao prva poznata regata na hrvatskom povijesnom prostoru navodi se najčešće ona iz 1603. u Korčuli, koje su pobjednici bili nagrađeni novcem iz gradske blagajne. Utrke između predstavnika Splita i Makarske održane su 1767 (regata od otočića Mrduja do splitske luke, pobjeda Makarana) i 1795; u Zadru je 1807. priređeno natjecanje na rođendan Napoleona Bonapartea (1769–1821), dok se na dan sv. Dujma 1825. održala regata posada Splita, Makarske, Trogira, Omiša, Brača i Hvara (pobjeda Splićana). Moderno sportsko veslanje u primorski dio Hrvatske došlo je iz Italije, a u kontinentalni iz Austrije i Ugarske, te su u drugoj polovici XIX. st. organizirani prvi klubovi. U Poreču je 1885. osnovan Adriatico, a u Puli 1886. Società Nautica Pietas Iulia. U prijeratnom je Zadru djelovalo nekoliko klubova: Società dei canottieri Dalmazia (osnovan 1885), veslačka sekcija Hrvatskoga sokola (1885; 1911. spojen s Jadranom), Il Circolo Nazionale (1891), Circolo canottieri Diadora (1900), Zara (1901), Società Juventus Jadertina (1905) i Jadran (1908., pripojen splitskom Gusaru 1921., obnovljen u Zadru 1949). Godine 1889. u Trstu je utemeljen Jadranski veslački savez, kojemu su pristupili klubovi iz Poreča, Pule i Zadra. Riječ je o jednom od pet saveza koji su 1892. sudjelovali u osnivanju FISA-e. U Rijeci su prije I. svj. rata osnovani Nautico Sport Club Quarnero (1888), Società Canottieri Fiumani (1892) i Club Canottieri Liburnia (1906), dok su u Sušaku djelovali Rožnica (1909., ukinuta 1911) te Vila i Velebit. Prvi klub u Splitu bio je Rowing and Yachting Club Adria (1890., aktivan do 1928). Najznačajnija veslačka središta u kontinentalnoj Hrvatskoj bili su Osijek i Zagreb. U Osijeku je 1870. osnovano Društvo za veslanje i ribarenje, 1892. Drava (djelatan do 1895), 1901. Dunav (od 1905. Galeb) te 1907. Neptun. Povijest organiziranoga klupskoga veslanja u Zagrebu započinje utemeljenjem Prvoga hrvatskoga veslačkoga i ribarskoga društva 1872., a prije I. svj. rata osnovani su i Veslačko društvo Sava (1875), veslačka sekcija zagrebačkoga Hrvatskoga sokola (1885), Hrvatski veslački klub (1912) te Maccabi (1913).







Veslački su klubovi za Austro-Ugarske osnivani i u Rovinju, Crikvenici, Vukovaru i Karlovcu. Osim o materijalnim čimbenicima i entuzijazmu članstva, djelovanje veslačkih, kao i drugih sportskih klubova i društava, ovisilo je o društveno-političkim mijenama. U Hrvatskoj je danas aktivno više od 30 klubova. Hrvatski veslački savez osnovan je 1939., a pod današnjim nazivom djeluje od 1993., član je FISA-e od 1992. U Crikvenici je 1923. održano prvo prvenstvo Jugoslavije, dok je Zagreb 1940. bio domaćin prvoga prvenstva Hrvatske (na rijeci Savi), a 2000. Svjetskoga prvenstva u 10 neolimpijskih disciplina (na jezeru Jarunu).

Nakon što je splitska posada 1879. pobijedila na međunarodnoj regati u egipatskom Port Saidu (utrka u povodu desete godišnjice otvaranja Sueskoga kanala), hrvatski su veslači iznimne rezultate počeli ostvarivati u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Na Olimpijskim igrama 1924. brončanu medalju osvojio je talijanski osmerac za koji su veslali članovi zadarske Diadore, većinom Hrvati (braća A., F. i Š. Katalinić, V. Ljubić, P. Ivanov i B. Sorić). Posebno su se istaknuli članovi splitskoga Gusara, kluba osnovanoga 1914. Na europskim prvenstvima Gusarov je osmerac osvojio srebrnu medalju 1929 (D. i A. Žeželj, J. Mrklić, P. Kukoč, E. Brajnović, M. Ljubić, J. Gattin, D. Glavinović i kormilar K. Roić) i zlatnu 1932 (B. i L. Marasović, J. Tironi, P. Kukoč, J. i E. Mrduljaš, I. Fabris, V. Rafaelli i kormilar Lj. Kraljević), a četverac s kormilarom brončanu 1934 (I. Fabris, M. Peribonio, E. Mrduljaš, S. Alujević i kormilar M. Alujević).













Najveći klupski uspjeh ostvario je četverac bez kormilara osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1952. (D. Bonačić, P. Šegvić, M. Trojanović i V. Valenta), dok je na Igrama 1980. broncu osvojio dvojac s kormilarom (Z. Celent i D. Mrduljaš, kormilar J. Reić).







Član splitskoga Mornara P. Vlašić bio je europski prvak u samcu 1953. Od državne samostalnosti hrvatski su veslači i veslačice osvojili pet medalja na Olimpijskim igrama (po jedna zlatna i brončana, tri srebrne), te 16 na svjetskim (šest zlatnih, po pet srebrnih i brončanih) i 14 na europskim prvenstvima (po pet zlatnih i brončanih, četiri srebrne). Četverac na pariće u sastavu David Šain (član kluba Iktus, Osijek), Damir Martin (Trešnjevka, Zagreb) te braća Valent i Martin Sinković (oba Mladost, Zagreb) bio je dvostruki svjetski prvak (2010., 2013) te olimpijski (2012) i europski (2010) doprvak. Braća Sinković dvostruki su europski (2012., 2016) i svjetski (2014., 2015) prvaci te olimpijski pobjednici (2016) u dvojcu na pariće, kao i svjetski (2018) i europski (2018) prvaci te europski doprvaci (2017) u dvojcu bez kormilara, što ih čini najuspješnijim hrvatskim veslačima u povijesti, dok je D. Martin u samcu bio dvostruki europski prvak (2015., 2016) i doprvak (2012., 2017) te olimpijski doprvak (2016).







I nakon samostalnosti rezultatski se istaknula nekolicina Gusarovih članova (braća N. i S. Skelin, I. Boraska, T. Franković i dr.).







Kao iznimno popularan studentski sport veslanje je zastupljeno na tehničkim fakultetima. Od 1993. održava se međunarodna regata studentskih osmeraca Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.