vojna industrija, industrijska grana koja obuhvaća razvoj, proizvodnju i održavanje oružja i vojne opreme; također, obrambena industrija. U uskoj je vezi sa strojogradnjom, metaloprerađivačkom, brodograđevnom, zrakoplovnom industrijom, elektroničkom i elektroindustrijom. Osobito je ovisna o državnim narudžbama uvjetovanima sigurnosnom, gospodarskom, vanjskopolitičkom i unutarnjopolitičkom situacijom te odnosima među saveznicima.
Hrvatska vojna industrija
Djelujući u okvirima različitih državnih zajednica, hrvatska vojna industrija je sve do hrvatskog osamostaljenja 1990., uz rijetke iznimke, bila vezana uz → vojnu brodogradnju. Ta djelatnost od XIX. st. održava najvišu razinu, te je npr. do I. svj. rata za austrougarsku ratnu mornaricu izgradila neke od najvećih ratnih brodova toga doba, a 1970-ih uvrstila Hrvatsku među rijetke zemlje svijeta sposobne za razvoj i izgradnju najsloženijih ratnih brodova, poput podmornica Sava i Drava.
Za Habsburške i Austro-Ugarske Monarhije, hrvatski su se vojnici opremali oružjem i vojnom opremom strane, uglavnom austrijske proizvodnje. Od domaće proizvodnje u to se doba isticala jedino riječka tvornica Fonderia Metalli osnovana 1854 (od 1856. Riječki tehnički zavod – Stabilimento tecnico Fiumano, naposljetku → Torpedo), koja ujedno zauzima najznačajnije mjesto u povijesti vojne industrije na hrvatskim prostorima. U toj je tvornici 1866., na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa, razvijen prvi samovozni torpedo, 1868. započela je serijska proizvodnja toga oružja, a od 1881. tvornica ga je izvozila kao najveći svjetski dobavljač, te je u njoj do 1943. proizvedeno 20 323 torpeda, 1053 lansirne cijevi i 1368 visokotlačnih kompresora.
Za Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije državna središta vojne proizvodnje bili su Kragujevac, Sarajevo, Kamnik, Obilićevo, Čačak i Beograd, a postojale su privatne i državne tvornice u Beogradu, Užicama, Višegradu, Valjevu i Jesenicama. Od tih je tvornica u Hrvatskoj djelovala jedino tvornica vagona i strojeva u Slavonskome Brodu (→ Đuro Đaković Grupa), koja je proizvodila dijelove topničkoga streljiva.
Nakon II. svj. rata jugoslavenska je vlada planski obnavljala predratne tvornice, te su građene nove, uglavnom u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tako je od 18 novoizgrađenih tvornica uključenih u proizvodnju naoružanja i vojne opreme do 1956. samo jedna bila na području Hrvatske, a 1981. je od ukupno 28 takvih poduzeća s 56 925 zaposlenih bilo sedam hrvatskih, s udjelom od svega 5,8% zaposlenih te 8% od ukupne vrijednosti proizvodnje.
| Hrvatska poduzeća u statusu proizvođača naoružanja i vojne opreme potkraj 1980-ih | |
| Poduzeće | Proizvodni program |
| Marko Orešković Lika, Lički Osik | minobacačko i topničko streljivo |
| RIZ, Zagreb | sredstva radioveze, hidroakustični uređaji, elektronički sklopovi projektila |
| ELKA, Zagreb | telefonski kabeli i raketni mikrokabeli |
| Jugoturbina, Karlovac | plinske turbine za motore |
| Đuro Đaković, Slavonski Brod | tenkovska tijela i montaža tenkova |
| Brodogradilište Split, Split | podmornice, vojni brodovi specijalne namjene |
| Titovo Brodogradilište, Kraljevica | ratni brodovi |
| Brodogradilište Greben, Vela Luka | stakloplastični brodovi specijalne namjene |
| Brodoprojekt, Rijeka | projektiranje ratnih brodova |
| Dalit, Daruvar | ljevaonica |
| Rade Končar, OOUR Elektronički uređaji, Split | elektronika |
Na održavanju naoružanja i opreme 1990. radilo je 12 tehničkih remontnih zavoda s više od 15 000 zaposlenih, od kojih su u Hrvatskoj bila smještena dva za mornaricu (Mornarički elektronski zavod, danas → Pomorski centar za elektroniku u Splitu i Mornarički tehnički remontni zavod Velimir Škorpik, danas → NCP – Remontno brodogradilište Šibenik) i jedan za zrakoplovstvo (Vazduhoplovni zavod Zmaj, danas → Zrakoplovno-tehnički centar u Velikoj Gorici). Znanstvenoistraživački i razvojni rad u području vojne tehnike, uz iznimku zagrebačkoga → Brodarskog instituta, odvijao se izvan Hrvatske.
Osamostaljenjem Hrvatske te početkom Domovinskoga rata počela se naglo razvijati hrvatska vojna industrija koja je, u uvjetima nestašice oružja za obranu te embarga na njegov uvoz, imala važnu zadaću opremanja hrvatskih oružanih snaga u nastajanju. U vojnu su se proizvodnju uključila mnogobrojna poduzeća koja su raspolagala potrebnim proizvodnim tehnologijama i strojevima, isprva izrađujući uglavnom improvizirana i maloserijska oružja i opremu, ponajprije → streljačko oružje, → topničko oružje i → oklopna vozila.
Ubrzo su se profilirali proizvođači inovativnih proizvoda koji odgovaraju međunarodnim standardima, koji su postupno stjecali ugled na svjetskim tržištima. Među njima se posebno ističu → HS Produkt iz Karlovca (pištolji, jurišne puške), → Šestan-Busch iz Preloga (kacige), → Dok-Ing iz Zagreba (strojevi za razminiranje), Đuro Đaković (oklopna vozila) te Kroko-International iz Zagreba (vojne te policijske odore i oprema).
U RH su danas proizvodnja, remont i promet naoružanja i vojne opreme regulirani zasebnim zakonom. Uvoz i izvoz naoružanja i vojne opreme te nadzor proizvodnje od 1993. obavlja državna Agencija Alan. U vojnoj proizvodnji sudjeluje 50-ak poduzeća koja su 2015. proizvodila pištolje i jurišne puške (HS Produkt), snajperske puške (Berta Projekt iz Zagreba, JLM-Perković iz Matulja, SCAM Marine iz Viškova), ručne bacače granata (M Adler D iz Marčane), streljivo (ATIR iz Zagreba), protuzračne raketne sustave (3. maj TIBO iz Matulja), oklopna vozila (Đuro Đaković), ciljničke, topničke i druge uređaje (Institut Ruđer Bošković iz Zagreba), ratne i ophodne brodove i brodice (Adria-Mar i Ris Marine iz Zagreba, Aluminium Workboats iz Čakovca, Montmontaža – Greben iz Vele Luke, Brodosplit iz Splita, Tehnomont – brodogradilište Pula), brodske elektroničke sustave (Pomorski centar za elektroniku iz Splita), strojeve za razminiranje (Dok-Ing), sredstva veze (Ericsson Nikola Tesla i RIZ Profesionalna elektronika iz Zagreba), dijelove za plinske turbine (Tvornica plinskih turbina iz Karlovca), bespilotne letjelice (Pastor iz Zagreba), kacige (Šestan-Busch), zaštitne prsluke (Croshield iz Zagreba), odore, odjeću i opremu (Čateks iz Čakovca, Galeb iz Omiša, Hemco iz Đakova, Kroko-International, Jadran i Šešir iz Zagreba, Varteks iz Varaždina), obuću (Borovo iz Vukovara, Inkop iz Poznanovca, Jelen Professional iz Čakovca, Obuća Viko iz Varaždina, URIHO iz Zagreba), te obavljala remont brodova (NCP – Remontno brodogradilište Šibenik) i zrakoplova (Zrakoplovno-tehnički centar) i dr.
Hrvatska je vojna industrija 2014. ostvarila izvoz u 30-ak zemalja svijeta vrijedan 1,5 milijardi kuna, te ostvaruje kontinuiran rast udjela u bruto domaćem proizvodu zemlje.
O. Pezo: Vojna industrija Jugoslavije. Beograd, 1983.
M. Buchberger: Hrvatska vojna industrija I. dio. Hrvatski vojnik, 5(1995) 1, str. 8‒17.
M. Buchberger: Hrvatska vojna industrija II. dio. Hrvatski vojnik 5(1995) 2, str. 8‒19.
A. Stamatović: Vojna privreda druge Jugoslavije (1945–1991). Beograd, 2001.
S. Kovačev, Z. Matijaščić, J. Petrović: Vojnoindustrijski kompleks SFRJ. Polemos, 9(2006) 1, str. 127−203.
