zaštita graditeljskog naslijeđa, grana arhitektonske djelatnosti koja se bavi dokumentiranjem, istraživanjem i projektiranjem zahvata na nepokretnim kulturnim dobrima nastalima tijekom cijele povijesti čovjekove djelatnosti, a koja po univerzalnoj ili individualnoj procjeni posjeduju vrijednosti koje je potrebno očuvati za nadolazeće generacije. Također se bavi razvojem teorijskih modela i principa zaštite.

Prema vrsti, kulturna dobra mogu biti nematerijalna i materijalna. Potonja se pak dijele na pokretna i nepokretna. Nepokretno kulturno dobro može biti: grad, selo, naselje ili njegov dio, građevina ili njezini dijelovi te građevina s okolišem, elementi povijesne opreme naselja, javna plastika i drugi slični objekti, memorijalno područje, mjesto, spomenik i obilježje u vezi s povijesnim događajima i osobama, arheološko nalazište i arheološka zona, uključujući podvodna nalazišta i zone, područje i mjesto s etnološkim i toponimskim sadržajima, krajolik kojega su obilježja rezultat djelovanja i međudjelovanja prirodnih ili ljudskih čimbenika, povijesno zelenilo, vrt, perivoj, park i drvored, tehničke građevine s uređajima i druge slične građevine.

Povijest zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj

Posjet austrijskoga cara Franje I. (1768–1835) Splitu i lokalitetu antičke Salone 1818. predstavlja simbolički početak zaštite graditeljskog naslijeđa u našim krajevima. U prosincu iste godine je car donio Uredbu o izvozu umjetničkih djela i rijetkosti i njihovu trgovanju. U skladu s razdobljem klasicizma zanimanje za zaštitu graditeljskog naslijeđa usmjereno je isključivo na antičku baštinu pa je u lipnju 1820. slijedila Uredba o zaštiti ostataka Dioklecijanove palače, arheološkim istraživanjima antičke Salone i osnivanju Arheološkoga muzeja u Splitu, a samo mjesec dana kasnije i Dvorski dekret kojim se nalaže gradnja muzeja.

Ključni protagonisti početaka zaštite antičkoga naslijeđa u Dalmaciji bili su Anton von Steinbüchel (1790–1883), ravnatelj Dvorskoga kabineta za numizmatiku i starine, Carlo Lanza (1778–1834), vojni liječnik, političar i kolekcionar, prvi ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu (1820–28) i voditelj arheoloških istraživanja Salone (1821–27) te Vicko Andrić (1793–1866), arhitekt i konzervator, okružni inženjer zadužen za skrb o spomenicima (1820–33).

U razdoblju ranoga historicizma (romantizma) proširilo se zanimanje stručnjaka na zaštitu srednjovjekovnoga graditeljskog naslijeđa. Očuvanje srednjovjekovne baštine potaknuto je ponajprije artikulacijom nacionalnog identiteta (narodni preporod), a manje konzervatorske zaštite. Započele su prve obnove srednjovjekovne baštine poput obnove frankopanskih kaštela u Bosiljevu (1820), Trsatu (1824) i Dubovcu (1837) ili burga u Trakošćanu (1853–56).

Povjesničar, književnik, bibliograf i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889) osnovao je 1850. u Zagrebu Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine. Iste je godine u Beču utemeljena Središnja komisija za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika (Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale). Zadaće Središnje komisije bile su zakonska zaštita, inventura i dokumentiranje graditeljskog naslijeđa kao i nadzor nad provedenim obnovama diljem Monarhije. Središnja komisija djelovala je putem počasnih konzervatora po teritorijalnom principu (do 1903), a prvi počasni konzervatori u hrvatskim zemljama bili su: V. Andrić za Dalmaciju (1853–66), I. Kukuljević Sakcinski za Hrvatsku i Slavoniju (1855–67) te povjesničar i arheolog Pietro Kandler (1804–72) za Trst i Istru (1856–72). Poslije će se konzervatori imenovati za pojedine okruge. Prvi značajni zahvat pod okriljem Središnje komisije bila je rekonstrukcija atrija Eufrazijeve bazilike u Poreču (Giovanni Righetti, 1866). Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867) Središnja komisija bila je nadležna za austrijski dio Monarhije (Istra i Dalmacija), ali ne i za onaj pod upravom Mađarske (Hrvatska i Slavonija) pa je u sljedećih više od 40 godina taj dio Hrvatske ostao bez formalne institucionalne zaštite graditeljskog naslijeđa.

U posljednjoj četvrtini XIX. st. na graditeljskom naslijeđu naših prostora poduzima se niz stilskih restauracija, koje predstavljaju suvremen, no poslije snažno kritiziran metodološki postupak obnove graditeljskog naslijeđa. Među zahvatima ističe se stilska restauracija župne crkve sv. Marka u Zagrebu (Friedrich von Schmidt, 1875–82), katedrale sv. Stjepana u Zagrebu (F. von Schmidt i → Herman Bollé, 1878–1902) te zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu (Alois Hauser i Emil Förster, 1890–1908). Glavni protagonisti skrbi za graditeljsko naslijeđe u tom razdoblju bili su spomenuti Kukuljević Sakcinski, biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), svećenik i povjesničar Franjo Rački (1828–94), povjesničar umjetnosti i političar → Iso Kršnjavi (1845–1927) te arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator don Frane Bulić (1846–1934), ponajprije za područje Dalmacije. Potonji je 1894. organizirao I. međunarodni kongres starokršćanske arheologije u Splitu.

Snažan zaokret u doktrini zaštite kulturnih dobara nastupio je početkom XX. st. kada (1903) Glavnim konzervatorom II. odjela Središnje komisije za istraživanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika Austro-Ugarske Monarhije postaje austrijski povjesničar umjetnosti, teoretičar i konzervator Alois Riegl (1858–1905). U djelu Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak (Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung, 1903) Riegl predlaže novi sustav valorizacije kulturnih dobara kojim će se odrediti modalitet njihove obnove, odnosno postavlja temelj moderne analize umjetničke baštine. Hrvatski arhitekti na školovanju u Beču u tom razdoblju (→ Viktor Kovačić, → Vjekoslav Bastl) nakon povratka u domovinu nastojali su te suvremene ideje implementirati u zaštitu graditeljskog naslijeđa u nas.

Početkom XX. st. formirale su se prve zemaljske institucije zaštite graditeljskog naslijeđa na našem području: Povjerenstvo Dioklecijanove palače (Palastkommission, 1902–24) sa zadaćom očuvanja palače kao »najizvrsnijeg antičkog spomenika na području Monarhije« i Konservatorijalni ured za Dalmaciju (1912–41) u Splitu kojemu je prvi ravnatelj bio F. Bulić, zatim Konzervatorski ured za Istru u Puli (1912–18) na čelu kojega je bio povjesničar umjetnosti, arheolog i konzervator Anton Gnirs (1873–1933) te Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika (1910–14) u Zagrebu pod vodstvom povjesničara i političara Tadije Smičiklasa (1843–1914) i tajnika povjesničara, konzervatora i muzeologa Gjure Szabe (1875–1943). U to doba poduzeta su dva paralelna istraživanja Dioklecijanove palače u Splitu koja su uključivala izradbu arhitektonskih snimki postojećeg stanja cjeline i pojedinih dijelova palače te grafičku rekonstrukciju njezina izvornog izgleda. Prvo je, za Austrijski arheološki institut, vodio arhitekt Georg Niemann (Der Palast Diokletians in Spalato, 1910), a drugo arhitekt Ernest Hébrard i povjesničar Jacques Zeiller (Le palais de Dioclétien a Spalato, 1912). Značajni su zahvati toga razdoblja na graditeljskom naslijeđu rušenje Bakačeve kule 1906. i posljedično Natječaj za regulatornu osnovu Kaptola i okolice u Zagrebu 1908. te konzervacija vestibula Dioklecijanove palače (Karl Holey, 1912).













U međuratnom razdoblju nije postojao zakonodavni okvir zaštite graditeljskog naslijeđa u Hrvatskoj, ali konzervatori primjenjuju odredbe Šumarskog zakona iz 1929., a potom Zakona o gradnji iz 1931. Tek nakon osnivanja Banovine Hrvatske (1939) prihvaćena je Uredba o čuvanju starina i prirodnih spomenika. Međutim, u međuratnom razdoblju koristilo se iskustvom stručnjaka i kontinuitetom službi iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije: Povjerenstva za čuvanje spomenika u Zagrebu (Josip Brunšmid, Emilije Laszowski, → Martin Pilar, G. Szabo i drugi, 1914–23), Konzervatorskog ureda u Zagrebu (G. Szabo, 1928–41), Konservatorijalnog ureda za Dalmaciju u Splitu (F. Bulić, → Ljubo Karaman, 1912–41) i Nadleštva za umjetnost i spomenike u Dubrovniku (Marko Murat, Kosta Strajnić, 1919–41).

Konzervatorski ured u Zagrebu 1941–45. bio je nadležan za cijeli teritorij Nezavisne Države Hrvatske te je preimenovan u Hrvatski državni konzervatorski zavod pod ravnanjem Lj. Karamana. Premda je u tom razdoblju izostala praktična zaštita graditeljskog naslijeđa, ono je važno radi stasanja novih stručnjaka koji će biti vodeći protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u poslijeratnom razdoblju, a to su Ana Deanović (1919–1989), Anđela Horvat (1911–1985) i Tihomil Stahuljak (1918–2007), uz nekolicinu drugih.

Neposredno nakon završetka II. svj. rata doneseni su zakonski akti u vezi sa zaštitom graditeljskog naslijeđa: Odluka o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika (1945) te Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti FNRJ (1946). Ljubo Karaman ostao je na čelu Konzervatorskog zavoda u Zagrebu i proveo cjelovitu reorganizaciju konzervatorske službe 1947., kada su uz onaj u Zagrebu osnovani konzervatorski zavodi i u Splitu i Rijeci.

Tijekom 1960-ih izvedena je sljedeća važna reforma zakonodavstva i službe zaštite graditeljskog naslijeđa. Donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture FNRJ (1960) te Zakon o zaštiti spomenika kulture SRH (1967., na snazi do 1999. kada ga je zamijenio Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara RH), osnovani su Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu te regionalni zavodi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i općinski zavodi u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru. Restauratorski zavod Hrvatske (danas Hrvatski restauratorski zavod) utemeljen je 1966. u Zagrebu.

Uz Lj. Karamana, A. Deanović, A. Horvat i T. Stahuljaka ključni protagonisti zaštite graditeljskog naslijeđa u drugoj polovici XX. st. bili su: → Cvito Fisković (1908–1996), → Jerko Marasović (1923–2009), → Tomislav Marasović (1929) te mnogi stručnjaci Restauratorskoga zavoda Hrvatske. Zaštiti graditeljskog naslijeđa svojim su istraživačkim i kritičkim literarnim djelima, ali i ostalim vidovima javnoga djelovanja, pridonijeli: → Sena Sekulić-Gvozdanović (1916–2002), → Lelja Dobronić (1920–2006), Branko Fučić (1920–1999), Olga Maruševski (1922–2008), Radovan Ivančević (1930–2004), → Ivo Maroević (1937–2007), → Snješka Knežević (1938), → Vladimir Bedenko (1943–2015) i dr.

Služba zaštite u Republici Hrvatskoj danas je organizirana u sklopu Ministarstva kulture i medija s iznimkom Grada Zagreba koji ima samostalnu službu unutar gradske uprave. Konzervatorski odjeli Ministarstva (ukupno njih 21) organizirani su uglavnom u županijskim središtima. Kulturna dobra upisuju se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Registar je javna knjiga koju vodi Ministarstvo kulture i medija i sastoji se od Liste zaštićenih kulturnih dobara, Liste preventivno zaštićenih dobara i Liste kulturnih dobara nacionalnog značenja. Poslove istraživanja, proučavanja, čuvanja, restauriranja, konzerviranja, održavanja, obnove, korištenja i prometa kulturnim dobrima mogu obavljati specijalizirane pravne i fizičke osobe na temelju Rješenja koje izdaje Ministarstvo kulture i medija.

Najznačajnija hrvatska kulturna dobra zaštićena su i putem UNESCO-a i upisana na Popis svjetske baštine. Republika Hrvatska ima deset upisa na Popis nepokretne baštine te čak 19 upisa na Popis nematerijalne svjetske baštine, jedan upis na Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te dva upisa u Registar dobre prakse očuvanja nematerijalne kulturne baštine (kolovoz 2024).

U Republici Hrvatskoj danas se izobrazba mladih stručnjaka u području očuvanja graditeljskog naslijeđa provodi na tri visokoškolske institucije tehničke grupacije: Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu i na Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Povijesni predvodnik izobrazbe je Zavod za graditeljsko naslijeđe → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Djelatnost Zavoda je dijelom vezana uz splitski Regionalni centar Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba, koji je osnovan 1978. na temeljima Odjela za graditeljsko naslijeđe → Urbanističkoga zavoda Dalmacije iz 1955. Regionalni centar je 1991. postao samostalni Mediteranski centar za graditeljsko naslijeđe u Splitu, a od 1999. ponovno je u sastavu Fakulteta. Uz splitski je centar vezano održavanje nastave poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa (pokrenut 1975/76).

Teme konzervatorstva i zaštite kulturne baštine obrađuju se i na studijima povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Zadru. Osim već navedenih institucija, pojedinim segmentima područja zaštite graditeljskog naslijeđa bave se Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba te neke druge institucije. Znanstvenici tog područja svoje spoznaje objavljuju u časopisima → Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Portal – godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, → Prostor i dr.