Vranić, Vladimir (Schwarz; Leo Vlatko) (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976), matematičar, stručnjak za vjerojatnost i statistiku.

Pohađao je studij matematike i fizike od 1915. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1920. disertacijom Prilog novijim istraživanjima o singularitetima funkcija definiranih beskonačnim redovima. Od 1919. bio je pomoćni asistent za matematiku tadašnje Šumarske akademije te asistent pri Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1922. honorarni docent Geodetskog odsjeka Tehničke visoke škole, od 1927. profesor u Prvoj realnoj gimnaziji te 1931−42. prokurist i glavni aktuar u Odjelu za osiguranje života u Jadranskom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Od 1945. bio je docent u Ekonomsko-komercijalnoj školi, poslije na Ekonomskome fakultetu (od 1953. redoviti profesor), a od 1954. redoviti profesor na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Predavao je kolegije Numeričko računanje, Matematika, Statistika i dr. Bio je dekan Ekonomskoga fakulteta (1951−52), te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1957−58) gdje je bio predstojnik Zavoda za matematiku (1963−64). Umirovljen je 1968. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (1947−71).

Znanstveno i stručno bavio se ponajviše teorijom redova i sfernom trigonometrijom te primjenom nomografskih metoda u teoriji linearne i nelinearne korelacije. Proučavao je i slogovnu strukturu hrvatskoga jezika. Kao predstojnik Elektronsko-numeričkoga centra Instituta za matematiku Sveučilišta u Zagrebu istaknuo se 1967. u nabavi elektroničkoga računala CAE 90-40 (→ SRCE; sv. 4), prvoga u nas. Time se promaknuo u doajena znanstvenoga računarstva u Hrvatskoj. Autor je sveučilišnog udžbenika Vjerojatnost i statistika (1958). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1969).