Njirić, Hrvoje (Zagreb, 14. XII. 1960), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture.

Diplomirao je 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Helenom Paver Njirić vodio je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a 2001. otvorio je u Zagrebu ured njiric+arhitekti. Redoviti je profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu 2000–05., a od 2007. na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositelj je kolegija Osnove arhitektonskog projektiranja I, Suvremena arhitektura i Diplomski studio III. O aktualnim temama suvremene arhitekture održao je gostujuća predavanja na mnogim sveučilištima i školama u Grazu, Beču, Ljubljani, Ferrari, Aarhusu, Madridu, Calgaryju, Torontu, Bostonu, Virginiji, Pamploni, i dr.







Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prati estetika nizozemske modernističke tradicije, uz vidljiv utjecaj arhitektonskoga ureda OMA (Office for Metropolitan Architecture). Projektira stambenu, turističku i javnu arhitekturu, posebice odgojno-obrazovne ustanove, a bavi se i urbanizmom. Značajnija ostvarenja su: trgovački centar Baumaxx Hypermarket (s H. Paver Njirić, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Paver Njirić, 2000) u Mariboru, stambeni kompleksi u Gračanima (2006) i Rural Mat u Markuševcu (2007) te dječji vrtići Sunce u Retkovcu (2007) i Medo Brundo (2008) u Dubravi, sve u Zagrebu. Među natječajima se inventivnošću ističu projekti za Međunarodni lučki terminal u Yokohami (1995), hotel u Nanjingu (2003), stadion na Kajzerici (tzv. Plavi vulkan, 2008) i sveučilišni kampus na Borongaju (2010) u Zagrebu. Njegov međunarodni ugled potvrđen je monografskim brojevima časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2000., 2003., 2006), »Viktor Kovačić« (1999) i »Drago Galić« (2007., 2020).