Pasinović, Antoaneta (Split, 29. VIII. 1942 – Zagreb, 13. VII. 1985), arhitektica, jedna od najistaknutijih hrvatskih kritičara i teoretičara arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, potom je pohađala poslijediplomski studij povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Djelujući kao nezavisna kritičarka, od 1960-ih do smrti intenzivno je i angažirano pratila zbivanja u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu. Oslonjena na marksističku kritičku teoriju frankfurtske škole te nadahnuta idejama Gastona Bachelarda i Rolanda Barthesa, shvaćala je arhitekturu prije svega kao humanističku i društveno-odgovornu disciplinu te naglašavala njezine povijesno-kulturne i psiho-socijalne temelje, a slojevitim pristupom i analizama težila je cjelovitoj teorijsko-kritičkoj misli o kulturi prostora. Trajno je branila javni interes, upozoravala na opasnost od podređenosti arhitekture profitu te zagovarala ideju osmišljenog zajedništva, koje bi omogućilo zdraviji, solidarniji i čovjeku prilagođen grad. Istaknula se lucidnim i argumentiranim uvidima pri razmatranju nesuglasica, pogrešaka i promašaja poslijeratne zagrebačke arhitektonske prakse, poput primjerice suvremenih interpolacija (zgrada Željpoha na tadašnjem Trgu maršala Tita, 1963) i stanogradnje utemeljene na iskrivljenom poimanju ideje o životnom minimumu (»spavaonice u pustoši gradilišta« u Novome Zagrebu). Kritički je sagledavala i arhitekturu drugih regija, upozoravajući na negativne posljedice turistifikacije i izostanka dosljedne politike izgradnje na jadranskoj obali. Osim kritičkim i teorijskim radovima, za javni se interes zauzimala i stvaralački, prijedlozima za uređenje javnih prostora u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona; s Mirom Halambek-Wenzler suautorica je projekta pješačke staze kroz šumu Tuškanac u Zagrebu koja je trebala spajati Frankopansku ulicu s Cmrokom (1979). Djelovala je i urbanim intervencijama i prosvjednim akcijama (Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu, 1981), kao i izložbama (SOS za stari i dobri grad Zagreb, 1977; Urbana obmana ili obnova, 1985) kojima se zalagala za suživot umjetnosti, arhitekture i prostora (Zatečeno u atelijeru, 1980), te podupirala pojedine arhitektonske opuse, nerijetko mladih arhitekta (Izazov, 1970; Grujo Golijanin, 1970). Tekstove je objavljivala i u novinama i časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Telegram, Život umjetnosti, Oko, Sinteza (Ljubljana). Bavila se i scenografijom i kostimografijom za kazalište i televiziju.