Funtak, Fran (Harkanovci kraj Valpova, 1882 – Županja, VII. 1960), građevinski inženjer i arhitekt, jedan od prvih stručnjaka za primjenu armiranoga betona u nas te jedan od najplodnijih slavonskih arhitekata prve polovice XX. st.
Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Grazu (1901–03) te na Tehničkom sveučilištu u Budimpešti (1903–05), gdje se kod pionira primjene armiranoga betona Szilárda Zielinskog i njegova asistenta → Milana Čalogovića specijalizirao za gradnje u tom materijalu. Nakon školovanja zaposlio se 1905. u vukovarskom građevinskom poduzeću Josip Banheyer i sin, gdje se do kraja I. svj. rata, među prvima u nas, bavio projektiranjem armiranobetonskih mostova, oblikujući ih u duhu srednjoeuropske secesije. Među 50-ak ostvarenja ističu se mostovi preko potoka Vrbovača i Stružno (1903), preko rijeke Krapinice u središtu Krapine i preko potoka Nevkoša u Vinkovcima (1907), rijeke Biđ u Prkovcima (1910) te osobito most preko Velikog Struga između Novske i Jasenovca (1915–16; s M. Čalogovićem). Potonji je duljinom od 100 m bio najveći i najvažniji armiranobetonski most u Hrvatskoj. Osim mostova, Funtak je u tom razdoblju projektirao i druge građevine, među kojima u Vukovaru kalvinsku crkvu s prvim armiranobetonskim zvonikom u Hrvatskoj (1910), vodotoranj (1912–16) i Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar), vilu Streim na Vučedolu (1918) i dr.
U Vukovaru je 1914. osnovao građevinsko poduzeće, koje je vodio do 1945. Bavio se projektiranjem uglavnom stambenih, javnih i sakralnih građevina, primjenjujući elemente art décoa, klasicizma te njemačkog ekspresionizma. Iz toga razdoblja ističu se kuće Milanković (1920), Kuhner (1922), Pfeffermann (1923) i Pifat (1928) u Vukovaru, kuće Podmenik, Stanković, Gromann i Olasz (1922) u Osijeku, sinagoge u Vinkovcima (1922–23) i u Vukovaru (1926–28), crkve u Šidu (1932–33), Krndiji (1933–34) i u Batini (oko 1935), te most preko rijeke Vuke u Markušici (1929). Nakon 1935. počeo je prihvaćati elemente moderne arhitekture (kuće Njegić iz 1935. i Mihelić iz 1939. u Vukovaru). Od 1946. živio je u Županji, gdje je vodio gradnju Šećerane, te radio u županjskoj podružnici osječkoga građevinskog poduzeća Norma (1947–52) i u županjskome građevinskom poduzeću Radnik (1952–60) projektirajući u Županji i okolici niz javnih i stambenih objekata.
D. Damjanović: Secesijski armiranobetonski mostovi vukovarskog inženjera Frana Funtaka. Prostor, 11(2003) 1, str. 11–32.
D. Damjanović: Židovske vjerske građevine vukovarskog inženjera Frana Funtaka. Prostor, 12(2004) 2, str. 129–140.
D. Damjanović: Vukovarski arhitekt Fran Funtak. Vukovar, 2009.
D. Damjanović: Početci gradnje armiranobetonskih mostova u Hrvatskoj i vukovarski arhitekt Fran Funtak. Hrvatska revija 14(2014) 2, str. 16–22.
