Bakić, Vojin (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992), kipar, jedan od vodećih autora hrvatske poslijeratne spomeničke arhitekture.

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939) gdje se dodatno usavršavao kod Frane Kršinića (do kraja 1941). Isprva je radio lirske ženske likove mekih obrisa, potom skulpture impresionistički nemirne površine, dramatskih kontrasta svjetla i sjene te naglašene psihologizacije (Ivan Goran Kovačić, 1946). U sljedećoj se fazi okrenuo sažimanju volumena, najprije oštrim lomovima bridova (studija za spomenik Marxu i Engelsu, 1951–53; Autoportret, 1952), a potom je oblim prijelazima došao do same granice figuralnoga (Bik, 1950; Torzo, 1956). Ciklus Razlistane forme označava prijelaznu fazu od puna, čvrsta volumena do tanke površine ljuske. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u Hrvatskoj slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. U Razvijenim površinama (1960–64) artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963–64) stvara maštovite i efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica od nehrđajućeg čelika.







Svojim je poslijeratnim izvedbama narudžbi za monumentalne javne spomenike diljem Jugoslavije ostavio dubok trag u hrvatskoj i europskoj spomeničkoj arhitekturi. U ranome poslijeratnom razdoblju njegovu je estetiku obilježio ideološki nametnut duh socrealizma (kvalitetom se ističe Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak u Spomen-parku Borik u Bjelovaru, 1947., te Poziv na ustanak u središtu Čazme, 1951., uništen 1991; Spomenik palim Borcima u Kolašinu u Crnoj Gori, 1951. i dr.). Odmak od dotadašnjeg izričaja postiže isključivanjem šabloniziranih normi svojstvenih dogmatskoj poetici socrealizma (Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu, 1960). Slijedilo je daljnje zgušnjavanje i kristalizacija forme te reduciranje opisnih elemenata na minimum (Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u parku Ribnjak u Zagrebu i u Lukovdolu 1964., spomenici u spomen-području Dotršćina u Zagrebu, s → Josipom Seisselom i → Silvanom Seissel, 1964–68). Potpuno se priklonivši apstrakciji, ostvario je neka od svojih najznačajnijih djela. Spomenik pobjedi naroda Slavonije kraj sela Kamenske (s J. i S. Seissel, 1968., uništen 1992) izveden je od nehrđajućega čelika, visine 30 m. Pobijedivši 1970. na natječaju za Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, ostvario je arhitektonsko-spomenički kompleks od armiranoga betona obložen pločama od nehrđajućega čelika (s → Berislavom Šerbetićem, otvoren 1982); u njegovoj je unutrašnjosti bio uređen muzej u kojem se nalazio stalan postav vezan uz narodnooslobodilački pokret toga kraja; nakon 1991. kompleks je zapušten i devastiran. Među njegovim su novijim djelima i Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu na Mirogoju (1975–78) te Spomen-obilježje naroda Hrvatske u Spomen-parku Šumarice u Kragujevcu, Srbija (s J. i S. Seissel, 1978–81). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1979).





