vodoopskrba, komunalna djelatnost dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača.

Opskrbu vodom omogućuje vodoopskrbni sustav (vodovod), tj. sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci i bunari, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr.; crpnih stanica koje služe za crpenje vode iz zdenaca, rijeka, nisko položenih izvora te za potiskivanje vode u vodospremnik; uređaja za preradbu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode; vodospremnika (vodosprema), tj. građevina u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja te se iz njih dobavlja u razdobljima povećane potrošnje; vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže) koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospremnika razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri), i dr. Prema načinu dovoda (toka) vode, vodoopskrbni sustav može biti: gravitacijski, u kojem voda cijelim sustavom teče pod tlakom zbog djelovanja sile teže; tlačni, s tlakom uspostavljenim u crpkama (uobičajen u nizinskim područjima i često s vodotornjem kao spremnikom); kombinirani.













Povijesni razvoj vodoopskrbe

Razvoj civilizacije vezan je uz dostatnost vode i pomno planiranje njezine dobave. Prve ljudske zajednice rabile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni su na Cipru te na području današnjeg Izraela i Palestine (8500. do 6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigrisa i Eufrata gradili su se sustavi za natapanje i obranu od poplava još 5000. do 3000. pr. Kr. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame te sušenjem, a kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (oko 3000. pr. Kr.).

Dokazi organizirane urbane vodoopskrbe vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode kojih je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a galerije i komore su im često bile precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se oko 1000. pr. Kr. sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode naziva qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda dovodila gravitacijski. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim je zemljama u uporabi i danas. Sustav cisterni vadija Tawila u jemenskom Adenu, izgrađen u razdoblju između V. i I. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni različita oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhengzhou su se u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradili podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu natapanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Asirski kralj Sanherib je za potrebe natapanja izgradio 703. do 690. pr. Kr. akvedukt u Jerwanu, jednu od najstarijih takvih građevina u svijetu. Akveduktom izgrađenim nad udolinom, visokim 9 m, širokim 22 m i dugačkim 280 m, tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 0,4 m na vrhu konstrukcije.

Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200. do 2100. pr. Kr.) u naseljima Hamezi i Tripiti na istočnoj Kreti. U srednjominojskom razdoblju (2100. do 1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču u Knosu. Pella je među prvima poznatim gradovima u staroj Grčkoj koji su imali opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota se rabila i za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnoga poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali bili su pokriveni kamenim pločama. Za postizanje dobre kakvoće vode, starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi primjenjivali aeracijske spremnike, pješčane filtre, filtre od terakote ispunjene ugljenom i taložnike. Akvedukt na otoku Samosu u obliku tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. te se svojedobno smatrao jednim od tri najveća građevinska ostvarenja u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već je u njemu bio položen cjevovod od terakote.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Rabile su se cijevi od olova, terakote, kamena i drva koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavale natapanje, opskrbu pojilišta i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, koja se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, noria, rabio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da je potkraj I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih njegovih akvedukata iznosio 520 000−635 000 m³ vode na dan. Prvi od njih, Aqua Appia, izgrađen je 312. pr. Kr. Najpoznatiji primjer starorimskog akvedukta je Pont du Gard izgrađen za opskrbu grada Nimesa, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km.







U srednjem vijeku (oko 400. do 1400) napredak u području vodoopskrbe bio je ograničen. Gradovi srednjovjekovnoga islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličnim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). S erom prosvjetiteljstva došlo je i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom. U XVIII. st. su u Londonu uspostavljene privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za poduzeće Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Porastom svijesti o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Liječnik John Snow je tijekom epidemije kolere u Londonu 1854. dokazao da je razlog širenja bolesti zdravstveno neispravna voda. U SAD-u je početkom XX. st. nekoliko gradova izgradilo uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, te su 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba u Hrvatskoj

Početci

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnoga poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ti vodovodi (akvedukti u širem smislu) sadržavali su i objekte (okna) za pregled i održavanje, nalik onima koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Na otoku Pagu, za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalije (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima devet vertikalnih okana visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina varira od 1,2 do 2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovici XIX. st., a ponovno je bio u uporabi početkom XX. st. kada su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji, a dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. U naselju Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala širine 18 cm.







Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni pad terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostatci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugoga paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Iader (Zadar) izgrađena su za cara Trajana, potkraj I. st., dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad 0,06−0,25%. Trasa akvedukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ta je dionica premoštena sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvedukt naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvedukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine 56 cm.

Pretpostavlja se da je akvedukt Scardone (Skradin) bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskoga buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina bio je u funkciji 536. ili 537. godine. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, dna širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostatci poslije iskorišteni za putove ili ogradne zidove. Ukupna duljina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme veličine 138 m × 25 m. Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadra. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala bio je 0,18−0,27%.

Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istodobno s Dioklecijanovom palačom, potkraj III. st. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, duljine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora Jadra do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman, na mostu s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 m × 1,2 m, a uzdužni nagib 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, što je bilo dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. Bio je u funkciji do VII. st.













Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temeljila na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvedukta bio je zasvođeni kanal dimenzija 0,45 m × 0,6 m, a uzdužni pad 0,07−3%. Za akvedukt logora Tiluriuma (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostatci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana je vodoopskrba također započela u rimsko doba, a jedini poznati primjer je antički vodovod u Puli. Ne zna se pouzdano s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostatci sustava upućuju na to da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih cisterni, smještenih niže. Takav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u cjevovodima. Uz to je u središtu grada, blizu mora postojao vodozahvat Nimfej, koji se rabi i danas.







U kopnenom je dijelu Hrvatske organizirana vodoopskrba također započela dolaskom Rimljana. Iz rimskog su doba pronađeni fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. Poznati su i ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te naselja Oriovca i Sibinja kraj Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naselja Požeške kotline. Na području Slavonije i Hrvatskog zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što znači da je u to doba morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a što je potvrđeno arheološkim nalazima.

Padom Rimskoga Carstva i dolaskom Avara i Slavena rimski su vodovodi bili uništavani. Zdenci i javne cisterne postali su jedini način opskrbe vodom, osobito važan za dugotrajnih opsada gradova; neki od njih očuvani su do danas. U Dubrovniku je Veliko vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u gradskom zaleđu. Vodovod je proradio 1438. Bio je dug 11 700 m i prolazio je donjim padinama Srđa, a vodom je opskrbljivao Veliku i Malu Onofrijevu česmu. Projektirao ga je i izgradio talijanski graditelj Onofrio della Cava. Za vrijeme osmanske vladavine pojedinim hrvatskim područjima, građeni su vodovodi od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi, ostatci kojih su pronađeni u Iloku, Požegi, Vukovaru, Osijeku, Vrani, Drnišu. Izgradnja suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske pojačala se na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada su se u većim gradovima osnivala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koji sadržavaju velike količine prirodno filtrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća s pomoću crpki te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878., kada je svečano pušten u rad gradski vodovod. Vodovod se sastojao od zdenca na Zagorskoj cesti, promjera 5,6 m i dubine 9,6 m, izvedenoga od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 mm i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici zapremnine 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1879. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.













Zagreb je u doba početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je ubrzo priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav se tijekom vremena proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save te na spremanju vode u gradske vodospreme s pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Daničićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje, Jabukovac (1903., 1912), Lašćina (1932), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sveta Nedelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te mnogih magistralnih cjevovoda. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećega gradskog crpilišta Mala Mlaka. Voda se danas u Zagrebu crpi na sedam vodocrpilišta iz 44 zdenca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Duljina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a crpi se oko 310 000 m³ vode na dan. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km² pa je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Medvednice na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.































Vodoopskrba grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanova akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj Ulici Domovinskoga rata koja je povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izgrađeni su 1902−14. Od 1923. do 1924. je znatnije proširena vodovodna mreža izgradnjom dvaju crpnih postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927. do 1931. gradila se crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje (tretiranje aluminijevim sulfatom), dvije taložne komore, zgradom za brze filtre, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje bila je uvjetovana početkom II. svj. rata, tijekom kojega su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. dovršena je izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru. Vodovodna mreža Splita se 1957. sastojala od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), vodospremâ kapaciteta 3780 m³ te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekada samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključio Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Zahvaljujući projektu EKO-Kaštelanski zaljev započetom potkraj 1990-ih, danas se iz suvremeno koncipiranog vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom nesmetano opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.







Vodoopskrba grada Osijeka

Početci javnoga vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. te postavile dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu pitke vode na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istodobno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. je u Osijeku izgrađeno oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi započeli su 1979., sustav vodocrpilišta pušten je u pogon 1984., a do 1986. dovršeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720 l/s. Tada je prekinuta opskrba vodom iz Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradbu vode Nebo pustara. Obrađena voda pohranjuje se u vodospremnik zapremnine 1500 m³ iz kojega se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodavanjem flokulanta obavljaju hidroliza i taloženje. U završnoj fazi preradbe voda ide na završnu filtraciju te se tako obrađena pohranjuje u četiri vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijek i prigradska naselja, općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972) sastoji se od tri zdenca ukupnoga kapaciteta 50 l/s, a 2018. pripojeno je osječkom vodoopskrbnom sustavu.

Vodoopskrba grada Rijeke

Javna vodoopskrba na riječkom području započela je 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevanoželjeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka se u prvim godinama razvoja vodoopskrbe voda tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobio je vodoopskrbu 1894. s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se crpila s malog izvora u Turinovu Selu. Sušački i riječki vodovod spojeni su 1906. U Rijeci je 1947. osnovano Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.







Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Do početka 1990-ih (intenzivno 1977−80) izgrađena je vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno-opskrbni i gravitacijski) presjeka 200−600 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te je izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojeće vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmrika i Križišće. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% potreba domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istodobno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem riječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinšćica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna duljina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Vodoopskrbni sustavi drugih gradova i mjesta u Hrvatskoj

U izgradnji vodoopskrbnih sustava nisu zaostajali ni manja mjesta i gradovi u Hrvatskoj. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je potkraj XVIII. st., a temeljito rekonstruiran 1860–63., te je, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskoga Carstva, među najstarijima u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda slijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³, proširenje je provedeno 1928., a 1931−34. uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuže središte grada, a voda se pumpala iz bunara kraj crkve sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi u funkciji je od 1964. Gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra pušten je u rad 1838. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću poduzete su 1876., a voda je do središta grada stigla 1893. Šibenik se 1879. počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Početci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi s izvorišta Crno vrelo u duljini 4150 m opskrbljujući željezničku postaju i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje je 1952. započela gradnja novog vodovoda. Problem pitke vode u Puli riješen je 1897. izgradnjom novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli, koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro. Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni gradski vodoopskrbni sustav dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započela 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijega doba na Krku sagrađen je 1910−11., a do početka 1980-ih gradili su se manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku znatno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana duljine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7450 m opskrbljivala se iz pet arteških bunara iz kojih se s pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji suvremenog vukovarskog vodovoda postavljeni su 1955.







Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne te su izvedeni tri kaptaže ukupnog kapaciteta 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna stanica (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kraj Livada duljine 1250 m) sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan. Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuna riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet crpilišta je 250 l/s, a duljina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Iz izvora Gradole su se već 1969. isporučivale prve količine vode potrošačima u Novigradu i Poreču, 1970. u Portorožu, Piranu, Umagu i Rovinju, a 1975. u Puli (magistralnim cjevovodom Gradole–Pula, duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za korisnike vodovoda u Buzetu, Kopru i Puli). Magistralni čelični cjevovod od akumulacije Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990.



















Preteča vodovoda Hrvatsko primorje–sjeverni ogranak potječe iz 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) ostvareno je izgradnjom HE Senj, kojom je za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. Radovi do Delnica završeni su 1959., 1963−65. opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj, 1963−67. na područje Brod Moravice−Moravice, a 1966−75. su na vodovod priključena mnoga sela. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već je sljedeće godine izgrađen vodovod Stari Laz i provedena rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne stanice na Vranskom jezeru na otoku Cresu završene su 1950., kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952. bio je Orlec, ogranak za Cres svečano je pušten u pogon 1953. a slijedila su mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započela je 1963. iz podzemnih voda na Jelas-polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je 1963−69. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započela 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je i javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je 1974−88. Rješavanje problema vodoopskrbe srednjodalmatinskih otoka počelo je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara; cjevovod do Visa do sada nije izgrađen. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., djelomično je dovršen 1986. kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno više od 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te pet crpnih stanica, pa se na tom području više ne rabe zahvati boćate vode iz zdenaca i desalinizacija. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz deset neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na iskorištavanju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su se ustrojavala velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika (→ Inker) iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica, i dr. Vodeći su distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda Vodoopskrba i odvodnja i Zagrebačke otpadne vode iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija iz Splita, Istarski vodovod iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija iz Rijeke, Vodovod-Osijek, Varkom iz Varaždina, Vodovod i odvodnja iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci, Vodovod iz Zadra, i dr.

Znanost i visoko školstvo

Početci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i potom → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjega → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na sveučilištima, veleučilištima i visokim učilištima u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavod za industrijsku ekologiju, Zavod za opću i anorgansku kemiju i Zavod za analitičku kemiju, Zavod za fizikalnu kemiju te Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavod za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (Zavod za upravljanje vodama i Zavod za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu (Zavod za kemiju i Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskome fakultetu u Zagrebu (Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu (Zavod za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedra za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedra za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu (Zavod za inženjerstvo okoliša), Građevinskome fakultetu u Rijeci (Zavod za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskome fakultetu Osijek (Zavod za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkome fakultetu Osijek (Zavod za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, i dr.