autobusni prijevoz, prijevoz putnika autobusima, od mjesta ukrcaja do mjesta iskrcaja.

Omnibus, preteča današnjih tramvaja i autobusa, prometovao je ulicama engleskih gradova Londona i Salforda (danas četvrt u Manchesteru), francuskih gradova Nantesa, Pariza, Bordeauxa i Lyona te američkoga New Yorka već početkom XIX. stoljeća (→ omnibus). Prvi organizirani autobusni prijevoz zabilježen je 1895. na području Njemačke, a od 1898. održava se i redovit autobusni prijevoz u Velikoj Britaniji.

Razvoj autobusnog prijevoza u Hrvatskoj

Mreža međugradskih autobusnih linija u Hrvatskoj počela se oblikovati u razdoblju prije I. svj. rata. Kako je u to doba prevladavao željeznički prijevoz, autobusni je prijevoz obično bio dopuna (povezivao je područja koja nije obuhvatila željeznička mreža). Prve autobusne linije početkom XX. st. uvedene su u Istri (1907. linije Plomin–Kršan, Labin–Kršan–Pićan–Pazin i Pazin–Poreč, te linija Opatija–Trst), a održavane su poštanskim autobusom. Jedno od prvih autobusnih poduzeća koje je djelovalo na jugu Dalmacije bilo je Autopoduzeće Imotski. Ono je 1929. prevozilo putnike na relaciji Imotski–Split.

Neposredno prije I. svj. rata počeo se organizirati i → javni gradski promet autobusima. Ferdinand Budicki je 1909. podnio zahtjev za uspostavu prvoga autobusnog prijevoza u gradu Zagrebu, no prvi je gradski autobus počeo voziti tek 1927. U Osijeku je javni gradski autobusni promet organiziran 1913. Iste su godine u Hrvatskoj registrirana 22 autobusa, koji su održavali tri stalne linije na području Hrvatske i Slavonije te tri stalne linije u Dalmaciji (povezivale su Zadar, Obrovac, Knin i Sinj).







Iako je željeznički prijevoz i dalje bio primaran, u međuratnome razdoblju autobusni se prijevoz sve više razvijao (raste broj autobusnih linija i prevezenih putnika). Sav linijski autobusni prijevoz organizirala su privatna poduzeća i ministarstvo pošta (putem ravnateljstava u Zagrebu i Splitu), a snažnije se razvio i gradski i prigradski autobusni promet u većim urbanim područjima (Zagreb, 1927., Dubrovnik, 1929., Rijeka, 1931., Split, 1948). Autobusni prijevoznici Savske banovine osnovali su svoje udruženje 1932. Godine 1939. na području Banovine Hrvatske bilo je 118 privatnih prijevozničkih poduzeća, koja su s 236 autobusa održavala 182 autobusne linije (ukupne duljine 7515 km), a njima su prevezli oko 1,8 milijuna putnika.







Tadašnja autobusna mreža bila je neravnomjerno razvijena. Promet je uglavnom bio slaba intenziteta, a prevladavale su linije na kraćim udaljenostima (usmjerene uglavnom na željezničku mrežu). Jedan od razloga općenito slaba razvoja cestovnoga prometa bilo je loše stanje prometnica, odn. njihovih uglavnom makadamskih kolnika. Godine 1939. u Banovini Hrvatskoj tek je 1,8% (154 km) cjelokupne cestovne mreže (8789 km) I. i II. reda bilo okarakterizirano kao suvremene ceste.

Uspostavljanjem novoga društvenog sustava nakon II. svj. rata nestala su privatna prijevoznička poduzeća, a nositelji linijskoga putničkog cestovnog prometa postala su poduzeća u državnom (društvenom) vlasništvu. U tom razdoblju osnovana su poduzeća Autotransport Karlovac (1945), → Autoprometno poduzeće (APP) iz Požege i Panturist iz Osijeka (1946), Croatiatrans (→ Zagrebački transporti) iz Zagreba, → Autotrans iz Rijeke i Autopoduzeće za Istru (danas Brioni Pula) (1947), Autosaobraćajno poduzeće Promet Makarska, Autoprevoz Sinj i Autoprevoz Otočac (1948), Čazmatrans (→ Čazmatrans grupa) iz Čazme (1949) i Autotransport Šibenik (1951).

Autobusni prijevoz imao je veći broj linija, no njihova duljina i iskorištenost ostale su uglavnom na razini onih međuratnih. Tek je 1966. autobusnim prijevozom prevezeno više putnika nego željezničkim i od tada autobusni prijevoz preuzima primarnu ulogu. Mreža linija postaje razvijenija i pravilnija, pa pokriva uglavnom cijelu površinu Hrvatske. Broj registriranih autobusa porastao je s 243 (1947) na 2340 (1966) te 3733 (1973).

Dodatan poticaj razvoju autobusnoga prijevoza bila je decentralizacija društveno-ekonomskih aktivnosti i uvođenje komunalnoga političkog sustava. U takvu okružju reorganizirana su neka postojeća i osnovana neka nova autobusna poduzeća (npr. 1986. osnovan je zaprešićki AM turist). U Hrvatskoj su 1981. javni međumjesni promet obavljala 53 autobusna prijevoznička poduzeća, od čega je 16 obavljalo isključivo putnički, a 37 putnički i teretni promet. Iste godine registrirano je 2654 autobusa, tj. svako autobusno poduzeće u prosjeku je imalo vozni park od približno 50 autobusa. Godine 1982. hrvatska autoprijevoznička poduzeća organizirala su se u poslovnom udruženju Transportkomerc. Te godine javni međumjesni promet koji su obavljala domaća autobusna prijevoznička poduzeća odvijao se na 1464 linije (gotovo 95% bile su dnevne autobusne linije, a ostalo tjedne i sezonske), a manji broj linija u Hrvatskoj održavalo je desetak autobusnih prijevozničkih poduzeća s područja drugih jugoslavenskih republika. Autobusni prijevoz odvijao se uglavnom na kraćim udaljenostima, unutar komunalnih okvira (prigradske linije), jer se najveći broj putnika autobusnim prijevozom koristio za dnevne migracije (povezanost sa središtima rada, školovanja, opskrbe). Godine 1982. dnevnu autobusnu liniju imalo je 80,4% naselja (5346), u kojima je živjelo oko 95% stanovništva Hrvatske. Najviši postotak naselja povezanih dnevnom autobusnom linijom imale su zajednice općina Varaždin, Split, Zagreb i Osijek, a najniži zajednice općina Karlovac i Gospić. Razvijenost i učinkovitost autobusnoga prijevoza tijekom 1980-ih vidljiva je ako se usporedi sa željezničkim u istome razdoblju. Godine 1985. autobusom je prevezeno 78,3% putnika, a ostvareno je 67,4% putničkih kilometara (prijevozni učinak), dok je željeznicom prevezeno tek 21,7% putnika, a ostvareno je 32,6% putničkih kilometara.

Tijekom Domovinskoga rata ili neposredno nakon njega većina velikih prijevozničkih poduzeća u društvenom vlasništvu privatizirana je. U mnogima od njih došlo je do restrukturiranja poslovanja (racionalizacija troškova, ukidanje nerentabilnih linija i popratnih djelatnosti). Uz njih su se na tržištu autobusnoga prijevoza našla i neka tek osnovana poduzeća poput Dalmacija busa iz Stobreča, Mandi toursa iz Sesveta (1989), Presečki busa iz Krapine (→ Presečki grupa), Panoramabusa iz Zagreba, Herc-toursa iz Metkovića i Clisse iz Klisa (1990), Samoborčeka (→ Samoborček EU grupa) iz Samobora i Vincek autobusa iz Varaždina (1991), Potočki prometa iz Radoboja (1992), Benz-transa iz Zadra i Darojkovića iz Brckovljana (1993), Puntamika-linea iz Zadra i Slavonija Busa iz Slavonskoga Broda (1994).

Autobusni prijevoz u Hrvatskoj danas

Stalnim uvođenjem novih linija i broja vožnji na području Hrvatske stvorena je gusta i složena autobusna mreža koja pokriva cijelo njezino područje. U većini urbanih područja autobusni je prijevoz jedini oblik javnoga gradskog prijevoza (trolejbusi su nakratko vozili u Rijeci i u Splitu, a od 1970. Osijek i Zagreb jedini su hrvatski gradovi s tramvajskim prometom).

Ulaskom Hrvatske u EU (2013) državne granice više nisu bile prepreka okrupnjavanju tržišta, a prihvaćenjem europskih zakonodavnih akata vezanih uz međunarodni cestovni prijevoz, prijevoz putnika i robe liberaliziran je. Od tada autobusno prijevozničko tržište prolazi proces konsolidacije, razne tehnološke i strukturne procese, a do 2017. obavljeno je i nekoliko akvizicija. Njemačka Arriva Deusche Bahn 2013. kupila je Panturist, a 2017. Autotrans grupu, dok je hercegovački Globtour 2013. kupio Croatia Bus. Godine 2017. vodeća prijevoznička autobusna poduzeća bila su Arriva grupa, Čazmatrans grupa, Globtour Međugorje, Presečki grupa, Brioni Pula i Vincek autobusi. Na tržištu su poslovali i mnogobrojni manji, većinom lokalni prijevoznici, a osnovana su i neka nova poduzeća (Promet Sinj, 2013. i Dalmatinac bus, Omiš, 2015).

U Hrvatskoj uglavnom raste broj registriranih autobusa (4914 autobusa 2006., 5276 autobusa 2015). Javni linijski prijevoz obavljalo je 2065 autobusa (s prosječno 45 sjedala) 2006., odn. 2512 autobusa 2015. Oni su prešli 145,5 milijuna km 2006., odn. 161,4 milijuna km 2015., a prevezli su 52,6 milijuna putnika 2006., odn. 52,1 milijun putnika 2015 (u tom razdoblju unutarnji prijevoz ima blagi trend rasta, dok je međunarodni prijevoz u padu).

Mnoga su autobusna poduzeća u Hrvatskoj članovi Udruženja cestovnog putničkog prometa koje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori okuplja autobusne cestovne prijevoznike. Puno se pozornosti pridaje osiguravanju veće kvalitete prijevoza jer se u uvjetima sve većega korištenja osobnih automobila jedino tako može osigurati konkurentnost autobusa na slobodnom prijevozničkom tržištu. U tom su području važnu ulogu odigrala dva nova operatera Vollo Tehnologije i FlixBus. Uglavnom svi veći autobusni prijevoznici povezali su se s digitalnim servisom za pretragu, usporedbu i kupnju autobusnih karata Vollo Tehnologije, osnovanim 2016. u Zagrebu. Od 2015. u Hrvatskoj djeluje njemački autobusni operater FlixBus. Iako je osnovan 2013. FlixBus danas ima više od 250 partnera u 26 europskih zemalja i prometuje s više od 1000 autobusa od kojih 2017. ni jedan nije bio u njihovu vlasništvu. U Zagrebu imaju svoje regionalno središte za jugoistočnu Europu (Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i BiH), a pružaju uslugu internetske kupnje karata za svoju (najveću europsku) međunarodnu autobusnu mrežu.