Bošković, Ruđer Josip (Boskovich; Rogerio Josepho, Roger Joseph) (Dubrovnik, 18. V. 1711 − Milano, 13. II. 1787), filozof, astronom, matematičar, fizičar, geodet, kartograf, geograf, konstruktor instrumenata, hidrotehničar, statičar, arheolog, diplomat i pjesnik, jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika i mislilaca uopće.

U Dubrovniku je polazio isusovačko učilište Collegium Ragusinum do 1725. kada je stupio u Družbu Isusovu u rimskom novicijatu sv. Andrije na Kvirinalu. Novicijat je završio 1727. U središnjem učilištu svojega reda Collegium Romanum pohađao je retoriku 1727–29. te trogodišnji studij filozofije 1729–32. i teologije 1738–41. U razdoblju između studija filozofije i teologije djelovao je kao učitelj humanističkih studija (grammaticae et humanitatis) u kolegijima u Rimu i Fermu. Kao student treće godine teologije 1740. počeo je predavati Matematiku na studiju filozofije u Collegium Romanum. Redovničke zavjete i zavjet poslušnosti papi položio je 1744. Osim što je bio javni profesor Matematike u sklopu studija filozofije u Collegium Romanum 1740–60., radio je i kao profesor Matematike na obnovljenom Sveučilištu u Paviji pod austrijskom upravom 1764–69., profesor Primijenjene matematike s optikom i astronomijom na dvorskim školama u Milanu 1770–73., te kao ravnatelj optike u francuskoj ratnoj mornarici 1774–82.

Među njegovim se putovanjima ističu posjet Dubrovniku 1747., geodetsko-kartografska izmjera od Rima do Riminija 1750–52., putovanje u Luccu i Beč zbog hidrotehnničkog spora između Lucce i Toskane 1756–58. te studijsko putovanje po europskim prijestolnicama 1759–63., kada je posjetio i Newtonov Cambridge. Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria reducta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758). Zbog promijenjenih prilika u Rimu prihvatio je ponudu markiza Romagnolija da o njegovu trošku putuju Italijom, Francuskom i Engleskom. U Parizu se zadržao nekoliko mjeseci obavljajući diplomatske poslove za Dubrovačku Republiku te je u Englesku doputovao sam. U Londonu se kretao u krugovima istaknutih znanstvenika, a 1761. primljen je u članstvo Kraljevskoga društva (Royal Society). Potporom te znanstvene akademije krenuo je u Carigrad kako bi motrio prolazak Venere ispred Sunca, no, zadržavši se dulje u Veneciji, stigao je u Carigrad prekasno. Ondje se razbolio i ostao sedam mjeseci. S engleskim poslanikom Porterom krenuo je natrag preko Bugarske, Moldavije i Poljske, odakle je htio otići do Petrograda, ali je zbog slaba zdravlja ostao u Varšavi. Putovanje od Carigrada do Poljske iscrpno je opisao u svom Dnevniku putovanja iz Carigrada… (Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784). Nakon oporavka otputovao je preko Šleske i Austrije u Italiju, gdje je 1763. izabran za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji. Godine 1764. povjerene su mu pripreme za osnutak zvjezdarnice u Breri kraj Milana.







Nakon ukinuća isusovaca 1773. ostao je svećenikom te je nastavio znanstveno djelovati u Parizu. Iste je godine prihvatio francusko državljanstvo te postao visoki dužnosnik u francuskoj mornarici. Ishodivši dopust, 1782. napustio je Pariz i u Bassanu je tri godine nadgledao pripremu izdanja svojih Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, do 1785) u pet svezaka.

Boškovićev prirodoznanstveni doprinos

Među svim hrvatskim znanstvenicima Bošković se ističe neusporedivim djelom koje ne samo da je unapređivalo znanost nego je i mijenjalo znanstvenu sliku svijeta. U prirodnoj filozofiji, astronomiji i optici Bošković je bio vrlo utjecajan. U nizu spisa, od rasprave O živim silama (De viribus vivis, 1745) do sinteze u remek-djelu Philosophiae naturalis theoria (1758), izgradio je izvornu teoriju silâ. Prema Boškoviću, tvar se sastoji od neprotežnih i nedjeljivih čestica – točaka. Tradicionalni pojam nedjeljive protežnosti držao je znanstveno i filozofski proturječnim i prema tome neodrživim. Fizikalni prostor ne postoji bez tvari i njega sačinjavaju diskretne fizikalne točke na pojedinim međusobnim udaljenostima determinirane privlačnom ili odbojnom silom. Ta je sila u vrlo malim udaljenostima odbojna, a u velikima u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije. Kako je promjena sile neprekinuta u skladu sa zakonom neprekinutosti, koji po Boškoviću vrijedi za sve promjene u prirodi, ona mora prijeći od odbojne u privlačnu preko točke koja nije determinirana ni jednom od dviju sila. Bošković zaključuje da sila na malim udaljenostima više puta mijenja privlačenje i odbijanje. Ta promjena sile između dviju čestica – točaka predočena je tzv. Boškovićevom krivuljom i temelj je za tumačenje svih prirodnih pojava.

Prema Boškoviću, toplina, svjetlost i elektricitet fluidi su sastavljeni od specifičnih čestica među kojima također djeluje sila (po Boškovićevu zakonu) kao i između čestica obične tvari i čestica tih fluida, pa se tako tumače sve toplinske, svjetlosne i električne pojave. Umjesto raširenih mehanicističko-korpuskularnih shvaćanja, Boškovićeva dinamičko-atomistička teorija otvorila je, prevladavajući spor Isaaca Newtona i Gottfrieda Wilhelma Leibniza, nove vidike u poimanju zakona mikrokozmosa na koje se desetljeće kasnije nadovezao i Immanuel Kant. Boškovićeva se teorija odrazila u radovima njegovih suvremenika kao što su Karl Scherffer, Pál Makó, Leopold Biwald i Joseph Priestley. Velik utjecaj imala je i na znanstvenike u Engleskoj i Škotskoj početkom XIX. st. (John Robison, John Leslie, Humphry Davy i dr.), kao i na Michaela Faradaya, koji je na njezinim temeljima došao do pojma polja sila, te Jamesa Clerka Maxwella i Williama Thomsona (Kelvina od Largsa).

Hidrotehnika

Bošković je 1751–82. obavio mnogobrojne hidrotehničke ekspertize za rijeke, vodovode, vodoskoke i močvare. Izvještavao je o štetama i njihovim uzrocima te predlagao preinake u lukama Porto di Traiano na ušću Tibera (1751), Porto di Magnavacca, danas Porto Garibaldi (1752), Terracina (1764), Rimini (1764), Savona (1771). Dao je mišljenje o rijekama i nasipima uz rijeke Tiber (1751), Arno (1756), Po (1764) i Adige (1773). Izradio je plan za isušivanje Pontinskih močvara južno od Rima (1764), dao je mišljenje o projektu novoga rasteretnog kanala u Lucci (1782). Među ostalim, u članku O načelima što podupiru praktična pravila za mjerenje voda koje istječu iz otvora u riječna korita (Sulli principi, su i quali si possano appoggiare le Regole praticche per la misura delle acque…, 1765) obradio je problem određivanja srednje brzine tekućine i opisao uvjete i postupke aproksimacija, interpolacija i integracija u rješavanju hidrodinamičkih problema, a u Raspravi o luci Rimini (Del porto di Rimini, 1765) na konkretnom je primjeru opisao svoju znanstvenu metodologiju vještačenja šteta u luci.

Građevna statika

Među statičkim ekspertizama najvažnije su one u vezi s kupolom bazilike sv. Petra u Rimu (1742–43), oštećenjem zgrade carske knjižnice u Beču (1763) i stabilnosti vrška na kupoli milanske katedrale (1764). Najpoznatiji je njegov rad stručno mišljenje o pukotinama na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu. S rimskim matematičarima Françoisom Jacquierom i Thomasom Le Seurom, prema zahtjevu pape Benedikta XIV., istraživao je uzroke pucanja i predložio da se kupola učvrsti željeznim lancima (obručima) te odredio mjesta na koja ih treba postaviti. Njihov je izvještaj tiskan u djelu Mišljenje trojice matematičara o štetama uočenima na kupoli sv. Petra na kraju godine 1742. (Parere di tre matematici sopra i danni, che si sono trovati nella cupola di S. Pietro…, 1742). Suočeni s kritikama tadašnjih graditelja koji su svoja znanja temeljili na iskustvu, a ne na matematičkom pristupu, matematičari su javno obranili svoje zaključke te su obruči naposljetku ugrađeni na mjestima koja su predvidjeli, a kupola je opstala do danas. Na sličan je način Bošković riješio problem carske knjižnice u Beču. U znanstvenom smislu, njegov je najveći doprinos uvođenje polja virtualnih pomaka u građevnu statiku.







Konstrukcija instrumenata

U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Izumio je kružni mikrometar, bavio se pogreškama leća i njihovim uklanjanjem te poboljšanjem optičkih sprava. Za određivanje loma i rasapa svjetlosti konstruirao je spravu nazvanu vitrometar. Predložio je vrstu dalekozora napunjenog vodom. Izradio je optičke prizme s promjenljivim kutom (Boškovićeva prizma).







Geodezija i kartografija

Nagovijestio je nepravilan Zemljin oblik, poslije nazvan geoid (Johann Benedict Listing, 1873). Sumnjao je da su meridijani elipse, a to je potvrdio svojim mjerenjima. Tvrdio je da oblik Zemlje ne samo da je nepravilan nego je i promjenljiv u vremenu, što je poslije dokazano. Postavio je teoriju izostazije (1742., 1755., 1785), premda njezin naziv potječe od američkoga geologa Clarencea Edwarda Duttona (1889). Po toj teoriji, nagomilavanja masa i postojanja praznina u Zemljinoj kori kompenzirani su odgovarajućim rasporedom masa u Zemljinoj unutrašnjosti. Otkriće Mohorovičićeva diskontinuiteta između Zemljine kore i Zemljina plašta 1910. u skladu je s Boškovićevim idejama o izostaziji. Prvi je u povijesti znanosti postavio metodu prilagođavanja pravca (Boškovićev pravac) rezultatima mjerenja, postavivši odgovarajuće uvjete, koje je poslije Pierre-Simon de Laplace izrazio u analitičkom obliku, pa se po njemu nazivala Laplaceovom metodom (u novije doba Bošković-Laplaceova metoda). Bavio se problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, želio je uz teorijska istraživanja provesti i mjerenja meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje.







Prvi poticaj za geodetska mjerenja Bošković duguje pozivu portugalskog kralja Joãoa V. 1750. Uz odobrenje isusovačkoga generala prijavio se za odlazak u Brazil kako bi sudjelovao u razgraničenju španjolskog i portugalskog kraljevstva, ali uz uvjet da mu bude dopušteno izmjeriti jedan meridijanski stupanj. Njegovu nakanu preinačio je kardinal Valenti, državni tajnik Svete stolice, ishodivši nalog pape Benedikta XIV. da Bošković obavi »astronomsko i geografsko putovanje« ili današnjom terminologijom – geodetsku izmjeru uzduž meridijana Rim–Rimini u Papinskoj Državi. Za svog pratioca Bošković je izabrao Christophera Mairea, a na putovanju je proveo dvije akademske godine, 1750–52. Rezultati su objavljeni 1755. u izvješću O znanstvenu putovanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, koju je prema zajedničkim podatcima izradio C. Maire. Boškovića se time može smatrati jednim od preteča hrvatske kartografije. Glavne je učinke geodetskih mjerenja Bošković objavio još tri puta: 1757. u sažetom izvješću za časopis Bolonjske akademije, 1760. u dopuni uz spjev Benedikta Staya, te 1770. u francuskome prijevodu svojega glavnoga geodetskog djela Voyage astronomique et géographique, dans l’État de l’Église.







Sastavio je prijedlog za osnivanje geodetske škole napisan oko 1770 (početci školovanja geodeta bilježe se potkraj XVIII. st.), koji je ostao u rukopisu na talijanskom jeziku sve do 1931. kada ga je objavio Vladimir Varićak u prijepisu na talijanski jezik. U prijedlogu je istaknuo važnost praktičnih vježbi i teorijskih predavanja. Bavio se i sfernom trigonometrijom s ciljem njezine primjene u astronomiji i geodeziji. Oko 1770. izveo je četiri formule u kojima se diferencijalna promjena jednoga od šest elemenata bilo kojega trokuta (triju stranica i triju kutova) povezuje s diferencijalnim promjenama bilo koja tri od pet ostalih elemenata. Izniman je njegov doprinos geodeziji koji još uvijek nije dovoljno poznat široj javnosti.

Priznanja

Bošković je doživio mnogobrojna priznanja. Bio je redoviti član Instituta i akademije znanosti i umjetnosti (Scientiarum et Artium Institutum atque Academia) u Bologni (1746), dopisni član Akademije znanosti (Académie des Sciences) u Parizu (1748), počasni član Carske akademije znanosti u Stankt Peterburgu (1760) i redoviti član Kraljevskoga društva u Londonu (1761). Dana 16. rujna 1757. Senat Republike Lucce proglasio ga je plemićem zbog zasluga u rješavanju hidrotehničkoga spora s Toskanom. U rimskome krugu hrvatskih latinista bio je pjesničkim nadahnućem: Benedict Stay u desetoj knjizi svojega spjeva Deset knjiga novije filozofije izložene u stihovima (Philosophiae recentioris versibus traditae libri X, 1755., 1760., 1792) posvetio je 1600 heksametara Boškovićevoj prirodnoj filozofiji, a Rajmund Kunić spjevao je elegiju i epigrame Boškoviću u čast. Istaknuo se i književnim radom, autor je latinskih stihova, elegija, epigrama, ekloga i dr. Bavio se diplomatskim poslovima za Dubrovačku Republiku. Jedan od Mjesečevih kratera nosi njegovo ime a po njemu su u Hrvatskoj nazvani znanstveni Kalendar Bošković i Almanah Bošković, kao i zagrebački znanstvenoistraživački Institut Ruđer Bošković te državna Nagrada »Ruđer Bošković« (od 1993. Godišnja nagrada za znanost za područje prirodnih znanosti). Od 2023. Zračna luka Dubrovnik nosi naziv Zračna luka Ruđer Bošković.

U Hrvatskoj i inozemstvu 2011. obilježena je 300. obljetnica rođenja Ruđera Josipa Boškovića održavanjem predavanja, simpozija, izložbi, objavljivanjem prigodnih tekstova i knjiga. Sabor Republike Hrvatske proglasio je 2011. »Godinom Ruđera Boškovića«, dok je 2016. Vijeće europskih geodeta proglasilo Ruđera Boškovića europskim geodetom godine.