Brodoprojekt, radna organizacija za projektiranje osnovana u Rijeci 1954. Preteča tog poduzeća bila je grupa brodograđevnih inženjera predvođena Milanom Štangerom, koja je potkraj 1946. počela s radom u sklopu Privremene uprave za brodogradnju (od 1947. → Centralna uprava brodogradnje; CUB). Sredinom 1947. grupa je okupljala dvadesetak stručnjaka, od kojih je početkom 1948. oformljen Centralni biro za projektiranje (CBP), koji je u svom sastavu imao brodograđevni i građevinski sektor. Rasformiranjem CUB-a 1953. odvojio se građevinski sektor biroa, a brodograđevni je od 1954. počeo poslovati kao samostalno poduzeće Brodoprojekt.
Isprva se izrađivala dokumentacija za obnovu brodograđevnih hala, navoza i dokova, te elaborati za podizanje potopljenih brodova s morskog dna. Tako su za potrebe poslijeratne obnove i izgradnje flote Jugoslavenske ratne mornarice nastali projekti za niz ophodnih brodova, torpednih čamaca, minolovaca, desantno-jurišnih čamaca, pomoćnih brodova i barži. Također su rekonstruirani postojeći razarači te je podignut iz mora i osposobljen školski brod Galeb. Do 1969. poduzeće je uglavnom bilo orijentirano na → vojnu brodogradnju, a nakon toga i na civilnu, većim dijelom za strane naručitelje. Sredinom 1975. Brodoprojekt postaje članom poslovne zajednice brodograđevne industrije Jadranbrod (→ Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod).
U sklopu Brodoprojekta djelovali su: Projektno-prodajni odjel (izradba idejnih i ugovornih projekata, priprema ponuda, marketing), Odjel brodske strukture (izradba projektne, klasifikacijske i proizvodne dokumentacije) i Odjel opremanja broda (izradba tehničke dokumentacije različitih struka koje sudjeluju u opremanju broda).
Do 1986. Brodoprojekt je zapošljavao više od 200 djelatnika, većinom stručnjaka brodogradnje, brodskog i općega strojarstva, elektroenergetike i elektronike, te brodske arhitekture. Do tada je u domaćim brodogradilištima prema njihovim nacrtima izgrađeno više od 500 brodova. Od 1992. Brodoprojekt posluje kao privatno dioničko društvo. U razdoblju stagnacije hrvatske brodograđevne industrije i gubitka stranih tržišta 1990-ih došlo je do postupnog osipanja stručnih i ljudskih resursa. Brodoprojekt je 1996. sveden na približno 80 djelatnika, djelomično zaposlenih u novootvorenoj talijanskoj podružnici Nord Adria Progetti u Trstu; brodograđevna djelatnost Brodoprojekta prestala je potkraj 1990-ih, a 1999. poduzeće je prestalo djelovati. Kao posljedica njegova raspada, u Rijeci nastaju manji tehnički uredi, sastavljeni mahom od bivših djelatnika, npr. Brodoplan (neposredni sljednik Brodoprojekta), Navis Consult (dio grupacije Rolls-Roycea), R-Projekt, Navtec Marine i dr.
U radu Brodoprojekta istaknuli su se mnogobrojni stručnjaci, među kojima u području brodogradnje Milan Štanger, Ivan Fabrio, → Tihoraj Jelušić, Josip Paučić, Ostoja Grubiša, Ivan Ćiković, Igor Koprivnikar, Petar Smokvina, Josip Palle, Marijan Frketić, Maja Rimanić, Remigio Tončetić, Julije Karminski; u području strojarstva i brodostrojarstva Antun Božinović, Boris Dupor, Boris Matešić, → Josip Brnić; u području elektrotehnike i elektronike Boris Margan, Jure Sablić, Ante Kuzmanić; u području arhitekture i unutarnjeg uređenja Erika Randić, Zorko Lah i dr.
Važniji projekti
U 53 godine rada u Brodoprojektu je izrađena dokumentacija za većinu najznačajnijih hrvatskih brodograđevnih dostignuća toga razdoblja, te se poduzeće afirmiralo kao najveća hrvatska projektantska ustanova u područjima ratne i civilne brodogradnje.
Projekti brodova ratne mornarice
Osim ratnih brodova, iz početnoga razdoblja Brodoprojekta posebno se ističe razradba projektne dokumentacije → podmornica. Prva iskustva stečena su popravkom i rekonstrukcijom potopljene talijanske podmornice Nautilo (1953). Usporedo se radilo na projektu podmornica klase B-81 (Sutjeska i Neretva) koje su izgrađene početkom 1960-ih. Potkraj 1960-ih razvijene su podmornice klase B-71 (Heroj, Junak i Uskok) potkraj 1970-ih podmornice klase B-72 (Sava i Drava), a u 1980-ima diverzantske podmornice klase Una. Tijekom 1970-ih i 1980-ih u suradnji s → Brodarskim institutom i stručnjacima JRM-a izrađena je dokumentacija za suvremene ratne brodove, među kojima → raketne topovnjače klase Rade Končar, → ophodne brodove klase Mirna, raketne → fregate klase Kotor, pomoćne višenamjenske transportne brodove (Lubin, Ugor i Kit), → desantne brodove minopolagače klase Silba, školske fregate za iračku i indonezijsku ratnu mornaricu.
Projekti trgovačkih brodova
Od 1953. do 1960. izrađeni su projekti za nekoliko serija putničkih brodova u sklopu obnove »bijele« flote Jadrolinije. Okretanjem domaćih brodogradilišta svjetskom tržištu početkom 1970-ih, projektirana su dva tipa putničko-teretnih brodova za indijskog naručitelja, te niz brodova za prijevoz automobila i vozila, za finskog naručitelja projektiran je i izgrađen brod Kapela, a u suradnji sa stranim projektantima za švedskog naručitelja luksuzni trajekti Stena Olympica i Stena Skandinavica (1500 putnika i 220 automobila), te Wisby i Gotland (350 kabinskih putnika i 275 automobila). U 1980-ima i 1990-ima po Brodoprojektovim nacrtima u domaćim i stranim brodogradilištima izgrađen je veći broj trajekata, ro-ro brodova i drugih trgovačkih brodova, a sudjelovao je i u izradbi projektne i klasifikacijske dokumentacije za tada (1996) najveći putnički brod na svijetu Carnival Destiny za talijanskog naručitelja.
Od 1970-ih Brodoprojekt je izradio više projekata za produženja i preinaku tankera i teretnih brodova u brodove za prijevoz automobila, npr. norveških Hoegh Trader, Transporter i Traveler (duljine 212 m, kapaciteta 2300 automobila), Nopal Verde i Branco (190 m, 4000 automobila) te talijanskih Dora Baltea i Po (157 m, 2000 automobila).
Specijalni brodovi i objekti
U području specijalnih brodova i objekata ističu se projekti plovnih dokova kapaciteta dizanja 1500 t i 5000 t za indonezijsku ratnu mornaricu, kao i onih od 28 000 t i 30 000 t za SSSR. Za istog je naručitelja izrađen projekt brodova stanica za osnovno čišćenje podvodnih i nadvodnih površina, te bojanje nadvodnih površina brodova u plutajućem stanju. Također su izrađeni projekti specijalnih brodova za uklanjanje krutih otpadaka i naftnih zagađenja s morske površine, za izgradnju svjetionika i pomorskih oznaka, plovnih dizalica, tegljača, barži, uzgonskih cilindara za podizanje potopljenih brodova i dr.
Objekti pučinskog inženjerstva
Početkom 1970-ih Brodoprojekt se uključio u područje pučinskog (odobalnog) inženjerstva, izradivši projekt za prenamjenu teretnoga broda Ionia Express u brod za polaganje i ukopavanje cjevovoda u morsko dno i druge ronilačke radove Capalonga (1974). Tih su godina za riječko Brodogradilište Viktor Lenac dovršeni projekti rekonstrukcije tankera Chambord i Germinal u plovne dizalice kapaciteta dizanja 8000 i 20 000 kN. Jedan od najznačajnijih projekata bio je onaj za prvu domaću samopodiznu platformu za bušenje nafte i plina Labin izgrađenu 1985. (→ pučinsko inženjerstvo)
Drveni brodovi i drugo
Iskustvo Brodoprojekta u projektiranju drvenih brodova potječe iz doba osnutka poduzeća, kada se izrađivala dokumentacija za drvene minolovce i torpedne čamce, policijske čamce, ribarske brodove, putničko-teretne, hidrografske i školske barkase te jahte. Među njima ističu se projekti luksuznih državnih rezidencijalnih jahti Šumadinka i Podgorka, te najveće Jadranke (34,5 m, brzina 28 čv).
Osim brodova i plovila, Brodoprojekt je projektirao različitu palubnu opremu za brodove posebne namjene, vitla i sohe za hidrografske barkase, razna ručna vitla, kormilarske uređaje za manje brodove i dr. Bavio se i projektiranjem brodogradilišta, suhih dokova, izvlačilišta, te drugih građevina i postrojenja na kopnu.
I. Koprivnikar: Četrdeset godina Brodoprojekta. Brodogradnja, 34(1986) 6, str. 291−292.
T. Agustinović: Brodoprojekt – dugogodišnje iskustvo na izradi dokumentacije. Brodogradnja, 34(1986) 6, str. 293−297.
D. Vukelić: Pola stoljeća Brodoprojekta. Brodogradnja, 44(1996) 4, str. 278−282.
