Seissel, Josip (Krapina, 10. I. 1904 – Zagreb, 19. II. 1987), arhitekt, urbanist i slikar, znatno je pridonio stasanju urbanističke struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1929–39. bio je zaposlen u Odsjeku za regulaciju grada Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, gdje je u suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Vladom Antolićem i → Antunom Ulrichom radio na Regulatornoj osnovi Zagreba. Od 1939. bio je ravnatelj i profesor Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu. U Odsjeku za privredne izložbe pri Ministarstvu trgovine zaposlio se 1942. Kao antifašist bio je uhićen 1944., a nakon prelaska na oslobođeni teritorij kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a radio je na obnovi uništenih naselja (1944–45). Organizirao je i vodio Urbanistički seminar ZAVNOH-a u Topuskom. Od 1945. bio je voditelj odsjeka za regulaciju pri Ministarstvu građevina Hrvatske, a nakon osnutka Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske rukovodio je Sektorom za regulaciju (→ Urbanistički institut Hrvatske). Od 1946. predavao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Habilitirao se 1957. radom Visokoškolska nastava kao suvremeni urbanistički problem, rješavan projektom zagrebačkog Sveučilišnog grada, u zvanje redovitoga profesora izabran je 1958. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za urbanizam (1956–65), i Katedre za urbanizam (1959–65), te nositelj kolegija Urbanizam I, II, III i Uređenje i projektiranje naselja I, II. Umirovljen je 1965. Predavao je i na Tehničkome fakultetu u Sarajevu kolegij Urbanizam i komunalna tehnika (1955–57).

U Zagrebu je početkom 1930-ih s pejzažnim arhitektom → Cirilom Jegličem surađivao na projektima uređenja Krešimirova trga, s → Josipom Pičmanom na projektima naselja Volovčica, Svetice i Trnje, a zajedno su projektirali i Zakladni blok na Jelačićevu trgu (1931–32). Kao član → Radne grupe Zagreb surađivao je na projektiranju paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40). Sudjelovao je na izložbi CIAM-a u Parizu 1936. temom Urbanistički problemi Zagreba i eksploatacija zemljišta. Samostalno je projektirao i izveo jugoslavenski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti i tehnike u Parizu 1937., za što je dobio Grand prix za arhitekturu.

Poslije 1945. se pretežno bavio urbanizmom. Izradio je urbanističke planove Pionirskoga (1948) i Sveučilišnoga grada (1949–50., s → D. Boltarom i → B. Milićem) u Zagrebu te Nikšića (1956–58., s D. Boltarom, B. Milićem i → M. Kollenzom). Autor je projekta Rekreativno-turističkog područja Plivskog jezera (1960–61., sa → S. Seissel i → A. Marinović-Uzelcem) i studija regija Makarske (1960–61), Šibenika (1960–61) i Mljeta (1962–64). Od memorijalnih prostora izveo je planove za groblje Miroševac u Zagrebu (1949., sa S. Seissel), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., sa S. Seissel i M. Kollenzom), spomen-područja u Kragujevcu (1976–81), Kamenskoj (1960–64) i Dotrščini u Zagrebu (1963–64., 1984), sva tri sa S. Seissel i → Vojinom Bakićem.

Uz projektantsko i nastavničko djelovanje, od 1921. se usporedno bavio slikarstvom; avangardni mladenački opus potpisivao je pseudonimom Jo Klek. Pripadao je avangardnoj skupini oko časopisa Zenit. Od 1962. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada »Vladimir Nazor« (1969) i »Viktor Kovačić« (1976) za životno djelo.

Samoborka Samobor d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Samoboru. Osnovano je 1906. kada su vlastelin Gerhard Lepel, Aleksander Lec, Franjo Malzat i Jaroslav Kralik u Samoboru otvorili obrt za proizvodnju cementnih proizvoda. Već 1908. promijenili su naziv obrta u Industrija cementnih proizvoda, a 1919. nastalo je dioničko društvo Samoborka, industrija građevnoga materijala. Početkom 1950-ih Samoborka je nacionalizirana i od 1947. nosila naziv Samoborka – industrija građevnog materijala. Socijalističko razdoblje završila je kao radna organizacija, a ponovnim dolaskom ere dioničkih društava postala je Samoborka Samobor d. d. Broj zaposlenih 2023. iznosio je približno 220. Samoborka je nositelj prava na eksploataciju eksploatacijskih polja Gradna i Škrobotnik. Dolomit se eksploatira iz kamenoloma Gradna koji se nalazi u Smerovišću, zapadno od Samobora, te prerađuje u oplemenjivačkom postrojenju unutar kruga kamenoloma. Na eksploatacijskom polju Škrobotnik isprva je bilo predviđeno oplemenjivanje tehničko-građevnoga → kamena (sv. 2) za potrebe nasipnoga i tamponskoga materijala, a poslije se poduzeće odlučilo i za proizvodnju standardnih klasa tehničko-građevnoga kamena.

Glavni su proizvodi poduzeća toplinski fasadni sustavi, žbuke, premazi, ljepila, unutarnje i fasadne boje (unutarnje boje, fasadne boje, unutarnje boje za računalno toniranje, fasadne boje za računalno toniranje te boje za beton za računalno toniranje), proizvodi namijenjeni uređenju okoliša, opločenju dvorišta, trgova, staza grupirani u devet podgrupa poput ploča, rubnjaka, betonskih stuba i dr., zatim betonski proizvodi (kanalizacijski betonski sustavi, betonske cijevi različitih promjera, betonska okna, kanalice, međaši, betonski proizvodi namijenjeni za poljoprivredu i gospodarstvo i dr.), kameni agregati za izgradnju stambenih objekata, poslovnih objekata, za industrijski razvoj i raznovrsne projekte javne infrastrukture i dr. Poduzeće proizvodi 700 000 t suhih žbuka, strojnih suhih žbuka, fasadnih žbuka, ljepila, toplinskih sustava, boja, betonskih cijevi i šahtova, opločnika i betonskih ploča na godinu. Osim pogona u Samoboru u sastavu su poduzeća i tvornica suhih žbuka u Muću pokraj Splita organizirana kao poduzeće kći pod imenom Samoborka Split te od 2020. poduzeće Keramika M 1 sa sjedištem u Samoboru (zajedno Samoborka Grupa). Tvornica suhe žbuke u Muću isporučuje proizvode suhe žbuke poput vanjske i unutarnje podložne žbuke gletane ili filcane strukture, mortove za zidanje, razna ljepila (keramička i fasadna), cementne vezivne (špric) slojeve itd. Poduzeće Keramika M 1 bavi se proizvodnjom keramičkih pločica i ploča. Kako poduzeće više od 95% svojih proizvoda plasira na domaće tržište, Grupa Samoborka posjeduje tržišni udjel suhe žbuke 55%, mokre žbuke 30% te betonske galanterije 35%.

Salonit, poduzeće za proizvodnju azbestnocementnih proizvoda osnovano 1921. u Vranjicu. Nastalo je na višegodišnjoj tradiciji dalmatinskih tvornica → cementa, odn. kao poseban pogon Tvornice cementa Split iz Majdana kraj Solina u vlasništvu poduzetnika Emila Stocka. Vranjički se tvornički kompleks počeo graditi 1908. Poslije I. svj. rata porasla je potražnja za azbestocementnim materijalom, tržišnoga imena eternit (od lat. aeternus: vječan). Zbog već izgrađenih obalnih postrojenja tvornice cementa dioničkoga društva Split, E. Stock je 1917. predložio austrijskom industrijalcu i kemičaru te vlasniku patenta za eternit Ludwigu Hatscheku (1855–1914) ideju o osnivanju tvornice eternita u Vranjicu. Tvornica Salonit proizvodila je proizvode od azbesta, prirodnoga vlaknastoga minerala iz skupine silikata sa slabom toplinskom i električnom vodljivošću i otpornoga na visoke temperature. Prvih je godina zapošljavala približno 200 radnika, proizvodnja se odvijala s pomoću dvaju dvocilindarskih strojeva, a kontrola kakvoće ispitivala se u matičnoj tvornici u Majdanu.

Istodobno s tvornicom u Vranjicu, Stock je pokrenuo i tvornicu cementa i azbestnocementnih proizvoda u slovenskome Anhovu (Cement Isonzo, 1921; danas Alpacem Cement). Kako nakon 1915. nije više bilo obveze otkupa licence od matične tvornice u Austriji, proizvodnja eternita proširila se pa su se osim vranjičkoga Salonita pojavile tvornice Zeternit u Zemunu, Kamenit u Laškom, Kovanit u Karlovcu, Azbest u Pločama (poslije Plobest) i dr. U prvoj rekonstrukciji tvornice 1926., rabljenim su strojevima iz Austrije prošireni proizvodni kapaciteti i asortiman. Pokrenuta je proizvodnja valovitih ploča na limenim šablonama. Godine 1928. tehnički ured i kontrola kakvoće proizvoda iz Majdana preselili su se u vranjičku tvornicu, a u Splitu je otvorena prodajna ispostava. Proizvodile su se krovne šablone i londonske figure (pravokutne krovne ploče u engleskim mjerama), te ravne neprešane metarske ploče. Od 1930. ručno su se proizvodile kanalizacijske i dimovodne cijevi okrugla i četvrtasta presjeka. U to je doba tvornica na godinu proizvodila 2 000 000 m³ ravnoga i valovitoga salonita sive, crne, crvene i bakrene boje.

Tvornica je u II. svj. ratu bila oštećena, ali kako je obnova tvornica građevnoga materijala bila jedan od prioriteta, rekonstruirana je, proširena i ponovo puštena u rad 1944. kao prva tvornica u solinskom bazenu. Proizvodnju salonita ograničavala je mala dostupnost azbesta, pa je počela proizvodnja zamjenskoga materijala fibrocita u kojem je azbest bio djelomično zamijenjen celulozom i papirom. Nakon II. svj. rata Tvornica azbestcementnih proizvoda promijenila je naziv u Antiša Vučičić i djelovala je kao samostalno poduzeće. Bila je kratkotrajno u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementih proizvoda, poznatije prema skraćenoj inačici imena Dalmacem (do 1957), dok se sve tvornice cementa toga područja nisu udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (→ CEMEX Hrvatska). Priključenjem Dalmacijacementu tvornica je rasla i razvijala se. Poduzeće Tehnogradnja 1961–66. rekonstruiralo je tvornicu u koju su uvedena nova postrojenja, a početkom 1970-ih započeo je novi niz graditeljskih zahvata uz nastavak proizvodnje azbestnocementnih proizvoda. Tvornica se 1990. izdvojila iz grupacije Dalmacijacement i vratila izvorno ime Salonit. Poduzeće je 1991. otišlo u stečaj, a nakon privatizacije proizvodnja je nastavljena.







Tvornica Salonit je tijekom poslovanja proizvela približno 7,3 milijuna tona krovnih salonitnih ploča. Vranjički azbestnocementni proizvodi rabili su se na domaćem tržištu, ali su se i izvozili. Ugrađeni su u mnoge industrijske i stambene zgrade u Dalmaciji (arhitekt → Ivo Radić je s pomoću salonita oblikovao prepoznatljiva pročelja nebodera i naselja u Splitu), ali i drugdje. Zbog dokazane štetnosti na zdravlje, proizvodnja, promet i uporaba azbesta i azbestnih proizvoda u RH zabranjeni su 2006., a proizvodnja u Salonitu zaustavljena je. Kako u Vranjicu više nema proizvodnje azbestnocementnih proizvoda, u tom je području zaostao azbestnocementni i kašasti otpad nastao tijekom više desetljeća proizvodnje u tvornici. Osim samoga tvorničkoga kruga, onečišćenje otpadnim proizvodima pretrpjeli su negdašnji tupinolom i podmorje oko Vranjica.

sakralna arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća različite arhitektonske tipologije namijenjene različitim oblicima duhovnih potreba korisnika. Uključuje religijsku (građevine različitih religija i denominacija, primjerice kršćanska, islamska, budistička, judaistička i dr. arhitektura), obrednu (prapovijesne špilje, megaliti i dr.), grobnu (grobni spomenici), grobljansku (grobljanski kompleksi) i memorijalnu sakralnu arhitekturu (spomen na određene svete događaje ili na svete pojedince).

Prapovijest

Vezan uz vjerski i grobni kult, razvoj sakralne arhitekture može se pratiti već od najranijega doba ljudske zajednice. Najstariji otkriveni grobovi na području Hrvatske potječu iz razdoblja neolitika, a pripadali su starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi (Vinkovci, Smilčić). Pokojnici su se pokapali inhumacijski u grobove unutar naselja. Isti obred održao se i tijekom eneolitika, ali je kao novost uveden i obred spaljivanja. Na Vučedolu mrtvi su se u eneolitiku (vučedolska kultura) pokapali također u jamama unutar naselja, a posebice se ističe akropola na položaju Gradac s ostatcima kuće megaronskoga tipa, koja je bila upravno i vjersko središte naselja. U tom razdoblju groblja su se počela organizirati i izvan naselja. Vanjsko obilježavanje grobova povezuje se s procesom raslojavanja eneolitičkoga i ranobrončanodobnoga društva. Važniji pripadnici zajednica pokapali su se pod velikim zemljanim ili kamenim humcima. Obilježje su kasnoga brončanoga doba velika ravna groblja s paljevinskim grobljima – kultura žarnih polja (Virovitica, Velika Gorica, Zagreb, Dalj, Batina). Ugledniji članovi željeznodobnih plemenskih zajednica također su bili pokapani pod velikim humcima u grobovima bogato opremljenima oružjem, nakitom i posuđem (Martijanec, Goričan, Kaptol, Budinjak). (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Tragovi antičkoga sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj pojavljuju se prije svega u priobalnom području. Iako arheološki ostatci svjedoče bogatu graditeljsku aktivnost na našoj obali, cjelovito sačuvanih građevina nema mnogo. Hramovi su se najčešće podizali na gradskom kapitoliju, a među najznačajnijima su oni u Zadru (Iader), Puli (Pola), Poreču (Parentium), Solinu (Salona), Vidu kraj Metkovića (Narona), Ninu (Aenona) i Splitu (Spalato). Osim u gradskim naseljima gradili su se i na ruralnim prostorima, a među značajnijima su oni u sklopu raskošne rezidencije u uvali Verige na otoku Brijunu.







Najčešći tipovi hramova u nas bili su prostil, koji je ispred svetišta imao predvorje sa stupovima, te amfiprostil, koji je takva predvorja imao sa stupovljem na obje uže strane. Većina ih je imala po četiri (tetrastil) ili šest stupova (heksastil). Hram prostil heksastil s trodijelnom celom sagrađen u Augustovo doba na kapitoliju u Zadru sačuvan je samo u temeljima. Iz istog je razdoblja hram Augusta i Rome na kapitoliju u Puli, sačuvan u cijelosti. Na lijevoj i desnoj strani kapitolija također je bio podignut po jedan hram kao prostil tetrastil, identičnih dimenzija. Od hrama na porečkom kapitoliju sagrađenog u I. st. sačuvano je vrlo malo; arheološki ostatci upućuju na to da je vjerojatno riječ o hramu tipa amfiprostil heksastil, sa šest stupova na pročelju i četiri na začelju. Jedinstven arhitektonski kompleks unutar stare jezgre Salone čine hram i teatar, smješteni sjeverno od foruma. Hram je građen u Augustovo doba kao prostil tetrastil s trodijelnom celom i trijemom. Recentnim arheološkim istraživanjima otkriveno je postojanje još jednog hrama istočno od postojećega. U Augustovo doba podignut je i Augustov hram na forumu antičke Narone. Iznad njega sagrađen je 2007. Arheološki muzej Narona, prvi in situ muzej u Hrvatskoj. Djelomično sačuvan hram u Ninu, podignut u Vespazijanovo doba, najveći je poznati hram u Hrvatskoj. Hramovi u Dioklecijanovoj palači izgrađenoj oko 300. smješteni su uz Peristil – središnji otvoreni trg u sjecištu ulica cardo i decumanus. Na istočnoj je strani poligonalna građevina carskoga mauzoleja (poslije katedralna crkva) nadsvođena kupolom od opeke i iznutra raščlanjena dvama nizovima stupova i vijenaca. Sa zapadne strane bila su tri hrama od kojih je sačuvan samo jedan, Jupiterov hram (krstionica), prostilnoga tipa, presvođen kasetiranim, bogato ukrašenim kamenim svodom. Ostatci ostalih dvaju kružnih hramova, posvećenih Kibeli i Veneri, sačuvani su kao arheološka prezentacija. (→ antičko graditeljstvo)













Ranokršćansko razdoblje

Kršćanska kultura na tlu Rimskoga Carstva u početnom razdoblju progona vjernika ostavila je tragove gradnjom katakombi i oratorija u obliku kućnih kapela (Poreč, Vrsar, Pula, Solin). Nakon Milanskoga edikta (313) počela je zakonita gradnja mnogih sakralnih građevina. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva 476., kultura se razvijala pod jakim bizantskim utjecajem koji je trajao sve do prodora Franaka potkraj VIII. st. To je doba obilježeno i seobom naroda i novim miješanjima kultura na antičkoj potki.

U sjeveroistočnom dijelu antičkoga Parentiuma arheološki su slojevi kompleksa bazilike Eufrazijane. Prvi je sakralni objekt na tom mjestu Maurov oratorij, građen u drugoj polovici III. st. kao jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana. U V. st. pripojena je bazilika Predeufrazijana kojoj su očuvani temeljni zidovi i podni mozaik. Na njezinim je ostatcima sredinom VI. st. podignut kompleks bazilike Eufrazijane. Sastoji se od atrija trobrodne bazilike, konsignatorija, memorijalne kapele, baptisterija i poslije prigrađenog zvonika. Iz istog, tzv. zlatnog doba »bizantske renesanse« potječe i monumentalna trobrodna crkva sv. Marije Formoze u Puli, od koje se do danas očuvala samo južna kapela.













U Saloni se nakon Milanskog edikta razvila snažna kršćanska zajednica. U tom su se razdoblju podizale mnoge crkvene građevine koje su u potpunosti promijenile rimski urbanistički izgled grada. Glavno gradsko središte premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom V. st. podignuto episkopalno središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Krstionica je od jednostavne pravokutne građevine u VI. st. bila preuređena u osmerokutnu s križnim krsnim zdencem. Na mjestu južne longitudinalne bazilike u istom stoljeću biskup Honorije II. dao je sagraditi veliku baziliku u obliku grčkoga križa.













Izvan gradskih zidina Salone početkom IV. st. počela su se formirati ranokršćanska groblja na Manastirinama, Marusincu i Kapljuču gdje su pokopani i salonitanski mučenici ubijeni u Dioklecijanovim progonima. Njihovi grobovi postali su mjesta osobita štovanja i podizanja bazilika. Najstarija cemeterijalna bazilika podignuta je sredinom IV. st. na Kapljuču nad grobovima petorice mučenika. Na Marusincu je početkom V. st. sagrađena velika bazilika, a tijelo mučenika Anastazija položeno je u sarkofag u prezbiteriju. Uz tu baziliku, otkriveni su ostatci još jedne bazilikalne građevine s otvorenim središnjim brodom (tzv. basilica discoperta). Biskup Domnio (sv. Duje, poslije patron grada Splita) pokopan je 304. na Manastirinama i nad njegovim je grobom podignuta memorijalna kapela. Ubrzo su uokolo njegova groba bile podignute slične kapele u kojima su se pokapali kršćani. Sredinom V. st. nad grobljanskim kompleksom biskup Gajan započeo je gradnju velike trobrodne bazilike u prezbiteriju koje se nalazio grob mučenika Domnija uz kojega su se tijekom IV. i V. st. pokapali salonitanski biskupi.























Početkom VII. st. nakon prodora Avara i Slavena Salona je prestala postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja je postala jezgra srednjovjekovnoga Splita. Uz istočne zidine antičke Salone naselili su se Hrvati te podigli jedan od najznačajnijih centara srednjovjekovne hrvatske države. Nakon prihvaćanja kršćanstva u IX. st. započela je znatna graditeljska aktivnost o čemu svjedoči obnovljen ranokršćanski samostanski kompleks na Rižinicama u doba kneza Trpimira kao i nove crkve: sv. Stjepana od Otoka (u atriju je nađen sarkofag kraljice Jelene) i tzv. Šuplja crkva, krunidbena bazilika kralja Zvonimira. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)

Starohrvatsko razdoblje – predromanika

Prijelaz u ranosrednjovjekovno razdoblje obilježila je velika seoba naroda u kojoj su Slaveni – Hrvati prodirali preko današnje Slavonije do Istre i Dalmacije (VII. st.). Starohrvatska predromanička sakralna arhitektura nastala je kao rezultat kristijanizacije i miješanja kulture doseljenih Hrvata sa zatečenom rimskom osnovom koju su formirali romanizirani Iliri, a gdjegdje i Latini. Inkulturaciju Hrvata pratio je snažan bizantski utjecaj, a u kasnijoj fazi i franački. Hrvati su sa sobom donijeli i vlastite kreativne prostorne koncepte izražene u konstrukciji drvenih nastamba i gradnji gradišta te ornamentalnom bogatstvu. Sakralnu arhitekturu toga razdoblja obilježava raznolikost tipoloških i konstrukcijskih varijacija, oblikovna sinteza vlastitih prostornih koncepata doseljenih Hrvata s već prisutnim prostornim konceptima u tom području kao i novim utjecajima, te specifičnost kamenoga inventara s pleternim ornamentalnim ukrasima.

Crkva sv. Donata u Zadru (izvorno Svetoga Trojstva) najvredniji je starohrvatski spomenik. Kružnoga je tlocrta s prigradnjama. Jezgru čini središnji cilindar s prstenastim prostorom okolo i skupinom triju radijalno položenih apsida. Unutarnji prsten čini šest pilona i dva okrugla stupa pred svetištem. Vanjski je zid raščlanjen nizom od 11 polukružnih, dubokih i visokih niša na unutarnjem plaštu i šest plitkih, pravokutnih lezena na vanjskom plaštu. Nad prizemljem se diže kat, osnovnim oblikom i opsegom jednak donjem dijelu. Nad središnjim prostorom uzdiže se tambur kružne osnove. Iako tipološki crkva pripada tipu dvorskih crkava kružnoga tlocrta od ranobizantskoga do karolinškog razdoblja, originalnom arhitektonskom interpretacijom jedinstveni je spomenik kulture. Crkva sv. Barbare u Trogiru, podignuta oko 800., trobrodna je bazilika malih dimenzija. Središnji brod podijeljen je na niz traveja s kupolom nad središnjim travejom. Unutrašnji prostor obilježava vertikalitet, longitudinalnost naglašena ritmom stupova. Starohrvatska sakralna arhitektura obilježena je uporabom trompa, lezena i spolija. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine jednobrodna je bazilika sa zvonikom na glavnom pročelju i trikonhalnom apsidom. Polukružni kontrafori glavni su oblikovni element vanjskih zidova i pridonose doživljaju longitudinalne građevine. Crkva sv. Križa u Ninu centralna je građevina križnoga tlocrta s tri apside i kupolom nad središnjim prostorom. Izvana je rustično ziđe dinamizirano plitkim nišama na krakovima i tamburu. Služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Crkva sv. Nikole u Prahuljama kraj Nina centralna je građevina križnoga trikonhalnog tlocrta s kupolom ojačanom križnim rebrima – gurtama ranoromaničkoga tipa. Crkva sv. Trojice u Splitu centralna je građevina sa šest radijalnih apsida; dominira kupola koja leži na tamburu. Tri istočne apside smatraju se prezbiterijem i imaju po jedan prozor, dok su na zapadnoj i jugozapadnoj apsidi ulazi. Apside su izvana raščlanjene s po tri lezene, osim jugozapadne koja oko vrata ima dvije niše i zapadne koja ih nema. Isprva je iznad središnjega prostora bila zidana kupola, koja je poslije zamijenjena pokrovom od kamenih ploča na drvenoj grednoj konstrukciji. Sve navedene crkve datiraju se u IX. st.





































Osim navedenih, iz predromaničkoga razdoblja očuvane su još mnoge građevine, cjelovito ili fragmentarno. Među ostalima ističu se crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštel Sućurcu, sv. Marte u Bijaćima, sv. Petra u Rižinicama kraj Klisa, sv. Petra u Priku u Omišu, sv. Petra u Muću Donjem, sv. Petra i Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Mihovila u Brnazama, sv. Luke na Uzdolju kraj Knina, sv. Jurja u Rovanjskoj, sv. Mihajla u Stonu, pet crkava u Biskupiji kraj Knina, i dr. Crkva sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima jedina je starohrvatska sakralna građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. (→ predromaničko graditeljstvo)

Romanika

Romaničko razdoblje na tlu Europe trajalo je od približno 1000. do 1250., a obilježeno je snažnim ukorjenjivanjem kršćanstva i novom duhovnom konsolidacijom. Kako u liturgiji tako i u arhitekturi bili su prisutni različiti etnički utjecaji na zajedničkoj kršćanskoj osnovi. Na jadranskom području isprepletali su se utjecaji Bizanta, Franačke, posebice Apulije, Lombardije i Venecije, a u kontinentalnoj Hrvatskoj Mađarske.

Najvažniju ulogu u obnovi srednjovjekovne duhovnosti imali su benediktinci koji su postali širitelji nove romaničke estetike. U XI. st. u Hrvatskoj je postojalo oko 40 benediktinskih samostana. Najznačajnije romaničke sakralne građevine u Hrvatskoj su na Jadranu, dok je tragova romanike u kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo malo. Obnovom se Crkva vratila svojim izvorima – ranokršćanskim uzorima i konceptu bazilike. Arhitekturu obilježava eksteriornost – skulptura povezana s arhitekturom izvodi se na fasadi. Prijelaz prema zreloj romaničkoj arhitekturi obilježilo je jačanje strukturalnog odnosa vanjskoga plašta i unutrašnjosti prostora (Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu) te sazrijevanje kupolnoga tipa arhitekture (crkva sv. Petra u Dubrovniku, sv. Lovre u Zadru i sv. Mikule u Splitu). Od druge polovice XI. st. dominira tipologija trobrodnih troapsidnih bazilika s dubokim korom, kojih je morfologija već bila prisutna u širem europskom prostoru potaknuta potrebom da se u prostoru svetišta smjesti veći broj redovnika za odvijanje liturgije. Crkve su isprva bile prekrivene ravnim drvenim stropom, a u kasnijim fazama dobile su bačvaste, križne i križnorebraste svodove. Vanjske gornje dijelove fasada ispod vijenaca najčešće ukrašavaju slijepe arkade. Zvonici su često odvojeni od korpusa crkve.







Crkva sv. Marije u Zadru benediktinska je bazilika nastala nadahnuta duhom tzv. gregorijanske renesanse XI. st. Monumentalna trobrodna troapsidalna bazilika sv. Martina u sv. Lovreču Pazenatičkom iz prve polovice XI. st. najveća je ranoromanička crkva u Hrvatskoj; u njoj su sačuvane iznimno vrijedne zidne slike. Crkva sv. Krševana u Zadru iz XI. st. monumentalna je crkva jednostavnih oblika obogaćenih ritmom arhitektonskih detalja i reprezentativnom romaničkom dekoracijom apsida; primjer je crkve u kojoj do izražaja dolazi koncept izlaska skulpture na fasadu. Ostatci crkve i samostana sv. Petra nalaze se na povišenome platou u sjevernome dijelu Osora. Crkva je tijekom stoljeća doživjela mnogobrojne pregradnje koje su rezultirale redukcijom prostora, dok se samostan nije sačuvao u elevaciji. Lokalitet je dugo vrlo zapušten. Izravno uz katedralni sklop u Rabu nadovezana je trobrodna troapsidalna nenadsvođena bazilika sv. Andrije ranoromaničkih stilskih obilježja s dobro očuvanom izvornom arhitektonskom plastikom. Bazilika sv. Marije u Ninu iz VI. st. doživjela je više preinaka, a najveća je bila ona drugoj polovici XI. st., kada je dobila trobrodno svetište te mramorne stupove bogato ukrašenih kapitela. Srušena je u XVI. st., a danas je sačuvana samo u temeljnim ostatcima. Crkva sv. Eufemije u Splitu iz prve polovice XI. st. uništena je 1878. u požaru i sačuvana samo u donjim ostatcima zida. U cjelini je ostala samo gotičko-renesansna kapela, podignuta sredinom XV. st. uz jugozapadni dio crkve. Današnji ostatci pokazuju obrise trobrodne bazilike s tri polukružne apside na istočnoj strani. Ostatci nekadašnje benediktinske crkve i samostana sv. Ivana Evanđelista (oko 1060. do 1076) nalaze se u povijesnoj jezgri Biograda, u blizini crkve na Glavici, tj. srednjovjekovne katedrale. U venecijanskom pustošenju grada 1125. crkva i samostan bili su porušeni, te su benediktinci tada napustili Biograd.

U XII. i XIII. st. započela je gradnja velikih katedrala i crkava većih dimenzija u Zadru, Rabu, Krku, Senju, Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zagrebu. Katedrala sv. Stošije u Zadru smještena je uz rimski forum. Podignuta je u XII–XIII. st. na supstrukciji ranokršćanske bazilike i jedan je od najljepših primjera romaničke sakralne arhitekture na obalnom području Jadrana. Sa susjednim objektom Sv. Donatom iz IX. st. i baptisterijem (izvorno iz VI. st., uništen i danas obnovljen) jedinstveni je urbani ansambl. Unutarnje proporcije brodova katedrale slijede ranokršćansku proporciju odnosa srednjeg i bočnih brodova. U XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. U XIII. st. produžena je za dva traveja prema zapadu. Bogato je ukrašena romaničkim detaljima i profilacijama naročito vidljivima na pročelju. Katedrala sv. Marije u Rabu trobrodna je građevina izgrađena na ranokršćanskoj podlozi, a potkraj XI. st. dobila je konstruktivne oblike jednostavnoga ranoromaničkog stila. Pročelje je obogaćeno dvama nizovima lezena i slijepih lukova te mlađim portalom nadvišenim lunetom u kojoj se nalazi Pieta. Kompleks katedrale sv. Marije (početak XII. st.) i dvokatne crkve sv. Kvirina (prigrađena na katedralu oko 1190) nalazi se u središtu grada Krka. Katedrala je trobrodna bazilika koja danas na istočnoj strani završava poligonalnom apsidom, dok se zapadna pročelna strana nastavlja na crkvu sv. Kvirina. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, podignuta početkom XIII. st., trobrodna je romanička bazilika s tri polukružne apside. U drugoj polovici XIII. st. dobila je otvoreno pročelje za dva zvonika nad uglovima od kojih je izveden samo jedan prema gradskome trgu. Glavni, središnji brod izrazite visine i prostranosti prekriven je gotičkim svodom (XIV. st.). Katedrala u Senju (XII. st.), reprezentativna romanička bazilika, poslije barokizirana, ima jedinstveno romaničko pročelje od opeke. Raspored pojedinih segmenata pročelja s motivom slijepih lukova pokazuje tipologiju gradnje pod utjecajem europske kontinentalne romanike. Gradnja katedrale u Dubrovniku započela je u prvoj polovici XII. st., a srušena je u potresu 1667. Bila je jednoapsidna bazilika bez transepta s kupolom. Glavni je brod od pobočnih brodova dijelilo na svakoj strani šest stubova kvadratnoga presjeka. Glavni i bočni brodovi bili su nadsvođeni kontinuiranim bačvastim svodovima, a između drugog i četvrtog para nosača, gledajući od istoka (svetišta) prema zapadu, uzdizala se voluminozna kupola eliptičnoga tlocrta. Vanjski zidovi bili su artikulirani lezenama koje su završavale vijencima slijepih arkada.



















Tijekom razdoblja romanike duž cijele obale podizale su se i mnogobrojne manje crkvice samostalno ili uz samostanske sklopove, koje su imale regionalna obilježja. Najčešće su to jednobrodne građevine pravokutne osnove s polukružnom ili kvadratnom apsidom, presvođene bačvastim svodom. Mnoge su nastale adaptacijom starijih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. Među njima se uz već spomenute ističu crkve sv. Marije na Mljetu, sv. Mihovila nad Limom, sv. Ilije kraj Bala, sv. Kristofora kraj Rovinja, sv. Trojice u Rovinju i dr. Romaniku je obilježila i gradnja zvonika uz sakralne liturgijske građevine. Najstariji je očuvani zvonik crkve Gospe od Zvonika u Splitu, podignut u XI. st. Istom tipu pripadaju i zvonici crkava sv. Marije u Zadru, sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu, katedrala u Rabu i Splitu (XIII. st., iz temelja obnovljen u XIX. i XX. st.).













U kontinentalnoj Hrvatskoj je zbog dugotrajne osmanske vladavine broj romaničkih sakralnih liturgijskih građevina rijetke su. Cjelovito su sačuvane kapele sv. Martina u Našicama i sv. Marije u Bapskoj, te crkve sv. Marije u Moroviću i sv. Bartula u Novim Mikanovcima (s kasnijim dogradnjama). Sakralna liturgijska arhitektura u tom razdoblju još ne poznaje pojam autorstva, ali se pojavljuju značajne ličnosti u području skulpture kao što su Andrija Buvina i majstor Radovan. (→ romaničko graditeljstvo)

Gotika

U razdoblju XII–XVI. st. europsko graditeljstvo obilježila je pojava gotičkoga stila. Masivnosti romaničkih građevina u kojima svjetlost ima asketsku ulogu, suprotstavile su se smjelo konstruirane gotičke građevine koje svojim rješenjima rasterećuju konstruktivnu ulogu zida i omogućavaju otvorenost mnogobrojnim prozorima. Gotičke građevine zadržavaju bazilikalni, longitudinalni prostorni ustroj često s transeptom. Kostur rebara koja se spajaju u šiljaste lukove i svežnjastim stupovima prenose opterećenje postao je oblikovnim vokabularom gotike. Složeni sustav izvana podupiru kontrafori koji imaju svoju statičku ulogu prihvaćanja horizontalnih sila.

Dok se na europskom prostoru zamah gotičke gradnje javljao u XII. i XIII. st., u naše je krajeve gotika doprla tek u XIII. i zadržala se, preklapajući se s renesansom, sve do XVI., ponegdje i XVII. st. Kontinentalni su prostori Hrvatske bili pod jačim utjecajima srednjoeuropske arhitekture, dok su jadranski bili pod utjecajima stilskih mijena na Apeninskom poluotoku. Iako su benediktinci odigrali ključnu ulogu u nastajanju gotike, njihov je utjecaj polako slabio te su najveći širitelji gotičke arhitekture u Hrvatskoj postali franjevci, dominikanci i pavlini. U arhitekturi prevladavaju jednobrodne crkve u kojima je brod odvojen od duboke apside. Najsnažniji oblikovni element u mnogim su crkvama razvedeni svodovi, najčešće samo u apsidi.

Gradnju zagrebačke katedrale započeo je 1267. biskup Timotej na ostatcima stare katedrale koju su srušili Tatari 1242. Bila je koncipirana kao trobrodna longitudinalna bazilika s križnorebrastim svodovljem. Za Timoteja izgrađena je središnja apsida i dvije pokrajnje s oltarima te sakristija. Tada izgrađeni svetište i sakristija sačuvani su do danas. U sljedeća dva stoljeća nastavljena je obnova katedrale te su nadograđeni svodovi zapadnog dijela crkve i donji dijelovi dvaju zvonika u gotičkom stilu. U drugoj polovici XV. st. cijela je građevina bila natkrivena te je započela gradnja zvonika na južnoj strani pročelja. Radi obrane od Osmanlija, u XV. i XVI. st. izgrađene su utvrde oko katedrale. U XVII. st. katedrali je dodan portal, a s južne strane masivni zvonik, dovršen 1643. Nakon potresa 1880. temeljito je obnovljena u neogotičkom stilu te su joj dodana dva visoka zvonika na pročelju. Radove obnove vodio je arhitekt → Friedrich Schmidt, a obnovu je nastavio → Herman Bollé. Katedrala je znatno stradala i u velikom potresu 2020. Južno od katedrale, ugrađena u sklop nadbiskupskoga dvora, sačuvana je gotička kapela sv. Stjepana iz XIII. st. s dva jarma široka križnorebrastog svoda. Crkva sv. Franje na Kaptolu izgrađena je u drugoj polovici XIII. st. Prva crkva bila je veličinom manja od današnje, što je potvrđeno arheološkim istraživanjima, ali nisu poznati njezina stvarna veličina ni izgled. U drugoj polovici XVII. st. proširena je prema zapadu, barokizirana te su joj dodane pokrajnje kapele. Nakon potresa 1880. rekonstruirana je u neogotičkom slogu (H. Bollé).













O tragovima gotike u Zagrebu govori i oktogonalna crkva sv. Filipa i Jakova unutar utvrde Medvedgrada iz XIII. st. Stradala je u potresu potkraj XVI. st., a potpuno je rekonstruirana potkraj XX. st. Crkva sv. Marka smjestila se usred pravokutnoga središnjeg trga utvrđenoga Gradeca. Dvoranskoga je trobrodnog tipa (XIV–XV. st.), s tri lađe jednakomjerno natkrivene rebrastim svodom. Doživjela je mnogobrojne pregradnje (barok, neogotika) i dogradnje (zvonik iz XVII. i XVIII. st.). Na području Zagreba značajan je spomenik gotičkoga graditeljstva i pavlinska (danas karmelićanska) crkva Uznesenja Marijina i samostan u Remetama. Prva crkva iz XIII. st sačuvana je u arheološkom sloju, a ona u gotičkom slogu izgrađena je 1394–1424. Crkva gotičkih elegantnih proprocija s kontraforima stradala je u potresu 1667., kada je bio urušen gotički svod. U razdoblju baroka crkva (svod) je obnovljena te je dograđen kor koji je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Potresom 1880. bila je znatno oštećena, a novu neogotičku obnovu vodio je H. Bollé. U potresu 2020. ponovno je pretrpjela znatna oštećenja, posebice zone trijumfalnoga luka. Obnovu vode Igor Gojnik i Zorana Sokol Gojnik.







Crkva sv. Marije u Remetincu iz druge polovice XV. st. kasnogotička je crkva zvjezdastoga svoda gdje arhitektonska plastika doseže razinu visokoga stila. Široki, blago zašiljeni trijumfalni luk tumači se i kao izraz kasnogotičkih tendencija za spajanjem prostora broda i svetišta crkve. Crkva sv. Marije u Lepoglavi posvećena je 1415. Longitudinalna je jednobrodna građevina, pravokutnog broda te nešto nižeg i užeg svetišta poligonalnog zaključka. Svetište ima zvjezdasti svod te dva jarma križnoga svoda, a nad brodom se uzdiže mrežasti svod. Svodovi su poduprti svežnjastim službama na konzolama u zidu. Svetište je osvijetljeno velikim izduženim biforama bogato perforiranih mrežišta, a slične su se nalazile i u brodu, ali su većim dijelom bile dokinute kasnijom gradnjom kapela. Zidovi crkve su izvana poduprti kontraforima.













U području Istre nastao je spoj europskoga sjevera i juga. Novi gotički stil u arhitekturi širili su franjevci. Franjevačka crkva u Puli iz 1280–85. longitudinalna je jednobrodna građevina koja završava troapsidnim završetkom. Pravilno klesani zidovi rastvoreni su rijetkim i uskim prozorima. Trodijelno svetište oblikovano je tako da dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve. Crkva ima iznimno bogatu arhitektonsku dekoraciju nastalu mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova. Crkve u Poreču i Rovinju izdanak su mletačko-umbrijskoga tipa. U središnjoj Istri pojavljuju se crkve mrežastih ili zvjezdastih svodova podignutih bez temeljnih nosača u čemu se čitaju utjecaji podalpskih kulturnih krugova.

U Dalmaciji su nositelji gotičkoga sloga bili franjevci i dominikanci. Iako je prostorno arhitektura njihovih crkava ostala ukorijenjena u romaničkoj tradiciji, prihvaćanje gotičkih strujanja očituje se u repertoaru plastičnih detalja strogo podređenih geometriji šiljastoga luka. Crkva sv. Dominika u Dubrovniku započela se graditi 1301., a posvećena je 1314. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i otvorenim drvenim krovištem. Vanjski plašt crkve raščlanjen je četvrtastim kontraforima. Franjevački samostan s crkvom sv. Franje u Dubrovniku podignut je uz zapadne zidine grada, pokraj vrata od Pila u XIV. st. Od romaničkoga sloja ostalo je malo fragmenata. Crkva je jednobrodna građevina u koju se ulazi kroz monumentalni gotički portal tročlanim začeljem i produljenim korom. Reprezentativni klaustar romaničko-gotičkih obilježja okružen je korpusom crkve i samostana. Katedrala sv. Marka u Korčuli nalazi se na središnjem gradskom trgu. Trobrodna građevina podignuta je početkom XV. st. u raskošnom prijelaznom gotičko-renesansnom stilu. Na pročelju crkve koja završava trima polukružnim apsidama podignut je, poviše supstrukcije romaničke gradske kule, zvonik (druga polovica XV. st.) s bogato klesarski obrađenom raščlanjenom kupolom. Stilskom arhitektonskom i likovnom obradbom ističu se glavni portal i mnogi dijelovi u unutrašnjosti poput oltara i krstionice. (→ gotičko graditeljstvo)













Renesansa

Renesansa označava početak sekularizacije, novoga razvoja znanosti, a time i fascinacije svjetovnim. U neoplatonističkom duhu arhitektura sakralnih građevina referira se na savršeno harmonizirane forme tražeći pomirbu longitudinalnih i centralnih formi. U Dalmaciji se renesansa pojavila već u prvoj polovici quattrocenta, a neka vrhunska ostvarenja nastala su istodobno s pojavom renesanse u Italiji. Kako su prostor kontinentalne Hrvatske u razdoblju XV–XVI. st. obilježili stalni sukobi s Osmanlijama, slabo je očuvano i ono malo tadašnje graditeljske aktivnosti. No, na tim prostorima razvilo se → fortifikacijsko graditeljstvo renesansnih obilježja. Najznačajniji su motivi renesansne sakralne arhitekture kupola (ostvarena samo u šibenskoj katedrali) i trolisni zabat pročelja, prisutan u mnogim važnim renesansnim ostvarenjima.

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti arhitekture koje inaugurira i ističe koncept autorstva. Pojava rane renesanse u Hrvatskoj veže se uz → Jurja Dalmatinca, školovanog u Veneciji, koji je svoje umijeće pokazao u gradnji šibenske katedrale. Započeta u razdoblju kasne gotike, katedrala je prošla kroz fazu miješanja gotičkog i renesansnog stila, a dovršena je u čistom renesansnom stilu s ponekom gotičkom reminiscencijom. Sintezom firentinskih renesansnih iskoraka koji su zablistali na Brunelleschijevoj katedrali u Firenzi i njemu suvremene venecijanske cvjetne gotike, Juraj Dalmatinac započeo je rad na katedrali 1441., donijevši u hrvatske krajeve novi gotičko-renesansni stil koji će pokrenuti novo stilsko razdoblje. Gradnju je od 1475. vodio → Nikola Firentinac. Sagradio je polukupolu glavne apside, dovršio transept, započeo svođenje glavnog broda i okrunio križište originalno koncipiranom kupolom s pomoću užljebljenih kamenih ploča umetnutih u pojasnice (utor i pero). Novi protomajstor Bartolomeo de Mestre izveo je svodove postranih brodova iznad triforija, a njegov sin Jakov dovršio je svod glavne lađe i zapadno pročelje.













Obnova romaničke crkve sv. Marije u Zadru najopsežnije je ostvarenje u sakralnoj arhitekturi renesansnoga razdoblja u Zadru. Pročelje s trolisnim zabatom djelo je domaćih majstora. Renesansna katedrala u Osoru (1498) jednostavna je trobrodna bazilika s raširenim tipom otvorene krovišne konstrukcije, trolisnoga pročelja i prostrane unutrašnjosti. Hvarska katedrala građena je tijekom tri i pol stoljeća i u sebi čuva slojeve gotike, renesanse, manirizma i baroka. Na mjestu stare katedrale iz XIV. st. sagrađena je u XVI–XVII. st. nova trobrodna bazilika u renesansno-baroknoj stilskoj kompoziciji. Pročelje s trolisnim zabatom postavljeno je ispred središnjega broda. Zvonik podignut 1549. u cijelosti ima renesansna obilježja. Crkva sv. Spasa u Dubrovniku s trolisnim pročeljem sagrađena je kao zavjetna crkva nakon potresa koji je pogodio Dubrovnik 1520. U svojoj strukturi odražava domaću tradiciju miješanja osnovnih stilskih elemenata. Unutrašnjost je kasnogotička s križnorebrastim svodom kao i prozori sa šiljastim završetcima. Ispod završnoga vijenca nalazi se niz kasnogotičkih visećih lukova, u međuprostore kojih su umetnute reljefne renesansne školjke. Crkva Marijina navještenja u Svetvinčentu, podignuta 1555., jedina je crkva s trolisnim pročeljem u Istri. Trodijelna podjela pročelja ne odgovara jednobrodnoj unutrašnjosti.

Crkva Uznesenja Marijina u Pagu, gradnja koje je započela 1443., trobrodna je bazilika križnorebrastih svodova s tri apside. Smatra se najvećom renesansnom sakralnom građevinom u Hrvatskoj. Krstionicu katedrale u Trogiru podigao je 1467. → Andrija Aleši. Pravokutne je osnove, a prigrađena je sjevernom dijelu trijema katedrale, u podnožju drugoga, neizgrađenog zvonika. Aleši je ostvario kreativnu simbiozu kasnogotičkih i ranorenesansnih dekorativnih i konstrukcijskih elemenata, a u tome mu je pomogao Nikola Firentinac. Njihova suradnja nastavila se na kapeli bl. Ivana Trogirskog (Orsini) 1468. Građevina je pravokutne osnove i ima iznimno bogatu kiparsku i dekorativnu opremu unutrašnjosti. Koncept prostora pripisuje se Nikoli Firentincu, dok je prema novijim istraživanjima Aleši izveo donji pojas obloga kapele. Velike kipove Isusa, Majke Božje, apostola i svetaca klesao je Nikola Firentinac, a kipove sv. Ivana i Tome Ivan Duknović.













U kontinentalnoj Hrvatskoj dijelovi renesansnih slojeva sačuvani su u crkvama sv. Marije u Glogovici, sv. Marije u Novoj Rači, sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju, Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici, sv. Nikole u Krapini, sv. Lovre u Požegi. Sakralna građevina sjeverne Hrvatske u cijelosti renesansna, no nesačuvana, bila je kapela, tj. mauzolej obitelji Zrinski iz XVI. st. kraj kasnogotičke pavlinske crkve sv. Helene kraj Čakovca. Izgled kapele poznat je prema bakropisnoj reprodukciji u djelu Natale solum magnae Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi… pavlinskoga pisca Josipa Bedekovića iz 1752. Druga sakralna građevina, također nesačuvana, bila je kapela-mauzolej obitelji Tahi kraj crkve Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici. (→ renesansno graditeljstvo)

Barok

Barokno razdoblje u Hrvatskoj obilježeno je promjenom težišta graditeljske aktivnosti s obale na kontinent. Geopolitički prostor obale od Istre do juga Dalmacije držala je Venecija (osim Dubrovačke Republike), dok je kontinentalni dio Istre i Hrvatske bio uključen u sastav Habsburške Monarhije. Posljedično su u priobalnom području bili prisutni mletački utjecaji, dok je na kontinentu, nakon odlaska osmanlijske vojske, započeo gospodarski oporavak. Barokna arhitektura pojavila se ondje pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Barokni stil kao izraz obnove Katoličke crkve širio se trijumfalno Europom kao protureformacijski stil. Presudnu ulogu u tome imali su isusovci koji su, potaknuti protureformacijskom obnovom nakon Tridentskoga koncila (1545–63), uveli nove prostorne koncepte u sakralnu arhitekturu. Baroku je svojstvena uporaba ekspresivnih arhitektonskih formi, skulpturalnih i slikarskih izraza koji su snažno naviještali poruke Evanđelja. U poslijekoncilskim smjernicama za projektiranje crkava naglasak je bio na tlocrtima s longitudinalnim usmjerenjem u skladu s tradicijom. Unutarnji prostor nije odijeljen u nekoliko brodova, već se u službi integralnoga shvaćanja prostora i naglašavanja usmjerenja prema oltaru pojavljuju kapele.

U Hrvatskoj su isusovci osnivali svoje kolegije i gimnazije u Zagrebu (1606), Rijeci (1627), Varaždinu (1632), Dubrovniku (1658), Požegi (1698), i Osijeku (1687). Isusovačke su poticaje brzo preuzeli i franjevci. Osim gradnje velikog broja novih crkava, graditeljska aktivnost odnosila se i na obnovu i barokiziranje postojećih crkava. Stare crkve dobile su barokne prigradnje, dodavana su im nova pročelja, drvene tabulate zamijenili su svodovi, a zvonici su dobili lukovičaste završetke. U unutrašnjostima se uvode barokni oltari, propovjedaonice i tabernakuli. Potkraj XVI. st. i početkom XVII. st., u doba dok su se još uvijek gradili gotički oblici, započela je gradnja crkava ranobaroknoga tipa koje čine longitudinalni prostori ponekad s bočnim kapelama i ravno završenim svetištem. Tom tipu pripadaju isusovačke crkve sv. Katarine u Zagrebu (1620–32), Uznesenja Marijina u Varaždinu (1642–46), Crekvina u Kastvu (1634., nedovršena), te franjevačke crkve u Varaždinu (1671) i Samoboru (1732).







Tijekom XVIII. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavili su se novi barokni tipovi trolisnih crkava nadsvođenih kupolom (crkve sv. Jeronima u Štrigovi, 1738–49; Marije Koruške u Križevcima, 1725), crkava pravokutne osnove s bačvastim svodom (franjevačka u Slavonskom Brodu, 1723), centralne osnove (u Loviću u Žumberku, 1747; u Daruvaru, 1764) te s lanternom nad svetištem ili nad brodom (crkve sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, 1748; sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, 1740–50; sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska, 1759–65). Mnoge su crkve dobile cinktor s trijemovima: sv. Marije Gorske kraj Lobora, sv. Marije Snježne u Belcu, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom vrhu i Sveta tri kralja u Kominu. Zvonici se najčešće nalaze na glavnom pročelju i imaju karakteristične kape od šindre ili bakra. U ponekim primjerima vidljiv je utjecaj profane arhitekture na sakralnu (crkva sv. Mihovila u osječkoj Tvrđi s ravnomjerno nanizanim velikim prozorima u dva kata).



















Među barokizacijama ističu se one u pavlinskim crkvama u Lepoglavi i Remetama u Zagrebu. Franjevci su barokizirali postojeće crkve na Trsatu i u Zagrebu, te podigli nove samostane u Krapini (1644–57), Klanjcu (1650), Varaždinu (1650–55), Samoboru (1712), Cerniku (1735), Virovitici (sredina XVIII. st.) i dr. Isusovci su utjecali na prodor baroknoga iluzionističkog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Najznačajnija djela zidnoga slikarstva baroka vežu se uz pavlina Ivana Rangera koji je oslikao crkve u Lepoglavi, Gorici, Purgi, Belcu, Štrigovi, Kamenici, Varaždinu, Križevcima, Krapini i Remetama u Zagrebu.







U Istri i sjevernom Hrvatskom primorju su se pod utjecajem Venecije gradile nove barokne crkve, dok su se stare barokizirale. Značajna je barokizirana crkva Gospe Trsatske na Trsatu u Rijeci, te crkve u Žminju, Velom Lošinju, Hreljinu, Labinu i Pazinu. Isusovci su 1638. podigli crkvu sv. Vida u Rijeci, najveću ranobaroknu centralnu građevinu, a pavlini 1755. crkvu sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi. U Istri su izgrađene mnoge crkve paladijanskoga stila (Rovinj, Grožnjan, Vodnjan). Karakteristična je pojava zvonika na vrhu kojih se nalazi lođa za zvona prema venecijanskom uzoru zvonika sv. Marka.







U Dalmaciji su zbog venecijanske okupacije gradske komune izgubile ekonomsku samostalnost te su se osmanskom ekspanzijom prekinule veze s unutrašnjošću. Umjetnička djelatnost ograničila se na manje zahvate te su se renesansni oblici zadržali i tijekom XVII. st. Barokni se dekor prihvaćao više nego barokna prostorna koncepcija. Neke obitelji (Macanović, Skoko) održavale su tradiciju lokalnih radionica i sudjelovale u podizanju mnogih građevina od Zadra do Imotskog i otoka, pa se barok na Jadranu smatra i epohom monumentalne izgradnje sela. U selima i manjim naseljima često su se podizale barokne reprezentativne građevine.

Razorni potres 1667. potaknuo je veliku obnovu Dubrovnika, koji je doživio baroknu preobrazbu. Barokna katedrala podignuta je na ostatcima romaničke katedrale kao duža, trobrodna građevina s upisanim transeptom i visokom kupolom nad križištem. Projekt je započeo Andrea Buffalini; gradnja je započela 1671., a nastavili su je Paolo Andreotti, Tomasso Napoli i Ilija Katičić do posvete 1713. Razdiobom i reljefnošću ističe se glavno pročelje. Dubrovačka isusovačka crkva, građena 1699–1725. prema projektu Andree Pozza, prostorno je razvijeniji i oblikovno zreliji primjer barokne arhitekture. Dovršenje isusovačkoga kompleksa djelo je Pietra Passalacque i najmonumentalniji je barokni urbanistički zahvat na istočnoj obali Jadrana. Crkvu sv. Vlaha, podignutu 1708–15. prema projektu venecijanskoga arhitekta Marina Gropellija, krasi arhitektonski raščlanjeno i snažno modelirano te skulpturama bogato pročelje. (→ barokno graditeljstvo)













Klasicizam i historicizam

Kraj XVIII. st. i početak XIX. st. obilježio je interes za prošlost koji je rezultirao pojavom klasicizma u drugoj polovici XVIII. st. i historicizma u XIX. st. U sakralnoj arhitekturi prostorna organizacija ostala je ukorijenjena u postavkama Tridentskoga koncila. Istraživanjem povijesnih modela sakralni su prostori polako gubili baroknu integriranost te se ponovno pojavila podjela na brodove i jače odvajanje prostora svetišta od prostora za vjernike.

Klasicizam u sakralnoj arhitekturi nije ostavio mnogo građevina. Među najvažnijima su zgrada Zakladne bolnice s kapelom Trpećega Isusa (1795–1804., srušena 1931), orfanotrofij s kapelom sv. Martina (1827) te samostan sestara milosrdnica sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu (1845–46; obnovu poslije potresa 2020. vodi N. Fabijanić). U doba prodora novoga stila i novih ideja prosvjetiteljstva, za biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bile su osnovane mnoge župe. To je razdoblje miješanja baroknih tekovina s novim klasicističkim težnjama u literaturi nazvano barokni historicizam, a istaknuti je primjer toga stila crkva sv. Marte u Šišincu (1767–69). Primjeri sakralne gradnje zreloga klasicizma su crkve sv. Terezije u Suhopolju (1802–07), jedno od najčišćih stilskih klasicističkih ostvarenja u nas, te sv. Trojstva u Daruvaru (1764), obje kružnoga tlocrta, kao i crkva Čudotvorne Majke Božje u Vukovini (1658; 1790) i kapela sv. Franje Ksaverskog u Dropkovcu (1769). Klasicizmu pripadaju i kapele u Pogančecu kraj Križevaca (1790) i Podpragu (1832), te crkve u Zaboku (1782), Feričancima (1803), Kaštu (1820), Velikom Bukovcu (1820), Novigradu Podravskom (1830), Boričevcu (1844), Ivanjskoj (1845) i Podcrkavlju (1846). U Slavoniji je značajna klasicistička obnova pročelja (1819) nekadašnje Ibrahim-pašine džamije, poslije crkve Svih svetih u Đakovu prema projektu → Bartola Felbingera. Istaknuti su primjeri sakralne klasicističke arhitekture i župna crkva u Malom Lošinju (1775), crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama (1833) te kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (XVI. st., klasicistički trijem 1845).



















U razdoblju historicizma koji je obilježio XIX. st. u sakralnoj arhitekturi specifično je referiranje sakralnih građevina na srednjovjekovne stilove romanike i gotike, dok se javne građevine referiraju na renesansnu arhitekturu. Tri najmonumentalnija spomenika historicističke sakralne arhitekture su neogotička katedrala Gerharda Franza Langenberga u Osijeku (1894–98), neoromanička katedrala Karla Rösnera i Friedricha Schmidta u Đakovu (1866–82) i neogotička obnova zagrebačke katedrale prema projektima F. Schmidta i H. Bolléa (1800–1906). Značajnija su historicistička ostvarenja i neogotička kapela sv. Jurja u Maksimiru u Zagrebu (1864) te neogotičke crkve u Voloderu (1863), Luki (1864), Bukevju (1870), Macincu (1878). U historicističkome stilu podignute su u Zagrebu i evangelička crkva (H. Bollé, 1882), neobarokna crkva Presvetog Srca Isusova s isusovačkim kolegijem (→ Janko Holjac, 1901., obnovu nakon potresa 2020. vode N. Bach, I. Gojnik i Z. Sokol Gojnik) te groblje Mirogoj s crkvom Krista Kralja (H. Bollé, 1913–29). Zanimljiva je i historicistička crkva u Strmcu Pribićkom Stjepana Podhorskog (1911–13).



















U historicizmu se javljaju i velike obnove crkava, posebice nakon potresa u Zagrebu 1880. Značajnija su ostvarenja H. Bolléa u Zagrebu obnove crkava sv. Marka (1875–82., započeo F. Schmidt), sv. Katarine (1880), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama (1880), sjemenišne kapele na Kaptolu (1880), pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1883–84) te kapelice na Ilirskom trgu (1892). Izvan Zagreba značajne su njegove obnove župne crkve sv. Martina biskupa u Dugom Selu (1895) i grkokatoličke katedrale u Križevcima (1895–97). (→ klasicističko graditeljstvo; → historicističko graditeljstvo)

XX. i XXI. stoljeće

Prosvjetiteljski duh se putem filozofije pojavio već u XVII. st., a osnažen industrijskom revolucijom tijekom XVIII. i XIX. st. radikalno je promijenio paradigme prethodnih svjetonazora. Neoidealistički duh vremena kao reakcija na bezličnost novoga duha industrijske revolucije je u formi historicizma obilježio XIX. st. i prva desetljeća XX. st. Dvadeseto je stoljeće doba turbulentnih događanja, dvaju svjetskih ratova, velikoga rasta gradova i zamaha industrijalizacije, razvoja znanosti i tehnike.

U tom razdoblju sakralna arhitektura u Hrvatskoj obilježena je historicističkim slogom, u duhu kanona za projektiranje crkava koji se uvriježio od Tridentskoga koncila. Prodor moderne arhitekture slijedio je polako putem protomodernih stilskih traženja i pojavom secesije. Tridentski kanon usporio je slobodu istraživanja novih tipologija u arhitekturi, no neautentičnost nepromijenjene forme liturgije uzrokovala je početkom XX. st. i krizu liturgije. Takvo stanje potaknulo je nastajanje liturgijskoga pokreta koji je obilježio prvu polovicu XX. st., što je znatno utjecalo i na projektiranje liturgijskih građevina. U liturgijskom pokretu katoličke mladeži quickborn, pod vodstvom teologa Romana Guardinija, promicalo se dubinsko vraćanje značenja svetoj misi kao slavlju spomena na Kristovu žrtvu cijele kršćanske zajednice. U quickbornu su sudjelovali i arhitekti Rudolf Scwarz i Dominikus Böhm, koji su u duhu želje za promjenama arhitektonski istraživali nove forme, što je znatno utjecalo na iskorak prema modernoj arhitekturi.

Prijelaz iz historicizma prema modernoj arhitekturi u Hrvatskoj premostila su protomoderna stilska traženja, koja se odlikuju istraživanjem tlocrtnih tipologija još uvijek primjenjujući tridentski kanon i uvođenjem novoga secesijskog dekorativnog vokabulara ili znatnom redukcijom historicističke dekoracije. Značajne su građevine toga razdoblja crkva sv. Blaža u Zagrebu → Viktora Kovačića (1909), te više ostvarenja → Stjepana Podhorskog: dogradnja župne crkve u Krašiću (1911), obnova crkava sv. Križa u Križevcima (1913), sv. Mihaela u Sračincu kraj Varaždina (1925), sv. Jurja u Đurđevcu (1928–29) i Velike Gospe u Makarskoj (1921–31., 1939–43). Arhitektura Podhorskog nadahnuta je starohrvatskom sakralnom arhitekturom. U crkvi sv. Romualda i Svih svetih (Zavjetni hram) na Kozali u Rijeci, riječki arhitekt Bruno Angheben također istražuje nove forme (1928).













U duhu arhitektonskih istraživanja u Europi potaknutih liturgijskim pokretima, u mnogim projektima u Hrvatskoj pojavili su se iskoraci prema pročišćenijoj modernoj arhitekturi još uvijek uvjetovanoj tridentskim konceptom. Slobodan tlocrt kao izraz moderne misli bio je suspregnut važećim tridentskim kanonom te se osjećala velika potreba za osuvremenjivanjem same liturgije. Značajnije su sakralne građevine toga razdoblja crkva Presvetog Srca Isusova u sklopu Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati → Jurja Neidhardta (1926), crkva sv. Antuna na Svetom Duhu (1931) i kapela Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) → Jurja Denzlera, kapela Ranjenoga Isusa u sklopu Zakladne bolnice u Ilici → Antuna Ulricha i → Franje Bahovca (1932–34), sve u Zagrebu. Nova traganja obilježila su i adaptaciju crkve sv. Petra u Vlaškoj → Vjekoslava Bastla (1929–32), kriptu crkve Majke Božje Lurdske Jože Plečnika u Zvonimirovoj (1934), crkve sv. Marka Križevčanina → Marijana Haberlea (1937–40), Marije Pomoćnice na Knežiji → Zvonimira Požgaja (1942) – sve u Zagrebu, crkvu Gospe od Zdravlja → Lavoslava Horvata u Splitu (1936–37), kao i crkvu sv. Barbare u Raši talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija (1937).





































U razdoblju nakon II. svj. rata zbog novoga društveno-političkog uređenja nastao je gotovo potpun prekid u građenju sakralnih građevina. U Europi su nesuglasja u arhitekturi i liturgiji sredinom XX. st. došla do vrhunca. Intenzivirao se broj simpozija liturgijskih pokreta, a 1959. papa Ivan XXIII. navijestio je zasjedanje Drugoga vatikanskog koncila. Iz novih teoloških poimanja proizašle su nove smjernice za projektiranje crkava. Naglasak je bio na posebnosti arhitektonske interpretacije unutar gradskoga tkiva, a u liturgijskom prostoru dokinuta je hijerarhijska odijeljenost. Promišljanja predstavljena na tom koncilu znatno su utjecala na projektiranje liturgijskih građevina u drugoj polovici XX. st., a u duhu odmaka od racionalizma moderne svoj su izričaj našla u ekspresivnoj poslijeratnoj arhitektonskoj struji.

U Hrvatskoj je u razdoblju do 1990-ih izgrađen mali broj sakralnih građevina koje predstavljaju sintezu novih impulsa Drugoga vatikanskog koncila i postmodernih arhitektonskih strujanja. Među njima ističu se crkve Uznesenja Marijina u Podgori (1964) i Bezgrešnog začeća u Drašnicama (1971–76) → Ante Rožića, sv. Josipa u Zdenčini → Stjepana Planića (1968), Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu → Matije Salaja i → Emila Seršića (1969–82), sv. Obitelji u Splitu → Frane Gotovca (1971), sv. Petra u Splitu Fabijana Barišića, Branka Kalajžića, Petra Mitrovića i Vlade Freunda (1975), sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku → Ivana Prtenjaka (1977), Rođenja Blažene Djevice Marije u Savici–Šancima → Marijana Turkulina (1985), Presvetog Srca Isusova u Zadru Ive Novaka (1985), sv. Ivana Krstitelja u Zadru → Bernarda Bernardija (1986), sv. Mihajla u Dubrovniku → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1987–99), uređenje unutrašnjosti crkve sv. Kvirina na Krku → Tomislava Premerla (1985) i obnova crkve Gospe od Zdravlja kraj Dubrovnika Ivana Prtenjaka (1987).













Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, tijekom 1990-ih došlo je do velike gradnje crkava, no kako se gotovo pola stoljeća nije gradilo, nije se ni promišljalo što je suvremeni liturgijski prostor. Stoga su tu veliku prigodu nespremne dočekale i struka, nedovoljno teoretski formirana za složenu prostornu zadaću projektiranja liturgijskih prostora, i Crkva kao naručitelj, nedovoljno estetski senzibilizirana na promjene u arhitekturi koje je donijelo XX. st. U liturgijskoj arhitekturi dva su osnovna principa u oblikovanju: onaj koji se u traženju kulturalnog identiteta napaja na tradiciji koju pretače u suvremeni arhitektonski jezik, te onaj koji u naponu istraživanja novih oblika gradi vlastiti suvremeni izričaj koji se katkad implicitno ili ponekim reminiscencijama referira na tekovine tradicije. Značajnije građevine toga razdoblja su crkve sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88) i bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005) → Borisa Magaša, sv. Pavla Apostola u Retkovcu u Zagrebu T. Premerla (1988), sv. Mateja u Dugavama u Zagrebu V. Penezića i K. Rogine (1992), Gospe od Karmela na Okitu (1998), sv. Josipa u Ražinama (1999) i sv. Mati Slobode u Zagrebu (2000) → Nikole Bašića, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru Borisa Morsana i Relje Šurbata (1994), sv. Ivana apostola i evanđelista u Utrini u Zagrebu → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007).







Istraživanja novih formi sakralnoga prostora u duhu impulsa Drugoga vatikanskog koncila nastavila su se u i u prvim desetljećima XXI. st. Značajnije građevine koje su obilježile to doba su crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića (2000), sv. Nikole putnika u Puli Eligia Legovića (2001), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji → Igora Pedišića (2005), Blagovijesti Navještenja Gospodinova u Vrbanima u Zagrebu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić (2005).







Važnost promišljanja o projektiranju sakralnoga prostora i s arhitektonskog i s liturgijskog gledišta obilježila je početak XXI. st. Na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu uveden je kolegij Sakralna arhitektura, a na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kolegij Liturgijska umjetnost i arhitektura. Uviđa se koliko je potrebna tijesna suradnja arhitekta i teologa liturgičara pri projektiranju sakralnih prostora. Takva suradnja rezultirala je projektima liturgijskih građevina prigodom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb na Trgu bana Jelačića i na hipodromu arhitekata I. Gojnika i Z. Sokol Gojnik i liturgičara Ante Crnčevića i Ivana Šaška (2011) te završetkom crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu (2014) istih autora. Gradnja nove solinske bazilike pokraj crkve Gospe od Otoka u Solinu također je nastala kao plod suradnje arhitekta Viktora Vrečka i liturgičara Ivice Žižića (2009), no nije u cijelosti dovršena prema arhitektonskoj zamisli. (→ secesijsko graditeljstvo; → moderna arhitektura; → suvremena arhitektura)







Islamska vjerska arhitektura

Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske izgrađeno je više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora, mnogi i u adaptiranim crkvama (Šerklot džamija u Požegi). Većina ih je porušena nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., dok ih se nekolicina ipak održala preadaptirana u crkve. Među njima su džamije podignute u XVI. st. – Murat-bega Tardića u Klisu preuređena u crkvu sv. Vida, Halil-hodžina u Drnišu inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, Ibrahim-pašina u Đakovu adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu.



















Nakon dva stoljeća diskontinuiteta, islamsko se arhitektonsko stvaralaštvo u Hrvatskoj ponovno javilo potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne i zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti. Među prvu noviju islamsku vjersku arhitekturu spadaju mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915). Početkom II. svj. rata Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu bio je prenamijenjen u džamiju, a tom su prigodom bila podignuta tri minareta te oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu S. Planića. Minareti su 1948. porušeni, a građevina je ponovno počela služiti u izlagačke svrhe. Među novijim projektima ističe se džamija u Rijeci, nastala u suautorstvu kipara Dušana Džamonje i arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). (→ islamsko graditeljstvo)













Arhitektura sinagoga

Na području Hrvatske tijekom povijesti podignuto je oko stotinu sinagoga, od adaptacija stambenih prostora za potrebe bogoslužja do monumentalnih novogradnji. Do danas je sačuvano devet građevina namjenski podignutih za sinagogalnu funkciju (Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek, Sisak, Podravska Slatina, Rijeka), dok izvornoj namjeni služi još samo riječka ortodoksna sinagoga, izgrađena u stilu moderne s mediteranskim utjecajem (G. Angyal, P. Fabbro, 1930). Osobitu vrijednost imaju sinagoge u Splitu i Dubrovniku uređene u adaptiranim prostorima srednjovjekovnih kuća, koje su i danas u obrednoj funkciji. Kako je najveći broj sinagogalnih gradnji nastao nakon 1860., kada je Židovima carskim patentom dopušteno posjedovanje nekretnina, dominiraju primjeri iz razdoblja historicizma te u nešto manjem broju secesije, art décoa i moderne. Ističu se sinagoge koje su bile izgrađene u tzv. maurskom stilu u Osijeku (T. Stern, 1866), Zagrebu (F. Klein, 1867) i Karlovcu (Lj. Kappner, E. Mühlbauer, 1871). Sve tri uništene su u II. svj. ratu.







romaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga koje je trajalo približno od 1000. do 1250. Naziv romanika (romanički stil), uveden je 1818. u francusku i godinu kasnije u englesku povijest umjetnosti kao pejorativ za »nezgrapnu i prostu« srednjovjekovnu arhitekturu (V–XIII. st.), koja »deformira izvornu rimsku«. Estetski značaj romaničke umjetnosti, osobito one figurativne, otkrivao se postupno, a priznat je tek potkraj XIX. st. studijama o izvorima monumentalnoga kiparskog stila srednjovjekovne umjetnosti. Romanika, dotad stigmatizirana kao barbarska i dekadentna, ili samo kao najava gotike, rehabilitirana je početkom XX. st. u duhu nove antiklasične i antinaturalističke estetike bečke škole povijesti umjetnosti.

Romanika je nastala u doba političke, demografske, duhovne i gospodarske renesanse XI. st. i trajala do sredine XIII. st. U monumentalnoj sakralnoj arhitekturi Zapada, koja sublimira temeljne značajke romaničkog stila, najčešći su križni bazilikalni planovi s deambulatorijem i zrakastim kapelama ili troapsidalne bazilike, te zapadni masiv (westwerk) s jednim ili dva zvonika. Prevladavaju građevine masivnih zidova, kameni bačvasti ili križni svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Figurativne i dekorativne teme definirane su kao elementi i oblici liturgije. U ikonografiji dominiraju prikazi Apokalipse pa se zapadni portali najčešće izvode s prikazom Posljednjega suda. Romanička umjetnost širila se trgovačkim, hodočasničkim i križarskim putovima koji su povezali Europu i učinili ju, uza sve regionalne razlike, posljednjim univerzalnim europskim pokretom. Regionalizmi hrvatske romanike sukladni su po tome europskima, prikrivajući različitosti koje će se profilirati u rano gotičko doba.

Tri geografski različita hrvatska područja – primorsko, planinsko i nizinsko – uvjetovala su različite ritmove povijesnog i kulturnog razvoja. Tatari u XIII. st. i Osmanlije od XV. do XVIII. st. ostavili su u unutrašnjosti zemlje tek ulomke srednjovjekovne umjetnosti, dok je zastoj društvenog razvoja dalmatinske i istarske sredine u osvit modernoga doba na svojevrstan način konzervirao spomenike iz starijih razdoblja. Stoga su dalmatinski, u nešto manjoj mjeri i istarski spomenici, uz pokoji iz unutrašnjosti, dali osnovicu na kojoj se mogu definirati pojmovi te vagati dometi i dosezi romaničkog stila na hrvatskom tlu.

Temelj povijesne slike u razdoblju romanike čine uskogrudni interesi autonomnih komuna na jadranskoj obali između Istre i Boke kotorske, koji su se našli u moćnim interesnim sferama Ugarske i Venecije, ali i u kontaktu s Apulijom (osobito u XII. i XIII. st.) te s pograničnim markama (markgrofovijama; u XIV. st.) i sklavinijama sa slavenskim stanovništvom u zaleđu, transformiranima u kneštva, banovine i kraljevstva; o njima danas, nakon osmanske kataklizme, u unutrašnjosti zemlje svjedoče samo arhivske isprave te raspršeni fragmenti i ruine. Snaga gradova uz obalu, u kojima se sačuvala većina romaničkih spomenika, izbijala je iz činjenice da u njima ni nakon sloma antike urbani civilizacijski duh nije bio ugašen. Presudan je čimbenik možda bilo to što su ih prvo mlada hrvatska država, a poslije partikularni interesi feudalaca odvojili od prirodnog zaleđa i okrenuli moru, u trenutku kada je ono (u XI. st.) opet postalo plovnim i kada su se Istok i Zapad ponovno povezivali. Bez obzira na vladara kojega su ti gradovi priznavali za svojega, zbog udaljenosti od središta moći bili su u prigodi razviti i održavati vlastitu autonomiju. Najopasniji suparnik bila im je Venecija koja je 1125. uspjela gotovo zauvijek uništiti Biograd, u kojem je nešto prije Koloman bio krunjen za hrvatsko-ugarskog kralja. Venecija je 1171. srušila Trogir, a 1202 (IV. križarski pohod) Zadar koji joj je mogao postati jadranskim takmacem. S druge strane, Venecija je u XIII. st. obnovila Hvar i utemeljila Korčulu osiguravajući jadransku pomorsku magistralu prema Levantu.

Izvore romaničkog stila u hrvatskoj arhitekturi nije moguće svesti pod jedan nazivnik, niti su ti utjecaji bili jednosmjerni. Radionice jadranskih gradova, trajno okrenute apeninskim stilskim inovacijama, širile su vlastitu djelatnost u kontinentalnu unutrašnjost, a u određenoj mjeri i na suprotnu obalu Jadrana. Jači gradovi, poput Dubrovnika i Zadra, u to su doba postali središta regija obilježenih vlastitim umjetničkim profilima.

Profana arhitektura i urbanizam

Razvoj europske srednjovjekovne civilizacije tijekom XI. i XII. st. najbolje ocrtavaju fizionomije gradova, koji su preoblikovani procvatom trgovine i industrije, te pojavom srednje klase i trgovačkoga građanstva. Nova politička i gospodarska stvarnost kodificira se i statutima više ili manje autonomnih gradskih komuna. U većini tih statuta vidljive su formulacije promišljenih urbanističkih koncepcija i obrisi sustavne komunalne politike. Zamah intenzivne gradogradnje pokazuju mnogi gradovi na hrvatskoj obali: obnavljaju se stare utvrde i katedrale i podižu nove, oblikuju se trgovi i komunalna sjedišta, planski reguliraju ulične mreže i proširuju predgrađa (Dubrovnik, Split, Zadar) i podgrađa (Šibenik), isušuju močvarna područja i sl. U to doba Trogir gradi svoje predgrađe (burgus) koje je svojim ortogonalnim planom u suprotnosti sa starijim, eliptično koncipiranim gradom. Dubrovačke zidine najmarkantniji su fortifikacijski spomenik toga doba. U romaničkom razdoblju linija zidina jedinstvenom komunalnom regulacijom obuhvaća više obiteljskih kula, npr. na južnim zidinama u Trogiru, Korčuli, Hvaru, Šibeniku i drugdje, gdje se u prsten gradskih bedema integriraju biskupske i kneževske rezidencije, samostanski sklopovi, privatne kuće.

Preoblikovanje gradskih središta očituje se gradnjom komunalnih loža te palača gradskih knezova i potestata (Poreč, Motovun, Rab, Senj, Trogir, Split, Dubrovnik) bilo da su one prislanjane uz zidine i vezane uz gradska vrata ili se dižu na središnjim trgovima. Karakterističan je slučaj pulske vijećnice (Komunalna palača) za koju je adaptiran Dijanin hram na nekadašnjem antičkom forumu.













Stambena zgrada monumentalizira se, makar u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima, kojih je zid prema ulici ponegdje okrunjen nizom zubaca, dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada. Pretežno su to ipak manje zgrade s vertikalno pribrojenim prostorijama koje zauzimaju čitavu etažu i nisu podijeljene prema strože određenoj namjeni. Na kat se katkad ide vanjskim stubištem, često izvedenim od drva, za razliku od prizemnog dijela zidanoga kamenom. Najviše romaničkih kuća očuvalo se u Splitu, Trogiru i u Zadru, a otkrivaju se i u Kotoru, Dubrovniku, Hvaru, Rabu, Poreču. U XIII. st. zidane su gotovo prema jedinstvenom tipu, sitnim duguljastim kamenom, često s asimetričnim rasporedom otvora, jer je vanjština kuće bila podređena unutarnjem rasporedu. Gradski statuti svjedoče o nastojanju da se drvene kuće zamijene solidnijim kamenima, te da se uklone vanjska stubišta. U prizemlju su imale portale sastavljenih dovratnika, s plošnim lunetama često ukrašenima obiteljskim grbovima. Ulazi u trgovine prepoznaju se obično po vratima »na koljeno« (kadšto »na lakat«; vrata srpasta luka s ispunjenom donjom četvrtinom, tj. vrata spojena pod istim lukom s prozorom) obnovljene antičke tradicije.

Profana arhitektura izvan gradova najizrazitije se očituje u podizanju utvrđenih vladarskih, feudalnih ili samostanskih sjedišta, najčešće nad važnim putovima i prijevojima, poviše rijeka ili na pristrancima plodnih polja: npr. kliška utvrda hrvatskih knezova, župana i kraljeva, pa templara, kninski kaštel kraljeva i banova, dvor knezova Šubića na Bribirskoj glavici, najstarije jezgre feudalnih burgova u sjevernoj Hrvatskoj (Medvedgrad, Susedgrad, Samobor, Okić, Ozalj, Kalnik, Orahovica, Drežnik) te Pakrac, tvrdi križarski grad (prije 1230) nepravilna peterokuta tlocrta s kružnim kulama na uglovima i sredini ziđa, s moćnom kulom u dvorištu.

Sakralna arhitektura

Pojava ranoromaničke sakralne arhitekture na hrvatskoj obali, kako se po nekim primjerima može zaključiti, temelji se na razvoju specifičnih predromaničkih tipova. Postoji više trobrodnih, vjerojatno izvorno nadsvođenih bazilika, koje na svojevrstan način rezimiraju razvoj predromaničke bazilikalne arhitekture. Najvažnija od njih, Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu (1076) pokazuje dosljednu strukturalnu korelaciju vanjskog plašta s unutarnjim prostorom, a tradicionalni zapadni masiv (westwerk) ističe se kao zasebno tijelo pred pročeljem. Vanjština crkve sv. Ivana u Biogradu, također iz kasnog XI. st., ne podudara se s unutarnjom organizacijom, a crkva se odlikuje »skrivenim« westwerkom. Crkvica sv. Nikole na Lopudu zaključuje razvoj tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa romanički jasnom artikulacijom vanjštine i unutrašnjosti koje međusobno skladno korespondiraju.

Zanimljiva je i recidivna pojava bizantinizirajućeg tipa križnog uzorka tlocrta (tzv. quincunx), kojega je osnovna značajka konstrukcija s četiri stupa koji nose središnju kupolu. Arheološki obrađeni Sv. Petar u Dubrovniku karakterističan je primjer. Važna su i dva primjera iz druge polovice XI. st. ranoromaničkih značajki – Sv. Lovre u Zadru i Sv. Mikula u splitskom Velom Varošu. Međutim, nov romanički duh u pravom smislu riječi prikazuju jednostavne trobrodne, troapsidalne bazilike sa zvonikom odijeljenim od korpusa crkve: sv. Martina u Sv. Lovreču, sv. Petra u Supetarskoj Dragi, katedrala i crkva sv. Andrije na Rabu, katedrala u Krku, ranokršćanska crkva sv. Marije u Ninu (preuređena u XI. st.), crkva sv. Marije u Zadru.

Crkva sv. Martina u Sv. Lovreču najveća je trobrodna i troapsidalna ranoromanička bazilika u Istri, građena oko 1060. izvan gradskih zidina na posjedu markgrofova. Stilom povezuje utjecaje sjeverne Italije, južne Njemačke, ranokršćanske uzore i ranoromaničku reformu. Stil fresaka spaja otonsku i bizantsku slikarsku tradiciju s utjecajima južnonjemačkih radionica. Utjecaj venecijanskih uzora očituje se na oltarnoj ogradi. Ista je klesarska radionica radila i u drugim istarskim crkvama poput crkve sv. Mihovila u Kloštru u graditeljskom valu nakon 1060. Crkva sv. Mihovila u Banjolama dobila je nakon 1031. novu oltarnu ogradu po uzoru na akvilejsku katedralu. Romanička faza novigradske katedrale očituje se u preuređenju kripte novim kapitelima i svodom te izradbi relikvijara svetih Pelagija i Maksima 1146. za biskupa Adama. Skulpturalna oprema crkve sv. Foške u Peroju, ranoromaničke trobrodne i troapsidalne građevine s kraja XI. st. ili početka XII. st., povezana je s radionicom koja je izradila niz kamenih reljefa pronađenih u Mutvoranu (Mutvoranski bestijarij); radionica je izrađivala dekorativne elemente s biblijskim i simboličkim motivima koristeći se lokalnim i recikliranim antičkim uzorima stilom srodnima s talijanskom i francuskom romaničkom plastikom. U XII. st. istarska se skulptura znatno razvila kroz ukrašavanje crkava pod utjecajima iz srednjoeuropskih središta poput onih u Bavarskoj, Milana i Camaldolija. Posebice se ističu romanički reljefi u crkvama sv. Blaža u Vodnjanu i sv. Sofije u Dvigradu. Ambon majstora Silvestra u sv. Mihovilu u Banjolama, s prikazima iz Kristova života i uskrsnuća, predstavlja vrhunac istarskoga ranoromaničkog kiparstva.

Početak rane romanike u Hrvatskoj poklapa se s naglim širenjem reformiranoga benediktinskog reda u XI. st. i osobito zamahom gradnji nakon raskola Istočne i Zapadne crkve 1054. Nove procesionalne liturgijske forme u to doba utječu na stvaranje novih odnosa vanjskog i unutarnjeg prostora crkve i na preobrazbu arhitektonskih oblika unutar svetišta. U benediktinskim crkvama produbljuje se kor, oblikuje se ideja deambulatorija, a u bazilikalnim osnovama prevladava troapsidalnost. Kamaldoljanski benediktinaci formirani u osorskom samostanu (osorski opat sv. Gaudencije, sv. Ivan Trogirski i Lovre nadbiskup splitski) svjedoče o značenju toga samostana u širenju reformskih ideja. Broj benediktinskih sjedišta diljem Hrvatske stalno je rastao, te ih je potkraj XI. st. bilo već četrdesetak, većinom tek utemeljenih. Benediktinska internacionala davala je zajednički ton, osobito u arhitektonskim osnovama i u programu skulpture, preskačući trenutačne političke razdiobe, ostavljajući tragove umjetničkog djelovanja, čak i ondje gdje danas postoji svojevrstan kulturni vakuum (npr. u nekim dijelovima Zagore, Like i Slavonije). Veze tih samostana s matičnim središtima u Montecassinu (Susak), Pomposi (Osor), poslije s clunyjevskim prioratom u Polironeu (Krk), s Pulsanom podno Gargana (Mljet) pridonijele su dobrom poznavanju onodobnih tendencija u razvoju umjetnosti na internacionalnom planu. Regionalne veze Osora i središnje Dalmacije te malo kasnije Zadra s Krkom i Rabom pridonijele su s druge strane u stanovitoj mjeri formiranju regionalnih tipova u oblikovanju glavnoga crkvenog portala, kapitela, itd.

Međaš zreloromaničke umjetnosti u Dalmaciji u pravom smislu riječi predstavlja izgradnja najoriginalnije hrvatske inačice tzv. lombardijskog tipa zvonika i samostanskog kapitula (kapitularne dvorane) uz crkvu zadarskih benediktinki sv. Marije u prvom desetljeću XII. st. Taj graditeljski pothvat vezuje se uz opaticu Vekenegu i prvoga hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana koji je 1105. trijumfalno ušao u Zadar. O cjelovitosti zamaha novog stila na gradilištu zadarskih benediktinki i gotovo iznenadnoj, simultanoj zrelosti romaničkog izraza u konceptu arhitekture, načinu gradnje, kiparstvu, slikarstvu i epigrafici, osim zvonika svjedoči i arhitektura kapitularne dvorane, na bočnim zidovima koje se nalaze stupovi karakterističnih kubičnih kapitela koji nose slijepe lukove i pilastre povezane dekorativnim vijencem, nad kojim se preko četiri pojasnice prebacio bačvasti svod; prvi europski pouzdano datirani križno-rebrasti svod u Vekeneginoj ćeliji-kapeli na prvom katu samostanskog zvonika (slična postoji u zvoniku samostana sv. Andrije na Rabu); Vekenegin nadgrobni spomenik s elegantnim epitafom »protorenesansnih« epigrafskih odlika; sačuvane freske izrazito suvremenih zapadnjačkih slikarskih odlika.

Dok je rana romanika definirala svoje zadatke uglavnom oko oblikovanja samostanskih sjedišta, u XII. i XIII. st. otvaraju se velika katedralna gradilišta u Zadru, Krku, Rabu, Novigradu, Dubrovniku, Kotoru, Splitu, Trogiru, Zagrebu iz kojih će se širiti utjecaji u njihovim regionalnim okvirima. Nova razdioba crkvenih nadležnosti u tome je imala važnu ulogu: nakon 1154. kvarnerski su biskupi postali podređeni zadarskoj stolici, a južna je Dalmacija intenzivirala svoje veze s Barijem i apulijskom romanikom.

Crkva sv. Krševana u Zadru pokazuje već posve dovršen proces eksteriorizacije, kojim je krenula romanička skulptura. Premda je pročelje tijekom vremena izgubilo izvorne dijelove, npr. stupove pod zabatom glavnog portala i stupiće pod arkadama završnog vijenca, još je vidljiv značaj skulpturalne plastike u kompoziciji cijele fasade. Utjecaj lombardijske romanike još je jasniji u izgledu galerije središnje apside nad kojom je stajao fresko-natpis s posvetom gradnje – 4. V. 1175. Sudeći prema nizu sukladnih arhitektonskih odlika, ista je radionica radila i na temeljitom preoblikovanju zadarske katedrale sv. Stošije (Anastazije). Od izvorne ranokršćanske katedrale sačuvala se široka apsida i karakterističan odnos srednjeg broda spram bočnih (3 : 1). U drugoj polovici XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. Nad arkadama stupovlja u unutrašnjosti protegnute su elegantne galerije (empore) matroneja, a izvana prema glavnoj ulici slijepa galerija. U XIII. st. katedrala je bila produžena za dva traveja prema zapadu, s presloženim ranijim pročeljem. S četiri reda superponiranih galerija, opći izgled pročelja zadarske katedrale ugleda se u glasovitu pizansku baziliku. Nedorečena slikovitost u pomalo tromim proporcijama pročelja Sv. Stošije dolazi dijelom od prekomponiranja kompozicije potkraj XIII. st. i u prvoj četvrtini XIV. st., ali i zbog prilično mehaničkog prenošenja slike pizanskog uzora.

Katedrale u Novigradu, Krku i Rabu također su djelomično sačuvale elemente izvorne ranokršćanske strukture. Prva je znatno prestrukturirana sredinom XII. st. ugradnjom kripte i prostranog svetišta nad njom. Krčkoj katedrali pred pročeljem prigrađena je crkva sv. Kvirina (oko 1190) na dva kata, od kojih se gornji otvara prema unutrašnjosti katedrale velikim lučnim otvorom, pa se interpretira kao palatinska, biskupska kapela bliska tipu njemačkih dvostrukih kapela (Doppelkapelle). Sačuvani dio romaničkog pročelja katedrale u Senju, građenog u opeci, usamljeni je primjer uporabe tog materijala. Katedrala sv. Bartola u Kninu, započeta 1203., trobrodna je bazilika s troapsidalnim svetištem od pet traveja.

Početkom XIII. st. iz temelja je podignuta katedrala u Trogiru, koja je u drugoj polovici stoljeća dobila trijem s predviđena dva zvonika sa strana (izveden je samo onaj prema gradskom trgu, dovršen početkom XVII. st.). Unutrašnjost joj je razdijeljena pilonima u tri lađe, od kojih je glavna naglašena visinom i prostranošću.

U Dubrovniku su arheološka istraživanja pod današnjom katedralom otkrila postojanje triju ranijih – iz ranokršćanskog, ranosrednjovjekovnog i romaničkog doba. Dubrovačka romanička katedrala (izgrađena po nalogu biskupa Andrije iz Lucce koji je biskupovao 1142–56) građena je na 3 m višoj koti od prethodnice, a svojim je oblicima znatno utjecala na sakralnu arhitekturu u zaleđu hrvatske obale. Bila je jednoapsidalna bazilika bez transepta, sa šest parova zidanih pravokutnih stubova koji su nosili masivne arkadne lukove i eliptičnu kupolu nad središtem. Imala je visoke arkade s galerijama iznad, što je njezinoj vanjštini davalo sličnost s katedralama sv. Nikole u Bariju i u Bitontu. Od njih je razlikuje izostanak transepta, posve različito ustrojstvo svetišta i položaj kupole koji vjerojatno nasljeđuje središnji položaj kupole ranije bizantske katedrale. Bočni brodovi imali su neprekinute bačvaste svodove, poput bazilike samostana na Lokrumu.

Katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1124–66) izvorno je bila bazilika s kupolom i istaknutim zapadnim masivom s dva tornja i trijemom. Zbijenu i jasno artikuliranu unutrašnjost odlikuje lombardijski sustav izmjeničnih nosača i snažni križnorebrasti svodovi glavne lađe, s galerijama iznad bočnih brodova, što prostoru daje izrazit uzgon i monumentalnost unatoč skromnim dimenzijama (oko 35 m × 17 m).

Među mnogobrojnim zvonicima na jadranskoj obali, najstariji posve očuvani jest onaj crkve Gospe od Zvonika u Splitu (1088–89). Pokazuje značajke tipičnoga romaničkog monumentaliziranja: nizanjem uskih i stisnutih otvora uvučenih između čvrstih uglova nastoji se prikazati kao četverokatna građevina s biforama na vrhu. Istom tipu ranoga romaničkog zvonika pripadaju zvonici crkava sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu. Zvonici crkve sv. Marije (1105) i katedrale u Rabu (druga polovica XII. st.) predstavljaju inačice lombardijskog tipa. To su skladno proporcionirane četverostrane kule na kojima se broj i veličina otvora povećavaju prema vrhu koji se rastvara ložom za zvona. Već spomenuti zvonik zadarske crkve sv. Marije je uglavnom vjerno rekonstruiran (1438–53) od prvog kata na više.

Zvonik splitske katedrale (iz temelja restauriran na prijelazu iz XIX. u XX. st.) vjerojatno je najizvornija srednjovjekovna građevina na hrvatskoj obali. Premda su u prvoj fazi izgrađena samo dva kata, nastavak gradnje slijedio je izvornu zamisao pa se na njemu nije očitovao sraz stilova kao na trogirskom zvoniku. Po vitkosti, transparentnosti i stepenastom sužavanju prema vrhu, po ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje u hrvatskoj romanici nema mu sličnoga. Njegovo prizemlje predstavlja zapravo obnovu ideje antičkog slavoluka, a usto se u elevaciji – u vijencima, kapitelnoj zoni, u formatu otvora i lukova – harmonizira s arkadama Peristila i trabeacijom stupovlja uokolo mauzoleja. Moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257.

Duž cijelog obalnog pojasa u gradovima i izvan njih nastaje i velik broj samostanskih sklopova te skromnijih crkava. Dobro su evidentirane sačuvane građevine i arheološki ostatci redovničke arhitekture, osobito benediktinske. Najbolje je sačuvana crkva sv. Marije na Mljetu (XII–XIII. st.), jednobrodna građevina s narteksom, trodijelnim oltarskim prostorom, polukružnom apsidom, te sa širokom eliptičnom kupolom nad pandativima uvučenim u masivni četvrtasti tambur. Stilski se vezuje uz apulijsku romaničku arhitekturu, a znatno je utjecala na srednjovjekovno raško graditeljstvo.

Mnoge manje romaničke crkve svode se na razmjerno mali broj regionalnih arhitektonskih tipova (Brač, Zadar, Kvarner, unutrašnjost Istre itd.). Obično su to jednobrodne građevine pravokutna tlocrta, s polukružnom ili četvrtastom apsidom, zasvođene bačvastim svodom često pojačanim pojasnicama i s arkadama na bočnim zidovima. Veći broj nastaje kao adaptacija ranijih manjih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. U unutrašnjosti Istre karakteristične su mnogobrojne jednobrodne crkve s ugrađenim polukružnim apsidama.

Već spomenuta, izrazito visoka jednobrodna crkva sv. Mihovila benediktinskog samostana u Kloštru nad Limskim zaljevom osobito je važan primjer istarske ranoromaničke arhitekture. Crkva sv. Kristofora u okolici Rovinja (oko 1100) na vanjskim zidovima, osim na polukružnoj apsidi, ima lezene sa slijepim lukovima koje nisu česte u sakralnoj arhitekturi istarske rane romanike. Srušena crkva sv. Sofije (XII. st.) u napuštenom Dvigradu bila je u romaničkoj fazi razdijeljena zidanim pilonima na tri lađe koje završavaju s tri ugrađene apside. Predstavlja najreprezentativniji spomenik ranoromaničke arhitekture u Istri. Dijelovi romaničkog klaustra samostana sv. Petra u Šumi inkorporirani su unutar njegove barokne pregradnje. Rijedak primjer centralne građevine, makar s ranogotičkim plastičkim naznakama, predstavlja sedmerostrana crkvica sv. Trojice u Rovinju.







Samostan sv. Franje u Puli, izgrađen u posljednjoj trećini XIII. st., predstavlja prijelazno razdoblje između kasne romanike i ranoga gotičkog stila, što je posebice vidljivo u monumentalnom portalu s karakterističnim romaničkim dekorativnim motivima. Portal i kiparski detalji svjedoče o utjecajima lokalne tradicije, antičkog naslijeđa te srednjoitalskih radionica, što ga čini jednim od najvažnijih primjera sakralne arhitekture tog razdoblja u Istri.

Tatarska provala 1241. i kasnija osmanlijska vlast u većem dijelu kontinentalne Hrvatske prorijedile su broj sačuvanih ostataka romaničke arhitekture. Jedini sačuvani dokaz zreloromaničke sinteze u Panoniji pružaju iskopine samostana sv. Mihovila u Rudini kraj Požege s arhitekturom koja pokazuje analogije s onom samostana u mađarskom Somogyváru. Glavna crkva bila je skromna troapsidalna trobrodna građevina s tri para stupaca koji su nosili svodove i zapadnim masivom s dva tornja i predvorjem, dok se zapadno nalazila jednobrodna grobna crkva.

Križarski pohod Andrije II. 1217. i djelovanje templara i ivanovaca potaknuli su u Slavoniji i drugdje gradnju jednostavnih križarskih dvoranskih crkava četvrtastog tlocrta (Kelemen, Križovljan, Novo Mesto Zelinsko, Koška, Martin, Koprivna). U Gori su pod ranogotičkom templarskom kapelom otkriveni ostatci dotjerane romaničke crkve s vrijednom plastikom. U Topuskom je cistercitska opatija u XIII. st. podignuta na starijim temeljima, a tamošnji majstori djelovali su, čini se, i u Pannonhalmi i Reimsu. Crkva sv. Bartola s kružnim zvonikom na pročelju u Novim Mikanovcima (1230–40) odražava frizijsko-donjosaski, a crkva Majke Božje u Moroviću s polukružnom apsidom, presvođenim kvadratnim svetištem, pravokutnim brodom i aksijalnim zvonikom (kraj XIII. st.) slijedi sasko-donjorajnski tip arhitekture.

Fragmenti templarske crkve u Glogovnici kraj Križevaca govore, međutim, da je u XIII. st. monumentalna arhitektura već nadišla okvir romaničkih oblikovnih koncepcija. Starije forme stapaju se s gotičkima na manjim seoskim crkvama (Bapska, stariji dio crkve sv. Jurja u Belcu, poslije pretvoren u zvonik). U Čazmi, prijestolnici hercega Kolomana, ističe se crkva sv. Marije Magdalene — trobrodna građevina s rozetom poput one u Bambergu. Vrhunska plastika na kapitelima tipa a crochet i način zidanja povezuje istu radionicu s kapelom sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Ta kapela (1230–50), kao pravilni oktogon s bogatom kamenom dekoracijom, predstavlja vrhunac i zaključak međunarodnog romaničkog stila u sjevernoj Hrvatskoj.

Arhitektonska plastika

U XI. st. ojačale su klesarske radionice u južnoj Dalmaciji između Dubrovnika i Kotora, na prostoru između Zadra, Knina i Splita te u Istri, osobito duž njezine zapadne obale. Posebice je zanimljiva skupina djela kninske klesarske radionice (ulomak monumentalnog portala s prikazom Stefatona pronađen na kninskoj tvrđavi, cjelina oltarske pregrade s lokaliteta Crkvina u Biskupiji kraj Knina, zabat pregrade sa splitskog Sustipana itd.). Među spomenicima istarske ranoromaničke plastike (koja u načelu postavlja niz problema u preciznijem datiranju) zanimljivi su ulomci iz pulskog lapidarija od kojih jedan nosi prikaz Tri Marije na grobu, u nas iznimnom primjeru Svetoga groba – izvana poligonalnog, iznutra kružnog oblika. Sveti grob (Sancta Jerusalem) kružnog oblika s drvenom kupolicom postojao je i u sjevernom brodu katedrale u Novigradu.

Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti činile su oltarne pregrade s posvetnim latinskim natpisima. Sredinom XI. st. njihovi pluteji dobivaju reljefno razvijene narativne cikluse. Pluteji iz zadarskih crkava sv. Nediljice i sv. Lovre pokazuju energičnu deklaraciju novog programa. Evanđelje se tu ne izlaže u simboličkim abrevijaturama, nego u cjelovitom narativnom slijedu. Linearan crtež pleterne ornamentike naglo je i gotovo nasilno razriješen u figuralnim prikazima smještenima pod nizom arkada.

Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji ima razmjerno preciznu ishodišnu dataciju. Ciborij prokonzula Grgura može se pouzdano datirati u četvrto desetljeće XI. st. Stajao je, vjerojatno, nad glavnim oltarom zadarske katedrale – prvotno posvećene sv. Petru. Stilski i radionički vezan je uz niz srodnih djela (ciborij iz zadarske crkve sv. Tome, pluteji iz crkve sv. Nediljice i dijelovi crkvene opreme iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu iz splitske katedrale). Splitsko-zadarska radionica isklesala je i lik kralja na prijestolju s pluteja ranoromaničke oltarne pregrade (u XIII. st. premetnute u krsni zdenac) iz splitske katedrale. Analiza oblika kraljevske krune i nošnje te njegovih atributa dokazala je da je tu prikazan hrvatski kralj, po svoj prilici Krešimir IV.

U ciboriju iz bazilike sv. Marije na Crkvini u Biskupiji kraj Knina, koja je u doba kralja Krešimira IV. postala sjedištem hrvatskog biskupa u njegovoj pratnji, zamjećuje se istinski manifest novoga romaničkog stila. Datira ga se u doba kada je kralj Zvonimir 1078. crkvu posvetio kao katedralu. Po savršenoj usklađenosti svih dijelova arhitektonske plastike najavljuje se virtuozna montažna tehnika gradnje, koja će postati zaštitni znak kamenoklesarskog umijeća XV. st. u Dalmaciji. S ažuriranim krovnim rebrima koja se konzistentno nastavljaju po bridovima njegove krune, organičkom povezanošću projekta i strukture te ornamentalnih efekata, taj ciborij uvažava zakone novoga romaničkog stila. Čitav ciborij izgleda zamišljen u jednom dahu, kao golemi kameni relikvijar.

Skulpturalni program zrele romanike vezan je uz crkveno pročelje. Sačuvani ulomci skulpture s osorske opatijske crkve nose sličnost sa skulpturom glasovite crkve u Pomposi i s onom istodobnom na Torcellu. Riječ je o prvoj romaničkoj skulpturi pročelne namjene u pravom smislu riječi. Portal crkve sv. Lovre u Zadru donosi najraniji sačuvani primjer zaokružene kompozicije portala u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi uopće. Prikazujući na nadvratniku Krista na prijestolju u okviru bademastog oblika (mandroli) kojega pridržavaju dva anđela, on i ikonografski predstavlja jednu od najdalekosežnijih romaničkih inovacija.

Rana pojava zabatnih portala sa stupovima ili s konzolnim istacima (menzolama) nije izazvala veću tipološku raznovrsnost. Portal samostanske crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu uzor vjerojatno nalazi u sjevernotalijanskim primjerima. Sudeći prema sačuvanim dijelovima i tragovima na pročelju, portal rapske katedrale, kao i onaj crkve sv. Krševana u Zadru, posve su mu slični. Zanimljivu lokalnu varijantu zabatnog portala s lavljim menzolama predstavljaju vrata crkve sv. Mikule u splitskom Velom Varošu s početka XII. st. Iz istog su doba i ulomci nekoć bogato ukrašena pročelja benediktinske crkve na Sustipanu u istom gradu. Skulpture jednog i drugog spomenika upućuju na moguće apulijske utjecaje. Poslije će karakterističnom biti pojava stepenasto usječenih portala.

Obradba kapitela, koji se javlja ponovnom pojavom kolonade u sloju monumentalnih trobrodnih bazilika XI. st., najzornije pokazuje kako je tekla kristalizacija romaničkoga skulpturalnog jezika. Podrijetlo im je kasnoantičko, a u našu su skulpturu došli po uzoru na kapitele iz bazilike u Akvileji (posvećena 1031) i na mnoge suvremene gornjojadranske inačice istog tipa. Među najzanimljivije kapitele tog novog tipa ubrajaju se oni iz bazilike u Sutlovreču, iz crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (posvećena 1059), iz rapske crkve sv. Ivana i iz zadarske crkve sv. Marije Velike. U zadarskoj crkvi sv. Krševana (XII. st.) miješaju se antički kapiteli s novima koji ih pokušavaju imitirati. U prizemlju splitskog zvonika očiti su pokušaji majstora iz sredine XIII. st. da što doslovnije kopiraju korintske kompozitne kapitele s Peristila – prepoznaju se kao romaničko djelo tek po zatvorenijoj silueti i zbijenijem volumenu. Kapiteli porečkog ciborija (1277) po svoj su prilici vjerna kopija onih Eufrazijevih iz iste katedrale. Osobito karakteristični romanički kapiteli bili su oni elementarno kubični, kakvi se u nas prvi put javljaju u kapitulu i na zvoniku crkve sv. Marije u Zadru, a potom na pilonima katedrale sv. Stošije i drugdje duž obale. Zanimljivi su i zreloromanički niski, kompaktni »predtatarski« kapiteli teških proporcija s prijelaza XII. u XIII. st. iz bjelovarskog muzeja i iz Srijema.

Tijekom XII. st. djelovala je u Zadru bizantinizirajuća kiparska struja, od koje se sačuvalo više kamenih ikona. Ipak, djela u kojima se prepoznaje izrazitiji pečat bizantske umjetnosti bilo je razmjerno malo s obzirom na tinjajući, ali povremeno i izrazitiji politički utjecaj što ga je Bizant u Dalmaciji zadržavao sve do osmog desetljeća XII. st. Osim zadarskih primjera te nekoliko ulomaka iz dubrovačke crkve sv. Stjepana, ostataka jedne splitske propovjedaonice i nekoliko izravno uvezenih kamenih ikona (Rab, Vodnjan), bizantski utjecaji bio je posve općenitoga karaktera, otprilike kao i u suvremenoj zapadnoj skulpturi.

Dijelovi skulpturalnog ukrasa prve romaničke faze fasade zadarske katedrale – južni portal i kipovi apostola uz središnji portal te kipovi Navještenja – upućuju na majstore koji su bili upoznati s djelima lombardijske i posebice, emilijanske romanike. Zadarski apostoli donose po tome dotad najjači trag internacionalne romaničke skulpture. Niz zadarskih skulptura iz istog razdoblja zaokružuju akroteriji, lavovi i volovi u punoj plastici na pročeljima katedrale i crkve sv. Krševana, orao-lav na »stupu srama«, te reljefi s kamenog namještaja katedrale, posebice s krsnog zdenca.

Za razvoj romaničke skulpture osobito su plodonosne bile stoljećima održavane veze s Apulijom i Markama. To jasno pokazuju sačuvani ulomci skulpture s portala benediktinske crkve na Mljetu, koji je mogao sličiti portalu crkve sv. Marije u Ceratti, a pogotovo to potvrđuje skulptura i arhitektura toga doba u Dubrovniku i Kotoru.

Protomajstor Eustasio iz Tranija vodio je 1199. gradnju dubrovačke katedrale (porušena u potresu 1667). Na temelju analogija s portalom stolnice u tom apulijskom gradu pripisan mu je ulomak s prikazom Jakovljeva sna, dragocjen ostatak nekoć moćna kamenog ukrasa dubrovačke katedrale. Istodobno je na suprotnoj obali Jadrana radio Šimun Dubrovčanin koji je na portalu crkve sv. Andrije u Barletti iznio cijeli kompendij raznovrsnih formula apulijske i dalmatinske romanike. Moguće je da je i monumentalna Maiestas, Gospa s Djetetom, iz dubrovačkog muzeja njegovo djelo. Riječ je o skulpturi koja u osnovi predstavlja Sedes sapientiae, Prijestolje Mudrosti, a gotovo sigurno potječe iz katedrale.

Težište razvoja romaničkoga kiparskog stila prebacilo se početkom XIII. st. iz Zadra i s Kvarnera te iz Dubrovnika i Kotora u Split i Trogir. Programe obnove tamošnjih katedrala vodili su splitski nadbiskup Bernard iz Perugie i trogirski biskup Treguana iz Firence. Za nadbiskupa Bernarda, splitska je katedrala 1214. dobila pozlaćene vratnice Andrije Buvine. Tumači ih se kao svojevrsni manifest antiheretičkog karaktera. Predlošci kojima se Buvina služio u nizanju prizora iz Kristova djetinjstva, javnog djelovanja i Muka (28 udubljenih kaseta na dva krila vratnica, od Navještenja do Uzašašća) očigledno su bili nejedinstveni, upućeni koliko na konzervativnu bizantsku ikonografiju, toliko i na suvremene zapadnjačke sheme. Izvrsno sačuvani rimski portal u znatnoj je mjeri odredio ne samo mjerilo i proporcije Buvinina djela nego i repertoar njegove ornamentacije. Restauratorski zahvat (1908) limitirao je mogućnost doživljaja izvorne polikromije koja je cjelini vratnica davala karakter monumentalne reljefne tapiserije.

Kipovi i reljefi koje je 1240. u doba biskupovanja Firentinca Treguana izradio Radovan, »najodličniji od svih u ovoj umjetnosti«, kako piše na heksametarskom latinskom natpisu pod lunetom portala trogirske katedrale, bez dvojbe su najznačajnija djela hrvatske romaničke umjetnosti. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno, nego je izvorni arhitektonski i ikonografski program već sredinom druge polovice XIII. st. bio preinačen i proširen radovima nekoliko ranogotičkih majstora. Radovan je ostavio jasnu naznaku arhitektonskog okvira cijelog portala, ponajprije njegov temelj – telamone i lavove te prikaze iz ciklusa Mjeseci u donjoj zoni, a lunetu u gornjoj, koja je trebala biti nadsvođena reljefnim prikazima Kristova života, javno djelovanja i muke – od čega je tek dio izveo. Teološka poenta gornje zone temeljena je na sakramentalnom karakteru, na emfazi euharistijskog značenja Kristova rođenja. Njega tumači luneta isklesana à double face, s prikazom Rođenja na prednjoj strani i sa znakom križa na stražnjoj, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama. Radovanova luneta prvi je timpan koji Kristovo rođenje uzima za središnju temu čitavog glavnog pročelja.

Radovanovo djelo nastalo je kao nagla, gotovo iznenadna pojava u razvoju dalmatinske skulpture XIII. st., u osebujnoj i originalnoj sintezi romanike i gotike. Obilježja su njegova stila sigurno komponiranje, fina obradba detalja i izrazit osjećaj za prikazivanje u povišenom reljefu. Literatura je upućivala na sličnosti dijelova trogirskog portala i drugog luka središnjeg portala bazilike sv. Marka u Veneciji. Datacija trogirskog portala otud se uzima za jedino čvršće uporište za kronologiju venecijanske skulpture toga doba.

Ako je Radovanovo djelo u razvoju romaničke plastike XIII. st. jedno žarište elipse, reljefi i skulpture na zvoniku splitske katedrale čine ono drugo. Reljefi magistra Otta – vjerojatno nekog teutonskog klesara – predstavljaju zakašnjelog (»retardiranog«) majstora koji se neočekivano našao usred razvijene dalmatinske romanike. Ipak, i njegovi reljefi uklapaju se u sliku splitskog i trogirskog XIII. st. Njima se potvrđuje raspon izražajnih mogućnosti našega romaničkog kiparstva, koje se u isto doba iskazivalo gotovo pučkim Ottovim figurama te rafiniranim animalističkim minijaturama majstora Radovana. Skulpture donje zone splitskog zvonika također valja sagledavati u usporedbi s Radovanovima. Među njima je najizrazitiji reljef velikog Navještenja, koji na prvi pogled predstavlja posljednji pozdrav bizantinizirajućim tendencijama u dalmatinskoj romaničkoj skulpturi. Ali, kompozicija ikonografski počiva na posve zapadnjačkoj teološkoj dogmatici koja Utjelovljenje Kristovo predstavlja kao početak Muke (otud menza oltara između Gabrijela i Marije, pod središnjom arkadom). Isti majstor na drugom reljefu prevodi »dvokatno« Radovanovo rođenje iz trogirske lunete u jedan registar. Tu pokazuje, i uz povišen plasticitet, pravi domet svojih sposobnosti koje su se iscrpljivale u strasti za prikazivanjem zavijorenih haljina, ali su se zaustavljale pred nemogućnošću davanja produhovljenijeg izraza licima.

U XIII. st. u istarskoj skulpturi dolazi do pada proizvodnje, s rijetkim narudžbama uglavnom iz crkvenih središta. Sačuvana djela često rabe klasične (all’anticha) motive i materijale, pa i ulomke starijih djela. Izraziti su primjeri relikvijar-sarkofag sv. Eleuterija i Maura i ciborij u porečkoj Eufrazijani, te portal sv. Franje u Puli. Relikvijar-sarkofag sv. Maura i Eleuterija izrađen je 1247., tijekom biskupovanja Pagana, a izradili su ga kipari Benvenuto, Nicolaus Bonoscagno i Nicolaus iz Ancone. Ciborij je izrađen 1277. pod biskupom Otom, vjerojatno kao dio venecijanske obnove nakon preuzimanja grada 1267. Skulpture radionice domaćih klesara okupljenih potkraj XIII. st. na podizanju općinske palače u Puli uklapaju se u liniju provincijskog redukcionizma stilskih formi, makar nastaju na mjestu najtrajnijeg djelovanja antike.

Izvan tijekova razvoja romaničke skulpture u Hrvatskoj stoji niz grubo obrađenih kamenih konzola iz Rudina u Slavoniji (oko 1200) koje se odlikuju ekspresivnom stilizacijom dramatično deformiranih glava kojima nema pandana u Karpatskom bazenu, što Rudinu čini jedinstvenim primjerom romaničke plastike.

Inventuru gubitaka romaničke skulpture, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, teško je provesti. Postoji tek nekoliko ulomaka cvjetne dubrovačke romanike, koji ipak svjedoče o iznimnoj širini ikonografskog programa koji je bio razvijen na tamošnjoj katedrali i crkvi sv. Vlaha. Djela Mihoja Brajkova u klaustru samostana Male braće, kasnogotički portal Kneževa dvora ili krunu bunara u dvorištu Sv. Klare nije moguće zamisliti drukčije nego kao odjek bogate romaničke baštine. Romanička arhitektura i skulptura viđena u Dubrovniku i Kotoru fiksirana je kao posebna dinastička tema unutar srpske umjetnosti od kraja XII. do XIV. st., vjerojatno stoga što je upravo karakteristična »vanjska« uporaba romaničke skulpture uspijevala zadovoljiti potrebe auličke reprezentacije koje koncept tadašnje pravoslavne arhitekture nije mogao iskazati.

Prijelazni romaničko-gotički stil

Posebno područje predstavlja pojava prosjačkih redova, osobito franjevaca, koji su učinili brzi put od skromnih početaka uz ruševine prigradskih crkvica 1220-ih i 1230-ih te prvih samostanskih skloništa izvan gradskih zidina, u blizini kakva hospitala ili leprozorija, do raskošnih crkava i samostana na središnjim gradskim točkama samo koje desetljeće poslije. Od nomadskih skupina braće razvio se red čvrsto povezanih teritorijalnih jedinica. Gotovo da nema samostana na jadranskoj obali koji nije iznjedrio neku karizmatičnu osobu koja bi stekla naziv sluge Božjega. Tijekom XIII. i XIV. st. to su npr. Oton u Puli, Monald u Kopru i Julijan u Balama u Istri, Mihovil u Cresu, bl. Šime Zadranin i bl. Andrija Bribirski, sv. Nikola Tavelić Šibenčanin, bl. Grgur Trogiranin i bl. Ivan Trogirski, bl. Monatil Splićanin, Marin i Adam u Kotoru, Antun i Frane u Draču. Samostani u kojima su djelovali uz domaće su redovnike okupljali i one iz Britanije, Francuske, Njemačke (bl. Oton Pulski) i s različitih strana Italije. Ta je međunarodna kultura tvorila cjelinu izrazito homogenih kozmopolitskih crta.

Ako se u duhu nove franjevačke pobožnosti ponovno promotri Radovanov portal, među sadržajnim elementima iskače slika obnovljene i pomlađene crkve, juvenilna radost lica, sveprisutnost likova anđela, Dijete (»Lijepi Bog«) koje sjedinjuje inkarnacijsku i eshatološku podlogu u teološkom promišljanju sadržaja vjere, gdje se Božja slava i muka nerazdvojno povezuju. Luneta Radovanova portala može biti prijevod bizantskih ikonografskih rješenja, originalno komponiran pod jednim lukom, ali njezin sadržaj i duh posve su u skladu s novom franjevačkom pobožnošću. Ista je poruka čitljiva na jednom od ključnih djela hrvatske umjetnosti iz sredine XIII. st., na monumentalnom reljefu Navještenja splitskog zvonika: Inkarnacija se prikazuje kao najava Muke i uvod u posljednje stvari. Sve to vodi zaključku kako doprinos specifičnih modela franjevačke pobožnosti ne treba tražiti samo u inventaru njihovih samostana. Već od sredine XIII. st. na biskupskim katedrama većine dalmatinskih gradova nalaze se učeni franjevci, značajni obnovitelji svojih katedrala. Crkve u Dubrovniku, Zadru i Puli, zajedno s gradnjom predvorja trogirske katedrale i splitskog zvonika govore o snažnom onodobnom zamahu gotičke arhitekture, pri čemu su franjevci imali veoma važnu ulogu.

Mnogobrojni su primjeri prijelaznog romaničko-gotičkog stila koji se razvijao u drugoj polovici XIII. st. (Trogir, Split, Zagreb), među kojima su osobito karakteristični obnovljeni portali zadarske katedrale, te gotovo istodobni portal pulske franjevačke crkve koji pokazuje sličnu kompozitnost dekorativnog repertoara, makar način obradbe ukrasa upućuje na posve definirani gotički stil. Poput karakteristična mješovitoga gotičko-renesansnog stila u XV. st. i početkom XVI. st., romanika se uporno održavala u lokalnim radionicama i preko vremenskih granica u kojima se obično pretpostavljaju početci novog stila stvarajući mješoviti romaničko-gotički stil.

renesansno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Europi u XV. i XVI. st. Rana renesansa pojavila se u Italiji u Firenci, visoka u Rimu, dok je u sjevernoj Europi bila prihvaćena u XVI. st. Renesansa u arhitekturi teži nasljedovanju antičkih tradicija (renovatio), proporcija, simetrije, tektonike te harmonije. U sakralnu građevinu uvodi kupolu. Renesansa čovjeka smješta u svijet. Prikazuje realističan svijet; dvodimenzionalna slika postaje trodimenzionalna s pomoću geometrijske (linearne) perspektive, a skulptura slobodnostojeće tijelo u prostoru, realistički modelirano.

Arhitektura prihvaća antičke građevne elemente (stupove s kapitelima, tordirane stupove, polukružne lukove, kanelirane pilastre). Visoka renesansa donosi savršenstvo prikaza u realnosti, dok ga manirizam (od polovice XVI. st.) ruši disproporcijom i atektonikom. Zahvaljujući otkrićima Giordana Bruna i Nikole Kopernika, stvara se nova slika svijeta, što otvara tzv. moderno doba. Grad je postao središtem i izvorištem humanističkih ideja i života.

Renesansno graditeljstvo u Hrvatskoj

Hrvatske su zemlje, određene geopolitičkim datostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je feudalni sjever renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Ondje su nastala renesansna djela arhitekture i skulpture najviše estetske vrijednosti. Javljaju se veliki umjetnici koji su osim u Dalmaciji paralelno stvarali djela i u Italiji, poput → Jurja Dalmatinca (Ancona), → Nikole Ivanova Firentinca (Tremiti) i → Ivana Duknovića????? (Rim i Budim), te oni koji su radili isključivo u Italiji, poput tzv. Schiavonija – Franje i → Lucijana Vranjanina (Laurana), Jurja Čulinovića, Julija Klovića i Andrije Medulića. Njihova djela nalaze se u mnogim talijanskim i francuskim crkvama, te u svjetskim muzejima i galerijama. Među značajne osobe toga razdoblja pripada i → Faust Vrančić (sv. 1), humanist, inženjer i izumitelj, pisac petojezičnoga rječnika. U traktatu Machinae novae prikazani su njegovi inženjerski projekti.

Rana renesansa poklapa se s vremenskim razdobljem quattrocenta u Firenci. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito). U usporednosti tih dvaju stilova nastala su u Dalmaciji antologijska djela sakralne i profane arhitekture, među ostalima šibenska katedrala te dubrovačke javne, stambene i ladanjske građevine. Rana firentinska renesansa javila se izvan Italije najprije u Trogiru te u Ugarskoj. Djela tzv. Korvinove renesanse, dvorske umjetnosti, danas samo u fragmentima, nalaze se u Budimu te u kraljevoj rezidenciji u Višegradu u Mađarskoj. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, odgojen u humanističkom duhu, u nastojanju da u Budimu sagradi malu Firencu, pozvao je talijanske umjetnike, pa tako i Trogiranina Ivana Duknovića koji je u Budim, gdje se već nalazio trogirski kipar Jakov Statilić (Statileo), doveo 1485. dvanaestoricu dalmatinskih klesara. Korvinova dodjela plemićke titule i dvorca Majkovec Duknoviću svjedoči o ugledu i talentu toga umjetnika i ostalih dalmatinskih klesara. Nakon Korvinove smrti dalmatinski umjetnici napustili su Ugarsku, a na povratku u Dalmaciju preko Primorja ostavili su svoja djela (Lavlja vrata, Senj).

Trogir

Kapela bl. Ivana Trogirskoga (Orsini) koju je u trogirskoj katedrali izveo Nikola Firentinac u suradnji s → Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem klasično je ranorenesansno djelo. Pravokutnoga je tlocrta, dodana lateralnom brodu katedrale. Na vanjštini glatke površine vidljiva je konstrukcija zdanja umetanjem kamenih blokova, dok je unutrašnjost u potpunosti ispunjena reljefima i skulpturama što stvara potpunu harmoniju arhitekture i skulpture te uvodi u visoku renesansu (što u Italiji postiže Lucijan Vranjanin, cortile palače u Urbinu). Ugovor za izgradnju kapele potpisao je Nikola Firentinac 1468. s humanistom Koriolanom Cipicom, koji je, pretpostavlja se, odredio ikonografski program. Humanističke ideje slijede antički uzor, što je vidljivo na skulpturama i arhitektonskim ukrasima. U donjem dijelu kapele prikazan je zagrobni život – putti bakljonoše vire kroz odškrinuta vrata i uvode u podzemni svijet. Ikonografski detalj preuzet je s antičkoga sarkofaga Dobroga Pastira iz Salone. Niše sa skulpturama apostola i svetaca u srednjem dijelu predstavljaju ovozemaljski život. Pretpostavlja se da Duknovićeva skulptura sv. Ivana, najznačajnija ranorenesansna plastika u Dalmaciji, prikazuje portret Alvisea Cipica. U gornjem su dijelu kapele slijepi okulusi odijeljeni kaneliranim nišama. Bačvasti svod ispunjaju kasete koje krase glavice kerubina, što podsjeća na antički svod Maloga hrama u Splitu, gdje se u kasetama nalaze kazališne maske. Reljef Krunjenje Marijino u luneti začelnoga zida kapele zrelo je ranorenesansno djelo. Po svojim skulpturama i reljefima, tektonici i montažnoj kamenoj konstrukciji trogirska kapela jedinstveno je djelo kakvo nije ostvareno ni u Firenci ni drugdje u Europi.













Nikola Firentinac i Andrija Aleši izveli su u Trogiru i skulpture na grobnici Sobota u dominikanskoj crkvi (1469) te oltar Pravde za gradsku ložu (1471). Duknović je isklesao skulpturu putta s bakljom u pokretu, a pripisuje mu se i portret pjesnika na palači Cipico u Trogiru. Tom stvaralačkom zamahu pripada i krstionica trogirske katedrale koju je 1467. podigao Andrija Aleši. Sagrađena je montažnim sustavom umetanja kamenih blokova umjesto zida, tehnikom građenja koja potječe od Jurja Dalmatinca. Kapela je pravokutnog oblika sa šiljastobačvastim svodom. Kamena ploha u unutrašnjosti ukrašena je kaneliranim nišama sa školjkama, vijencem dvostrukoga lišća i frizom putta s girlandama. Ukočeni i tvrdo modelirani reljefi sv. Ivana Krstitelja i sv. Jeronima u špilji kao i oblik šiljastobačvastoga svoda pripadaju gotičkoj tradiciji, dok reljef Krštenje Krista nad ulaznim vratima i putti s girlandama pokazuju renesansne oznake.













Šibenik

Istodobno se gotički i renesansni elementi prvi put pojavljuju pri oblikovanju šibenske katedrale, najvažnijega djela arhitekture XV. st. u Dalmaciji. Zdanje je započeto početkom stoljeća kao trecentistička trobrodna bazilika. Juraj Dalmatinac, najveći majstor venecijanske gotico fiorito jadranskoga bazena, došao je 1441. iz Venecije i potpisao ugovor za nastavak gradnje. Produžio je katedralu prema istoku te izmijenio stariji projekt uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida, gdje se na kartuši u duhu renesanse potpisao 1443 (Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus). Crkvu je podigao do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stupa za podizanje kupole, izgradio bočne kapele i presvodio transept. Sastavio je sjeverni i zapadni portal od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana. U suradnji s radionicom, na vijencu sjevernoga lateralnog broda postavio je na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade. Uveo je nov način gradnje umetanjem kamenih blokova u utore okvira bez vezivnoga materijala. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. Uz značajne graditelje i kipare Andriju Alešija i Ivana Pribislavića, velika radionica Jurja Dalmatinca utjecala je i na korčulanske klesare koji su u duhu gotico fiorito ondje isklesali neka od najznačajnijih djela arhitektonske plastike (okviri otvora – prozori). Kao doživotni protomagistar šibenske katedrale, Juraj Dalmatinac djelovao je diljem Dalmacije (Dubrovnik, Split, Pag) te u Anconi. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji majstor je gotičar, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Ranorenesansna su djela ljudske glave, portreti sugrađana, putti koji nose krsni zdenac u krstionici šibenske katedrale, Bičevanje Krista, središnji reljef oltara sv. Staša splitske katedrale (1448), te Milosrđe na trgovačkoj loži u Anconi.







Nakon smrti Jurja Dalmatinca gradnju katedrale nastavio je 1475. Nikola Firentinac. Iznad trecentističkoga vijenca, na vanjštini i u unutrašnjosti postavio je renesansni vijenac, odjeljujući tim potezom Jurjevu gradnju od renesansne gornje školjke prostora. Podigao je svod, kupolu na osmerostranom tamburu od horizontalno slaganih kamenih ploča, vertikalno podijeljenu na kriške, na vrhu uokolo kupole kipove sv. Mihovila, sv. Marka i sv. Jakova, te trolisno pročelje. Obod unutarnjega prostora kupole jednak je njezinu volumenu, što je postignuto specifičnom konstrukcijom – ulaganjem kamenih ploča u rebra, skelet kupole. Gornja ljuska trobrodne crkve, bačvastoga i polubačvastoga svoda u lateralnim brodovima, izvedena je također iz kamenih ploča slaganih na utor i pero te stvara prostor koji odgovara vanjskom obrisu volumena i proizlazi iz projekcije unutarnjega prostora. Time fasada nije nalijepljena kulisa, već funkcionalno rješenje crkve izvedene u kamenu, jedinstveno u Europi. Takva montažna gradnja omogućila je graditeljima XIX. st. (Pavao Bioni) da rastave i ponovno sastave kupolu (što se ponovilo zbog restauracije nakon oštećenja u Domovinskome ratu).

Trolisna pročelja na crkvama u Dalmaciji, Istri, pa i u Veneciji ne odgovaraju prostoru unutrašnjosti, što je primjer katedrale u Osoru (1498), crkve sv. Marije u Zadru (1507–35) te crkve sv. Spasa u Dubrovniku (1521), gdje je Petar Andrijić sagradio tri jarma križnorebrastoga svoda, dok je renesansno pročelje podijeljeno pilastrima i vijencima. Na katedrali u Hvaru trolisno je pročelje postavljeno ispred srednjega broda trobrodne crkve, dok je crkva sv. Marije u Svetvinčentu (1555), s trolisnim pročeljem, jednobrodna građevina. Na pročelju hvarske katedrale, djela Korčulana Nikole Karlića i Marka Pavlovića, vidljiv je prijelaz na manirizam.













Korčula

Katedrala u Korčuli podignuta je početkom XV. st. na mjestu stare crkve. Potkraj toga stoljeća korčulanski je klesar i graditelj Marko Andrijić preuzeo gradnju radeći na gornjim dijelovima crkve i pročelju. Gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom – malim remek-djelom koje predstavlja spoj njegova graditeljstva i kiparstva. U Andrijićevim klesarskim i kamenarskim radionicama, u kojima su među ostalima djelovali Kršul Bogdanić, Marko Karlić i Andrija Marković, klesan je dekor (arhitektonska plastika) za šibensku i korčulansku katedralu, te za dubrovačku svjetovnu arhitekturu. Pripadnici obitelji Andrijić sudjelovali su u izgradnji gotovo svih važnijih građevina XV. i XVI. st. u Korčuli i Dubrovniku (palača Divona, crkva sv. Spasa), a njihova se ostvarenja nalaze i u Zadru i Pagu. U profanoj i sakralnoj arhitekturi Dubrovnika još početkom XVI. st. u doba renesanse u dekoraciji je prisutna i kasna cvjetna gotika. Ta dva različita stilska izričaja stvorila su savršenu harmoniju koja je oblikovala dalmatinski kasnosrednjovjekovni i ranomoderni krajolik.

Istra

Istra je u XV. i XVI. st. geopolitički bila podijeljena na obalu koja je pripadala Veneciji i unutrašnjost koja je priznavala vlast Habsburgovaca. Mediteransko i sjeverno strujanje očitovalo se i u arhitekturi. Ranokršćansku katedralu u Puli obnovili su 1446. domaći majstori, koji su nosače arkada zamijenili novim zdepastim stupovima s kapitelima. Vremenski najraniji dodir s renesansom čini reljef portala, premješten iz crkve sv. Ivana. Na njemu su plošno oblikovani putti s vinovom lozom, nespretnih pokreta i proporcija, dok je reljef na ulaznom portalu biskupskoga kompleksa u Poreču (1460), klasičnih proporcija i potpuno renesansne profilacije. U sakralnome graditeljstvu dominira gotička morfologija. Kasnogotičko svetište crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st., poput onih u Božjem Polju i Lovranu, dok velika crkva sv. Marije Snježne kraj Čepića (1492) pokazuje sintezu oblika svetišta pulske franjevačke crkve, s tzv. trodijelnim korom, i poligonalnoga zaključka sjevernjačkoga podrijetla. Izgradili su je majstori Matej iz Pule i Petar iz Ljubljane. Najveće gotičke crkve bile su podignute u XVI. st. Među njima ističu se crkve posvećene sv. Jurju u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526) i Boljunu, Sv. Duhu u Štrpedu i dr. Renesansa se u graditeljstvu na prostoru Istre pojavila tek u XVI. st., i to isključivo u stambenoj arhitekturi (palače u Poreču, Labinu, Buzetu i dr.).







Dubrovnik

Iako je dolaskom stranih majstora iz Firence i Lombardije u Dubrovnik renesansa ondje bila rano prihvaćena, nije ostavila ni jedno cjelovito arhitektonsko djelo, već je razvila specifične oblike uz usporedno trajanje gotike. Gotički i renesansni oblici prisutni su istodobno već na šibenskoj katedrali, koje je graditelj Juraj Dalmatinac boravio polovicom XV. st. u Dubrovniku te dovršio renesansnu kulu Minčetu i isklesao skulpturu sv. Vlaha. Njegov način klesanja arhitektonske plastike u duhu gotico fiorito nije imao izravan utjecaj na dubrovačko graditeljstvo, već je, šireći se putem radionice, utjecao na korčulanske klesare koji su u drugoj polovici XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. uglavnom radili na izgradnji dubrovačkih komunalnih građevina i ljetnikovaca. Oblikovanje tih renesansnih zgrada s gotičkim elementima bilo je određeno tradicionalnim ukusom dubrovačkoga patricijata. Iako je pojava usporednog trajanja gotike i renesanse očita i u Italiji, pa i drugim europskim središtima, dubrovački primjeri svjetovnoga graditeljstva svojom posebnošću spadaju u antologijska umjetnička djela toga doba.







Talijanski majstor Petar Martinov iz Milana izradio je Eskulapov kapitel na Kneževu dvoru (1439) te reljefe male Onofrijeve česme (1441). Firentinski graditelj Michelozzo di Bartolomeo (radio Palazzo Medici u Firenci) kao graditelj u službi Dubrovačke Republike boravio je u Dubrovniku 1461–64. Kako je za obnovu Kneževa dvora nakon eksplozije baruta (1463) predložio Vijeću novi projekt koji nije bio prihvaćen, radio je na predziđima gotičkih kula na sjevernom potezu gradskih zidina te vrlo brzo napustio Dubrovnik. Obnovu dvora vodio je firentinski graditelj Salvi de Michele. Trijem s renesansnim lukovima i gotičkim svodom izveden je 1467. Obnova prvoga kata, zapadne i južne fasade bila je dogovorena po uzoru na prethodne gotičke bifore Onofrija di Giordana de la Cava. Prozori prvoga kata izvedeni su u gotičkome stilu, a obnovljena građevina postala je uzorom dubrovačkoj profanoj arhitekturi.







Na isti način, usporednom primjenom renesansnih i gotičkih oblika, građena je 1516. i palača Divona projektanta Paskoja Miličevića. Trijem su izveli 1516–24. Petar Petrović, Vlaho Radivojević i braća Andrijić. Ima renesansne arkade, a prvi kat gotičku triforu s dvije monofore sa strane. Proporcijski odnos visine katova je a, a, ½ a, u renesansnom metričkom sustavu, dok se kićeni gotički prozori koji naglašavaju glavnu etažu (piano nobile) javljaju iz dva razloga: zbog tradicije te želje za isticanjem luksuza. Slična rješenja imaju kuće Ranjina i Gučetić na Pustijerni, Knežev dvor na Lopudu, kao i drugi dubrovački ljetnikovci podignuti u XV. st. i početkom XVI. st. Ta luksuzna stambena arhitektura na teritoriju Dubrovačke Republike proteže se zapadno od Dubrovnika, oko Gruškoga zaljeva, na Lapadu i duž obala Rijeke dubrovačke te na otocima (Lopud i Šipan), a u nešto kasnijem razdoblju i istočno od grada.













U renesansi se javila potreba izlaska iz napučenoga grada na ladanje, u svrhu ugodnoga stanovanja bogatoga patricijata. Identična pobuda javila se isprva u antici; antička villa rustica spoj je ugodnoga stanovanja u prirodi i potrebe upravljanja poljoprivrednim dobrima. Kao i antičke vile, dubrovački renesansni ljetnikovci težili su povezivanju arhitekture i prirode. Povezanost prostora ljetnikovca i vrta provedena je putem lođa i terasa, a vrt je izveden u geometrijskoj perspektivi. Ljetnikovci su bili opremljeni renesansnim kamenim namještajem te freskama s mitološkom tematikom, sadržavali su kapelu, a oni koji su bili uz more imali su i orsan (spremište za brodove). Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu (1521) nepravilna je tlocrta u obliku slova L. U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata ljetnikovca rastvoreno je gotičkim prozorima. Odnos građevine i hortikulture, čovjeka u prirodi pokazuje rafiniranu kulturu stanovanja. Skupina sličnih zdanja podignutih u prvoj polovici XVI. st., poput ljetnikovaca Bunić-Gradić u Gružu i Bunić-Kaboga (Batahovina) u Rijeci dubrovačkoj (graditelj Petar Andrijić, 1538), renesansne su građevine s gotičkim prozorima. Pojava gotike u doba renesanse označava se kao simultano usporedno trajanje gotike i renesanse. U XV. st. veza između prostora kuće i vrta postizala se trijemovima i lođama, dok su ljetnikovci visoke i kasne renesanse postali jedinstveni volumeni u strogo simetričnim oblicima. Na ljetnikovcu Natali-Skočibuha u Gružu uglovi na katu rastvoreni su ložama čime su naglašene pobočne strane, dok ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu (1588) u središtu prizemnoga dijela pročelja ima tri arkade trijema nad kojima je na katu trodijelna loža. Ljetnikovac Crijević-Pucić na Gradcu pokazuje manirističke oznake.













Kontinentalna Hrvatska

Rana renesansa u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavila se tek sporadično. Nalazi se samo na grbu Sigismunda Ernuszta u Đurđevcu (1488), kustodiji u Požegi te na liturgijskim predmetima i kupljenim knjigama. Ranu renesansu prihvatio je isključivo visoki crkveni kler. Takozvanomu drugom valu renesanse s početka XVI. st. pripadaju kameni arhitektonski ulomci iz Susedgrada i Čazme, prozori dvorca Velikog Tabora i crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi. Početkom XVI. st. izgrađen je i dominikanski samostan u Jastrebarskom s crkvom kvadratnoga svetišta, što je obilježje dominikanske crkvene arhitekture. Dominikanska crkva sv. Lovre u Požegi u tom razdoblju dobila je lateralni brod, te postala dvobrodna. Ostale crkve tijekom XVI. st. građene su tradicionalno, u gotičkom stilu, poput crkve sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju (1508). Prema svjedočanstvu urezane godine u renesansnom grbu nad glavnim portalom crkve sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću, graditelj crkve i samostana bio je zagrebački biskup Luka Szegedi, koji je svoje djelo završio 1508.







Dvorac Veliki Tabor podignut u XV. st. renesansna je obilježja dobio u XVI. st. Njegovo unutarnje dvorište sa starijom obrambenom kulom obujmljeno je prstenom velikih okruglih polukula sa zidovima među njima. Renesansni prozor na okrugloj polukuli izražava renesansu koja je doprla sa sjevera. Dvorišta Velikoga Tabora i varaždinskoga Staroga grada rastvorena su arkadama s toskanskim stupovima. Iz toga razdoblja sačuvane su nadgrobne ploče – epitafi s likovima hrvatskih banova i visokog klera – Nikole Iločkoga u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, Ivaniša Korvina u crkvi sv. Marije u Lepoglavi, Petra II. Rattkaya u crkvi sv. Jurja u Desiniću, Bartola i Martina Frankopana u crkvi sv. Marije na Trsatu te zagrebačkog biskupa Luke Szegedija koju je u crvenoj breči izradio majstor Johannes Fiorentinus.







Fortifikacijsko graditeljstvo

Nakon pada Konstantinopola (1453) i Bosne (1463), zbog provale Osmanlija svi su graditeljski napori bili usmjereni na → fortifikacijsko graditeljstvo. Kako je područje Zagrebačke biskupije koja je sezala do rijeke Ukrine u Bosni (Dubički arhiđakonat) širenjem Osmanlija bilo osjetno smanjeno (1469. doprli su do Siska), biskupi su započeli utvrđivati svoje posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U XV. st. su se, zbog novoga načina ratovanja vatrenim oružjem, umjesto srednjovjekovnih pravokutnih kula započele graditi kružne kule. Njihov je oblik bio preuzet iz Italije, gdje je već postojalo iskustvo takva načina ratovanja među gradovima. Prve kružne polukule na obrambenom zidu Kaptola bile su podignute za biskupa Osvalda (1468), a ubrzo potom nastale su utvrde s kružnim kulama – Dubrava, Gradec, Čazma, Hrvatska Dubica, Hrastovica, Ivanić, Bisag (utvrđeni grad, tzv. Wasserburg), Požeški kaptol i dr. Utvrdu s kružnim kulama na Kaptolu dao je izgraditi kardinal Toma Bakač (1517). Ta je fortifikacijska shema vrhunac doživjela u utvrdi Sisak (1544), koja je 1593. obranila sjeverozapadnu Hrvatsku od Osmanlija u bitki koja je u Europi proslavljena kao prva pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijama. Izgrađena je na utoku Kupe u Savu, trokutnog je oblika, s kulama povezanima zidovima visine 30 metara. U toj epohi utvrda od XV. do XVIII. st. projektanti su bili istaknuti inženjeri, uglavnom talijanski te poslije austrijski. Tijekom XVI. st. počeli su se graditi bastioni: Koprivnica (1574., graditelj DʼAllio), Petrinja (1595., graditelj Giacomo della Porta), Čakovec, Karlovac, Brinje, Križevci i dr.













Na području jadranske Hrvatske su se također podizale nove i modernizirale stare utvrde. U Dubrovniku je izgrađeno predziđe kružnih polukula s terasom u donjem dijelu gotičkih kvadratičnih kula, te je pregrađena monumentalna srednjovjekovna kula Minčeta. Njezinu rekonstrukciju započeo je Michelozzo di Bartolomeo, a nastavio Juraj Dalmatinac koji je nad kružnom kulom podigao užu kružnu kulu i završio ju elegantnim gotičkim kruništem. Ispred istočnih gradskih vrata izgrađen je Revelin (1539), a na morskoj strani bedema prvi suvremeni bastioni. Gradnjom predziđa ispred srednjovjekovnih kula usavršene su i utvrde Stona (Paskoje Miličević). Drugi gradovi u Dalmaciji također su se utvrđivali i gradili bastione i kule (Split, Kaštela). U Primorju, na brdu iznad Senja podignuta je tvrđava Nehaj (1539), sažeta volumena s dvorištem, kamenih zidova debljine veće od 3 m. Rijeka je dobila bastione. Poput tvrđave s bastionima gradile su se i crkve da bi poslužile kao zbjeg; među ostalima ističu se crkve sv. Marije od Milosrđa u Vrboskoj (1575) i Uznesenja Marijina u Jelsi (1575) na Hvaru, te Sv. Duha u Suđurđu na Šipanu (1577). Utvrde Zadra i Šibenika podigli su graditelji u službi Mletačke Republike – Michele i Giangirolamo Sanmicheli. Utvrda sv. Nikole (1540–47), smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u šibenski kanal sv. Ante, vrhunac je venecijanskoga renesansnog fortifikacijskoga graditeljstva. Zauzima cijeli otočić, trokutnoga je oblika, s kurtinama, bastionima i rondelom. Pokraj rondela nalazi se monumentalni renesansni ulaz u utvrdu.

























Urbanizam

Karlovac, podignut na utoku Korane u Kupu, prvi je naš »idealni« renesansni grad. Izgled idealnoga grada – Sforzinde zamislio je talijanski kipar i graditelj Filarete, što je prikazao crtežima u svom djelu Rasprava o graditeljstvu (Trattato di architettura, 1460–64). Gradnja Karlovca započela je 1579. prema talijanskom modelu (projektant Nicolò Angelini, graditelji Martin Gambon, Zuan Baptista Bianchini i Jobst Langenmantel). Unutar šesterokrake zvijezde s bastionima na uglovima ortogonalni je raspored na kvadratne blokove, s kvadratnim trgom u sredini (Exerzierplatz). Ulaz u grad ne pruža pogled do glavnoga trga. Za razliku od Karlovca, u kasnije izgrađenom utvrđenom gradu Palmanovi u Italiji ulice su radijalno položene od glavnoga trga prema obodu grada, te se od ulaza pruža izravan pogled do glavnoga trga. Ulaz je u Karlovcu bio postavljen na nepreglednom mjestu jer je grad bio koncipiran ponajprije kao utvrda, a poslije je postao u pravom smislu vojni grad na granici s Osmanlijama.







Novi grad Pag utemeljen je 1443. Na podlozi planske parcelacije koju su provele mletačke vlasti građen je tijekom druge polovice XV. st., a urbanistička struktura odlikuje se pravilnom ortogonalnom mrežom ulica i središnjim trgom na kojem se križaju dvije glavne ulične komunikacije. Ondje su grupirane najvažnije građevine – crkva i knežev dvor. Utvrđivanje grada dovršeno je 1468. za kneza Tome Zorzija, a na utvrdama je radila radionica Jurja Dalmatinca (Pavao Dmitrov, Ratko Pokrajčić i Ivan Pribislavić). Juraj Dalmatinac potpisao je ugovor za izvedbu fasade katedrale (danas zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije), koja je oblikovana elementima gotike i renesanse, dok reljef Marije zaštitnice u luneti portala na pročelju pokazuje sklad dvaju stilova.

U Svetvinčentu u Istri uz kaštel je potkraj XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. podignuto središte planiranoga grada. Glavni trg, sa župnom crkvom, nizom renesansnih stambenih kuća te ložom na kraju, pravokutnoga je tlocrta. Renesansnima se smatraju i neka rješenja gradskih trgova gdje su podignute gradske lože s trijemovima. Ističu se Gradska loža u Šibeniku (1542., srušena za bombardiranja u II. svj. ratu, današnje zdanje rezultat je faksimilske rekonstrukcije), Vela straža sa satom (1562) i Gradska loža (1565) u Zadru te Gradska loža u Hvaru na kojoj je početkom XVII. st. radio Bračanin Trifun Bokanić, ujedno i graditelj posljednjega kata zvonika trogirske katedrale. Na oblikovanje tih zdanja utjecala je robusna monumentalna arhitektura graditelja fortifikacija Michelea i Giangirolama Sanmichelija.

ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo kasne antike koja u širem datacijskom rasponu traje od Dioklecijanove tetrarhijske podjele Rimskoga Carstva (293) do stvaranja Karolinškoga Carstva (800).

Iako se u Rimu i u većim mediteranskim te bliskoistočnim središtima rana umjetnička produkcija s kršćanskim motivima javlja već oko 200 (katakombe, kućni oratoriji, martiriji), prve religijske gradnje novoga kulta u Hrvatskoj nastajale su tek potkraj III. st., učestalije nakon Konstantinova Milanskog edikta o jednakopravnosti kršćanstva (313). Klasični ranokršćanski sloj IV. i V. st. na Jadranu se, u drugoj etapi tijekom VI. st., stopio s ranobizantskim utjecajima (posljedica tzv. Justinijanove rekonkviste, od 535) s produženim trajanjem do sredine VII. st. i kraja vladavine cara Heraklija I. (641), a u Istri i tijekom VIII. st. Od tada posvuda počinje dominirati ranosrednjovjekovna likovnost i → predromaničko graditeljstvo, ponegdje s kontinuitetom bizantskih elemenata (uporaba quincusa, trikonhosa, šesterolisnih tlocrta i kupola). Lokalne ikonografske i stilske refleksije tzv. adriobizantinizma, posebice u domeni slikarstva i djelomično skulpture, u nas se protežu i na srednjobizantsko razdoblje IX–XII. st. (temat Dalmacije), sporadično i na kasnobizantsko doba do XV. st. (nakon Ravenne središta utjecaja postaju Akvileja i poslije Venecija). Znanstveni interes za ranokršćanske (alternativno starokršćanske) spomenike u Hrvatskoj javlja se sredinom XIX. st. s prvim radovima Pietra Kandlera (Pula) i Francesca Carrare (Salona), a na prijelazu stoljeća sa studijama Antona Gnirsa (Istra), Carla Federica Bianchija (Zadar) i don Frane Bulića (Salona i okolica). Nakon I. međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije (Split – Salona, 1894) afirmirala se nova samostalna disciplina, isprva s prinosima inozemnih znanstvenika o našem naslijeđu (Wilhelm Gerber, Rudolf Egger, Mario Mirabella Roberti), dok se intenzivnija suvremena istraživanja provode tek od 1970-ih.

Uz arheologe i povjesničare umjetnosti, doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti ranokršćanskoga i bizantskoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (krstionica zadarske katedrale; bizantske utvrde na Žirju i Kornatu), Ejnar Dyggve (spomenici ranokršćanske Salone), → Andre Mohorovičić (ranokršćanski sloj katedrale u Krku; bazilike u Osoru i Polačama na Mljetu), → Jerko Marasović (bizantska crkva na Gradini u Solinu), Aleksandra Faber (bazilika Fulfiniuma; bizantske utvrde), Stanko Piplović (kasna faza Dioklecijanove palače), Vlasta Begović-Dvoržak (bazilika na Brijunima), Marija Obad-Vučina (ranokršćanska etapa pulske katedrale), Željko Peković (bizantski sloj dubrovačke katedrale), Radoslav Bužančić (ranokršćanske crkve u Postirama i Škripu), → Zlatko Karač (bizantski urbanizam), i dr.







Urbanizam

Gradovi i naselja

Nakon raspada podunavskoga limesa (oko 395) kasnoantički su → gradovi bili izloženi učestalim napadima barbara, ključne urbane funkcije odumiru (isprva u Pannoniji, poslije i u jadranskim središtima), a radi lakše obrane smanjuju se urbani areali i opsezi gradskih zidina (u Pharosu – Starom Gradu, poprečno izgrađeni kasnoantički zid naseobinski je obuhvat reducirao na polovicu). U procesima kastrizacije već su se od IV. st. ponegdje gradili novi bedemi (Nezakcij), popravljale se ili pojačavale dotrajale rimske fortifikacije u Poli (Pula), Apsorusu (Osor), Iaderu (Zadar), Varvariji (Bribirska glavica), osobito Asseriji (Podgrađe kraj Benkovca) koja je dobila kasnoantičku kulu, kontrafore i novi zid (V–VI. st.) te u Saloni gdje je u doba gotskoga rata sjeverni bedem ojačan mnogobrojnim trokutastim kulama (prva polovica VI. st.).

Na području kontinentalne Hrvatske urbana su se središta (→ urbanizam) postupno gasila već od kraja IV. st. (npr. Andautonia – Šćitarjevo), a znatniju revitalizaciju doživjele su samo Cibalae (Vinkovci), gdje se na rimskim razvalinama od kraja V. st. do sredine VI. st. razvilo veće gepidsko naselje, Mursa (Osijek) koji se zadnji put spominje potkraj VI. st., a naseobinski se kontinuitet još neko vrijeme održao samo u Sisciji (Sisak).

I antički gradovi na obali preživljavali su do VI. st., kada su se težišta urbaniteta premjestila na sigurnije otoke štićene mrežom Justinijanovih fortifikacija gdje se kao ključni grad afirmirao Osor, iako je sjedište namjesnika bizantske Dalmacije ostalo u Zadru. Odumiranje velikih kasnoantičkih gradova intenziviralo se tijekom prve polovice VII. st. Tada je napuštena Salona (639) i osnovan novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, raseljen je Epidaurum (Cavtat), a na nedalekoj hridi Laus njegov kontinuitet nastavio je Raúsion (Dubrovnik) koji je vjerojatno postojao već prije (kasnoantička utvrda na najvišoj točki kraj Sv. Marije, nalazi kaštela na Bunićevoj poljani u koji je interpolirana tzv. bizantska katedrala). U tom razdoblju nestale su i dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu su se gasili gradovi poput nakratko revitaliziranih Asserije i Varvarije, već prije napušteni su vojna središta Burnum, Andetrium i Tilurium te gotovo sva podvelebitska naselja (Argyruntum, Vegium, Lopsica, Ortopla, Volcera). U Istri su se potkraj VI. st. nepovratno raseljavali Nezakcij i manje rimske naseobine, no istodobno je nastalo više novih kasnoantičkih gradova na dobro zaštićenim poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Sipar, Umag, Novigrad, Rovinj, Vrsar). U unutrašnjosti Istre reafirmirani su predrimski kasteljerski lokaliteti (→ prapovijesno graditeljstvo) na kojima su se formirali novi gradovi-kašteli (Dvigrad, Bale, Mutvoran), a fortificirana prebivališta razvijala su se i na Kvarneru (Grobnik, Bosar podno bizantske utvrde Corinthia na Krku). Zabilježena je i pojava naselja bez fortifikacija (Rim kraj Roča, Barbariga, Guran, Vižula, Mirje kraj Postira, Polače na Mljetu). Od važnijih antičkih gradova na Jadranu puni urbani kontinuitet održali su Pula, Osor, Zadar, Parentium (Poreč), Curicum (Krk), Arva (Rab), Tragurium (Trogir), djelomično Senia (Senj) i Aenona (Nin), u strukturi kojih se preklapa rimska, ranokršćansko-bizantska i srednjovjekovna izgradnja.

Mikrourbanističke intervencije

Osim gradnje sakralnih sklopova i fortifikacija, tijekom kasne antike izostale su veće javne investicije, a u gradskom su se tkivu mijenjala funkcionalna težišta pa su se umjesto središnjih prostora oko foruma i poganskih hramova na kapitolijima (→ antičko graditeljstvo) od druge polovice IV. st. javljale nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta. Tako se episkopalni sklop Salone smjestio u sjevernom dijelu grada, podalje od staroga foruma, Eufrazijana s biskupskim dvorom locirala se u perifernim insulama Poreča gdje je narteks bazilike čak natkrio jedan od gradskih carda iako cijeli kompleks slijedi geometriju antičke insule, u Puli su Sv. Marija Formoza i katedrala također distancirane od foruma, dok su jedino u Zadru nove crkve dosljedno interpolirane u naslijeđeni raster rimskoga grada. Važnu ulogu u prostoru dobile su memorije kršćanskih mučenika na grobljima extra muros (npr. Kapljuč, Marusinac i Manastirine kraj Salone).







Arhitektura

Ranokršćansko graditeljstvo nije stilska odrednica, već oznaka razdoblja obilježenoga specifičnim ikonografskim i tipološkim programom proizašlim iz potreba novoga kulta. U Hrvatskoj su građevine iz prve ranokršćanske etape (od sredine III. st. do sredine IV. st.) vrlo rijetke, a datacije nepouzdane; u drugoj etapi ekstenzivnih sakralnih gradnji bazilike su se isprva podizale samo u biskupskim središtima (tijekom druge polovice IV. st.), potom i u ostalim gradovima te u ruralnim prostorima (V. st. i prva desetljeća VI. st.); treća kasna faza razvoja veže se uz ranobizantsko doba (od 535. do kraja VI. st.) kada su nastali najmonumentalniji primjeri bazilika raznolikih oblika s liturgijskim inovacijama, a u profano-fortifikacijskoj su se domeni podizali mnogobrojni kastroni; u četvrtoj etapi, tzv. mračnom dobu (VII–VIII. st.), kontinuitet kasnoantičkih tradicija gasio se, dok su malobrojne i barbarizirane novogradnje najavile ranosrednjovjekovni karolinški sloj.

Sakralna arhitektura

Tijekom dva i pol stoljeća učinkovite izgradnje ranokršćansko-bizantskoga korpusa objekata (okvirno datiranih 350–600) podignuto je mnogo sakralnih sklopova, osobito u Dalmaciji (na području današnje Zadarske nadbiskupije evidentirano je 56 lokaliteta, Šibenske biskupije 27, Splitsko-makarske nadbiskupije oko 80, itd.), mnogobrojni su i u Istri, dok na području kontinentalne Hrvatske gotovo da ih nema. (→ sakralna arhitektura)

Oratoriji, manje molitvene dvorane za uži krug vjernika, u ranome kršćanstvu prikriveni obredni prostori u kućama (tzv. domus ecclesiae), prve su arhitektonske manifestacije pretkonstantinskoga razdoblja što se u Hrvatskoj javljaju potkraj III. st. i početkom IV. st. Skromnih su dimenzija i liturgijski još nerazvijeni – primjerice »oratoriji A i B« u negdašnjim privatnim termama u sjevernom dijelu Salone (možda iz Dujmova doba prije 304., no datacije su dvojbene), zatim Maurov oratorij iz istoga razdoblja uređen u trikliniju antičke kuće uz Eufrazijanu u Poreču, oratorij na mjestu kasnije pulske katedrale te molitveni prostor s apsidom interpoliran u taberne zadarskoga foruma (prva polovica IV. st.). Ranih su datacija i oratoriji u Ivinju kraj Pirovca, Vrsaru i Barbarigi, no podizali su se i poslije na mjestima negdašnjih martirija, poput oratorija u supstrukcijama salonitanskog amfiteatra (V–VI. st.).

Bazilike, uglavnom jednobrodnih ili trobrodnih longitudinalnih tlocrta, orijentacije zapad-istok, temeljni su tip ranokršćanske crkve razvijen iz antičkih predložaka basilice forensis i basilice domus te kućnih crkava (gradile su se nakon 313). Zbog specifičnih liturgijskih prilagodbi u interijeru se na mjestu antičkoga apsidnog tribunala postavljala biskupska stolica (cathedra), polukružna svećenička klupa (subsellium) te oltar (ponekad nad grobnom mučenika) akcentiran ciborijem i propovjedni ambon. Apside su isprva bile upisane u ravno začelje glavne lađe (IV. st.), poslije polukružno istaknute prema obrascu rimskih bazilika (dominantno u V. st.), a u bizantskoj su fazi (VI. st.) pod ravenskim utjecajima često izvana bile poligonalne. U crkvenoj lađi (navis, naos) ispred apside i trijumfalnog luka postavlja se schola cantorum, kod jednostavnijih građevina samo oltarna pregrada (septum). Uz svetište su pomoćne prostorije – pastoforije (sjeverna je prothesis, spremište žrtvenih darova; južna diaconicon, preteča sakristije). Ispred zapadnoga pročelja čest je ulazni trijem (narteks), a kod reprezentativnih primjera i atrij s obrednim zdencem (kántharos).

Prema namjeni bazilike se dijele na: biskupske (katedralne), župne, cemeterijalne (grobne) i cenobijske (samostanske). Prema obliku i tipu jednostavnih su izduženih tlocrta uobičajenih omjera 1 : 2, a rjeđe se javljaju specifične basilicae geminae, discoperte, trikonhosi i centralne građevine (potonje su najčešće kod baptisterija, mauzoleja, martirija i memorija).

Katedralne bazilike u biskupskim središtima najmonumentalniji su primjeri ranokršćanskih crkava od kojih se u punim elevacijama i izvornoj funkciji održala samo porečka Eufrazijana. Ishodište toga episkopalnog sklopa jest Maurov oratorij (prijelaz iz III. u IV. st.) proširen paralelnim brodovima (IV. st.); prva velika trobrodna bazilika, tzv. Predeufrazijana bez istaknute apside (V. st.) nastala je na mjestu na kojem je biskup Eufrazije poslije podigao monumentalnu bizantsku katedralu ravenskoga tipa (okvirno datiranu 535–550) s iznimnim fundusom umjetničkih aplikacija u interijeru (mozaici, štukature, kamene intarzije i crkveni namještaj). U njezinoj se osi ispred narteksa nalazi kvadratni atrij s trolučnim arkadama i krstionica poligonalnoga tlocrta, u sjevernoj je zoni biskupski dvor, a uz svetište bazilike je trikonhalna kapela, vjerojatno Eufrazijev mauzolej (VI–VII. st.). Izvorna očuvanost cijeloga kompleksa i visoka umjetnička vrijednost Eufrazijanu svrstavaju među najznačajnije ranokršćanske crkve u Europi (upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine 1997).















Kod nekoliko su katedrala očuvani znatni dijelovi perimetralnih zidova ranokršćanskih bazilika (Pula, IV–V. st.; poligonalne apside katedrale u Rabu, VI. st.; sjeverni zid katedrale u Novigradu) ili su kasnije biskupske bazilike bile izgrađene na ostatcima ranokršćanskih crkava (apsidni dio katedrale u Krku s nalazima V–VI. st.; temeljni sloj srednjovjekovne biogradske katedrale; katedrala sv. Anselma u Ninu s preslojenom bizantskom crkvom; zadarska katedrala razvijena na supstrukcijama trobrodne bazilike s prijelaza iz IV. u V. st.; nalazi ispod svetišta trogirske katedrale; ranokršćanska bazilika uz sjeverni zid hvarske katedrale, V–VI. st.). Nedovoljno je razjašnjena atribucija tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku, trobrodne bazilike s istaknutom trapeznom apsidom prezentirane ispod podnice današnje crkve (datirane u rasponu od VI. do IX. st.). Neki su katedralni sklopovi konzervirani u arheološkom sloju i nemaju daljnji kontinuitet »svetoga mjesta« (Osor, Sv. Vid u Naroni), među kojima je najvredniji episkopalni kompleks Salone. Njegov nukleus možda čine spomenuta dva rana oratorija (nesigurne datacije III–IV. st.); prva je bazilika podignuta na mjestu južne crkve (IV. st.), potom su nastale dvojne trobrodne bazilike velikih dimenzija povezane zajedničkim narteksom (početak V. st.); konačno, južnu crkvu zamijenila je križna tzv. Honorijeva bazilika s početka VI. st., kada se gradila i nova krstionica s popratnim prostorijama te dovršavao biskupski dvor. Izvan toga kompleksa nalazi se i moguća arijanska katedrala s krstionicom, iz ostrogotskoga razdoblja (prijelaz iz V. u VI. st.). Katedrale nekih ugašenih ranokršćanskih biskupija još nisu pronađene (Scardona – Skradin, Petina – Pićan, Mucuur – Makarska i Epidaurum, sve iz ranoga VI. st.; nejasan je status Senie). Nekolicini biskupskih sjedišta još nisu pouzdano utvrđene ni lokacije (Ludrum – možda Biskupija kraj Knina, gdje je otkrivena ranokršćanska jednobrodna bazilika s oblom apsidom, ili Otok kraj Sinja; Cissa – ubicira se na širokom prostoru od Rovinja do Brijuna i Caske na Pagu).







Najslabije je poznata situacija u Panoniji gdje su u biskupskim sjedištima otkopani neatribuirani dijelovi apsidne arhitekture koja je mogla pripadati ranokršćanskim crkvama, ali i profanim rimskim građevinama (Siscia, Cibalae, Iovia – Ludbreg), dok se u Mursi prema pisanim izvorima nalazila Bazilika mučenika moguće centralnoga tlocrta, vjerojatno i arijanska katedrala iz doba biskupa Valensa, te sinagoga (proseuche) iz predkršćanskoga sloja.

Cemeterijalne bazilike nastajale su na ranokršćanskim grobljima izvan gradova, najčešće na mjestima prvotnih martirija i memorijalnih kapela. Lokaliteti europske važnosti nalaze se kraj Salone – na Kapljuču je podignuta crkva posvećena petorici salonitanskih mučenika kao jedna od najranijih trobrodnih ranokršćanskih bazilika u Hrvatskoj uopće (sredina IV. st.); na Marusincu je uz prvotni mauzolej martira Anastazija izgrađena trobrodna bazilika s narteksom, a uz nju i tzv. otvorena bazilika (V. st.); na Manastirinama je na mjestu rane memorije sv. Dujma također podignuta reprezentativna bazilika (sredina V. st.). Grobne su crkve istražene i u Novalji (dvije građevine na Jazu i u Gaju), na lokaciji tržnice (nekada groblja) u Trogiru, u Danilu, na groblju u Zadru, a postojala je i trobrodna cemeterijalna bizantska bazilika u Puli (VI. st.).













Župne i ladanjske bazilike (V. i VI. st.) otkrivene su na nizu lokaliteta u različitim stupnjevima očuvanosti – od ranobizantske crkve na otočiću Ošljaku, koja stoji u punim elevacijama i u obrednoj je funkciji, do mnogobrojnih arheološki prezentiranih ostataka (Sv. Ivan Evanđelist s deambulatorijem u Rabu; Gospina trobrodna bazilika dvoranskoga tipa s upisanom apsidom i lezenama na Velom Brijunu nedaleko od bizantske crkve sv. Petra s poligonalnim svetištem; trobrodna troapsidna bazilika u Banjolama kraj Vodnjana; bazilika sa svetišnom triforom u Povljima na Braču; Sv. Andrija kraj Splitske na Braču; trobrodna bazilika dimenzija 28 m × 14 m s mozaicima u apsidi na Mirinama kraj Baške na Krku; Sv. Petar na Kanajtu kraj Punta; Sv. Stjepan na Pustijerni u Dubrovniku). Istražene su i crkve sv. Petra na rtu Zorna kraj Poreča, sv. Agneze u Betigi, Majke Božje u Vrsaru, sv. Justa u Galižani i bazilike u paškoj solani, Grohotama na Šolti, na otočiću Sv. Fumija kraj Čiova, crkve u Lepurima i Galovcu kraj Zadra, Brnazama kraj Sinja, Prološcu, Grabovcu kraj Omiša, Baćini, Dikovači (s dvoapsidnim svetištem), Ublima na Lastovu, uvali Gožinka na Rabu (crkva s poligonalnom apsidom), Rudinama i Vrbniku na Krku, u Naroni na lokalitetima Erešove bare (kasni primjer iz VII. st.) i Erešove njive, slojevi ispod Sigurate u Dubrovniku, ispod crkve sv. Ivana u Trogiru; mjerilom se ističu trobrodna bazilika sv. Lovre u Stobreču i basilica urbana u Novalji s apsidom najvećega poznatog promjera u nas od čak 13 m; ostatci nekoliko ranokršćanskih crkava utvrđeni su i na području Stona. U Saloni je, osim katedralnih i cemeterijalnih bazilika, u samom gradu bilo još nekoliko župnih crkava (basilica occidentalis jedina je troapsidna crkva dimenzija 45 m × 20 m; basilica orientalis transeptnog tipa dužine 51 m; trobrodna basilica iuxta portum; bazilika kraj »Pet mostova« uz više indiciranih nalazišta) što Salonu po mnogobrojnosti, očuvanosti i reprezentativnosti primjera čini jednim od najbogatijih ranokršćanskih lokaliteta zapadnoga kršćanstva. U ekstenziji salonitanskoga agera i na području današnjega Splita istražene su bazilike na Manušu, Spinutu (Sv. Marija), Trsteniku (Sv. Kuzma i Damjan) i ispod franjevačkog sklopa u luci (Sv. Feliks), a dvojbeni su arheološki ostatci bazilike na Sustipanu. U samom središtu Zadra u punim elevacijama stoje ranokršćanske bazilike sv. Stjepana s nizom bifora na južnom zidu (pregrađena u crkvu sv. Šimuna) i sv. Andrije, a perimetralni zid Sv. Tome prezentiran je u interijeru suvremene zgrade.













Pod snažnim utjecajem Ravenskoga egzarhata posebna se skupina bizantskih bazilika razvila u Istri (Sv. Agata, Sv. Petronila i Sv. Jakov kraj Kafanara, prva crkva u sklopu samostana sv. Mihovila nad Limom, Sv. Agneza u Muntajani, Sv. Elizej kraj Fažane, Sv. Sofija u Dvigradu), pri čemu je čest arhitektonski detalj VI. st. tzv. ravenski tip istaknutih apsida polukružnih u interijeru poligonalnih izvana prvotno inauguriran na najreprezentativnijim primjerima poput Eufrazijane (vrlo rani primjer troapsidnog koncepta svetišne zone), Sv. Marije Formoze (podiže ju ravenski nadbiskup Maksimijan nakon 546), Sv. Nikole u Puli koji još stoji u punim elevacijama i dr., dok poligonalnih apsida u Dalmaciji, južnije od Zadra gotovo da nema. Prepoznatljivi bizantski elementi su i lezene s plitkom arkaturom na pročeljima, ponegdje i kontrafori na apsidama.







Na području kontinentalne Hrvatske ranokršćanske su crkve utvrđene u Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) gdje je u adaptiranome rimskome termalnom kompleksu uređena jednobrodna bazilika s upisanom apsidom i narteksom (IV. st.). U Loboru je uz baziliku otkrivena i krstionica (V–VI. st.), a jednostavni su sakralni objekti iz istoga razdoblja otkopani i na lokalitetima Lonja – Humščak kraj Novoga Marofa te Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola. Ponegdje ima nalaza arhitektonske plastike (Vinkovci – Kamenica, Veliki Bastaji, Daruvar, VI–VII. st.) ili drugih indikativnih ranokršćanskih tragova (Ozalj, Sisak, Rudina kraj Požege).

Izvan korpusa klasičnih bazilika, oblikom se ističu rjeđi tipovi ranokršćanskih crkava.

Basilicae geminae (dvojne crkve) čini par sličnih sakralnih građevina, paralelno postavljenih, često povezanih zajedničkim narteksom, zidom ili međuprostorijama (npr. krstionica umetnuta između crkava kraj Sv. Marka u Baški; interpolacija diakonikona u Srimi). Javljaju se na sakralnim lokalitetima različitih namjena kao što su katedralni sklopovi (Pula, Salona, Osor), martirijske odnosno cemeterijalne crkve (Manastirine, groblje u Danilu) i lokalne župne bogomolje (Podvršje, Ad basilicas pictas na splitskome Manušu) pa nemaju samo jednu funkcionalnu atribuciju. Kontinuirano se javljaju tijekom cijeloga ranokršćanskog razdoblja (najraniji su udvostručeni oratoriji u Poreču, bazilike episkopalnog sklopa Salone te katedrala u Puli s prigrađenom crkvom sv. Tome – svi primjeri iz IV. ili ranog V. st.) što znači da dvojne crkve nisu ni rezultat liturgijske evolucije, niti su regionalno omeđene jer se nalaze posvuda – od Istre (dvojne crkve dvoranskih odlika s upisanim apsidama i lezenama u Nezakciju, V. st.), do Kvarnera (Baška), Dalmacije (paradigmatski lokalitet je Salona), Zagore (Cista Velika kraj Imotskog, Trbounje kraj Drniša) i otoka (Stari Grad na Hvaru, Mljet). U nekim slučajevima vidljiva je dvoetapnost, odnosno naknadno prigrađivanje crkava uz već postojeće, najčešće izvedeno tijekom VI. st. (Podvršje, Polače, Ljubač kraj Ražanca). Pretpostavke o razlozima izgradnje dvojnih crkava kreću se od teme dvojnoga kulta (službenoga i lokalnoga martirijskog), kao u Saloni gdje je sjeverna crkva bila kongregacijska, a južna memorijalna posvećena mjesnim mučenicima, do funkcionalnog razdvajanja župnog i cemeterijalnog obreda (južna grobna bazilika u Srimi), odvajanja prostora za katehezu od bogoslužja pa do jednostavnih proširenja postojećih crkava.

















Basilica discoperta (nenatkrivena bazilika) rijedak je i donekle hipotetični tip ranokršćanske bogomolje koju je E. Dyggve prepoznao u sjevernoj crkvi salonitanskoga groblja na Marusincu gdje je u trobrodnome bazilikalnom tlocrtu srednja lađa bila otvorena, uokvirena stupovnom kolonadom i trijemovima, poput peristila. Još jedna nenatkrivena bazilika naslućena je u episkopiju nasuprot zapadnoga pročelja salonitanskih katedrala, no novije interpretacije to osporavaju.

Trikonhos, polilobatni tip crkve s istaknutim »trolisnim« svetištem, hibridni je spoj bazilike i centralnoga križnog tlocrta s tri zaobljene konhe. Smatra se da mu je podrijetlo u ranim sepulkralnim kapelama s apsidnim završetcima (skupine grobnica na salonitanskim Manastirinama, memorija u Mulinama na Ugljanu, IV. st.). Javlja se tek tijekom V. i VI. st. u dva oblika – kao kratka cella trichora bez naosa u funkciji grobnih memorija (Betiga, Gata u Poljicama, Cista Velika; u Poreču možda kao Eufrazijev mauzolej koji je i jedini primjer tog tipa očuvan u punim elevacijama); u drugoj formi gradi se kao složeni trikonhos s izduženim dvotravejnim brodom i trećim travejom oko kojega je okupljen trolist apsida (Bilice na Prokljanskom jezeru, Sutivan – Mostir na Braču, Tepljuh). Crkva sv. Martina u Pridrazi s izrazito bizantskom arhitektonikom fasadnih lezena i slijepih lukova predstavlja najvažniji spomenik te skupine građevina (sredina VI. st.; porušena u Domovinskome ratu, rekonstruirana 1997). Morfološki obrazac trikonhonalnih građevina neposredno će utjecati na mnoge predromaničke i ranoromaničke crkve.

Crkve centralnih tlocrta s djelomično ili cjelovito provedenim konceptom središnjega prostora, poput križnih, kvadratnih i transeptnih bazilika te rotunda, uz mnogobrojne hibridne varijacije i unikatne oblike kasnoga razdoblja, javljaju se od sredine V. st., a pod utjecajem Bizanta osobito tijekom VI. st. Paradigmatski primjer velike trobrodne bazilike oblika grčkoga križa (basilica cruciformis) jest južna katedralna crkva Salone koju je kao treću u slijedu na istome mjestu podigao biskup Honorije (oko 530). U uvali Martinšćici kraj naselja Punta Križa na Cresu otkopana je za sjeverni Jadran netipična crkva tlocrta grčkoga križa (V. st.). Formu križne crkve s elementima trikonhosa upisanoga u kvadratnu osnovu s dvostrukom fasadnom opnom (»crkva u crkvi«) pokazala je građevina Justinijanova doba u Gatima (sredina VI. st.). Neobičnog je prostornog rješenja bizantska bazilika na solinskoj Gradini, također kvadratnoga tlocrta, s osam stupova oko središnje cele, koji u idealnoj rekonstrukciji Jerka Marasovića nose nadgrađe u križnoj shemi s istaknutim središnjim tamburom (VI. st.). Na Bribirskoj glavici otkrivena je rotunda s osam apsida (VI. st.). Naglašeni transept s fokusnom točkom križišta pred oltarom ima bazilika antičkoga Fulfiniuma u uvali Sepen podno Omišlja, oblika izduženoga križa s pastoforijama, netipičnim zatvorenim narteksom i grobnim atrijem (V. st.). Transeptnog je tipa i crkva u Cickinima kraj Malinske na Krku. Sažeti transept u T-tlocrtu (crux comissa) dokumentira basilica orientalis u Saloni (V. st.), a transept ima i ona u Lovrečini na Braču s narteksom zaključenim bočnim apsidiolama. Upisani transept koji ne izlazi iz širine crkve pokazuje bazilika na Manastirinama. Centralni su tlocrti općenito rjeđi kod crkava, dok su tipični za baptisterije i memorije.







Baptisteriji, krstionice (katkad tinctorium), javljaju se od početka IV. st.; izvorno označavaju jednostavne zdence ukopane u tlo na otvorenome u blizini crkve. Nakon Konstantinova edikta baptisteriji su se podizali kao zatvorene samostojeće građevine centralnoga koncepta, u prvoj etapi isključivo uz katedrale jer je obred krštenja obavljao samo biskup, a od početka V. st. javljali su se i uz župne crkve gdje su sakramentaciju izvodili arhiprezbiteri (Martinšćica, Cickini i dr.). Dva baptisterija na istome lokalitetu mogući su znak prisutnosti arijanske zajednice (možda u Saloni).

Krstionice imaju simboličko značenje pa se u Istri smještaju aksijalno ispred glavnih pročelja bazilika (Eufrazijana, pulska katedrala, crkva na rtu Zorna), a u Dalmaciji uz bočne strane crkava (sjeverni dio episkopalnoga sklopa Salone, južno dvorište zadarske katedrale). Vanjski perimetar krstionice najčešće je pravilan oktogon (Poreč, Pridraga, Narona, obje krstionice u Saloni, Lobor) ili heksagon s povišenim tamburom i unutarnjim apsidiolama (krstionica u Zadru, VI. st.). Križni su tlocrti rjeđi (baptisterij katedrale u Puli srušen potkraj XIX. st.; sklop kraj crkve sv. Marka u Baškoj; četverolisna memorija preuređena u krstionicu ispred tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku), a poznati su i primjeri krstionica u obliku bazilikalnih prostorija s apsidom položenih uz crkveni brod (Ivinj, Trbounje, Zmijavci, Betiga) kao i četverokutne prigradnje (rapska katedrala, Ljubač, Povlja).

U središtu baptisterija ukopana je piscina (također nazivana i fons: vrelo) za obred krštenja odraslih pristupnika uranjanjem (per immersionem), poslije polijevanjem (per infusionem), dubine je do 120 cm, ponegdje djelomično izdignuta, najčešće križnoga oblika s nekoliko silaznih stuba u zapadnom kraku i obrednom točkom u istočnome (takvi su zdenci u Manušu, Zadru, Povljima, Polačama i dr.), no mogu biti i šesterokutni (katedrale Pule, Poreča, Osora i Narone), rjeđe četverokutni, kružni i eliptični. Ponegdje su prvotni križni zdenci zbog promjene ritusa preoblikovani u neki od centralnih oblika (Podvršje, Zadar, Cista Velika). Nad zdencem se može pojaviti i specifično nadgrađe nalik ciboriju (baldahin oko piscine u Srimi; rekonstruirani primjer uz baziliku u Lovrečini; ostatci u rapskoj katedrali). Baptisteriji sadržavaju i pomoćne prostorije, poput katekumeneuma za pripremu i poduku odraslih pristupnika (katkad tomu služi narteks ili zasebni auditorium), zatim konsignatorija (poslije konfirmatorija) za krizmu neofita, često s apsidnom nišom za biskupa, te prostora čekaonica, garderoba, kupaonica, i dr. Najkompleksniji primjer krstioničkoga sklopa nalazi se uz katedralu Salone. U punim arhitektonskim elevacijama očuvana je krstionica s atrijem ispred Eufrazijane te ona zadarska (srušena u bombardiranju 1944., faksimilski rekonstruirana 1989) uz koju još stoji i izvorni ranokršćanski katekumenej (navedeni primjeri su iz VI. st.).







Mauzoleji, martiriji i memorije u nas se javljaju od početka IV. st. kao rana sepulkralna arhitektura na kršćanskim grobljima (skulpturalna inačica su kameni sarkofazi u kontinuitetu rimske tradicije). Isprva su to bile jednostavne ukopane ili poluukopane svođene grobnice (osobito mučenika – memoria martyris) kakvih je na salonitanskim Manastirinama u jedinstvenom sklopu oko Dujmove memorije otkriveno devet (sve s apsidnim završetkom); sličan ansambl s pet kapela otkriven je na porečkome ranokršćanskom groblju Čimareu (prva polovica IV. st.). U kontinentalnoj Hrvatskoj rudimentarni je primjer zidana grobnica iz Štrbinaca kraj Đakova (IV. st.).

Od Konstantinova doba gradili su se arhitektonični mauzoleji uglednijih građana, biskupa te mučenika s razvijenim lokalnim kultom. Originalnošću koncepta ističe se privatni mauzolej Solinjanke Asclepije na Marusincu, poznatiji kao grobnica martira Anastazija (pučki sv. Staša). Monumentalni dvoetažni četverokutni objekt s vanjskim kontraforima, unutarnjim lezenama i bačvastim svodom s pojasnicama, u donjoj kripti (cubiculum inferior) sadržava grobnicu mučenika podijeljenu na vjernički dio i zatvorenu svetačku kapsulu ispod oltara (confessio) s jednim od najranijih europskih primjera prozorčića u pregradnom zidu počivališta (fenestella confessionis), koji je vjernicima omogućavao vizualni kontakt s ostatcima martira. Iako je riječ o građevini kasne antike, Anastazijev je mauzolej oblikovnim i konstruktivnim rješenjima znatno utjecao na neke kasnije starohrvatske crkve. Privatnih je mauzoleja bilo i na ladanjskim lokacijama izvan grobalja (svođeni objekt u Mulinama, V. st.).

Memorijalne kapele javljaju se i kao dijelovi većih sakralnih cjelina, poput još postojećeg oratorija križnoga tlocrta Sv. Marije Formoze u Puli što je smješten uz okruglu pastoforiju s eksedrama (sredina VI. st.); ističu se i trikonhos samostanskoga sklopa u Betigi (V. st.), Eufrazijeva cella trichora, memorija s apsidom negdašnje katedrale u Osoru i memorija uz baziliku nastalu na supstratu rimske villae rusticae u Ivinju.







Cenobiji su ranokršćanski redovnički sklopovi predbenediktinskog razdoblja koji se nakon prvih pustinjačkih skloništa anahoreta u špiljama (Zmajeva pećina ponad Murvice na Braču; pećina kraj Marine) od kraja IV. st. i osobito tijekom V. st. podižu izvan gradova na agrarnim posjedima. Rudimentarnoga su samostanskoga koncepta s malom jednobrodnom crkvom istaknute apside, dormitorijem, gospodarskim sadržajima, ponegdje i fortifikacijskim elementima (Rupotina – Crkvina kraj Solina, Rižinice i Klapavica podno Klisa, otočić Stipanska kraj Šolte, sklopovi na Majsanu, Šćedru i Orudi). Pojavom benediktinaca od sredine VI. st. gradili su se i složeniji monaški kompleksi (Mirje iznad Postira na Braču, Sv. Andrija u Betigi).

Dekoracija ranokršćanskih sakralnih prostora usmjerena je na oblikovanje interijera i liturgijske opreme dok je vanjština i kod reprezentativnih primjera rustična, nesolidnoga građevnog sloga s reduciranom arhitektonskom raščlambom i malo detalja. U unutrašnjosti se javlja kršćanska ikonografija – od ranih slikovnih eufemizama Kristove prisutnosti (mozaični motiv ribe kao Kristov akronim IHTIS – grč. ikhthýs u Maurovu oratoriju u Poreču; kasnoantičke figuracije Dobroga pastira i jaganjaca; monogrami ΑΩ) do kasnijih simbola križeva različitih oblika te likovne interpretacije 42. Davidova psalma s prikazima jelena, paunova i golubica uz kantaros što simbolizira izvor (fons vitae), čest motiv u katekumenejima i konsignatorijima krstionica (Salona, Zadar).







Kamena arhitektonska plastika se najsnažnije manifestirala u filigranskim kapitelima izvedenim à jour tehnikom svrdlanja (Eufrazijana; protiron salonitanske krstionice), a u jednostavnijoj produkciji na klesanim nadvratnicima te prozorskim okvirima, stupićima, impostima i tranzenama. Unikatan ciklus figuralnih reljefa izveden je na stijenkama Zmajeve pećine na Braču, no unatoč naznakama njihova ranokršćanskoga podrijetla pitanje datacije još nije razriješeno. Od kamenoga crkvenog namještaja ističu se nalazi oltarnih menzi (najvažniji je primjer iz Salone s reljefnim minijaturama apostola), oltarnih luneta (golubice iz Gata), rijeđe i oltarnih ciborija s četiri stupa koji su otkriveni samo u tragovima (sidrene rupe u podu crkava u Ljubaču; dvojne crkve u Srimi i Podvršju; fragmenti na Marusincu). U svetišnom prostoru bazilika javljaju se polukružne kamene klupe za svećenike, propovjedaonice, oltarne pregrade s reljefnim plutejima (djelomično je in situ očuvan primjer u Eufrazijani; ulomci pregrada pronađeni su u Saloni i Zmijavcima). Rijedak fasadni reljef s motivima križa, jaganjaca i goluba potječe iz srušene crkve u Ublima na Lastovu. Namještaj reprezentativnih građevina izrađen je od prokoneškoga mramora (importi već gotovih ili dijelom obrađenih elemenata), a kod skromnijih objekata mobilijar klešu lokalne radionice u domaćem vapnencu.









Intarzije (inkrust) od kamena rabile su se za ukrašavanje zidova (parapetna zona apside Eufrazijeve bazilike; mramorne oplate u Gatima).

Stucco- dekoracije slabo su poznate zbog netrajnoga materijala; unikatna kompozicija reljefa očuvana je u intradosima sjevernoga poteza arkada Eufrazijane (VI. st.), a fragmenti štukatura otkriveni su u episkopalnom sklopu Salone i u kapeli pulske Sv. Marije Formoze.

Fresco- ukrasi javljaju se samo na zidnim površinama, no kako malo crkava stoji u znatnijim elevacijama, opstali su tek pojedinačni primjeri ranokršćanskih oslika u grobnicama (Manastirine, Kapljuč, Marusinac, Štrbinci) te na donjim plohama sakralnih interijera (Varaždinske Toplice; oratorij s figurama svetaca i sv. Dujma u amfiteatru Salone; apside tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku i katedrale u Saloni; ostatci u Srimi i Gatima). Slikanih mramorizacija ima u Naroni, Povljima, Lovrečini, Bolu i Zmijavcima.

Mozaici predstavljaju najmnogobrojnije ranokršćanske likovne nalaze. Podne su kompozicije oblikovane kao geometrijski »tepisi« s podjelom na polja proizašla iz arhitektonske sheme tlocrta (bordure, apstraktne ili stilizirane matrice s motivima ribljih krljušti, floralnih vitica, cvjetova, palmeta, pletera i svastika). Ističu se ostatci u episkopalnom sklopu Salone (obje crkve, krstionički dio) te u cemetrijalnim bazilikama na Kapljuču i Marusincu koje dokumentiraju najvišu razinu ranobizantskih podnih mozaika u nas. Znatnijih nalaza ima u Splitu na lokalitetu Ad basilicas pictas (višebojni mozaici, V–VI. st.), u Starom Gradu na Hvaru, u slojevima tzv. Predeufrazijane i Maurova oratorija u Poreču, u zadarskom katekumeneju, u Novalji na Pagu u sve tri bazilike, Betigi, Vrsaru, Baški na Krku i Supetru na Braču. Zidnih mozaika u Hrvatskoj gotovo da nema jer je većina arhitektonskih spomenika opstala u niskome temeljnom sloju, no ključni takav ciklus ranobizantskoga razdoblja (sredina VI. st.) u Eufrazijevoj bazilici ističe se rijetkom izvornošću, očuvanošću te umjetničkom vrijednošću europske razine (ravenske radionice). Osim donje zone apsidne konhe ostali dijelovi svetišnoga zida i polukalote te slavolučne stijene pokriveni su nizovima svetačkih figura na zlatnoj podlozi, među kojima je osobito zanimljiv lik i titulus biskupa Eufrazija koji drži model nove katedrale. Dijelovi mozaika postoje i u apsidiolama bočnih brodova, a naziru se i na zapadnoj fasadi bazilike. Fragmenti zidnoga mozaika s motivom Traditio legis potječu iz kapele pulske sv. Marije Formoze.







Stambena arhitektura

Posljedica usmjerenosti sakralnim temama uz opadanje razine urbaniteta kasnoantičkih gradova bio je izostanak znatnijih rezidencijalnih i profanih gradnji. Rijetki su primjeri episkopij Salone konzerviran u arheološkom sloju i biskupska palača porečke Eufrazijane (oba sklopa iz VI. st.). Prema izvornosti i očuvanosti u punim elevacijama porečki dvor spada među najzanimljivije spomenike te vrste u cijelome kršćanskom svijetu, revaloriziran nedavnom uzornom obnovom. U vanjskoj formi podsjeća na skraćenu baziliku s tri poligonalne apside, a u unutrašnjosti je dvoetažnoga koncepta, s audijencijskom biskupskom dvoranom na katu naglašenim tribelonom (trijumfalnim trolukom) ispred apside.

Jedna od najmonumentalnijih profanih građevina kasne antike u Hrvatskoj jest fortificirana palača u Polačama na Mljetu (dio je širega kompleksa u kojem je i nekoliko sakralnih zdanja) izvedena u obličju bazilike s poligonalnom apsidom i približno simetričnim bočnim aneksima, na pročelju prema moru flankirana dvjema oktogonalnim kulama (dijelovi su očuvani do visine od 20 m). Sklop je vjerojatno ostao nedovršen, nije pouzdano atribuiran ni datiran, no smatra se ladanjskom rezidencijom jednoga od ostrogotskih velikodostojnika (prijelaz iz V. u VI. st.; prema novijim istraživanjima rano IV. st.). Znatni ostatci vrlo kvalitetno građene kasnoantičke palače postoje i u Ostrvici u Poljicama (V–VI. st.). (→ stambena arhitektura)







Fortifikacijska arhitektura

Uz urbanističke procese kastrizacije i obnove gradskih zidina, najvažniju fortifikacijsku temu kasne antike čini sustav bizantskih kastrona što su u razdoblju Justinijanove rekonkviste (od četvrtog desetljeća VI. st. do 565) podignuti na četrdesetak otočnih lokacija uglavnom uzduž vanjske plovidbene rute između Konstantinopola i sjevernojadanskih gradova (osobito Ravenne). Građeni su na najvišim vizurno istaknutim i teško pristupačnim točkama iznad zaštićenih uvala, gdje su osiguravali sidrenje i servisno-obrambene potrebe bizantskih lađa, poput opskrbe vodom i hranom (npr. utvrda Toreta na Kornatu podignuta je povrh lokve i plodnog polja Tarac). Pretpostavlja se da su kastroni imali i ulogu refugija za okolna neutvrđena naselja. Različitih su oblika i veličina pa je teško razlikovati veliku vojnu utvrdu (npr. Ljubač ili Gradinu na Žirju dimenzija 100 m × 45 m) od maloga fortificiranoga grada kakav je na ostatcima villae rusticae u VI. st. bio razvijen u brijunskoj uvali Dobrika na površini od 1,2 ha. Najveće novo bizantsko utvrđeno naselje bila je Kaštelina kraj Kampora na Rabu (370 m × 135 m). Srednjih su veličina kastroni Galešnik iznad Jelse, Sv. Mihovil na Ugljanu, Pustograd na Pašmanu, a manje utvrde postoje na otočićima Palacolu i Sv. Petru kraj Ilovika (obje pravilnoga četverokutnog tlocrta), Murteru, Biševu, Sušcu, na lokalitetu Straža na Istu, kvarnerskom otočiću Sv. Marko te na Krku na punti Glavina i formaciji Veli Grad.

Zidovi kastrona relativno su tanki i vitki (0,7 – 1 m debljine, na Brijunima iznimno 2,9 m; visine do 6 m), rustično građeni manjim nepravilnim komadima kamena vezanima s mnogo morta; ponegdje su ojačani istaknutim četverokutnim kulama (Gradina na Žirju i Veli Sikavac kraj otoka Paga imaju ih šest; na Vrgadi je pet kula), kontraforima i vanjskim lezenama (Kornat, Svetac), a javljaju se i izraziti ranobizantski predzidi – proteihizme (Žirje, Svetojan, Galešnik) kakve su bile izvedene i na gradskim zidinama Zadra, Asserije i dr.













Specifičnu skupinu čine kastroni s crkavama unutar utvrda ili u njihovoj neposrednoj blizini (npr. Gospa na Tarcu podno Torete na Kornatu, Sv. Andrija ispod utvrde na Vrgadi, Sv. Kuzma i Damjan na lokalitetu Tkon – Ćokovac na Pašmanu, Sv. Juraj iznad Paga, Sv. Damjan kraj Barbata na Rabu sa slijepom arkaturom na plaštu apside, Sv. Nikola podno Korintije na Krku i još jedna crkva u samoj utvrdi, sakralni objekt na Glavici u Bolu, Svetojanj na Pagu, Osinj kraj Opuzena, Čuker kraj Mokrog Polja nedaleko od Knina).

Nekoliko je kasnoantičkih utvrda izgrađeno i na obali uz unutarnji plovni put (u Istri Turnina u zaleđu Rovinja; u Velebitskom kanalu Prizna, Tribanj – Šibuljina, Lopar u Novom Vinodolskom, gradina Modrić kraj Starigrada; u južnoj Dalmaciji Ošlje i Ston), a ima ih i u kontinentalnoj Hrvatskoj datiranih od kasnog IV. st. do VI. st. (visinsko utvrđeno naselje Marija Gorska kraj Lobora u Hrvatskom zagorju opsega 230 m × 140 m; Kuzelin kraj Sesveta areala 200 m × 40 m; Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola i vjerojatno Ozalj). Najveći, no slabo očuvani potez kasnoantičkih kopnenih fortifikacija čini limes s bedemima i nizom utvrđenih točaka koji se proteže od Trsata do Grobnika. (→ fortifikacijsko graditeljstvo)