Strižić, Zdenko (Bjelovar, 19. IX. 1902 – Braunschweig, 1. XI. 1990), arhitekt i urbanist, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture i urbanizma.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu i Berlinu te 1926. diplomirao u klasi Hansa Poelziga, nastavivši usavršavanje u njegovoj majstorskoj radionici. Odslužio je vojni rok u Podoficirskoj školi u Mariboru 1927–28., nakon čega se vratio u Poelzigov atelijer. Od 1931. do 1933. radio je kao samostalni arhitekt i urbanist u Njemačkoj, potom se vratio u Zagreb i otvorio vlastiti arhitektonski ured. Predavao je 1946–55. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). U okviru Kabineta za osnivanje zgrada (predstojnik 1947–55), bio je nositelj kolegija Elementi projektiranja, Arhitektonske kompozicije, Povijest arhitekture najnovijeg doba i dr. Držao je gostujuća predavanja na fakultetima u Grazu, Münchenu, Berlinu, Braunschweigu, Ateni, Karlsruheu, Londonu, Dundeeju i Aberdeenu. Emigrirao je 1955. u Njemačku, potom Australiju gdje je 1956–61. predavao na sveučilištu u Melbourneu. Godine 1959. bio je gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, a 1962. je na Tehničkoj visokoj školi u Braunschweigu osnovao treću katedru za projektiranje koju je vodio do umirovljenja.

Isprva je surađivao s Poelzigom u Berlinu u projektiranju kina i kazališta Capitol (1925) i Babylon (1928) te oblikovanju berlinskoga naselja Spandau (1927) i stambenih zgrada na Bülowplatzu (1929., danas Rosa-Luxemburg-Platz). Međunarodni uspjeh postigao je 1930. osvojivši jednu od tri ravnopravne prve nagrade za projekt kazališta u ukrajinskom gradu Harkivu. Nakon povratka u Zagreb projektirao je stambeno naselje Vrhovec (1933) i naselje Prve hrvatske štedionice s kućama u nizu na Trešnjevci (realizirano od 1935), Željezničarsko naselje u Sarajevu (1934), izradio regulatorni plan Sušaka (1936) i Novog Sada (1937), podigao stambenu zgradu na Ribnjaku 38 (1937–38) i adaptirao hotel Milinov, danas Dubrovnik, na Jelačićevu trgu (1940) u Zagrebu. U Dubrovniku je pregradio hotel Excelsior (1939). Tijekom rada na Tehničkome fakultetu posebice se ističe njegova razradba Generalnoga plana Plitvičkih jezera (1952) s hotelskim i ugostiteljskim paviljonima te pristaništem na jezeru. U inozemstvu je ostvario obiteljske kuće i kulturni centar u Redcliffeu u Australiji (1959), kiparski atelijer i ljevaonicu (1965) i Institut za statiku i čelične gradnje Tehničke visoke škole (1969–72), središte naselja Kanzlerfeld sa stambenim kućama (1970) i školski centar u naselju Wenden (1974., danas Lessinggymnasium), sve u Braunschweigu, te školski centar u Brakeu (1967) u Njemačkoj. Usporedno s projektantskim i nastavničkim radom bavio se umjetničkom fotografijom, a arhitektonske motive staroga Zagreba objavio je u fotomonografiji Svjetla i sjene (1955). Tekstove o arhitektonskim i urbanističkim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Građevinski vjesnik, Baukunst und Werkform, Techniques et architecture i dr.). Na temelju svojih predavanja napisao je knjige Arhitektonsko projektiranje I (1952), O stanovanju. Arhitektonsko projektiranje II (1956), Wohnbauten (1968), Einfamilienhäuser (1966). Suautor je studije o arhitekturi zračnih luka Flugempfangsgebäude (1967). Dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1975).

stambena arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine namijenjene stanovanju, prilagođene fiziološkim, biološkim, društvenim, ekonomskim i drugim potrebama ljudi koji u njima obitavaju. Zadovoljenje tih potreba, tj. uređenje i gradnja stambenog prostora jedno je od najstarijih aktivnosti čovjeka kao misaonog bića, a i danas ostaje jednom od glavnih zadaća arhitekture kao djelatnosti. Obilježena je stupnjem razvoja graditeljskih vještina, tehnologija i materijala, kao i morfološko-krajobraznim i prostorno-gospodarskim uvjetima u kojima je nastajala, iz čega proizlaze i povijesne različitosti u arhitektonskoj tipologiji tih građevina. Danas se stambene zgrade u osnovi dijele na jednostambene (namijenjene jednoj obitelji) i višestambene.

Jednostambene zgrade (obiteljske kuće) općenito se smatraju najkomfornijim oblikom stanovanja. Mogu biti jednoetažne, odn. u dvije ili više etaža, slobodnostojeće, dvojne, ugrađene u stambene nizove, rjeđe tepihe ili saća. Višestambene zgrade oblik su tzv. kolektivnoga stanovanja, kojim se postiže veća gustoća nastanjenosti i zemljište se iskorištava racionalnije nego u individualnoj izgradnji. Zajedničkim konstruktivnim elementima, temeljima, krovom, građevnim instalacijama, katkada i prostorijama (odlagalište smeća, društvene prostorije, praonica rublja itd.) postiže se i veća ekonomičnost takvih zgrada. U prostornoj organizaciji najčešće je rješenje niz vertikalnih komunikacija s liftovima i stubištem na koje se veže jedan, dva, tri, četiri, pa i više stanova po etaži. U galerijskim višestambenim zgradama stanovima se pristupa s unutarnje ili vanjske, uzdužne galerije, a stanovi mogu biti jednoetažni, dvoetažni ili troetažni. U terasastim višestambenim zgradama stanovi su po visini djelomično izmaknuti, što omogućuje da se na krovu donjega stana smjesti terasa gornjega. Višestambenih zgrada ima malih sa svega nekoliko stanova, do onih vrlo velikih sa više stotina njih. Nerijetko u svom sastavu udomljuju i prostore namijenjene zadovoljavanju proširenim potrebama stanovnika (trgovine, poslovni prostori i sl.) prerastajući u stambeno-poslovne zgrade (→ poslovne zgrade, → trgovačke zgrade). Mogu biti slobodnostojeće ili tvoriti gradske blokove, a kao poseban oblik stambene arhitekture kadšto se izdvajaju vrlo visoki stambeni tornjevi (→ neboder).

Do danas dosegnuti standardi stambene arhitekture oslanjaju se na funkcionalnost, kvalitetu i komfor unutarnjih prostora (odnos s okolinom, orijentacija, insolacija, provjetravanje, klimatizacija i grijanje), pristupačnost i dr., dok se u posljednje doba osobit naglasak stavlja na njezinu održivost i energetsku učinkovitost (→ održiva arhitektura).

Prapovijest

U razdoblju paleolitika životni faktori kao što su mala gustoća stanovništva, niski stupanj radnih mogućnosti i lutalački način života u potrazi za divljači, diktirali su čovjeku da se ponajprije zaklanja u prirodne poluzaštićene prostore špilja ili polušpilja koje su svojim položajem najčešće nadvisivale i nadzirale udoline i vodotoke kojima su krda životinja prilazila na napajanje. Rjeđe se zadržavao na nizinskim otvorenim prostranstvima gdje se teže pronalazilo zaklone potrebne za životni opstanak. Prostor špilje prilagođavao je svojim dnevnim potrebama tako da je položaj ognjišta, ležaja, radnoga mjesta ili mjesta za kult i sahranjivanje odgovarao osnovnim zahtjevima funkcije. U tome razdoblju ne može se govoriti o kreiranju stambenoga objekta, već samo o primjeni i donekle adaptaciji prirodnoga zaklona u svrhu formiranja nastambe. Takvi prvi oblici prebivališta paleolitskoga čovjeka otkriveni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini, u Vindiji kraj Donje Voće, Velikoj pećini kraj Ivanca, Šandalji kraj Pule, Nakovani na Pelješcu, Veloj spili na Korčuli i dr.







U toku daljnjega razvoja društvene zajednice, kada je čovjek upoznavši korisnost životinja započeo s njihovim pripitomljavanjem, odnosno u fazi prijelaza na stočarski, a ubrzo potom i na poljoprivredni način proizvodnje, došlo je do bitnih promjena u uvjetima korištenja terena, a prema tome i do promjene u lokaciji i oblikovanju nastamba. U razdoblju neolitika čovjek je uslijed novoga načina proizvodnje kao stočar i ratar bio vezan uz plodno tlo, koje se prostiralo ponajviše uz vodotoke i močvare. Kako na tom području u većini slučajeva nije bilo prirodnih zaklona, morao je po prvi put sam pristupiti izgradnji svoje nastambe. U ranoj fazi neolitika to su ponajviše bile u tlu iskopane zemunice prekrivene jednostavnim pokrovom od šiblja. Kako je na nizinskom, posebno močvarnom području, voda često preplavljivala te nastambe, čovjek je ubrzo prešao na izgradnju stabilnijih nadzemnih nastamba. Takve su nastambe bile različito konstruirane i poprimale su različit oblik prema uvjetima u kojima su bile izgrađene. Na sjevernim kontinentalnim područjima koja su obilovala drvom razvila se izgradnja drvenih nastamba pravokutna tlocrta (megaron). U priobalju su se pak gradile nastambe šatorastoga tipa i kružnoga tlocrta, u početku od pletera, a potom i u suhozidnoj kamenoj konstrukciji. U kasnijoj fazi neolitika pojavile su se veće skupine nastamba osiguranih ili izgradnjom na močvarnom tlu, odnosno iznad vode (sojenice) ili na prirodno teže pristupačnim brežuljcima. Životne okolnosti s vremenom su pospješile povećanu gradnju nastamba, a njihovom su se aglomeracijom oblikovala prva naselja. Ostatci različitih tipova stambenih objekata otkriveni su u neolitičkim naseljima duž kontinentalne Hrvatske (Slavonski Brod, Vinkovci, Brezovljani kraj Križevaca, Malo Korenovo kraj Bjelovara, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelana kraj Virovitice), kao i istočne jadranske obale (Smilčić kraj Benkovca, Danilo kraj Šibenika) .

Prijelazom na metalno doba usavršavali su se oblici izgradnje nastamba. U razdoblju eneolitika, kad se počelo upotrebljavati metalno oruđe, dolazi do preciznije obradbe kamenih blokova. Jedno od najznačajnijih eneolitičkih naselja u nas s brojnim otkrivenim stambenim objektima je Vučedol kraj Vukovara.













U brončanom i željeznom dobu pojavile su se savršenije izgrađene drvene nastambe (istoga tipa kao i u neolitiku), kod kojih se konstruktivni vez drva često učvršćivao metalnim sponama. U tom razdoblju došlo je do veće akumulacije nastamba na užem prostoru uslijed povećanja stanovništva, kao i do intenzivnije izgradnje utvrđenih zakloništa na prirodno zaštićenim položajima, najčešće na uzvisinama (gradine), ali i u močvarama i ravnicama. U sjevernoj Hrvatskoj gradine su se podizale već tijekom neolitika i eneolitika (Sopot i Otok kraj Vinkovaca, Klokočevik kraj Slavonskog Broda, Sarvaš kraj Osijeka), dok su u Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji najbrojnije one iz brončanoga i željeznog doba, kada su ta područja nastavala različita ilirska plemena (Prozor kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, Nezakcij kraj Pule, Bribir kraj Skradina). Prapovijesna naselja, nastanjena tijekom eneolitika, brončanoga i željeznog doba, nerijetko su nastavila život i kao utvrđeni rimski gradovi. (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Razvoj antičke arhitektonsko-urbanističke civilizacije u nas započeo je s grčkim kolonijama na istočnoj jadranskoj obali. Unatoč činjenici da je fundus arhitektonskih objekata tih kolonija gotovo potpuno uništen, ostali su očuvani dijelovi urbane konstitucije prema kojima je moguće ustanoviti helenističku urbanu strukturu koja se sastojala od pravokutnoga rastera mreže dvaju međusobno okomitih sustava paralelnih ulica (Issa – Vis, Pharos – Stari Grad na Hvaru).

Nasuprot fragmentarnim nalazima urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja izgrađenih u doba života grčkih kolonija, na našem se području očuvalo relativno mnogo arhitektonskih objekata iz razdoblja prodora rimske vlasti, koja je donijela dominaciju stila rimske antike. Obilježje rimske urbane i arhitektonske koncepcije sadržano je, uz početnu izvornost, uglavnom u simbiozi mnogih elemenata preuzetih iz etrušćanskoga, te ponajviše iz helenističkoga i sirijsko-orijentalnoga graditeljskoga kruga.

Stambena arhitektura rimskoga razdoblja tipološki se može razvrstati na: gradske obiteljske kuće (domus), višestambene urbane zgrade (insula), urbane vile (villa urbana) i stambeno-gospodarske komplekse ladanjskih vila (villa rustica). Tijekom II. i I. st. pr. Kr. rimski domus  razvijao se pod helenističkim utjecajem. Kroz predvorje (vestibul) ulazilo se u srednje dvorište (atrij), oko kojega su bile raspoređene prostorije različitih namjena. Glavna prostorija (tablinum) nalazila se u suprotnom kraju atrija u odnosu na ulaz, dok su spavaće sobe (kubikuli) bile raspoređene uz bočne strane, jednako kao i prostorije za čuvanje likova predaka, za dnevne obroke i garderobe (ala). Atrij je imao krov koje se prema sredini spuštao i činio velik četverokutni bazen za kišnicu (impluvij). Za razliku od prizemnoga domusa, insula je bila višekatnica sa stanovima za najam, koja je najčešće zauzimala cijeli blok. U prizemlju su bile trgovine (taberne) orijentirane prema ulici, dok su se na katovima nalazili stanovi s tri do pet soba. Iako je zauzimala više od polovice urbanoga prostora, gradska stambena arhitektura u nas relativno je slabo sačuvana, te je time bila i teže pristupačna sustavnom istraživanju. Ostatci takvih stambenih objekata otkriveni su u Nezakciju, Puli, Ninu, Zadru, Bribiru i Saloni. Villae urbanae su raskošne vile za više društvene slojeve građene u urbanom središtu. Često su bile opremljene sustavom grijanja, kupkama, ukrašene podnim i zidnim mozaicima, zidnim slikama, kipovima i drugom kamenom plastikom. Jedna od takvih vila otkrivena je u Starom Gradu na Hvaru. Za razliku od Dalmacije i Istre, gdje su građevine bile izgrađene od kamena, adekvatni nalazi na prostoru sjeverne Hrvatske još su slabije očuvani jer su objekti bili građeni dijelom od slaboga kamena, a ponajviše od opeka i drva, te stoga izloženiji bržem razaranju.

Iznimno visok stupanj kvalitete stanovanja postignut je u villama rusticama, izvangradskim stambenim i gospodarskim arhitektonskim sklopovima koji su bili središta zemljišnih posjeda. Pojavile su se potkraj I. st. pr. Kr. u Italiji, a tijekom I. st. s romanizacijom su se širile po svim provincijama Carstva. Najbrojnije su bile vile u kojima su ravnopravni stambeni i proizvodni sadržaji, a mogle su biti i vrlo raskošne sa svim obilježjima palače. U Istri i Dalmaciji poznato je nekoliko stotina lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu, na otocima ili u uskom pojasu uz more. Među njima ističu se vile u uvali Verige na Velom Brijunu, na rtu Zorna kraj Poreča, poluotoku Vižula kraj Medulina, u Barbarigi, Ivinju kraj Tisnog, Polačama na Mljetu i dr. U dubljoj su unutrašnjosti gospodarsko-ladanjske vile bile rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskoga funkcioniranja takvih sklopova bila proizvodnja hrane (vina, ulja i dr) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji. Ostatci villa rustica u panonskom dijelu Hrvatske otkriveni su u Drenju Brdovečkom kraj Zaprešića, Bartolovcu kraj Jalžabeta, Benkovcu kraj Okučana i Osekovu kraj Popovače.

Najraskošniji primjer rimske stambene arhitekture u nas predstavlja Dioklecijanova palača u Splitu, podignuta oko 300. godine. Po svojoj kompoziciji ima elemente carske vile, helenističkoga grada i utvrđenoga vojnog logora – castruma (→ fortifikacijsko graditeljstvo). U tlocrtu je zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođivanje terenu nametnulo manja odstupanja. Carev stan prostirao se uz cijelo južno pročelje palače. Tek je djelomice očuvan u gornjem katu, ali su se gotovo potpuno očuvale njegove prizemne, presvođene nadgradnje, koje su ga izravno nosile, pa se s obzirom na podudarnost gornjega i donjega tlocrta može utvrditi cjelovit raspored i izgled gornjih prostora. Na zapadnoj strani gornjega kata sačuvani su ostatci dvorane s kupolom i dviju dvorana s apsidama, a na istočnoj strani dijelovi osmerokutne blagovaonice (triklinij) s trima dvoranama kružna tlocrta. Dioklecijanov stan povezivala je duga prostorija uz južno pročelje (kriptoportik) iz koje je kroz 42 prozora i tri lođe bio otvoren pogled prema moru. Godine 614. Salonu su razorili Avari i Slaveni, a njeno se  stanovništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Od VII. st. palača je nastavila živjeti kao grad Split, koji se širio prema zapadu i u više navrata zatvarao zidovima. (→ antičko graditeljstvo)







Srednji vijek

Nakon što je Bizant kao istočni nasljednik Rimskoga Carstva sredinom VI. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignuto je više utvrda, među kojima se ističe bizantski castrum na Velom Brijunu. Riječ je o jednom od najznačajnijih primjera kasnoantičke stambene arhitekture u nas, civilnom naselju koje se razvilo se na mjestu utvrđenoga vojnog logora što su ga u VI. st. podigli Bizantinci, izgradivši zidine na širem prostoru oko starijih rimskih villa rustica. Sa završetkom bizantsko-gotskoga rata zdanje je izgubilo vojnu namjenu te je služilo za zbjeg stanovnika otoka u nemirnim prilikama seobe naroda. S dolaskom otočja pod franačku vlast unutar castruma se razvila feudalna palača, a oko nje su bili brojni mali stambeni prostori starosjedilaca i novopridošlih stanovnika. Naselje je cvjetalo između VI. i VIII. st., a potom je vjerojatno počelo postupno propadati, iako tragova naseljenosti ima još i u XIV. st.







Hrvatsko područje koje je od IX. do XI. st. bilo postupno povezano u jedinstvenu državno-političku zajednicu, počelo se povezivati u svom kulturno-umjetničkom razvoju dijelom uz kontinentalni, a dijelom uz mediteranski profil europske kulture. Tako su nastali specifični oblici arhitektonskih objekata u regijama Panonske Hrvatske u kontaktu s kontinentalnom Europom, Dalmatinske Hrvatske u kontaktu s Mediteranom te Istre u miješanom kontaktu s kontinentom i Mediteranom. U nizinskom šumovitom slavonskom području nastambe su bile izgrađene od drvenih balvana ili platica (u tipu megaronskog pravokutnog tlocrta) i prekrivene slamnatim šopom, a na krševitom obalnom području bile su izvedene od kamenoga suhozida i prekrivene trskom ili kamenim pločama. Primjere u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi, Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda, gdje su sačuvani ostatci kućnoga lijepa kojim su se premazivale konstrukcije drvenih stambenih objekata. U jadranskom području od kamena su se osim jednostavnih objekata gradile i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru. Običaji gradnje od drveta u kontinentalnom, odnosno kamena u priobalnom području vidljivi su i danas u → tradicijskoj arhitekturi.

U romaničkom razdoblju došlo je do zamaha graditeljstva, posebno u gradovima na obali. Autonomne gradske komune donijele su statute s odredbama koje su svjedočile o promišljenim urbanim koncepcijama. Tako su se u gradske zidine uklopile obiteljske kuće, biskupske i kneževske rezidencije, kao i samostanski sklopovi. Stambeni objekti u tom razdoblju postali su veći, premda najčešće u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutrašnjim dvorištima (zid prema ulici ponegdje je okrunjen nizom zubaca dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada). Pretežno su bile to ipak manje zgrade s jednosobnim prostorijama na katu, dok su kuhinje u pravilu bile u potkrovlju. Velik broj romaničkih stambenih objekata nalazi se, u različitim stupnjevima očuvanosti, u Splitu, Trogiru, Zadru, Šibeniku, Omišu, Hvaru, Dubrovniku, Korčuli, Rabu, Krku, Puli, Poreču, Motovunu, Balama i dr. U XIII. st. kuće su se podizale gotovo prema jedinstvenome tipu; vanjština je bila podređena unutrašnjem rasporedu. U prizemlju su bili portali sastavljenih dovratnika s plošnim lunetama, često ukrašenim obiteljskim grbovima. Od arhitektonske plastike karakteristični su međukatni glatki ili profilirani vijenci, dvojni prozori, konzole pod strehom. (→ predromaničko graditeljstvo; → romaničko graditeljstvo)

U doba gotike arhitektura se malo-pomalo oslobodila romaničkih okvira izražavajući uspon gradske kulture koja se pojavila istodobno s umjetničkim izričajima zapadnoga svijeta. Dalmatinski se prostor pod vladavinom Anžuvinaca povezao sa širim obzorjima europskoga napretka, a potpadanje pod Veneciju od 1420. u tome je području ojačalo svijest o potrebi iskazivanja vlastite opstojnosti kroz naglašavanje duhovnoga ozračja koje je pokrenulo ne samo sakralno, već i svjetovno graditeljstvo, među ostalim i stambeno. Značajni su rezultati bili postizani ne samo proširenjem postojećih urbanih jezgri, već i podizanjem čitavih novih naselja srodna izgleda, sve u vezi s gospodarskim napretkom. Ozakonjavala su se pravila planiranja urbanih cjelina, posebno pridodavanih stambenih četvrti.

Stambena arhitektura XIV. i XV. st. na jadranskom prostoru uglavnom obuhvaća jednoćelijski tip višekatnih kuća koje su s vremenom postajale sve veće, udovoljavajući potrebama obiteljskoga stanovanja ali i zanatske proizvodnje ili trgovine u prizemlju. Osim u sve složenijem rasporedu prostorija, napredak se očitovao i u oblikovanju pročelja s otvorima različitih oblika u okvirima gotičkoga nacrta, a sve kićenije klesarske obrade. Pomake od romaničkoga osjećaja zatvorene forme moguće je pratiti kroz oblikovanje monumentalnih portala (osobito reprezentativni u Šibeniku i Trogiru), te višedijelnih prozora sve vertikalnijega ustroja (od Poreča do Dubrovnika s inačicama heksafora iz XIV. st. u Splitu) radi boljega osvjetljavanja prostorija, ali i isticanja ugleda vlasnika. Iz graditeljskih osnova XIII. st. razvio se i oblik patricijske palače s ugrađenim dvorištem, koja obično ima trijem odijeljen zidom s monumentalnim ulazom prema ulici. Pročelja velikih katnica rastvaraju se višedijelnim prozorima, a unutrašnja funkcionalnost prostora pojačana je otvorenim stubišnim prilazima na kat, ponekad s pratećim lođama, te prvim balkonima u XV. st. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







U kontinentalnom dijelu u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina. Moćniji feudalci podizali su ih od kamena, drva (nisu sačuvani) ili od čvrste opeke (Šarengrad; Kolođvar, južno od Osijeka), a služili su za obranu i za stanovanje. Gotički duh očitovao se na tim građevinama u pojedinim arhitektonskim elementima poput dovratnika, doprozornika, konzola i dr (Varaždin, Veliki Tabor, Susedgrad). (→ gotičko graditeljstvo)

Renesansa i barok

Hrvatske su zemlje, određene društveno-političkim uvjetovanostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je kontinentalni prostor renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito).

Osobit je pečat jadranskim gradovima dala renesansa fasadama mnogih kuća i palača sa skladno proporcioniranim i profiliranim portalima, prozorima, balkonima, vanjskim stubištima i trijemovima u dvorištu, reljefno ukrašenim umivaonicima i kaminima u unutrašnjosti, krunama cisterni, grbovima i dr. Vrhunac renesansne kulture stanovanja dosegnut je u dubrovačkim ljetnikovcima. Očuvani na čitavu području Dubrovačke Republike, najčešće na morskoj obali i na otocima, s karakterističnim tlocrtom u obliku slova L (tzv. funkcionalna asimetrija – jednokatno stambeno krilo i prizemno gospodarsko, s terasom i kapelicom), ti se ljetnikovci odlikuju smišljenom organizacijom prostora i skladnim oblikovanjem. Jedan od vrhunaca renesansne ladanjske arhitekture predstavlja ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu (1521). U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata rastvoreno je gotičkim prozorima.













Nakon ranorenesansne ladanjske arhitekture tlocrta u obliku slova L, do sredine XVI. st. ljetnikovci visoke i kasne renesanse saželi su se u jedinstveni volumen i smirili u simetriji. Tako ljetnikovac Natali-Skočibuha u Gružu rastvara uglove kata ložama i razvija dotada zapostavljene bočne fasade, a ljetnikovac Vice Skočibuhe kod Tri crkve u Suđurđu na Šipanu monumentalnim rastvaranjem središnjega dijela s po tri arkade trijema u prizemlju i lože na katu napušta domaću tradiciju, te slijedi i dostiže vrhunske talijanske uzore. Manirističke su značajke došle do izražaja kod ljetnikovca Crijević-Pucić na kraju razdoblja, podjednako u oblikovanju zgrade, kao i u fantastičnim stupovima i kapitelima perivoja. Uz dubrovačke ljetnikovce značajni su i ljetnikovci Hanibala Lucića i Petra Hektorovića na Hvaru i Marina Gazarovića na Visu. Nasuprot otvorenosti dubrovačkih ljetnikovaca prema prirodi, s trijemovima u prizemlju, ložama na katu i stubištima što s terase vode u vrt, niz dvoraca vlastele na obali između Trogira i Splita (Kaštela) svojim utvrdnim obilježjima svjedoče o aktualnoj opasnosti od provala Osmanlija. Zbog osmanske opasnosti fortifikacijska arhitektura je tijekom XVI. st. prevladavala i u sjevernoj Hrvatskoj. Od Senja preko Ribnika, Karlovca i Siska do Velikoga Tabora, Koprivnice i Varaždina, dograđivali su se mnogi burgovi i utvrde, a najveća i ujedno najstarija bila je kaptolska utvrda oko zagrebačke katedrale. (→ renesansno graditeljstvo)







U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki (1603). Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika ukazuju na novo razdoblje u arhitekturi i novi odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi  (Kerstinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja građanskih kuća. Tradicionalne prostorne koncepcije dominirale su u XVII. st. i u profanoj arhitekturi na obali. Tako je obitelj Zrinski u Kraljevici sredinom XVII. st. dala podići monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U Dubrovniku su podizane brojne barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s usvajanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.



















Tijekom XVIII. st. u sjevernim područjima nakon ratnih pustošenja došlo je do privrednog oporavka, te su mnoga stara naselja doživjela nagli preobražaj. Zidana barokna arhitektura umjesto dotadašnje drvene dala je glavni biljeg Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Križevcima, Zagrebu, Varaždinu i dr. Palaču Zrinskih u Čakovcu gradio je bečki carski graditelj Filiberto Lucchese. Aristokratske palače u sjevernim područjima slijedile su oblike srednjoeuropskoga baroka (Bužan i Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu), dok su palače na jugu mediteranske, pretežno renesansne koncepcije (Cindro i Milesi u Splitu, Dojmi di Delupis-Vukašinović u Visu, Providurova i Zmajević u Zadru, Pozza-Pucić u Dubrovniku, Sinčić u Poreču, Battiala-Lazzarini u Labinu). Osim kod palača, motiv arkada često je primjenjivan i kod građanskih kuća u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi i dr. U primorskim područjima građanske i težačke kuće oživljava vanjsko stubište s balaturama.

































U XVIII. st. bile su prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji primjer predstavlja dvorac Oršić u Gornjoj Bistri s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi, Gornjoj Stubici i Miljani. U to vrijeme obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu). Često su dvorci imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i kao simboličku formu »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio, Brezovica, Lužnica, Gornja Rijeka). Krajem toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec. U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskom je i barokni dio dvorca Normann-Prandau u Valpovu, također izgrađen u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je sredinom XVIII. st. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dubrovački ljetnikovci, građeni poslije velikoga potresa 1667., imaju barokna obilježja (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić-Đorđićev na Pilama). U Istri su izgrađene brojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne, te palača Battiala-Lazzarini u Labinu, u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. Kurije su manje i skromnije plemićke ladanjske kuće, pretežno u Hrvatskom zagorju (Donja Bedekovčina, Zlatar, Budinščina, Grana, Razvor. Od nekada mnogih drvenih kurija vrlo ih je malo preostalo (Donje Škaričevo, više kurija u Turopolju). Oko dvoraca, ljetnikovaca i kurija njegovali su se parkovi i vrtovi, ali su mnogi s vremenom uništeni. (→ barokno graditeljstvo)

























XIX. stoljeće

Demografska eksplozija dovela je u svim dijelovima Europe i svijeta u XIX. st. do naglog rasta naselja, osobito gradova, zbog preseljavanja stanovnika sa sela uvjetovanoga industrijalizacijom. Posljedično je porasla potreba za projektiranjem stambenih građevina koje su postaju glavnom zadaćom arhitekata XIX. st.

Na europskom selu obrasci stanovanja tijekom XIX. st. nisu se bitno promijenili u odnosu na prethodna razdoblja. Gradilo se najčešće sukladno ustaljenim tradicijskim obrascima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske u to vrijeme napustila se postupno izgradnja kuća od drveta u korist zidanica. Ponekad su se na zidanim, pa i na drvenim stambenim zgradama oponašali motivi podrijetlom iz klasicističke, historicističke i secesijske arhitekture. Gradilo se najčešće bez posebno izdanih dozvola. U gradovima način izgradnje svih tipova građevina postupno se normirao pravilnicima (Red građenja, njemački Bauordnung) koji su uvjetovali da zgrade moraju projektirati i izvoditi školovani arhitekti, inženjeri i graditelji. Ti su pravilnici normirali broj katova i visinu stambenih zgrada, njihov položaj spram ulice (građevne linije), ponekad osnovne elemente ustrojstva fasade (položaj balkona, postavljanje erkera), materijal od kojega su mogle biti izvođene i slično. U Francuskoj te su norme bile vrlo stroge što je dovelo do uniformirane slike gradova izgrađenih tijekom XIX. st (Pariz). Na području srednje Europe visina višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada kao i osnovno ustrojstvo pročelja najčešće nisu bili tako strogo normirani što je stvorilo slikovitije urbane cjeline.

Zbog sve viših cijena građevnoga zemljišta, nedostatka prostora za izgradnju i stalnoga manjka stambenih kvadrata, tijekom XIX. st. u središtima europskih gradova zgušnjavala se urbana struktura. Dok se u prvoj polovici stoljeća, osobito na području srednje Europe (kako pokazuje i slučaj Zagreba) iza zgrada učestalo nalazio vrt (ukrasni vrt, povrtnjak), u drugoj polovici stoljeća građevna je čestica bila izgrađenija, a iza zgrada u unutrašnjosti blokova bila su smještena najčešće malena, dijelom izgrađena dvorišta. Stambene zgrade istodobno su kroz stoljeće dobivale na visini i reprezentativnosti.

Građevine namijenjene u cjelini ili djelomično stanovanju u XIX. st. dijele se u tri osnovne skupine. U prvu spadaju višenamjenske ugrađene višekatnice, koje se podižu u središtima gradova i koje nisu bile isključivo stambenoga, već stambeno-poslovnoga karaktera. Druga skupina, višestambene ugrađene višekatnice, gradila se u trgovački manje propulzivnim ulicama. Treću skupinu čine stambene građevine namijenjene za život jedne obitelji koje se mogu podijeliti na gradske palače, vile i dvorce. Gradske palače podizao je kao slobodnostojeće ili ugrađene višekatnice najbogatiji sloj građanstva u gradskim jezgrama. Na rubovima gradova (u tzv. Cottage-Viertel, četvrtima vila) te u mjestima koja su se razvijala kao lječilišta ili turistička središta (toplice, mjesta uz obale mora i jezera, atraktivne gorske lokacije i slično) gradile su se vile. Veće građanske kuće sagrađene na ladanju (u ruralnim ili slabije urbaniziranim krajevima) nazivaju se ponekad i ljetnikovcima. U građevine namijenjene stanovanju jedne obitelji ubrajaju se i dvorci koje su kroz XIX. st. nastavili graditi pripadnici vladarskih obitelji, plemstvo, ali i obogaćeno građanstvo koje je oponašalo obrasce plemićke kulture.

Višestambene i stambeno-poslovne zgrade u središtima europskih gradova obično su bile građene kao investicija pojedinaca ili obitelji iz bogatijih slojeva društva te od strane raznih javnih ili privatnih institucija (banaka, zaklada, crkvenih i karitativnih organizacija i sl). U njima se obično jedan stan ostavljao na korištenje investitoru, dok su preostali prostori bili iznajmljivani kako bi donosili redovite prihode investitorima, ili su pak svi stanovi u zgradi iznajmljivani. Ponekad su takve zgrade bile iznimno velikih dimenzija pa su se nazivale najamnim vojarnama (njemački Mietskaserne) ili vojarnama koje donose rentu (njemački Zinskaserne).

Veličina i oprema stanova varirala je od kata do kata budući da su najamne višekatnice mogle biti namijenjene raznim slojevima stanovništva. Najraskošniji stanovi nalazili su se na prvom, eventualno i drugom katu (francuski bel étage, talijanski piano nobile). Bez obzira na to jesu li bili iznajmljivani ili su ih koristili vlasnici zgrade, te je stanove karakterizirao velik broj prostranih i visokih soba, prostorije za služinčad na dvorišnoj strani, postojanje potrebnih nusprostorija i slično. Prema vrhu zgrade, ovisno o broju etaža, smanjivala se veličina i reprezentativnost stanova, a rastao je njihov broj. Najskromniji stanovi nalazili su se na najvišim katovima, odnosno u potkrovlju (ukoliko je ono bilo iskorišteno za stanovanje i iznajmljivanje). Ponekad su skromni stanovi popunjavali i suterensku etažu. U suterenskoj se etaži obično smještao i stan za podvornika, razna spremišta i slično. U višestambenim građevinama namijenjenim srednjem i bogatijem građanstvu zajednički prostori, hodnici, stubišta, kolni ulazi, posebno u nižim etažama, namijenjenima bogatijim stanarima, redovito su bili reprezentativno uređeni štukaturama, popločenjem, ogradama od kovanoga željeza ili nekoga drugog materijala i slično. Njima se ostavljao dojam kao da je riječ o raskošnim palačama poput onih iz prošlosti koje su bile uzor za suvremene gradnje.

Socijalna stratifikacija bila je prisutna kako unutar samih višestambenih zgrada, tako i u strukturi grada. Tijekom XIX. st. počele su se razvijati četvrti namijenjene raznim slojevima građanstva, od izrazito bogatoga, preko srednjega sloja, do četvrti gdje je stanovalo siromašnije radničko stanovništvo. Radničke četvrti razvijale su se uglavnom uz industrijska predgrađa. U XIX. i početkom XX. st. karakterizirala ih je pretrpanost, supstandardni uvjeti života zbog kojih su često izbijale epidemije (slamovi). S ciljem povećanja standarda života radnika, zahvaljujući javnim inicijativama kao i investicijama raznih dobrotvornih organizacija, pa i samih industrijalaca, počele su se graditi zgrade namijenjene stanovanju radnika, ponekad i čitava naselja. Obično su se gradile uz sama industrijska postrojenja ili su se podizali cjelovito planirani industrijski gradovi (company towns, u Hrvatskoj Đurđenovac, Duga Resa i Belišće). Radnička su se naselja sastojala od niza istovjetnih ili sličnih višekatnica s malim stanovima i skromnom infrastrukturom. Potkraj XIX. st. javila se i težnja da se gradnjom jeftinijih obiteljskih kuća okruženih vrtom u planiranim naseljima na rubovima gradova (Gartenstadt) omogući kupnja individualnoga stambenog objekta i za srednji, pa i siromašniji sloj stanovništva, da ne bude samo privilegij bogatih.

Višestambeni i višestambeno-poslovni objekti u središtima grada uklopljeni su redovito u blokovsku strukturu. Imaju reprezentativna samo ulična pročelja, dok se prema dvorištima (ako ih uopće ima) okreću neraščlanjenim pročeljima. Pročelja su se uglavnom izvodila u neorenesansnom stilu koji je bio najprihvaćeniji i najrašireniji među građanstvom, svojevrsni lingua-franca arhitekture XIX. st. Međutim, primjera odabira svih drugih stilova može se naći u svim dijelovima Europe pa tako i u Hrvatskoj, osobito u arhitekturi vila koje su bile posebice prikladne za stilske i oblikovne eksperimente. Potkraj stoljeća stambene i stambeno-poslovne zgrade poprimile su sve razvedenija pročelja. Krovna zona im je bila naglašena kupolama, mansardama, tornjićima, krovnim ogradama, skulpturama, grbovima i drugom dekoracijom.

Unutrašnje ustrojstvo reprezentativnijih stambenih zgrada bilo je vrlo razrađeno. Prostorije u njima mogu se podijeliti u tri osnove skupine: privatne, društvene i pomoćne/gospodarske. U privatne prostorije uz odvojene sobe za gazdu i gazdaricu, ubrajaju se boudoir, knjižnica, spavaća soba, dječja soba (ili dječje sobe, ako ih je stan uopće sadržavao), soba za biljar, soba za pušenje, gostinjske sobe, sobe za služinčad. U društvene prostorije ubrajali su se salon (katkada se radilo o dva, malom i velikom salonu), primaća soba, velika blagovaona, a raskošnije palače imale su i posebnu sobu za balove. Pomoćne/gospodarske prostorije bile su kuhinja, ostava, praonica, podrum, kupaonica, toaleti i slično. Palače, vile i dvorci najbogatijega sloja stanovništva sadržavale su i ostakljene zimske vrtove. Reprezentativnost građevine, a time i razrađenost unutrašnjeg prostora ovisila je na prvom mjestu o mogućnostima investitora. Bez obzira o kojem se tipu stambene građevine radilo, reprezentativni prostori uglavnom su gledali prema ulici, a pomoćni i prostori za služinčad prema dvorištu ili začeljnoj strani zgrade.

Opremanje unutrašnjih prostora namještajem predstavljalo je posebnu zadaću arhitekata. Dok je interijere bidermajera i empirea karakterizirao jednostavno oblikovan namještaj oslonjen na motive klasične antičke arhitekture, u historicizmu u opremi stanova bogatog, pa i srednjeg građanstva javljao se izraziti horror vacui. Sobe je karakterizira prenatrpanost brojnim komadima namještaja (komode, kredenci, ormari, stolovi i stolice, kreveti, ogledala, zidni satovi, lusteri, klavir). Stanovi su bili grijani kaminima i pećima, katkada i iznimne visine i reprezentativnosti. Tekstil je bio važan element unutrašnjega uređenja: namještaj je bio tapeciran, tapiserije su prekrivale zidove, podove tepisi (vrlo često orijentalni), prozore su pokrivale teške zavjese. Stropovi su često bili ukrašeni štukaturama i pozlatom, pa i zidnim slikama. Portreti članova obitelji postavljali su se na zidove, a u salonima i drugim društvenim prostorijama izlagale su se i druge umjetnine i starine koje je posjedovala obitelj. Oprema je ovisila o namjeni prostorije, pa se sukladno tome i stilski definirao karakter namještaja. U drugoj polovici XIX. st. namještaj se najčešće izvodio u stilu altdeutsch (sjevernjačka, njemačka neorenesansna), talijanskoj neorenesansni, neorokokou i neobaroku, no ponekad se su se pojavljivali i orijentalistički, neogotički i u drugim stilovima uređeni prostori. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. prostori su bili opremani jednostavnim secesijskim namještajem. Reprezentativni dvorci znali su sadržavati brojne prostorije uređene u raznim stilovima i predstavljali su prave enciklopedije povijesti arhitekture.

Tehničke inovacije neprestano su prodirale u kulturu stanovanja. U veliki broj građevina uvodilo se centralno grijanje i plinsko osvjetljenje, a na prijelazu iz XIX. u XX. st. i električna energija te osobni telefon. Postavljala su se dizala u višim zgradama, a sve veći broj stanova dobivao je privatne WC-e i kupaonice.



















Brojnim projektima stambene arhitekture u XIX. st. među ostalima istaknuli su se → Bartol Felbinger, → Aleksandar Brdarić, → Đuro Carnelutti, → Ignjat Fischer, → Janko Jambrišak, → Janko Nikola Grahor, → Franjo Klein, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Kuno Waidmann, dok je jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., među ostalim autor brojnih stambenih građevina, bio → Herman Bollé. (→ klasicističko graditeljstvo, → historicističko graditeljstvo, → secesijsko graditeljstvo)

XX. stoljeće i suvremenost

Početkom XX. st. javljaju se nova stremljenja u arhitekturi potaknuta sve širom primjenom novih materijala (armirani beton, čelik, staklo) i tehnologija gradnje, kao i sve prisutnijim principima industrijske proizvodnje i proizvoda. Ona su zasnovana na funkcionalizmu i utilitarnosti, a osobito su povezana sa stambenom arhitekturom i urbanizmom te kritikom loših stambenih uvjeta prenapučenih gradskih četvrti. Začetke tih stremljenja u nas može se naći već u ostavštini → Viktora Kovačića i njegovih istomišljenika, dok se moderna arhitektura u Hrvatskoj značajnije javlja na početku 1920-ih. Tada ih u Zagreb donose učenici Adolfa Loosa (→ Zlatko Neumann), Hansa Poelziga (→ Josip Pičman, → Zdenko Strižić, → Drago Ibler) i Le Corbusiera (→ Ernst Weissmann, → Juraj Neidhardt). Arhitekti se odlučno zauzimaju za nove temeljne zamisli, ali i za njihovo ostvarenje u praksi (osunčanost, otvoreni vidik, dodir s prirodom, grupiranje prostora u sadržajne cjeline, funkcionalnost, komunikacija), pristupajući arhitekturi i urbanizmu kao društvenim zadatcima. Zahvaljujući njihovom djelovanju, Zagreb u svega nekoliko godina postaje jedno od ravnopravnih i vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Tomu je pridonijela i arhitektonska škola (→ Arhitektonski fakultet), iz koje od 1923. izlaze prvi diplomanti. Arhitekti modernih nazora djeluju 1920-ih i 1930-ih u nekoliko skupina, bilo samostalno, bilo u gradskim službama (uz navedene i → Stjepan Planić, → Lavoslav Horvat, → Drago Galić, → Alfred Albini, → Juraj Denzler, → Stanko Kliska, → Mladen Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Vladimir Šterk i dr.). Među brojnim realizacijama stambene arhitekture tog razdoblja osobito se ističu najamne, u blok ugrađene stambene zgrade u Martićevoj ulici 13 (D. Ibler, 1930), Petrinjskoj ulici 11 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1933), Draškovićevoj 47 (S. Planić, 1932), Vlaškoj 69 (Z. Neumann, 1936) te slobodnostojeće obiteljske kuće u Novakovoj 15 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1932), na Jabukovcu 23 (E. Weissmann, 1933), okrugla kuća na Gornjem Prekrižju 30 (S. Planić, 1935). Na regulaciji grada, kada se stambenim i stambeno-poslovnim zgradama počinje izgrađivati prostor današnjeg Trg žrtava fašizma i blokovi oko trga, Krešimirov trg i okolne ulice te Zvonimirova ulica, radili su Z. Strižić, → Vlado Antolić, → Ivan Zemljak i → Stjepan Hribar. Spomena je vrijedan i projekt Novakove ulice sa stambenim vilama, kao svojevrstan manifest hrvatske moderne arhitekture. Među zagrebačkim stambenim modelima izdvajaju se i čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja, poput naselja I. hrvatske štedionice na Trešnjevci (Z. Strižić, od 1935) ili Cvjetnog naselja (V. Antolić, 1939/40). Osim u Zagrebu, nastojanja moderne tadašnji arhitekti realiziraju i u Splitu (→ Emil Ciciliani, → Helen Baldasar i dr.), Rijeci i Sušaku, Osijeku, Puli i drugdje, izvodeći najamne zgrade unutar preostalih neizgrađenih parcela gradskih blokova te obiteljske kuće i vile. Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi sa izraženom stambenom namjenom koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Borova (1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (1936/37), Podlabina (1939-42) i Potpićna (1942/43).



























Nakon II. svj. rata, u razdoblju socijalizma kolektivno stanovanje dobiva novi uzlet, temeljen na nasušnoj potrebi za stambenim prostorima ratom devastirane zemlje, novoj društvenoj ideologiji i zasadama CIAM-a. Jedan od najambicioznijih projekata prvog poslijeratnog razdoblja 1950-ih je izgradnja Ulice proleterskih brigada (danas Vukovarske) u Zagrebu, poteza slobodnostojećih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada koje predstavljaju antologijska djela ponajboljih hrvatskih arhitekata tog doba (D. Galić, → Božidar Rašica, → Ivo Geršić, → Neven Šegvić, → Stanko Fabris, → Milan Žerjavić i dr.). U istom razdoblju ističu se obnova urbane jezgre Zadra (A. Albini, B. Rašica, → Bruno Milić), te pojedinačne izvedbe u postojećem gradskom tkivu Zagreba (D. Galić na Svačićevom trgu 14, 1953.; D. Ibler u Martićevoj 9, 1955; → Ivan Vitić na uglu Laginjine i Vojnovićeve, 1962), Splita (S. Fabris na Trgu M. Pavlinovića, 1953–57) i drugdje. Od početka 1960-ih naglasak stanogradnje bio je na realizacijama novih naselja izgrađenih »na ledini«, a u duhu programa društvene stanogradnje. Nova naselja izvode netom stasala velika poduzeća, razvijajući inovativne tehnologije gradnje kojima trebaju zadovoljiti nezasitne potrebe tržišta (→ montažna gradnja), dok se arhitekti bave prostornom organizacijom stambenih jedinica i razvijanjem njihove modularnosti. Među tim je poduzećima osobito bio uspješan → Jugomont sa sustavima polumontažne gradnje, koji je izgradio niz tipskih zgrada (prve od njih zvane su »limenke«) razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u gradskom zelenilu, tvoreći nova zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Borongaj, Zapruđe, Utrina, Travno. U isto doba ekonomizirane sustave gradnje prihvaćaju i druga poduzeća, koja u Zagrebu grade naselja Trnsko, Voltino, Siget, Sopot i dr., u Osijeku Senjak i Jug II, u Rijeci Kantridu i Krnjevo, u Splitu Spinut, Bol, Skalice-Glavičine i dr. Usprkos kvalitetno riješenim stanovima i danas poželjnoj utopljenosti u okoliš, kontroverzna naselja bila su kritizirana zbog loše gradnje i nedostatka popratnih sadržaja. Veliku ulogu u stjecanju stambenih navika u gradove novopridošlih stanovnika u to je doba imala izložba Porodica i domaćinstvo (1957–60) na Zagrebačkom velesajmu (→ Bernardo Bernardi). Od 1960-ih siluetama naših gradova dominiraju i stambeni neboderi, među kojima se u Zagrebu ističu oni tipski → Slavka Jelineka, → Luje Schwerera, → Đure Mirkovića, ali i pojedinačni primjeri → Grozdana Kneževića, V. Richtera i → Berislava Šerbetića i dr., u Rijeci → Igora Emilija, u Splitu → Vuke Bombardellija, S. Fabrisa, I. Vitića, → Ive Radića, → Dinka Kovačića, u Osijeku → Radovana Miščevića i dr.

























































Od početka 1970-ih u stambenoj se arhitekturi i urbanizmu nastoji učiniti odmak u odnosu na dotadašnju praksu, formirajući naselja u velike kompaktne stambene komplekse s uključenim popratnim sadržajima u prizemnim etažama, koji nerijetko formiraju pješačke zone. Istaknuti primjeri takvog pristupa su stambene zgrade u splitskom naselju Split III (D. Kovačić, → Frano Gotovac, I. Radić, 1972–73), te u zagrebačkom Travnom – Mamutica (Đ. Mirković, Nevenka Postružnik, 1974), Sigetu – SuperAndrija (→ Miroslav Catinelli, 1972), bloku Autoput – jug (Miroslav Stella, Lidija Krstevski-Grečko, 1971), Dugavama (→ Tomislav Odak, → Ivan Čižmek i dr., 1976), Sloboštini (I. Čižmek i dr., od 1978).













Krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih, u duhu postmodernih preispitivanja arhitekture, nova se stambena naselja nastoje humanizirati povratkom stambenih blokova, ulica i kosih krovova, te ograničavanjem visine gradnje na ljudsku mjeru (→ Mihajlo Kranjc, → Branko Kincl, → Ninoslav Kučan, T. Odak, → Nikola Bašić, → Dražen Juračić, → Mladen Jošić, → Teufik Galijašević). U istom razdoblju bilježe se i sve brojnije interpolacije u postojećem gradskom tkivu (→ Radovan Tajder, → Krešimir Kasanić, → Ivan Crnković, → Boris Duplančić). U istom je razdoblju zapažen stambeni terasasti niz na Kajfešovu brijegu u Zagrebu (Ante Marinović-Uzelac), te aktualiziranje teme obiteljskih kuća (→ Dragomir Vlahović, I. Crnković, → Branko Silađin).







Tijekom 1990-ih na djelu je recesija stambene izgradnje u uvjetima Domovinskog rata i ratnih razaranja, koja se u stambenom fondu nastoje sanirati programom obnove kuća u drugoj polovici desetljeća, a kojim je obnovljeno ili novoizgrađeno više od 156 000 obiteljskih kuća. U novom mileniju i dobu uspona gospodarskih prilika, stanogradnja se ponovno intenzivira. Stambena se arhitektura razvija u raznovrsnosti oblika, od obiteljskih kuća, preko interpolacija u postojeće gradsko tkivo do novih zgrada i naselja, uglavnom većega standarda no dotad, nerijetko i onih luksuznih. Dodatni je poticaj dao projekt društveno poticane stanogradnje (POS) u kojem je ostvaren niz kvalitetnih stambenih kompleksa i naselja. Među dobitnicima nagrade »Drago Galić« Udruženja hrvatskih arhitekata za stambenu arhitekturu, u ovom se razdoblju ističu → Neno Kezić; → Hrvoje Njirić; → Saša Begović, → Marko Dabrović, → Tatjana Grozdanić Begović, → Paula Kukuljica i → Silvije Novak; → Lea Pelivan i → Toma Plejić, → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić; → Idis Turato; → Vanja Rister; → Iva Letilović i → Igor Pedišić, i dr.





