Tempo, građevinsko poduzeće osnovano u Zagrebu 1948; tijekom socijalističkoga razdoblja bilo je jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća. Osnovano je odlukom državnih organa sa zadaćom gradnje građevinskih objekata posebne (vojne) namjene, tj. onih za potrebe JNA. Poslije je poduzeće preuzelo narudžbe drugih investitora te dobilo status civilnoga građevinskog poduzeća.

Zbog potrebe za ubrzanim razvojem gospodarstva nakon II. svj. rata, važan dio prvobitne građevinske djelatnosti bila je gradnja industrijskih objekata. Među prvima su početkom 1950-ih izvedene tvornica turbina Edvard Kardelj (Jugoturbina) u Karlovcu, tvornica metalne industrije Marko Orešković Lika u Ličkom Osiku, Vojno-remontni zavod u Bregani (danas na području Republike Slovenije), industrija kože Ivo Marinković u Karlovcu te tvornice odjeće Naprijed i Vunateks u Zagrebu, a poduzeće je sudjelovalo i u gradnji tvornice alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu i metalne industrije Kordun u Karlovcu. Uz to, Tempo se ubrzo prihvatio gradnje stambenih objekata i cijelih naselja (isprva za potrebe smještaja radnika tvorničkih pogona koje je izgradio) što će, tijekom desetljećâ postojanja, biti glavna djelatnost poduzeća. Prvo Tempovo stambeno naselje bilo je ono u Švarči u Karlovcu za radnike tvornice turbina, potom stambena naselja u Bregani i Ličkom Osiku te Sigečica (Rapska ulica) i Folnegovićevo naselje u Zagrebu.

Orijentiravši se na stanogradnju, Tempo je od 1960. počeo razvijati nove tehnologije gradnje, postupno uvodeći industrijalizirane metode. Bili su to polumontažni sustavi zasnovani na velikoplošnim panelima vanjskih i unutarnjih nenosivih zidova te instalacijskim i kupaonskim blokovima, uz racionalizaciju izvedbe armiranobetonske nosive konstrukcije kliznim oplatama. Takav je pristup građenju omogućio istodobnu izvedbu nosivih i pregradnih zidova, kao i grubih i završnih radova. Tako su još početkom 1960-ih razvijeni sustavi gradnje tipiziranih stambenih zgrada tipa Volta (arhitekt Drago Korbar) i Bartolić (→ Ivo Bartolić) kojima su građena zagrebačka naselja Voltino i Trnsko, a potom tu vrstu gradnje Tempo primjenjuje i u Sigetu, Sopotu, Središću, Prečkom, Sloboštini, Španskom, i dr. Za gradnju tvorničkih hala poslije je prihvaćena i tehnologija građenja od prednapetih stupova, greda i stropnih ploča.

Kako bi pružilo potporu novim tehnologijama, poduzeće je usporedno razvijalo vlastite pomoćne pogone, ciglane, šljunčare, centralne betonare i tvornicu prefabriciranih elemenata. Osnovalo je i vlastiti projektni biro koji je tijekom dugog djelovanja više puta nagrađivan prvim nagradama za arhitekturu i urbanizam, među kojima se ističe Nagrada »Viktor Kovačić« za stambene nebodere Autoput – jug u Zagrebu (1973., Miroslav Stella, Lidija Grečko–Krstevski). Izgradilo je i upravnu zgradu poduzeća s uredskim prostorima koju čini uglovnica s malim trgom u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965). Zahvaljujući tehnologijama polumontažne gradnje, do osamostaljenja Republike Hrvatske poduzeće je izgradilo više od 35 000 stanova.

Nakon različitih organizacijskih promjena, od 1973. Tempo je bio organiziran u 11 OOUR-a (Autotransport – Zagreb, Banja Luka, Betonara – Rakitje, Beton i armirani beton – Zagreb, Bihać, Ciglana – Dugo Selo, Karlovac, Mehanizacija – Zagreb, Niskogradnja – Zagreb, Zajednički poslovi – Zagreb i Zidarsko završni radovi – Zagreb) te je zapošljavao oko 2300 radnika od kojih su 92 bila diplomirani inženjeri. Radi poboljšanja i proširivanja djelatnosti Tempo se ubrzo nakon osnivanja priključio Poslovnom udruženju Jugoslavija inženjering, a tijekom godina, osobito 1970-ih, udruživao se i s drugim srodnim građevinskim poduzećima (Stanko Štokar iz Duge Rese, Plješivica iz Bihaća, Ingrap i Bojoplastika iz Ivanca, Građevni materijal s kamenolomima Podsusedsko Dolje, Markuševac i Bačun te Hidrotehna iz Zagreba, Slavonijahrast iz Orahovice, Bor iz Karlovca). Od 1978. poduzeće je bilo registrirano kao radna organizacija (RO).

Zapošljavajući višak radnika, osim u stanogradnji Tempo je gradio ili sudjelovao u gradnji zgrada drugih namjena te građevina niskogradnje. Među industrijskim građevinama ističu se one Tvornice Duhana Zagreb, mlinova i silosa u Karlovcu, Sesvetama, Vukovaru, Velikoj Gorici, zagrebačke tvornice čokolade, bombona i keksa Josip Kraš, pivovare i mljekare u Karlovcu, tvornice lijekova Pliva u Zagrebu i Savskom Marofu, tvornice pokućstva Marko Šavrić; među hotelskim zgradama ističu se hoteli Plitvice na Plitvičkim jezerima, International u Zagrebu i Crikvenici, Kristal u Opatiji; među sportskim građevinama ističu se stadion u Maksimiru i zatvoreno plivalište Mladost u Daničićevoj u Zagrebu te sportski stadioni u drugim gradovima Hrvatske; od zdravstvenih ustanova, uz više domova zdravlja i ambulanti, izgradio je bolničke centre u Švarči i Bihaću, te dijelom rekonstruirao bolničke objekte na Šalati, Rebru, u Petrovoj i Vinogradskoj ulici u Zagrebu; obrazovne zgrade Tempo je gradio na području Zagreba (osnovne škole na Pantovčaku, Jabukovcu i u Voltinom naselju, Fakultet elektrotehnike i računarstva), Karlovca (OŠ Švarča, Srednjoškolski centar), Vinkovaca, Gospića, Bregane te u slavonskim selima, podigao je i studentski dom Stjepan Radić u Zagrebu, obnovio onaj u Cvjetnom naselju, izgradio Brodarski institut te niz poslovnih objekata u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Kumrovcu, Virovitici, i dr.

Niskogradnja se u poduzeću počela razvijati u drugoj polovici 1950-ih. Iako je specijalizirani odjel (Hidrotehna) osnovan 1977., Tempo je do tada sudjelovao u gradnji više objekata cestovne i željezničke infrastrukture (Most mladosti preko Save u Zagrebu, dio autoceste između Popovače i Kutine, dijelovi željezničke pruge i pružni tunel između Knina i Zadra), a izveo je i objekte vodoopskrbe u Zagrebu (crpilište Mala Mlaka i više vodosprema), Banjoj Luci (postrojenje) te Vukovaru (vodotoranj). Poduzeće se bavilo i regulacijom riječnih tokova gradnjom odteretnih kanala (Odra–Sava, Lonja–Strug) te riječnih pristaništa (u Sisku, Vukovaru, Osijeku).

Od 1965. sudjelovao je u gradnji različitih objekata visokogradnje u SR Njemačkoj. Među prvim izvedenim projektima bila su stambena naselja u Kölnu i Mannheimu te Hotel International u Stuttgartu, zgrada za smještaj medicinskih sestara uz bolnicu u Frankfurtu, tada najviša zidana stambena zgrada u Njemačkoj. Za potrebe izvođenja investicijskih radova u inozemstvu poduzeće je 1970. osnovalo Tempobau GmbH sa sjedištem u Frankfurtu na Majni. Građevinske radove, često u suradnji s drugim građevinskim poduzećima, od druge polovice 1960-ih Tempo je obavljao u Libiji (sveučilišni centar i studentski grad u Benghaziju), tijekom 1970-ih započeo je i dijelom izgradio termoelektrane i transformatorska postrojenja u Iraku (Basrah), Iranu (Mashhad) i Libiji (Derna, Tobruk), a 1980-ih je radove izvodio i u Čehoslovačkoj (hoteli Panorama i Forum te rekonstrukcija i dogradnja hotela Palace u Pragu).

Zbog gubitka u poslovanju u prvoj polovici 1980-ih, provedena je nova reorganizacija poduzeća te se 1985. broj OOUR-a smanjio na pet. Gradnja se intenzivirala u drugoj polovici 1980-ih. Poduzeće je tada gradilo turistički centar na Bjelolasici te hotel Sheraton u Zagrebu; za potrebe Univerzijade 1987. u Zagrebu Tempo je sudjelovao u gradnji, rekonstrukciji i obnovi stadiona u Maksimiru, sportsko-rekreacijskih centara Jarun, Šalata i Mladost, sportskih dvorana Trešnjevka i Matematičko-informatičkog obrazovnog centra na Jordanovcu, Informativno-akreditivnog centra na Zagrebačkom velesajmu. Osobito zahtjevan projekt bila je gradnja Vojne bolnice u Dubravi, otvorene 1988., koju je gradio zajedno s poduzećima Industrogradnja i Monter.

Potkraj 1991. poduzeće je zapošljavalo 3470 radnika. Promjenom društvenog uređenja, Tempo je 1992. završio proces pretvorbe i privatizacije i postao dioničko društvo. U drugoj polovici 1990-ih osnovana su još tri vezana društva: Tempo – Bihać, Tempo – inženjering u Zagrebu te u mješovitom vlasništvu Tempo – Vranica udruženo s društvom Vranica d. o. o. u Mostaru. Do slabljenja poslovanja došlo je već 1990. kada se smanjila potražnja za građevinskim uslugama, a od 1991. zbog ratnih okolnosti stali su i građevinski radovi u inozemstvu te u ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske. Vjerojatno djelomično i zbog nedovoljno razrađenog i nedefiniranog programa razvoja društva, dobit je od 1995. padala, od početka 2000-ih društvo je poslovalo negativno, a nakon stečaja 2020. likvidirano je.

Tehnika d. d., zagrebačko građevinsko poduzeće specijalizirano za visokogradnju. Sljednik je Zemaljskoga građevnog poduzeća Hrvatske osnovanoga 1946. za potrebe specijaliziranih djelatnosti → visokogradnje, → cesta, → mostova i pomorske gradnje. Godine 1947. odlukom Ministarstva građevina Zemaljsko građevno poduzeće rasformirano je te su osnovana četiri samostalna poduzeća, svako specijalizirano za određeno područje, uključujući i ono za visokogradnju i posebno izgradnju industrijskih postrojenja, odn. Građevno poduzeće Tehnika u Zagrebu. Djelatnost se isprva najviše temeljila na izgradnji industrijskih pogona i objekata, poput Tvornice šinskih vozila u Slavonskom Brodu (→ Đuro Đaković Grupa, sv. 1; 1947–48), → Tvornice parnih kotlova u Zagrebu (sv. 1; 1947–48), Tvornice Varteks u Varaždinu (→ Varteks, sv. 2; 1948–50), → Željezare Sisak (sv. 2; 1948–53) i dr., no već od samih početaka Tehnika je u Zagrebu gradila i objekte javne namjene (Veterinarski fakultet u Heinzelovoj 1947 – 50., Šumarski fakultet u Maksimiru 1947–49), a poslije i stambene objekte.

Od početka 1950-ih Tehnika je prihvaćala nove tehnologije te gradila polumontažnim armiranobetonskim rešetkastim nosačima, prednapetim nosačima te uporabom kliznih oplata (od 1960). Otvaranjem novih gradilišta javila se potreba za novim, kvalificiranim kadrom, pa je uz veća gradilišta Odjel rada Gradskoga narodnog odbora Zagreba organizirao školovanje i dokvalifikaciju. Poslije se edukacija organizirala u suradnji sa Školom za učenike u privredi, Srednjom tehničkom građevinskom školom, a posebice su se stipendijama poticali zaposlenici za studiranje na Arhitektonskome i Građevinskome fakultetu. Potkraj 1950-ih osnovan je i vlastiti Projektni ured te je poduzeće moglo ponuditi sve građevinske usluge od projektiranja do završnih radova. Do 1960-ih velik broj industrijskih postrojenja izgrađen je ili obnovljen te se poduzeće okrenulo gradnji drugih objekata. Tehnika je sudjelovala u izgradnji više zgrada javne namjene u današnjoj Ulici grada Vukovara u Zagrebu (Gradsko poglavarstvo 1956–58., Hotel Internacional, Radničko sveučilište Moša Pijade 1960., paviljoni Studentskoga doma Sava tijekom 1960-ih, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog 1961–73., Palača pravde 1970), a sve su značajniji bili i projekti izgradnje stambenih zgrada, osobito u Zagrebu, Kutini, Koprivnici i Velikoj Gorici. U istom se razdoblju sve više bavila i gradnjom poljoprivrednih objekata, pogotovo silosa (Nova Gradiška, Đakovo, Pula, Resnik), koje su od 1965. izvodili po vlastitim tlocrtnim i tehnološkim rješenjima. Od važnijih projekata tijekom 1960-ih ističu se Termoelektrana i toplana (1960–64) i Organsko-kemijska industrija (1961–64) u Zagrebu, Tvornica dušičnih gnojiva u Kutini (1965–67), postrojenja Rafinerije nafte u Sisku 1960-ih i 1970-ih, te koksara u Bakru (1977–76).

Daljnjim se razvojem poslovanje proširilo i na niskogradnju i infrastrukturne projekte (raskrižje Držićeve ulice i Slavonske avenije, popularno petlja u Zagrebu, zatim dionice autoceste Zagreb–Ljubljana i Bihać–Jajce, Zračna luka u Cerklju, Ranžirni kolodvor u Zagrebu), hidrogradnju (objekti za potrebe Vodovoda, Kanalizacije i Čistoće u Zagrebu), specifične objekte telekomunikacijskih sustava (PTT-RTV tornjevi na Sljemenu, Plješivici i Kalniku), instalacijske i završne radove u građevinarstvu, proizvodnju građevnih materijala te arhitektonske i inženjerske djelatnosti i tehničko savjetovanje. Uz radove u državi, najvećim dijelom na području Zagreba (Institut Ruđer Bošković, Autobusni kolodvor, Krematorij na Mirogoju, Nacionalna i sveučilišna knjižnica), Tehnika je od prve polovice 1960-ih projektirala i sudjelovala u izgradnji niza objekata i u inozemstvu. U tu su svrhu bile osnovane i radne jedinice u SR Njemačkoj, Alžiru, Libiji i Rusiji. Novom reorganizacijom 1974. poduzeće je bilo podijeljeno u 12 OOUR-a (baze u Zagrebu, Koprivnici i Kutini, Niskogradnja i Beton u Velikoj Gorici, Tvornica betonskih proizvoda u Jankomiru, Mehanizacija, Vozni park, Savijalište, Stolarija, Projektni biro, Društveni standard) i radnu zajednicu Zajednički poslovi.

Nakon osamostaljenja RH, Tehnika je 1993. završila proces pretvorbe iz društvenoga poduzeća u privatno, odn. dioničko društvo. Radi lakšeg pristupa pojedinim tržištima, osnovana su četiri vlasnički povezana trgovačka društva, u Rusiji Norteh u Noriljsku 1992. i Glavteh u Moskvi 1998., oba u međuvremenu prodana, Tehnika Nekretnine d. o. o. u Zagrebu i Tehnika d. o. o. Kiseljak u BiH. Od druge polovice 1990-ih Tehnika ponovno izvodi veći broj industrijskih objekata, često unutar već postojećih, diljem Hrvatske (Pivovara Carlsberg, Tvornica Franck, Tvornica Vegete, Tvornica kalničke mineralne vode) te administrativnih i poslovnih objekata (Američko veleposlanstvo, Ministarstvo financija, HYPO centar, Kaptol centar) i kulturnih ustanova (Muzej suvremene umjetnosti te obnova Moderne galerije, Muzeja grada Zagreba i Kazališta lutaka) pretežno u glavnome gradu. Posljednjih se godina poduzeće sve više okreće stanogradnji, montažnim konstrukcijama te zelenoj gradnji. Zbog kriza tijekom 1990-ih i 2000-ih došlo je do pada produktivnosti, a smanjio se i broj zaposlenika s približno 4900 na približno 300 do 2020-ih. Ušavši u predstečajnu nagodbu 2021., Tehnika se počela oporavljati i jedno je od rijetkih velikih građevinskih poduzeća koje razmjerno uspješno posluje i danas. U svojoj je 75-godišnjoj povijesti ostvarila više od 1200 projekata.