Šen, Edo (Schön, Edvard) (Zagreb, 10. III. 1877 – Zagreb, 16. VI. 1949) arhitekt, prvi djelatni profesor arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu.

Diplomirao je 1900. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je nakon završetka studija do 1901. ostao raditi u atelijeru Maxa Fabianija i kao asistent profesora Karla Hinträgera na Tehničkoj visokoj školi. Vrativši se u Zagreb, radio je kao gradski inženjer u uredu Gradskog poglavarstva 1901–08., te kao profesor na Graditeljskoj školi 1908–19. Ovlašteni civilni arhitekt postao je 1908. Za redovitoga profesora na novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je uoči početka nastave 1919. te je imenovan za prvoga rektora škole (1919–20). Uz to, bio je i prorektor (1920–21), starješina Arhitektonskog odjela (1926–27., 1933–34., 1936–38), predstojnik Kabineta za osnivanje zgrada, odn. projektiranje građevina (1921–43) i predstojnik Stolice za graditeljstvo (1926–34). Na Školi, odn. Fakultetu predavao je kolegije Arhitektonski oblici, Arhitektura starog vijeka, Graditeljstvo I i II, Projektiranje gospodarskih, industrijskih i saobraćajnih zgrada, Projektiranje građevina. Umirovljen je 1943.

Kao praktični arhitekt izveo je više javnih i stambenih zgrada u Zagrebu. U ranom razdoblju projektirao je reprezentativne građevine u duhu historicizma. Među njima se ističu palača Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12 (1909–10), Dom Društva čovječnosti u Petrinjskoj 3 (1913–14), stambene i poslovne zgrade u Teslinoj 12 (1911–12), na uglu Boškovićeve 23 i Draškovićeve 38 (1913–14), u Boškovićevoj 7 (1913–16), Dalmatinskoj 12 (1917–18). Nakon I. svj. rata priklonio se suvremenim oblikovnim i prostornim rješenjima, koja obilježavaju stambene zgrade na uglu Ulice kneza Mislava 2–4 i Ulice kneza Borne 1 (1926) te Gundulićeve 7 i Varšavske (1927–28), u Gundulićevoj 34 (1931–32). U suradnji s → Milovanom Kovačevićem projektirao je stambene zgrade na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1933) i u Križanićevoj 3 (1938), te osobito zapaženi kompleks Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj ulici 26 (1937–40).

Bio je angažiran oko organizacije nastave i ustrojstva Tehničke visoke škole i njezina Arhitektonskog odjela te poboljšanja smještaja i radnih uvjeta studenata. Autor je monografije Arhitekt Viktor Kovačić (1927). Uz → Stjepana Podhorskog, → Viktora Kovačića i → Vjekoslava Bastla bio je suosnivač → Kluba hrvatskih arhitekata 1905., koji se smatra jednim od stupova hrvatskog moderniteta na početku XX. st., a kojim je predsjedao 1910–11. Od 1935. bio je dopisni član JAZU-a.

Šatara, Antun (Janjina na Pelješcu, 29. IX. 1932 – Split, 18. II. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture na području srednje Dalmacije, posebice u Splitu.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, usavršavao se u arhitektonskom atelijeru Johannesa Hendrika Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu. Od 1959. do umirovljenja 1992. radio je u → Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.







Autor je velikoga broja stambenih, poslovnih, školskih i turističkih objekata u srednjoj Dalmaciji. Među realizacijama u Splitu ističu se robna kuća Prima s kinodvoranom Central na Bulatovu trgu (1962–66; autor interijera robne kuće B. Bernardi), pet stambenih zgrada u bloku omeđenom Teslinom, Rendićevom i Jobovom ulicom (1967–68), dvije stambene zgrade na raskrižju Gupčeve i Pojišanske (1968–69), dva paviljona u sklopu hotela Split na Trsteniku (1968–69), zgrada Jadrantekstila u Hercegovačkoj (danas Hrvatske pošte, 1970), zgrada Jugoslavenskoga registra brodova u Mihanovićevoj (1979–80), stambeni kompleksi u Krležinoj i Paraćevoj (1978–79), Dubrovačkoj (1987–89) i dr. Izvan Splita realizirao je upravnu zgradu tvornice cementa Partizan u Kaštel Sućurcu (1961–62), Kotarski sud u Metkoviću (1962), robnu kuću Prima u Trogiru (1967–68), te niz hotelskih objekata na Hvaru i Korčuli, među kojima su hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969) u Jelsi, Adriatic u Vrboskoj (s P. Mudnićem, 1965–69), Delfin (1969), hotelsko naselje u uvali Mala Grčka (s I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) u Hvaru – sve na otoku Hvaru, te hotel Jadran u Veloj Luci na Korčuli (1966–68). Izveo je i više stambeno-poslovnih zgrada i stadion u Novom Travniku u BiH (1982–84). Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona. Bavio se fotografijom i priredio više samostalnih izložbi. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Borbe (1966., 1986) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017).







Szavits Nossan, Stjepan (Zagreb, 13. X. 1894 – Zagreb, 4. I. 1970), građevinski inženjer, stručnjak za geomehaniku i hidrotehniku, istraživač povijesti hrvatskoga građevinarstva.

Diplomirao je 1917. na građevinsko-inženjerskom odjelu tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Radio je u Državnim željeznicama u Zagrebu i Delnicama (1917−19), u građevinskim poduzećima Josipa Dubskog i Peyera i druga u Zagrebu (1919−21), a od 1921. do umirovljenja 1965. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. Građevinski fakultet). Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (1953−54) te predstojnik Zavoda i Katedre za geotehniku → Građevinskog fakulteta u Zagrebu (1963−64). Predavao je kolegije Industrijska hidrotehnika, Geomehanika, Fundiranje i dr. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao viši savjetnik → Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problematikom iz područja građevinarstva, geotehnike, temeljenja, iskorištavanja vodnih snaga i dr. Posvetio se proučavanju povijesti hrvatskoga građevinarstva, posebice gradnje prvih cesta preko Velebita uključujući prve graditelje cesta u Hrvatskoj.

Strižić, Zdenko (Bjelovar, 19. IX. 1902 – Braunschweig, 1. XI. 1990), arhitekt i urbanist, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture i urbanizma.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu i Berlinu te 1926. diplomirao u klasi Hansa Poelziga, nastavivši usavršavanje u njegovoj majstorskoj radionici. Odslužio je vojni rok u Podoficirskoj školi u Mariboru 1927–28., nakon čega se vratio u Poelzigov atelijer. Od 1931. do 1933. radio je kao samostalni arhitekt i urbanist u Njemačkoj, potom se vratio u Zagreb i otvorio vlastiti arhitektonski ured. Predavao je 1946–55. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). U okviru Kabineta za osnivanje zgrada (predstojnik 1947–55), bio je nositelj kolegija Elementi projektiranja, Arhitektonske kompozicije, Povijest arhitekture najnovijeg doba i dr. Držao je gostujuća predavanja na fakultetima u Grazu, Münchenu, Berlinu, Braunschweigu, Ateni, Karlsruheu, Londonu, Dundeeju i Aberdeenu. Emigrirao je 1955. u Njemačku, potom Australiju gdje je 1956–61. predavao na sveučilištu u Melbourneu. Godine 1959. bio je gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, a 1962. je na Tehničkoj visokoj školi u Braunschweigu osnovao treću katedru za projektiranje koju je vodio do umirovljenja.

Isprva je surađivao s Poelzigom u Berlinu u projektiranju kina i kazališta Capitol (1925) i Babylon (1928) te oblikovanju berlinskoga naselja Spandau (1927) i stambenih zgrada na Bülowplatzu (1929., danas Rosa-Luxemburg-Platz). Međunarodni uspjeh postigao je 1930. osvojivši jednu od tri ravnopravne prve nagrade za projekt kazališta u ukrajinskom gradu Harkivu. Nakon povratka u Zagreb projektirao je stambeno naselje Vrhovec (1933) i naselje Prve hrvatske štedionice s kućama u nizu na Trešnjevci (realizirano od 1935), Željezničarsko naselje u Sarajevu (1934), izradio regulatorni plan Sušaka (1936) i Novog Sada (1937), podigao stambenu zgradu na Ribnjaku 38 (1937–38) i adaptirao hotel Milinov, danas Dubrovnik, na Jelačićevu trgu (1940) u Zagrebu. U Dubrovniku je pregradio hotel Excelsior (1939). Tijekom rada na Tehničkome fakultetu posebice se ističe njegova razradba Generalnoga plana Plitvičkih jezera (1952) s hotelskim i ugostiteljskim paviljonima te pristaništem na jezeru. U inozemstvu je ostvario obiteljske kuće i kulturni centar u Redcliffeu u Australiji (1959), kiparski atelijer i ljevaonicu (1965) i Institut za statiku i čelične gradnje Tehničke visoke škole (1969–72), središte naselja Kanzlerfeld sa stambenim kućama (1970) i školski centar u naselju Wenden (1974., danas Lessinggymnasium), sve u Braunschweigu, te školski centar u Brakeu (1967) u Njemačkoj. Usporedno s projektantskim i nastavničkim radom bavio se umjetničkom fotografijom, a arhitektonske motive staroga Zagreba objavio je u fotomonografiji Svjetla i sjene (1955). Tekstove o arhitektonskim i urbanističkim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Građevinski vjesnik, Baukunst und Werkform, Techniques et architecture i dr.). Na temelju svojih predavanja napisao je knjige Arhitektonsko projektiranje I (1952), O stanovanju. Arhitektonsko projektiranje II (1956), Wohnbauten (1968), Einfamilienhäuser (1966). Suautor je studije o arhitekturi zračnih luka Flugempfangsgebäude (1967). Dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1975).