Divald, obitelj osječkih tiskara u XVIII. i XIX. st. O podrijetlu i prezimenu nema sigurnih podataka, ali se kao moguće navodi švicarsko-francusko podrijetlo. Prezime Divald javlja se i u Mađarskoj, također u vezi s grafičkom strukom.

Ivan Martin (1743–1806) je tiskarski zanat izučio u Beču, potom je radio u tiskari Katarine Landerer u Budimu. Godine 1775. kupio je franjevačku tiskaru u Osijeku, najstariju tiskaru u Slavoniji, u kojoj je tiskao različite oglase, formulare, knjige, većinom na hrvatskom i latinskom, a četiri i na njemačkom jeziku. Objavljivao je također teološke disputacije, male molitvenike te prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku, čime je uspostavio kontinuitet s izdanjima franjevačke tiskare. Nakon njegove smrti tiskaru je, zbog njegovih maloljetnih nasljednika, neko vrijeme vodio Fridrik Zink, a nakon Zinkove smrti bila je 1813–19. pod gradskim nadzorom. Od 1819. do kraja života tiskaru je vodio Martin Alojzije (1796–1844), ponovno oživjevši njezinu djelatnost. Njegova udovica Julijana (umrla 1846) modernizirala je tiskaru nabavivši nova Didotova slova i raznovrsna ukrasna pisma.

Dragutin Karl (1820–1857) vodio je tiskaru 1846–57. Priklonivši se mađaronskoj stranci, preuzeo je 1848. narudžbe stranke i tiskao letke, proglase i naredbe na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku te prve osječke novine mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft. Tijekom 1850-ih uglavnom je tiskao prigodne spise i pjesme, prosvjetna i vjerska izdanja, kazališne almanahe, shematizme, društvene statute i tiskanice. Nekoliko mjeseci prije smrti prodao je tiskaru Dragutinu Lehmannu. Tiskara obitelji Divald omogućila je prosvjetiteljsko i književno djelovanje svih važnijih slavonskih intelektualaca u XVIII. st.