Fisković, Cvito (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996), povjesničar umjetnosti i konzervator, jedan od utemeljitelja nacionalne povijesti umjetnosti starijega razdoblja i konzervatorske struke.

Diplomirao je 1933. povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1938. doktorirao disertacijom Korčulanska katedrala. Radio je od 1936. kao kustos Arheološkoga muzeja u Splitu. Pridružio se antifašističkomu pokretu 1942. i suorganizirao Konferenciju kulturnih radnika u Hvaru 1943. Od 1945. do umirovljenja 1977. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju u Splitu, a 1950–70. i upravitelj Historijskoga instituta JAZU-a u Dubrovniku. Predavao je na Courtal Institute u Londonu te na poslijediplomskom studiju Graditeljsko naslijeđe u Splitu, što su ga utemeljili Sveučilište u Splitu i Arhitektonski fakultet u Zagrebu.

Povezujući znanstveno istraživanje s konzervatorskom praksom, bavio se sveukupnošću likovnoga stvaralaštva i kulturne povijesti Dalmacije od antike do suvremenosti. Izveo je mnoge atribucije i identifikacije dalmatinskih majstora, proučavao srednjovjekovnu i renesansnu baštinu (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Prvi poznati dubrovački graditelji, 1955; Zadarski sredovječni majstori, 1959), katedrale (Hvarska katedrala, 1976), splitsku romaničku slikarsku školu, drvenu gotičku skulpturu, ljetnikovce i kulturu ladanja, vrtnu arhitekturu, zlatarstvo te likovne i kulturne veze s Italijom. Vodio je istraživanja i obnovu Dioklecijanove palače (Srebrna vrata, podrumi), obnovu zgrade Gradske straže i romaničkoga zvonika sv. Marije u Zadru, stolne crkve, gradskih zidina i vijećnice u Šibeniku, gradskih zidina i renesansne vijećnice u Korčuli, Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu i dr. U mnogobrojnim časopisima objavljivao je znanstvene i stručne radove te bio pokretač i glavni urednik časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1946–77), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1952–72) i Adrias (1987–94). Odabrani su mu tekstovi skupljeni u knjigama Eseji (1977., 1982), Spomenička baština Boke kotorske (2004), Korčulanske studije i eseji (2008) i Izabrani spisi (2009).

Bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1958., dopisni član SANU-a 1965–91., član ANUBiH-a od 1984., od 1963. stalni, poslije počasni član Međunarodnoga komiteta za povijest umjetnosti (CIHA). U nekoliko je navrata vodio Društvo konzervatora Hrvatske i bio je prvi predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade AVNOJ-a (1977), Nagrade za životno djelo SR Hrvatske (1970) i državne Nagrade »Božidar Adžija« (1961., 1968). Posvećen mu je Fiskovićev zbornik (1980), u spomen na njega od 1997. održava se znanstveni skup Dani Cvita Fiskovića, a po njemu je nazvana splitska podružnica Instituta za povijest umjetnosti, osnovana 2010.