Hrvatski hidrografski institut, javna ustanova za obavljanje hidrografske djelatnosti od interesa za RH, koja od 1929. djeluje u Splitu. Nastavlja dugogodišnju tradiciju hidrografske djelatnosti na području Hrvatske.

Početci hidrografije u Puli i razdoblje Kraljevine Jugoslavije

Za Austro-Ugarske Monarhije na hrvatskoj je obali Jadrana premjeravanje i istraživanje (→ hidrografija) provodio → Hidrografski zavod u Puli, a nakon raspada Monarhije i talijanskog osvajanja Pule hidrografska je djelatnost prekinuta te je velik dio opreme odnesen u Italiju.

Ponovna uspostava djelatnosti ostvarena je 1922. u Kraljevini Jugoslaviji u Tivtu, gdje je formiran Hidrografski ured u sastavu Pripremne škole za pomorske oficire. Od iste je godine Ured dio Međunarodne hidrografske organizacije. Škola je 1923. zajedno s Hidrografskim uredom preseljena u Dubrovnik (→ Pomorska vojna akademija u Dubrovniku). U Uredu su se tada većinom održavale i ažurirale karte i priručnici za potrebe ratne mornarice. Unatoč višestrukoj reprodukciji nekadašnjih austrougarskih karata, nije ih bilo dovoljno te su pomoćne pomorske karte tiskane u Akademiji (1928). Zbog nedostatka stručnoga kadra → Petar Mardešić bio je poslan na školovanje u hidrografsku službu u Parizu, a nakon njegova povratka održavali su se tečajevi za osposobljavanje oficira hidrografa i kartografskih crtača.

Ured je 1929. preseljen u Split te reorganiziran u tri odjela: kartografski, nautički i reprodukcijski. U Uredu se od tada samostalno obavljaju hidrografski i topografski premjeri. Na tvrđavi sv. Nikole kraj Šibenika postavljen je prijenosni mareograf, obavljena su hidrografska premjeravanja okolice Šibenika, Tivta i Privlačkoga gaza te su izrađene prve ovdašnje pomorske karte (1930). Postavljanjem stalnoga mareografa u Splitu 1930. Hidrografski ured formirao je prvu mareografsku službu na Jadranu, a značaj je dodatno uvećan njezinim određivanjem geodetske nule za čitavu Jugoslaviju. Iste godine Meteorološki opservatorij na Marjanu (otvoren 1926) postao je dio Hidrografskog ureda. Uredu je 1935. dodijeljena vlastita zgrada na Poljudu.

Naziv je 1937. promijenjen u Hidrografski institut mornarice Kraljevine Jugoslavije te su uspostavljena četiri odjela: nautički, kartografski (gdje su se obavljala kartografska, hidrografska, oceanografska i geomagnetska mjerenja), meteorološki s opservatorijem na Marjanu i reprodukcijski s malom tiskarom. U sljedećem razdoblju obavljena su topografska i hidrografska mjerenja velikog područja, uspostavljene baze za mjerenje brzine brodova u Boki kotorskoj i na Šolti, morske struje i magnetska deklinacija te je obavljeno zračno snimanje značajnoga dijela obale.

Prekid rada u razdoblju II. svj. rata i ponovna uspostava

Početkom II. svj. rata Institut je prestao s radom, a cjelokupan inventar preuzela je Italija. Splitski mareograf uništen je u bombardiranju 1941., ali meteorološki instrumentarij opservatorija na Marjanu sačuvan je.

Stožer Mornarice NOVJ na Hvaru je 1943. osnovao Kartografski ured za potrebe izradbe planova i karata, koji je 1944. preseljen na Vis. Ondje je formirano skladište navigacijskih karata i opreme te je uspostavljena sinoptička stanica. Stožer je iste godine u talijanskom Monopoliju osnovao Hidrografski odsjek sa zadatkom organizacije službe sigurnosti plovidbe.

Na Mejama u Splitu 6. XI. 1944. služba je ponovno uspostavljena pod nazivom Hidrografski institut JRM-a. Sastojao se od nautičkog, hidrografskog, geodetskog, aerofotogrametrijskog, kartografskog, meteorološkog i reprodukcijskog odjela, navigacijskog skladišta te uprave i sekretarijata. Tijekom 1945. vraćen je dio inventara oduzet tijekom rata. Usporedno s ponovnim otvaranjem luka, izrađeno je šest karata s označenim minskim poljima i drugim preprekama zaostalima nakon rata te su tiskane upute za plovidbu. Osim hidrografskih mjerenja, obavljen je geometrijski premjer Jadranskoga mora (prvi put 1949), uspostavljena je mreža stalnih mareografa, istraženi parametri geofizičke oceanografije te su provedena toponomastička istraživanja kojima su usklađeni nazivi u uporabi. Do kraja 1960-ih Institut je raspolagao uglavnom neprikladnim plovilima, a 1971. za potrebe Instituta u poljskom je brodogradilištu izgrađen → istraživački brod Andrija Mohorovičić (oznake PH-33). Godine 1973. Institut su činili odjeli nautike, hidrografije, kartografije, geofizike i reporodukcije te uprava. Godine 1979. ponovno je preseljen na Poljud.







Razdoblje Domovinskoga rata i uspostava suvremenog Instituta

Od osnutka Institut je djelovao u sastavu ili za potrebe ratne mornarice pa je početkom Domovinskoga rata 1991., povlačenjem JNA iz Hrvatske, pretrpio golemu štetu (devastacija objekta i opreme te kadrovski odljev). Pravodobnim premještanjem arhive, instrumentarija i opreme dio je ipak sačuvan. Hidrografska je djelatnost ponovno uspostavljena 1992. Institut se u početku zvao Državni hidrografski institut RH, a od 2000. nosi današnji naziv.

Hrvatski hidrografski institut obavlja hidrografsku djelatnost od interesa za RH koja je od 1998. definirana Zakonom o hidrografskoj djelatnosti. Danas djeluje kroz hidrografski, oceanološki, kartografski, nautički, informatički i reprodukcijski odjel, odjel menadžmenta plovnih objekata te druge odjele (pravni, računovodstveni i sl. odjeli). Surađuje s inozemnim hidrografskim institutima te se bavi znanstvenoistraživačkim radom, hidrografskim premjerom mora, mjerenjem i analizom fizikalnih i kemijskih svojstava mora, sastavljanjem i izdavanjem pomorskih karata, priručnika i drugih publikacija, te obavještavanjem pomoraca o promjenama na obali i moru radi povećanja sigurnosti plovidbe. U sklopu projekta izradbe digitalnih karata i nautičkih vodiča Jadrana 2007. otvoren je Sken centar Instituta, za skeniranje i digitalizaciju starih pomorskih karata.

Publikacije

Prvi Oglas za moreplovce na hrvatskom jeziku, odn. Oglas za pomorce (od 1930), izdan je 1924. Redovito je izlazio do 1941. te ponovno od 1945. Godine 1925. prvi je put na hrvatskome jeziku izdan Popis svjetionika i pomorskih oznaka Jadranskog mora (do 1941. ukupno tri izdanja), a 1928. izrađene su pomoćne pomorske karte: karta struja Jadranskoga mora i karta zabranjenih sidrišta. U razdoblju 1929−41. metodom plavoga otiska i iscrtavanjem novih izvornika izdana je jedna generalna (opća) karta Jadrana, po dvije generalne i kursne karte, devet obalnih karata, pet planova te šest pomoćnih karata, a svi natpisi i nazivi bili su na hrvatskom jeziku te označeni ovdašnjom ortografijom. Sredinom XX. st. izdani su Daljinar istočne obale Jadrana, Nautičke tablice, Priručnik za obalnu plovidbu za internu uporabu u ratnoj mornarici te mnoga druga izdanja. Hidrografski godišnjak izdavao se 1954−91. Nautički godišnjak izlazio je 1955−78., 1980−89. te ponovno izlazi od 1990., a od 2003. prema originalnom programu za izradbu nautičkoga godišnjaka koji je razvio → Petar Čumbelić. Institut danas nastavlja izdavati pomorske karte, elektroničku navigacijsku kartu (baza podataka s normiranim sadržajem, strukturom i formatom), navigacijske te ostale publikacije (povijesni pregledi i dr.).