Juraj Dalmatinac (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Schiavo) (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, 10. X. 1473), kipar, graditelj, poduzetnik; najistaknutiji hrvatski graditelj i kipar XV. st. te istaknuti predstavnik europskoga quattrocenta i mješovitoga gotičko-renesansnog stila.

O njegovu životu i radu u mladim danima ne postoje pouzdani podatci. Smatra se kako je izvorište njegova umijeća Venecija u kojoj je, prema mišljenju većine istraživača, radio u radionici Giovannija i Bartolomea Bona na izradbi dijela kiparskog ukrasa glasovitog ulaza u Duždevu palaču Porta della Carta (1438–42). Preko radionice obitelji Bon te toskanskih majstora u Padovi i Veneciji, upoznao se s kiparskim djelima firentinskih ranorenesansnih majstora, ponajprije Lorenza Ghibertija i Donatella. Neki istraživači smatraju kako se u Veneciji spominje i kao Ser Zorzi di Mathio Taiapietra, te da je bio član bratovšitne sv. Kristofora pri crkvi Madonna del’Orto. Prema pogrešnoj interpretaciji jednog odlomka Giorgia Vassarija preuzetoj od Filaretea ponekad se identificira sa zagonetnim Schiavoneom, Brunelleschijevim učenikom koji je u Veneciji »napravio dosta stvari«. Drugi pak smatraju da ga se treba identificirati s majstorom Giorgiom Schiavom koji je za urbinskog vojvodu Federica da Montefeltra 1466. bio angažiran na nekim poslovima u Gubbiju. U starijoj literaturi ponekad se spominjao i pod plemićkim prezimenom Orsini, no njega je znatno kasnije prisvojio njegov sin Pavao.

Boraveći u Veneciji, prihvatio je stil kićene gotike na koji se oslanjaju njegova primarno kiparsko-scenografska ostvarenja u Anconi (pročelje Loggie dei Mercanti te portali crkava San Francesco delle Scale i San Agostino), no za njegova najznačajnija arhitektonska djela (novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i sakristija) u onodobnoj graditeljskoj praksi, pa i dalmatinskoj arhitektonskoj tradiciji nema izravnih uzora. Stoga se već početkom XX. st. pojavilo mišljenje kako je svoje nadahnuće crpio iz suvremenoga venecijanskog slikarstva, točnije, izravno ili posredno iz arhitektonskih studija Jacopa Belinija.

U Dalmaciji je djelovao od 1441. kada je kao Georgius lapicida quondam Mathei de Jadra prihvatio mjesto protomajstora šibenske katedrale sv. Jakova, na kojoj se 1443. potpisao kao Georgius Mathei Dalmaticus (jedina poznata signatura). Na istočnoj obali Jadrana njegovo stvaralaštvo potvrđeno je mnogobrojnim pisanim izvorima i prepoznatljivim djelima, od kojih je najveći broj ostvario u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je njegova graditeljsko-kiparska aktivnost dokumentirana još u Zadru i Pagu. Pouzdano se zna da je na zapadnoj strani Jadrana djela realizirao jedino u Anconi, premda mu neki autori pripisuju i pojedina ostvarenja u Pesaru, Lorettu, Gubbiju i Urbinu.

Istodobno s preuzimanjem gradilišta šibenske katedrale raširio je svoje umjetničke, trgovačke i druge poduzetničke poslove po srednjoj Dalmaciji te prema Veneciji, a potom i prema gradovima na zapadnoj obali Jadrana. U Splitu je 1444. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Arnira prigrađene uz crkvu sv. Eufemije samostana benediktinki. Tradicionalno koncipiranu presvođenu kapelu skladnih proporcija dovršio je 1448. Odmah potom ugovorio je gradnju kapele sv. Staša u splitskoj katedrali nalik kapeli sv. Dujma koju je izradio Bonin Jakovljev iz Milana 1427 ‒ u formi ciborija s oltarom i ležećim likom splitskog mučenika. Jurjeva djelatnost u Splitu utjecala je i na gradnju mnogih splitskih plemićkih palača (Velika i Mala Papalićeva palača, palača D’Augubio, Palača kraj Zlatnih vrata i dr.). Premda neki autori smatraju kako ih je u cijelosti realizirao od projekta do izvedbe, njegova se izravna prisutnost njihovu nastanku može detektirati samo u izvedbi njihovih najkvalitetnijih klesarsko-kiparskih dijelova, uglavnom ulaznih dvorišnih portala i obiteljskih grbova. U Zadru je 1444. sklopio ugovor za gradnju korske pregrade (podium) u crkvi sv. Franje od koje su sačuvani tek manji fragmenti. Kamen za svoje projekte dobavljao je s Korčule i Brača gdje su mu građu pripremali mnogobrojni poznati domaći majstori. Kamen iz vlastita kamenoloma na Braču uporabio je 1450. za izgradnju kapela Albertijeva hrama Sigismunda Malateste. Osim na gradnji katedrale sv. Jakova, u Šibeniku je kao savjetnik općine sudjelovao pri gradnji Velike cisterne (tzv. Četiri bunara) i gradskih zidina, a povremeno je radio na opremi plemićkih palača, uglavnom dajući upute i nacrte drugim klesarima.







Zamiranjem aktivnosti na gradnji katedrale, svoje je poduzetničko i graditeljsko djelovanje preusmjerio na zapadnu jadransku obalu, gdje je od 1451. radio na palači Dionizija Ivanova Benicase u Anconi te potkraj iste godine ugovorio izgradnju pročelja trgovačke lože Loggie dei Mercanti, a odmah potom i monumentalni portal franjevačke crkve San Francesco alle Scale. Raskošno i posve rastvoreno dvoetažno pročelje trgovačke lože, za koje mu je dekorativne dijelove klesao → Andrija Aleši, dovršio je 1457., dok je izvedbu visokog i uskog portala franjevačke crkve izveo uz pomoć Ivana Pribislavića. Premda je veći dio portala izradio do 1458., nije ga u potpunosti dovršio, kao ni portal crkve sv. Augustina, kojega je izvedbu ugovorio 1460. Nakon završetka sakristije šibenske katedrale 1454. i dogovorene šestogodišnje stanke, gradnji se ponovno vratio 1461. te je sve do smrti 1473. radio na podizanju svetišta. Privučen dobrom zaradom, u Dubrovniku je 1464. preuzeo posao općinskog voditelja gradnje gradskih zidina i kula (ingenarius). Prema njegovu projektu izgrađena je kula sv. Katarine i nastavljena izgradnja Minčete, a manje popravke i kiparske radove izvodio je na portalu Kneževa dvora. U Šibenik se vratio potkraj 1465. ili početkom 1466.







Uza sva postojeća zaduženja protomajstora, posjećivao je i kamenolome te odlučivao o odabiru kamene građe. Tijekom tri desetljeća, na nauk je primio više desetaka šegrta, dok se u izvedbi složenijih djela oslanjao na usluge mnogobrojnih suradnika. Među njima su A. Aleši, I. Pribislavić, Petar Berčić i Radmil Ratkovičić ostvarili i samostalan uspjeh. Gradilište šibenske katedrale često je napuštao i zbog drugih poslova, ponajprije onih trgovačkih. Kao ugledni šibenski građanin 1470. poslan je u Rim kako bi od pape Pavla II. ishodio povrat novca koji je preminuli šibenski biskup Urban Vignaco na ime oprosta skupio za gradnju katedrale. Neke je ugovorene poslove smjesta predao drugima na izvedbu, poput gradnje paških gradskih zidina i utvrda (1449), biskupske palače (1465) i pročelja zborne crkve (1466), a za gradnju kapele sv. Nikole u samostanu benediktinki sv. Margarete obvezao se dati nacrt (1467), no izvedbu je prepustio svom bivšem učeniku R. Ratkovčiću. Pretpostavlja se kako je sudjelovao u planiranju grada Paga (utemeljen 1443), no bez potvrda.

Osim kao izniman kipar, talentirani dekorater i kreativni arhitekt-scenograf, Juraj se istaknuo i kao inovativan i smion inženjer koji je na osnovi mletačkog iskustva i iznimne kvalitete dalmatinskog kamena u gradnji novog svetišta šibenske katedrale objedinio tehnike i metode kamene i drvene gradnje. Već pri gradnji prozora krstionice adaptirao je skeletni sustav gradnje velikim kamenim blokovima, dok je u izvedbi njezina svoda prvi put primijenio montažni sustav gradnje precizno iskrojenih i sustavom spojeva na preklop povezanih većih kamenih ploča. U gradnji visoke i uske sakristije osmislio je smionu potkonstrukciju u obliku presvođene lože. Prema ugovoru iz 1452. sakristija se s jedne strane trebala oslanjati na zid biskupske palače, a s druge samo na tri kamena stupa, no tijekom gradnje Juraj je među njih ubacio još dva bunjato stupa rustična izgleda. U gradnji vanjskih zidova sakristije primijenio je sustav jednakih, prefabriciranih kamenih blokova (veličine 10 × 2 stope) koji su prema njegovu modelu izrađeni u kamenolomu. Njegovo djelovanje u Dalmaciji sredinom XV. st. znatno je unaprijedilo postojeću kulturno-umjetničku scenu, pri čemu su posebice poticajna bila njegova graditeljska i kiparska djela. Spojivši odlike venecijanskog i lokalnoga tradicijskog graditeljstva stvorio je tehnološki i stilski posve nova arhitektonska rješenja osebujnog i jedinstvenog izričaja. Osim u sakralnoj arhitekturi, značajna djela ostvario je i u stambenom i fortifikacijskom graditeljstvu, dok je najsuvremenija likovna dostignuća ostvario u kiparstvu, iskoristivši najnovija shvaćanja firentinske rane renesanse u realizaciji ljudskoga lika, koja je često vješto povezivao s dekorativnim okvirima venecijanske kićene gotike. Juraj je ne samo najznačajniji predstavnik mješovitoga gotičko-renesansnoga doba u Dalmaciji već i po svojim ostvarenjima i utjecaju jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, dok je u širim jadranskim okvirima, po inovativnosti i kreativnosti istaknuta pojava europskoga quattrocenta.













Šibenska katedrala

Njegova djelatnost može se okvirno podijeliti u tri faze. U prvoj, »inovativnoj fazi« (1441–51) osmislio je novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i kao zasebnu građevinu uz nju podigao sakristiju. U drugoj, »tradicionalnoj fazi« (1451–60) u duhu mletačke procvjetale gotike realizirao je tri monumentalna pročelja u Anconi, dok je u trećoj, »moderniziranoj fazi« (1461–73) prigodom podizanja poligonalnih zidova katedrale montažnom gradnjom oplemenjenom suvremenom dekoracijom rane renesanse unaprijedio svoja već ionako inovativna rješenja. Gradnja šibenske katedrale sv. Jakova pod njegovim vodstvom (1441–73) odvijala se u dvije odvojene etape, s duljim razdobljem prekida (1455–61) kada je uglavnom radio u Anconi. U prvoj etapi intenzivne građevinske djelatnosti (1441–55) dovršeni su već započeti uzdužni zidovi trobrodne bazilike do visine vijenca visećih lukova, dok su u interijeru prema njegovu nacrtu (1444) podignute arkade glavnog broda i prema modelu prve već dovršene kapele Deše Jakovljeva traveji bočnih brodova. Usporedno s gradnjom bočnih brodova podignuto je prošireno i povišeno troapsidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu pod južnom apsidom (1441–46) te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450–54). Odluka o napuštanju starijega projekta Francesca di Giacoma (1430) i gradnji proširenoga svetišta, što je uključivalo premještanje trase općinske ulice, donesena je nekoliko mjeseci prije Jurjeva preuzimanja gradilišta. U prvoj etapi izdignuto svetište izgradio je do razine poda prezbiterija, što odgovara visini vijenca s realistično oblikovanim glavama izvedenima u prirodnoj veličini. Nakon postavljanja ugaonog pilastra s puttima i posvetnim natpisom 1443., pa sve do sredine 1449., radovi se odvijaju ubrzanim tempom, nakon čega zbog nedostatka sredstava dolazi do povremenih zastoja u gradnji. Godinu dana prije isteka prvog ugovora za vođenje gradnje, Dalmatinac je 1446. sklopio drugi ugovor na deset godina, ali zbog bojazni da će zbog mnogih drugih preuzetih poslova po Dalmaciji trajno napustiti gradilište, prokuratori 1450. su s njime sklopili ugovor za gradnju sakristije dovršetak koje je 1452. ugovoren kao zasebni dodatno plaćeni posao. Nakon dovršetka sakristije 1454., radovi na izgradnji katedrale trajali su još oko godinu dana, a gradnja je dogovorno nastavljena nakon šest godina.







U prvoj fazi nakon dolaska u Šibenik znatno se preinačio postojeći projekt crkve. Izradbom novog nacrta pročelnog zida arkada u duhu kićene gotike modernizirao je izgled glavnoga broda, te radikalno promijenio koncept korskog prostora i prezbiterija. Umjesto predviđene jedne središnje apside koja je prema prijašnjem projektu F. di Giacoma trebala biti izdignuta nad općinskom ulicom i naslonjena na susjednu Kneževu palaču (danas Muzej grada Šibenika), Juraj je izgradio prošireno troapsidalno svetište, s poprečnim brodom i križištem u kojem je smjestio povišeni kanonički kor i nad kojim je vjerojatno planirao podići kupolu. Iskoristivši prirodni pad terena prema jugu, na pravcu ukinute ulice pod južnom apsidom ugradio je krstionicu, a na izlazu iz nje podigao prostranu ložu sa stupovima i kasetiranim bačvastim svodom nad kojom je postavio sakristiju i nižu riznicu poviše. Smještaj krstionice i sakristije na neprikladnom i stiješnjenom prostoru, ograničenom već izgrađenom biskupskom palačom, zahtijevao je niz prilagodbi i korekcija te niz posve novih prostornih i konstruktivnih rješenja, od kojih su neka uzrokovala i manje tlocrtne nepravilnosti.







Nakon obnove prekinutih radova 1461. do smrti 1473., tijekom »modernizirane faze« trajala je i završna druga etapa gradnje katedrale, s kraćim dvogodišnjim prekidom tijekom kojega je Juraj u Dubrovniku u funkciji protomajstora sudjelovao u gradnji gradskih zidina i kula (1464–65). Tijekom te etape radovi su bili koncentrirani isključivo na dovršetak svetišta katedrale. Prvo četverogodišnje razdoblje (1461–64) obilježila je pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara, uglavnom slikarskog karaktera podrijetlom iz Padove, koji je u Šibenik donio slikar Juraj Ćulinović, Jurjev budući zet. Drugo, završno razdoblje gradnje (1465/66–73) obilježila je pojava nekolicine novih ranorenesansnih dekorativnih motiva poteklih iz Michelozzova kruga firentinskih majstora koji su u Dubrovniku radili 1460-ih. Na početku gradnje zidova svetišta je na spoju starijega uzdužnog zida i uglovnog pilastra s puttima podigao kao zasebnu cjelinu tzv. Malipierovu partiju (1465–68). Zasebno, poput edikule oblikovan spojni zid zaključio je arhivoltom, unutar kojega je postavio tondo s reljefom sv. Jeronima u pustinji. U nastavku gradnje podigao je poligonalne zidove s uglovnim monolitnim stupcima u bočno utorene strane, u koje je umetnuo tanje kamene ploče obostrano ukrašene plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama zaključenima školjkom na vrhu. U interijeru je još postavio dva velika istočna kapitela križišta, a svoj angažman na gradnji katedrale zaključio je velikim, bogato rastvorenim prozorom središnje apside. Gradnju zidova katedrale doveo je do razine jakoga renesansnog vijenca koji je, zajedno s kratkim bačvastim svodovima nad bočnim apsidama, u sljedećoj graditeljskoj fazi izradio → Nikola Ivanov Firentinac (1475–1506/07).

U literaturi se često navodi kako je N. Firentinac uz neke preinake dovršio katedralu prema Jurjevu projektu kojim su već bili predviđeni kameni bačvasti svodovi, vitka osmerostrana kupola kao i karakteristično trolisno pročelje, no takva pretpostavka nema čvrstih uporišta. Osim što se u izvorima ne spominje Jurjev cjelovit projekt katedrale, ili jedinstveno idejno rješenje koje je postupno realizirao, nepravilna struktura zidova svetišta koje je podigao potkraj 1460-ih i koju je poslije Firentinac s velikim poteškoćama vratio u pravilne tlocrtne oblike dovodi do zaključka kako Juraj Dalmatinac nije predvidio ni osmislio takvu vrstu monumentalnog pokrova.