Nikola Ivanov Firentinac (Niccolò di Giovanni Fiorentino) (Firenca, ? – Šibenik, 1507), talijanski kipar i graditelj, nakon Jurja Dalmatinca najznačajniji i najplodniji umjetnik druge polovice XV. st. u Dalmaciji.

Njegovo je djelovanje u Dalmaciji arhivski potvrđeno 1464. kada mu je bio isplaćen dio duga za obavljene radove na kapeli sv. Stjepana i sv. Bernardina u crkvi sv. Frane u Šibeniku. S → Andrijom Alešijem radio je 1460−67. na kiparskom ukrasu krstionice trogirske katedrale za koju je izveo nekolicinu putta koji nose girlande na unutarnjem frizu, kip sv. Ivana Krstitelja te jednog putta pod krstioničkom zdjelom, a dao je i predložak za veliki renesansni reljef Krštenja Kristova na njezinu pročelju koji je izveo A. Aleši. Godine 1467. izradio je oltar sv. Ciprijana u Pražnicama na Braču. Zastupan po Koriolanu Cipiku, s Alešijem je 1468. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga (Orsinija) u Trogiru. Zbog poteškoća s oslobađanjem prostora njezina je gradnja započela tek 1477. i s prekidima potrajala sve do 1492. Zajedno sa suradnicima u crkvi sv. Dominika u Trogiru izradio je 1469. zidnu grobnicu Šimuna i Ivana Sobote, a godinu dana potom vjerojatno kip sv. Petra u Vrboskoj te portal na franjevačkoj crkvi u Hvaru. Potkraj 1471. dovršio je alegorijski reljef Pravde u gradskoj loži u Trogiru. Smatra se da je približno istodobno ili koju godinu poslije nastao i reljef Oplakivanja Krista za Cipikov oltar u crkvi sv. Ivana Krstitelja u istome gradu. Sažetost i izražajnost prikaza, kompozicijska jasnoća, te naglašena emocionalnost likova s varijacijom gesta i grimasa taj reljef povezuju s preporukama Leona Batistta Albertija o pravilnom oblikovanju »istorie« (De Pictura, 1435) te ga svrstavaju među njegova najkvalitetnija djela. Uz veći udio radionice Nikola Firentinac izradio je i dva triptiha, jedan za crkvu sv. Dominika a drugi za trogirsku katedralu. S Alešijem je 1472. ugovorio zamjenu nekoliko stupova na zvoniku splitske katedrale sv. Dujma. Početkom sljedeće godine prihvatili su izradbu monumentalnoga pročelja na augustinskoj crkvi sv. Marije na Tremitima u Apuliji. Pročelje su dovršili do proljeća 1474., no kako nisu dobili ugovoreni iznos, pokrenuli su parnicu koja je trajala sve do 1480. Nikola Firentinac je 1474. samostalno izradio grobnicu sv. Nikole Tolentinskoga u Tolentinu u Markama.



















U svojstvu protomagistra šibenske katedrale sv. Jakova prvi se put spominje u ugovoru za izradbu balustrade na crkvi sv. Ivana Krstitelja u Šibeniku 1475. Prvi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje katedrale sklopio je 1477. Zbog nedovršenih poslova na kapeli bl. Ivana Trogirskoga često je navraćao i u Trogir u kojem je imao i pravo građanstva. U Trogiru je 1476−80. s Alešijem izradio crkvicu sv. Sebastijana na glavnome gradskom trgu te ju opremio dvama kipovima sv. Sebastijana. Dvojica majstora nastavila su surađivati u izradbi kipova i reljefa za kapelu bl. Ivana Trogirskoga do 1480., kada je Nikola Firentinac prekinuo suradnju. Alešiju se pripisuje nekolicina reljefa s puttima bakljonošama u donjem dijelu kapele. Tijekom njihove suradnje nastao je i niz manjih reljefa s prikazom sv. Jerolima u pustinji. Nikola Firentinac je za kapelu 1480-ih izradio i veliki reljef Krunjenja Bogorodice. S većim udjelom radionice izveo je reljefnu ploču s likom biskupa Jakova Torlona (umro 1483) koja je uklonjena iz kapele 1681., kada su u nju premještene relikvije bl. Ivana Trogirskoga. Do 1487. je za kapelu samostalno izveo kipove Bogorodice te Uzašašća Kristova, poslije premješten na groblje sv. Petra, a 1488. mu je plaćen i kip Ivana Krstitelja. Gradnja kasetiranoga bačvastog svoda kapele započela je 1488. Godinu dana poslije bio je isplaćen za izradbu četiri neimenovana kipa svetaca, a 1494. i za kip Uskrsnuća Kristova koji je u sceni Deisis iza oltara zamijenio ranije Kristovo Uzašašće. Opremanje kapele nastavilo se još 1508. kada je Ivanu Duknoviću isplaćena izradba jednog kipa, vjerojatno sv. Tome. Barokizacija i preuređenje kapele započeli su 1681. premještanjem relikvija sv. Ivana Trogirskoga smještenih u sarkofagu s ležećim likom sveca, te izradbom novoga poda. Preinake u kapeli nastavljene su 1723. kada su na oltar postavljena dva velika anđela, a dovršene 1778. kada je kipar Ignacije Macanović napravio faksimilnu repliku Boga Oca sred svoda kapele. Kapela je temeljito restaurirana i konzervirana 2000−02.

Usporedno s radom na kapeli i gradnjom katedrale u Šibeniku Nikola Firentinac je svoju djelatnost proširio i po drugim gradovima Dalmacije, pri čemu je najznačajniji opus ostvario u Zadru. Ondje je uz pomoć radionice oko 1480. dekorativnim radovima opremio kapelu Detrico prigrađenu uz crkvu sv. Frane te isklesao nadgrobnu ploču s likom kanonika Mateja Sturariusa. Po ugovoru iz 1485. trebao je izraditi potprozornike na kući D. Veniera, opata benediktinskoga samostana sv. Krševana. U Zadru se kvalitetom radova ističu još potprozornici s puttima na kućama Girardini i Pasini, te luneta s grbom obitelji Da Ponte. Nakon 1480. Nikola Firentinac je samostalno ostvario nekoliko kvalitetnijih kiparskih djela za privatne naručitelje u Italiji. Među njima ističe se alegorijski prikaz Cerera, danas u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču, koji potječe iz vile del Catajo u Padovi, te reljef Bogorodice s Djetetom iz udinske zbirke grofa Pietra Cernazaija, danas u Muzeju Lázaro Galdiano u Madridu. U istom razdoblju izradio je i monumentalno poprsje sv. Petra za istoimenu crkvu u Trogiru, konzole s puttima pod Radovanovim portalom te dva reljefa Bogorodice s Djetetom, jedan za lunetu portala crkve franjevačkoga samostana u Hvaru, a drugi za crkvu franjevačkoga samostana Gospe od Anđela u Orebiću.

Od početka 1470-ih radio je u Trogiru i na adaptaciji Velike palače Cipiko smještene zapadno od katedrale, a brojnost i značaj zahvata koje je tijekom dva desetljeća izveo u samoj gradskoj jezgri neke su istraživače naveli da mu pripišu i širu urbanističku preobrazbu Općinskoga trga koju je možda izveo u dogovoru s K. Cipikom. Godine 1494. nastao je i reljef Bogorodice s Djetetom za crkvu San Girolamo u Sant’Agati Feltriji kraj Riminija.

Drugi desetogodišnji ugovor za vođenje gradnje šibenske katedrale Nikola Firentinac potpisao je 1487., a svjedok mu je bio slikar Juraj Čulinović, zet → Jurja Dalmatinca. Nakon isteka toga ugovora Nikola Firentinac vjerojatno nije potpisao i treći uzastopni ugovor za vođenje gradilišta katedrale jer je ubrzo nakon dovršetku izgradnje najzahtjevnijega dijela − kupole s transeptom − s njime 1499. sklopljen ugovor za izradbu balustrade, propovjedaonice i ograde pjevališta te kamenih kanoničkih klupa na križištu. Nakon njegove smrti gradnja katedrale nastavila se sve do 1536. Početkom 1502. Nikola Firentinac je na pet godina preuzeo vođenje gradnje Nove crkve (Santa Maria di Valverde) u Šibeniku, no prema njegovu projektu izgrađeni su samo apsida i obodni zidovi do razine prozora. U novije su doba Firentinčevoj radionici pripisana i neka manja dekorativna ostvarenja u Šibeniku i Korčuli (portali crkve sv. Dominika u Šibeniku i palače Gabrielis u Korčuli).

Kao graditelj Nikola Firentinac formirao se u toskanskoj umjetničkoj sredini slijedeći tradiciju Filippa Brunelleschija i Michellozza, a kao kipar u najbližem Donatellovu krugu. Kvaliteta radova i mnogobrojne čvrste poveznice s opusom velikoga firentinskog kipara opravdavaju tezu kako je bio jedan od četvorice Donatellovih najbližih suradnika u kasnom razdoblju njegova stvaralaštva tijekom 1450-ih i početkom 1460-ih, no do sada u Firenci nisu potvrđena njegova sigurna ni kiparska ni graditeljska djela koja bi rasvijetlila njegovo djelovanje prije dolaska u Dalmaciju. Pripisan mu je tek reljef Bogorodice s Djetetom (Madonna Borgherini) smješten na palači Borgherini − Rosselli Del Turco. Stariji povjesničari umjetnosti neopravdano su ga pokušali poistovjetiti s Donatellovim suradnikom u Padovi Niccolòom di Giovannijem Coccarijem, dok noviji autori smatraju kako je Nikola Firentinac identičan s Nicolausom de Tigule lapicida quondam Ser Iohannis koji je prije dolaska u Dalmaciju 1450-ih i 1460-ih djelovao u Veneciji, gdje je 1462. napisao i oporuku. Takva hipoteza, koju je postavila Ann Markham Schulz, a s određenom rezervom je zastupa i dio talijanske stručne javnosti, ipak nije šire prihvaćena od stručnjaka jer ju ne podupire stilska analiza pripisanih mu kiparskih djela u Veneciji (alegorijski likovi na Arco Foscari, grobnice dužda Francesca Foscaria, kapetana Orsata Guistinianija i admirala Vittorea Capella), kao ni činjenica da bi prigodom pisanja oporuke imao već 48 godina, odnosno da je rođen 1412. To bi značilo da je pred kraj života, u svojim osamdesetim godinama, bio sposoban vlastoručno raditi i odlaziti na vađenje kamena, kako je to precizirano u ugovoru za vođenje gradnje Nove crkve u Šibeniku 1502. Osim A. Alešija nisu poznati drugi Firentinčevi suradnici, dok se među učenicima koje je primio na nauk ističu Mihovil Divinić iz Šibenika, Ivan Karlić iz Korčule i Marin Vladić iz Splita. Vjerojatno su mu u radovima pomagali i sinovi Jacopo i Annticcio, dok je treći njegov sin Zuanne po svoj prilici bio zlatar.

Kapela bl. Ivana Trogirskoga uz katedralu sv. Lovre u Trogiru

Kapela bl. Ivana Trogirskoga i svodne strukture šibenske katedrale najznačajnija su arhitektonska ostvarenja rane renesanse u Dalmaciji i u hrvatskoj umjetničkoj baštini općenito, ujedno istaknuti graditeljski spomenici XV. st. u Europi, pri čemu već sam ugovor za gradnju kapele iz 1468. predstavlja svojevrstan spomenik. Među svim poznatim srodnim dokumentima u Europi toga doba ističe se detaljnošću opisa i čestim navođenjem crteža, uporabom stručne terminologije te jezikom i stilom kojim je napisan. Osnovni arhitektonski koncept za gradnju kapele bl. Ivana Trogirskoga, od proporcija do snažnoga vijenca nad kojim se izdiže kasetirani bačvasti svod, Nikola Firentinac preuzeo je od tzv. Malog odnosno Jupiterova hrama Dioklecijanove palače u Splitu, ali ga je sadržajno obogatio po uzoru na kapelu sv. Šimuna u Zadru i prilagodio u skladu sa srednjovjekovnom ikonografijom (prema svemu sudeći, kapela prigrađena uz crkvu sv. Marije Velike nikada nije dovršena, a srušena je 1570). Prema projektu s početka XV. st. kapela sv. Šimuna trebala je imati osam križnih svodova i malu kupolu u sredini, a unutrašnjost joj je trebala biti ukrašena svetačkim likovima među kojima i onima dvanaest apostola, te reljefom Uzašašća Kristova. Ipak, Nikola Firentinac izveo je znatne izmjene u odnosu na spomenute uzore, ne samo u arhitektonskom već i u ikonografskom pogledu. S obzirom na to da su zidovi kapele s unutrašnje strane bili izdubljeni nišama te znatno istanjeni (mjestimično do 15 cm) u odnosu na Mali Jupiterov hram, konstruktivne je probleme riješio smanjenjem težine svoda, koji je sastavio od manjih pojedinačno klesanih kaseta povezanih metalnim kopčama, a ne od većih i debljih blokova na kojima su isklesane po četiri kasete kao na splitskom spomeniku. Horizontalne je potiske dodatno anulirao željeznim zategama.













Tijekom gradnje manje su promjene izvedene i u arhitektonskoj artikulaciji interijera: prema ugovoru iz 1468. među svetačkim je nišama trebao biti izrađen bogatiji i zahtjevniji sustav stupova postavljenih ispred pilastara, no izvedeni su samo tordirani polustupovi. I u ikonografskom pogledu Nikola Firentinac je u odnosu na zadarski srednjovjekovni predložak unio stanovite izmjene. Nižući u superponiranim registrima teme Uskrsnuća mrtvih, Nebeskoga suda, Deisis, Uzašašća Kristova, odnosno poslije Uskrsnuća Kristova, Krunjenja Bogorodice te u tjemenu svoda Boga Oca kao Suca, stvorio je svojevrsni amalgam različitih elemenata ciklusa Posljednjega suda.

Novost u odnosu na druga tradicionalna rješenja su putti s bakljama u podnožju kapele (u ugovoru navedeni kao spiritelli), koji simboliziraju preobrazbu kojom odrasli tijekom uskrsnuća postaju djeca, te mali putti koji poput anđela atlanta stoje na polustupovima iznad niša i pridržavaju vijenac kapele. Udaljavanje od antičkoga koncepta i stvaranje izvornoga ranorenesansnoga spomenika zasnovanoga na najmodernijim humanističkim doktrinama najizravnije se vidi u proporcijama same kapele koje su u skladu s uputama Leona Battiste Albertija (djelo De Statua, 1440), izvedene iz prirodnih proporcija čovjeka. Temeljni modul veličine pet mletačkih stopa (oko 174 cm) odgovara donjemu pravokutnom dijelu niše unutar koje su smješteni nešto viši likovi svetaca, a umnažanjem modula u odnosu 3 : 4 : 5 (širina, dužina i visina) dobivene su unutarnje mjere kapele. Kao prvi u potpunosti koncipiran humanistički projekt zasnovan na antičkim uzorima, kapela bl. Ivana Trogirskoga je ne samo najskladnija arhitektonsko-skulpturalna cjelina rane renesanse na tlu Hrvatske već i iznimno ostvarenje europske umjetničke baštine toga doba.

Gornji dio katedrale sv. Jakova u Šibeniku

Svoje je mjesto među značajnijim ranorenesansnim arhitektima europske umjetnosti quattrocenta Nikola Firentinac osigurao dovršetkom gornjega dijela šibenske katedrale i oblikovanjem njezina jedinstvenoga kamenog pokrova. Prema njegovu projektu izvedeni su bačvasti svodovi te osmerostrana tambur-lanterna s kupolom nad križištem, kao i trolisno pročelje. Dvije godine nakon smrti Jurja Dalmatinca 1475., Nikola Firentinac zatekao je katedralu dovršenu do visine obodnih zidova koji su u zoni svetišta mjestimično bili nepravilni i konstruktivno znatno oslabljeni (zbog smještaja uzlaznoga kraka stubišta od krstionice do sakristije Juraj Dalmatinac je pomaknuo pravac južnoga zida transepta, a na spoju sa sjevernom apsidom je obostrano isklesao ploče s konveksnim nišama i pilastrima koje su istanjile zid tzv. Maliperove partije).

Nije posve jasno u kojoj je točno mjeri novi Nikolin projekt za dovršetak katedrale izmijenio onaj prethodni Jurja Dalmatinca, no nedvojbeno Juraj nije predviđao takav oblikovni i konstrukcijski sustav s kamenim pokrovom. Novi Firentinčev projekt zasigurno je nastao između 1475. i 1477., odnosno prije potpisivanja njegova prvoga desetogodišnjeg ugovora. Uvažavajući dostignuća svog prethodnika, ali i želje Šibenčana, on je s jedne strane ipak osigurao nastavak Jurjeve montažne tehnike gradnje velikim, obostrano isklesanim kamenim pločama, kakvima su prethodno bili podignuti poligonalni zidovi svetišta, ali je istu tehniku znatno promijenio prilagodivši je specifičnim zahtjevima samonosive konstrukcije zaobljene forme. Umjesto statičnoga sustava s tankim, okomito postavljenim pločama uglavljenima u bočno utorene ugaone stupce, stvorio je novu interaktivnu konstrukciju u kojoj se obli lamelirani plašt postupno gradi naizmjeničnim slaganjem kratkih segmenata pojasnica, manjih dijelova lukova na rubovima traveja, i dugačkih kamenih ploča uglavljenih među njima.

Odluka da se krov crkve gradi isključivo od kamena i uz pomoć željeznih armatura nužnih zbog jakih horizontalnih potisaka svodova te da se time posljedično dovršetak katedrale znatno produlji, a troškovi znatno povećaju, donesena je u dogovoru sa samim Šibenčanima, svjesnima rizika kako bi klasična drvena potkonstrukcija s olovnim pokrovom, kakvom su se tada izvodile kupole i obli krovovi (crkve San Marco i Santa Maria dei Miracoli u Veneciji), mogla dovesti od potencijalnog uništenja čitavoga zdanja vatrenom stihijom. Na takvu su odluku zasigurno utjecali iskustvo mnogobrojnih nemarom izazvanih požara u gradu te izravna prijetnja razaranja uzrokovanih ratnim zbivanjima u najbližoj okolici grada (mletačko-osmanlijski sukob). Premda je oblik trolisnoga pročelja naizgled logičan i jedini mogući završetak specifičnoga načina prekrivanja trobrodne bazilike polubačvastim svodom nad glavnim brodom i četvrtbačvastim svodovima nad nižim bočnim brodovima, te stoga autohtono idejno rješenje koje je »organski« evoluiralo iz same konstrukcije, izrazita ovisnost o vrlo srodnom pročelju samostanske crkve San Michele in Isola u Veneciji, nastalom 1468−69. prema projektu Maura Codussija, dokazuje kako mu takvo rješenje prethodi. Kako je upravo između 1475. i 1477., istodobno kada je Nikola Firentinac osmišljavao projekt za dovršetak katedrale, kao učitelj gramatike ondje boravio šibenski plemić i humanist Ambroz Mihetić, poslije pokopan u sjevernoj apsidi šibenske katedrale, njemu se mogu pripisati zasluge za prijenos toga novog modela crkvenoga pročelja, prvoga u Veneciji u cijelosti izvedenoga od kamena. Mihetić je bio dio izrazito promletački nastrojenoga plemstva u Šibeniku, što opravdava pretpostavku kako je katedrala u danim ideološko-političkim i povijesnim zbivanjima dobila novo lice, kojim se izravno aludira na crkvu sv. Marka, a posredno ističe imperijalna tradicija Mletačke Republike kao legitimne sljednice tada upravo nestaloga Carstva na Istoku.

Uvažavajući sve navedene specifične zahtjeve i neposredne životne okolnosti, Nikola Firentinac je u dogovoru sa Šibenčanima te u skladu sa suvremenim estetskim nazorima i svojim stilskim habitusom projektirao pokrov katedrale pročišćenih geometrijskih oblika u cijelosti izveden od kamena, odnosno, kako je to zapazio i → Faust Vrančić (sv. 1) u svojem djelu Machinae Novae (1615. ili 1616), u potpunosti bez uporabe drvene konstrukcije. Do 1479. podigao je kratke polubačvaste svodove nad bočnim apsidama slaganim na preklop uglavljene kamenim klinovima, a potom istom tehnikom i znatno veće i nad krakovima transepta. Čitav istočni dio crkve dovršio je do 1499. postavom kockastoga postamenta nad križištem iznad kojeg je izveo visok oktogonalni tambur s prozorima, a cjelinu je zaključio lagano zašiljenom, samonosivom kupolom. Opremanje svetišta koje je preuzeo prema ugovoru iz 1499. dovršeno je do 1502. jer se tada već u koru mogla održavati misa. Radi konstruktivnih je razloga Nikola Firentinac zasigurno podigao i prvi od ukupno šest segmenata kamenoga pokrova nad glavnim brodom, kao i usporedne kraće četvrt bačvaste svodove nad bočnim brodovima, dok su preostalih pet traveja po njegovu projektu do 1536. izveli posljednji protomajstori katedrale − Bartolomeo del Mestre i njegov sin Jakov. Izvedba novoga projekta sa znatno težim kamenim pokrovom (jedna kamena ploča težine oko 0,5 t) iziskivala je pravilnu i čvrstu konstrukciju zidova, ali i posve nove konstruktivno-tehničke postavke. Zbog toga je zatečene nepravilnosti u tlocrtno-prostornoj dispoziciji i elevaciji zidne strukture prvo morao ispraviti mnogim korekcijama i složenim rješenjima. Južni zid transepta vratio je u ravninu s konzolno izbačenim „ravnim lukom“ (tal. piattabanda), tehničkim rješenjem nalik na segmentirani arhitrav sastavljen od manjih klinasto oblikovanih kamenih blokova koji je često korišten u antici za nadvratnike velikog raspona (Zlatna vrata Dioklecijanove palače), ali i u renesansi (sakristija katedrale u Firenci). Na suprotnoj strani, paralelno sa širokim lukom korske pregrade na kojoj je izveo lik malog sv. Mihovila i lukom kojim je prethodno već premošten istanjeni zid Maliperove partije, naslonio je snažan vijenac, ali ga je radi visinskoga usklađivanja morao dodatno spustiti tako da je zasjekao tjeme luka. Na toj pravilnoj četvrtastoj osnovi podigao je kratki bačvast svod u tjemenu ukrašen reljefom anđela. Svođenje bočnih kapela dovršeno je do 1480. i prethodilo je velikim svodovima križišta dovršenih desetak godina poslije. Kako bi na toj razini osigurao statičku stabilnost složene i zahtjevne konstrukcije, iznad glavne apside i na krajevima transepta u šupljini zida ugradio je metalne zatege koje su raskrivene 1954., istodobno kada je pod ravnim lukom radi sigurnosti postavljena željezna greda. Vrlo složen i riskantan niz konstruktivnih rješenja, koja je Nikola Firentinac doslovce morao izmisliti ex nihilo kako bi omogućio postavljanje kamenih svodova, svjedoči o radikalnom zaokretu u odnosu na zatečenu situaciju na gradilištu i Jurjevu nerealiziranu viziju katedrale.







Koncepcijski gledano, prijelaz s prije podignutih uzdužnih zidova crkve na novu gornju konstrukciju svodova naznačio je snažnim all’ antica stilom koji teče uokolo uzdužnih zidova crkve i obuhvaća već podignutu sakristiju Jurja Dalmatinca (na njoj je vijenac u cijelosti izveden tek 1948). Pozicija vijenca ne nastavlja se izravno na prije podignute zidove jer je njime visinski uskladio i poravnao prethodno sagrađene zidove svetišta s onima trobrodnoga korpusa crkve (vijenac je spustio nešto ispod razine do tada izgrađenih dijelova svetišta), a istodobno je njime naznačio granicu između dviju graditeljskih epoha. Visina tog vijenca, koji ujedno služi i kao oluk, određena je kao 1/4 dužine čitave katedrale; njezina dvostruka visina odredila je visinu bačvastoga svoda glavnoga broda, a trostruka ukupnu visinu kupole, pri čemu je nužno ispravljanje tlocrtne osnove križišta uzrokovalo povišenje s kraćim dodatkom pod osnovom tambura.