lake konstrukcije, nosive konstrukcije takvih konstrukcijskih sustava i materijala koji omogućuju natkrivanje ili premošćivanje što većih raspona uz što manje utrošenoga materijala. Konstrukcije od klasičnih građevnih materijala (kamen, opeka, beton) razmjerno su velike težine, zbog čega nastaju velika opterećenja i naprezanja unutar same konstrukcije, ali i na temeljnu podlogu. S istom sposobnošću preuzimanja pokretnog opterećenja, lake konstrukcije imaju znatno manji udio vlastite težine u ukupnom opterećenju konstrukcije i podloge. To im omogućuje premošćivanje većih raspona te olakšava gradnju, pa se nerijetko izvode kao montažne. Suvremeni laki materijali velike nosivosti (slitine aluminija i čelika, tkanine od umjetnih vlakana) i prostorni statički sustavi koji nose oblikom (npr. viseće konstrukcije) omogućuju njihovu veliku raznolikost.
Viseće (šatoraste ili vlačne) konstrukcije izvode se od tekstilnih membrana, mreže čelične užadi ili limova koji su poduprti čeličnim ili armiranobetonskim stupovima, okvirima ili lukovima, a kadšto i pripeti čeličnim zategama. S obzirom na to da se prostorna stabilnost konstrukcija ostvaruje specifičnim oblikom (određivanje tog oblika poseban je inženjerski problem), nerijetko su osebujna, izražajna izgleda. Stoga se danas često grade za privremeno ili stalno natkrivanje većih reprezentativnih prostora (stadioni, sportske dvorane, nadstrešnice putničkih terminala). Među najstarijim su primjerima takvih konstrukcija jurta, nomadski šator od savijenih motki, te viseći mostovi izrađeni od povijuša. Poticaj znatnijoj primjeni u suvremenoj arhitekturi šatoraste su konstrukcije dobile djelima Kenza Tange (olimpijska dvorana u Tokiju, 1964) i Freia Otta (olimpijski stadion u Münchenu, 1972). Posebno složena tehnička rješenja pojedinih detalja i primjena suvremenih materijala danas ih često svrstavaju u visokotehnološku arhitekturu.
U Hrvatskoj su primjeri ostvarenja šatorastih konstrukcija razmjerno rijetki, no neki od njih značajni su i u svjetskim razmjerima. Općenito je prihvaćeno kako je prva takva moderna konstrukcija u svijetu Francuski paviljon u Zagrebu, izgrađen 1936–37. za potrebe izložbe Zagrebačkoga zbora (danas u sastavu Studentskoga centra na Savskoj cesti 26). Projektirali su ga francuski arhitekt Robert Camelot i konstruktor Bernard Lafaille. Nosivu konstrukciju te valjkaste građevine čini armiranobetonski prsten postavljen na 12 čeličnih stupova visine 13,5 m, o koji je ovješena krovna membrana od čeličnoga lima u obliku obrnutoga stošca promjera 32,3 m; membranu prostorno stabilizira vlastita težina i središnje nadsvjetlo. Obodne stijene u donjem su pojasu armiranobetonske, a u gornjem drvene. Paviljon je prvotnu namjenu imao do 1956., kada je Zagrebački velesajam preseljen na novu lokaciju preko Save. Od 2003. paviljon je zaštićen kao kulturno dobro RH, a obnovljen je i vraćen u funkciju 2014.
U razdoblju nakon II. svj. rata među prvima se svojim smjelim i inovativnim krovnim konstrukcijama istaknuo arhitekt → Ivan Vitić (bivši domovi JNA u Šibeniku, 1961. i Komiži, 1967., projekt za paviljon SAD-a na Zagrebačkome velesajmu, 1965), koji je u suradnji s konstruktorom → Krunoslavom Tonkovićem izveo izložbeni paviljon 40 na Zagrebačkome velesajmu (1957., isprva paviljon Savezne Republike Njemačke, danas klizalište). Paviljon je natkriven mrežom prednapete čelične užadi s u svjetskim razmjerima rekordnim rasponom od 95 m; mreža je usidrena u moćne zabatne armiranobetonske nosače, dok su bočna pročelja oblikovana čeličnom rešetkom u cijelosti ostakljena. Paviljon je do danas ostao jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstruktivnog umijeća u nas.
Sportski centar Bazeni Poljud sklop je sportskih sadržaja izgrađen za Mediteranske igre 1979., od kojih je središnji zgrada s olimpijskim i vaterpolskim bazenom. Zgrada je natkrivena mrežastom visećom konstrukcijom raspona 64 m ovješenom o uzdužne armiranobetonske S nosače i poprečne grede (projektanti I. Antić i M. Ivković, konzultant → J. Dvornik).
Od 1990-ih u Hrvatskoj je izgrađen niz nadstrešnica od tekstilnih membrana među kojima se ističu one na kupalištu Bačvice u Splitu (1997., arhitekt → A. Kuzmanić, konstruktori J. Dvornik i D. Lazarević), atletskom stadionu Mladost u Zagrebu (1998–99., → V. Penezić i → K. Rogina), pred Zračnom lukom Split (2001–04., 2019., I. Vulić), na okretištu tramvaja Borongaj u Zagrebu (1997) i željezničkoj postaji Karlovac Centar (2008–10), pred Zračnom lukom Zadar (2012) i dr., a u istom je razdoblju izrađen i projekt nerealizirane nadstrešnice pred Zračnom lukom Dubrovnik (2005., A. Kuzmanić, J. Dvornik, D. Lazarević).
Među novijim se impresivnim ostvarenjima lakih konstrukcija u Hrvatskoj ističe dvorana Arena Zagreb izgrađena 2008 (projektanti T. Stantić Brčić, N. Borgudan, A. L. Pleština, B. Medić – UPI-2M) u zagrebačkom Laništu. Ukupna joj je površina 90 500 m2, a osebujnu nosivu konstrukciju čine zaobljeni glavni nosači raspona 104 m, ovješeni o čeličnu užad pripetu za prefabricirana armiranobetonska rebra.
Središte su znanstvene djelatnosti iz područja lakih konstrukcija zavodi za Konstrukcije i Tehničku mehaniku → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, u kojima se to područje intenzivno istražuje još od 1990-ih (J. Dvornik, D. Lazarević, K. Fresl, P. Gidak i dr.), izrađeni su računalni programi za pronalaženje oblika vlačnih konstrukcija te je izveden niz ekspertiza vezanih uz realne probleme. To je područje obuhvaćeno nekim oblikom visokoškolske nastave na svim građevinskim fakultetima u zemlji.
P. Gidak, E. Šamec, K. Fresl, J. Vukadin: Traženje oblika vlačnih konstrukcija u nastavi na Građevinskom fakultetu. Građevinar, 73(2021) 4., str. 349–363.
