OLT (Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva), tvornica za proizvodnju poljoprivrednih strojeva te lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda osnovana 1912. u Osijeku. Osnovana je inicijativom inženjera Vjekoslava Pilpela u suradnji s Hrvatskom zemaljskom bankom pod nazivom Osječka livnica tuča d. d. Nedugo potom promijenila je naziv pod kojim je nastavila djelovati do zatvaranja.







Iako je preradba željeza i proizvodnja poljoprivrednih strojeva u Osijeku započela još sredinom XIX. st., većina tvornica u tom razdoblju temeljila se na proizvodnji na zanatskoj osnovi (Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića i dr.). Razvojem domaće industrije i sve većom uporabom strojeva rasla je potreba za osnivanjem većih metalsko-strojarskih poduzeća. Osječka livnica tuča započela je s radom 1913., kada su u blizini željezničke pruge i rijeke Drave (na uglu današnje Vukovarske ulice i Ulice kralja Petra Svačića) izgrađeni prvi pogoni te je zaposleno oko 60 radnika. Djelatnost tvornice prvotno je uključivala lijevanje sirovoga lijeva i dijelova za strojeve, tokarenje, izradbu i popravak poljoprivrednih strojeva te izradbu vijaka i zakovica. Godine 1916. poduzeće je preuzelo Tvornicu drvene robe Aleksandra Justusa te počelo proizvoditi i drvene dijelove potrebne za montažu poljoprivrednih strojeva. U početku razvoja bilo je okrenuto potrebama individualnih poljoprivrednika, a razvojem mehanizacije poljoprivredne proizvodnje počelo je proizvoditi širokozahvatne strojeve namijenjene velikim gospodarstvima i sustavima. Kapaciteti ljevaonice prvotno su bili 500–600 t lijeva godišnje, a nakon I. svj. rata znatno su se povećali, pa se 1920-ih proizvodilo 2000–2500 t lijeva na godinu. Tvornica je imala vlastiti vodovod, kanalizaciju, rasvjetu te industrijsku prugu kojom je bila povezana sa željeznicom i pristaništem na Dravi. Pogon joj je davala vlastita električna centrala od 175 KS (130 kW). Kako bi riješila stambeno pitanje svojih radnika, 1918. na vlastitu zemljištu započela je izgradnju činovničkih i radničkih stanova.









Zahvaljujući priljevu češkoga kapitala, početkom 1930-ih prebrodila je veliku gospodarsku krizu, a potom je djelovala još uspješnije. Godine 1931. izgrađeno je postrojenje za emajliranje, a ubrzo nakon toga tvornica je uvela i proizvodnju lijevanih kada. Broj zaposlenih 1934. bio je 338, a 1938. 663. U tom razdoblju bila je najveće poduzeće u Osijeku, a asortiman se proizvoda stalno povećavao.

Nakon II. svj. rata i uspostave jugoslavenske državne vlasti, tvornica je konfiscirana te proglašena okružnom svojinom. Integracijom s poduzećem Metal Osijek proširila je program na proizvodnju vodotornjeva, opreme za klaoničku industriju, čeličnih konstrukcija, zaštitnih vrata i dr. Godine 1965. preseljena je na novu lokaciju Brijest te je izgrađena nova ljevaonica, najmodernija te vrste u Europi. Od 1970-ih poduzeće je bilo organizirano kao SOUR, a zapošljavalo je oko 3000 radnika. U njegovu sastavu u 1980-ima djelovale su RO: Osijek – tvornica poljoprivrednih strojeva, Ljev – tvornica strojnog i sanitarnog ljeva, Metal – tvornica opreme i konstrukcija, Rapid, Tvornica lijevanih kada Brijest, OLT-trans – prijevoz robe u cestovnom prometu, Slavonka – pružanje ugostiteljskih usluga i Solidarnost – rehabilitacija i socijalna zaštita invalida rada. Od 1970. do 1990. bilo je jedno od većih poduzeća u SFRJ, a zbog izvođenja poslova na gradilištima u Kuvajtu i Iraku, izvoza kada i poljoprivredne mehanizacije i jedno od najvećih izvoznika s područja Slavonije i Baranje.

Zbog tranzicijskih prilika u Hrvatskoj, teškog stanja metalske industrije i opće nelikvidnosti u državi, poduzeće je sve slabije poslovalo, te je 1991. nad njim otvoren stečajni postupak (obustavljen 1992). Broj zaposlenih 1993. smanjio se na 398. Tijekom Domovinskoga rata radilo je većim dijelom za potrebe HV-a, a manjim dijelom održavalo je proizvodnju poljoprivredne mehanizacije (plugovi, tanjurače, sjetvopripremači, sijačice, kultivatori, sadilice – vadilice, utovarivači). U tom razdoblju neki su pogoni teško stradali. Nakon obavljene pretvorbe 1995. ponovno je postalo dioničko društvo pod nazivom OLT – Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva. Nad njim je poslije u više navrata otvaran stečajni postupak, a likvidirano je 2019.

U pogonu OLT-a smjestilo se poduzeće Future machines d. o. o., osnovano 2016., preuzevši tehnologiju i poljoprivredni proizvodni program OLT-a.