Autor: K. Simon
Objavljeno: .
Ažurirano: 29. studenoga 2021.

prirodni plin (zemni plin), smjesa nižih alifatskih ugljikovodika s većinskim udjelom metana i prisutnošću težih ugljikovodika (etan, propan, butan i dr.). Bezbojan je i zapaljiv, te može sadržavati udjele ugljikova dioksida, sumporovodika i dušika, a u tragovima helija, argona, vodika, živinih i drugih para. Postanak prirodnoga plina vezan je uz nastanak → nafte. Fosilno je gorivo koje se koristi za grijanje, proizvodnju električne energije, kao pogonsko gorivo u prometu, a često i kao sirovina u kemijskoj industriji.

Crpi se iz konvencionalnih i nekonvencionalnih ležišta. Konvencionalnim plinskim ležištima smatraju se sedimentne ležišne naslage određene šupljikavosti i propusnosti u koje je plin migrirao iz matičnih stijena, a dobiva se eruptivno kroz vertikalne bušotine tlakom ležišta. Nekonvencionalnim plinskim ležištima smatraju se ležišta u stijenama male propusnosti (šejl, slabopropusni pješčenjaci) i u naslagama ugljena iz kojih plin ne može migrirati, a dobiva se horizontalnim bušotinama i hidrauličkim frakturiranjem što omogućuje dotok plina u proizvodnu → bušotinu.

Ovisno o tipu plinskoga ležišta (čista plinska ležišta, naftna ležišta i plinsko-kondenzatna ležišta), dobiveni plin klasificira se kao slobodni, ako sadrži uglavnom čisti metan uz moguće manje udjele ugljikovodika veće molekulske mase i ostalih primjesa, odnosno kao vezani plin, ako se proizvede tijekom proizvodnje nafte. U tom slučaju može biti otopljen u sirovoj nafti u ležištu ili nadlijegati naftu u ležištu i biti u kontaktu s njom (plinska kapa). Suhi plin sadrži neznatne udjele teških ugljikovodika, a porastom njihova udjela, koji se industrijskim procesom izdvajaju i također rabe kao sirovine, plin se klasificira kao mokri (vlažni). Ovisno o udjelu kiselih plinova (ugljikov dioksid i sumporovodik), također se dijeli na slatki ili kiseli plin.

Transport plina uvjetovan je njegovom obradbom. Obavlja se od mjesta proizvodnje (obradbe) do mjesta potrošnje plinovodima (u plinovitome stanju, najčešće u uvjetima tlaka do 75 bara i pri temperaturi okoline) i brodovima (u kapljevitome stanju, u uvjetima atmosferskoga tlaka i temperature od −161°C).

Ulazni plinovod za dostavu prirodnoga plina u poduzeću Petrokemija

Pojave, ležišta i dobivanje plina u svijetu

Prvi zapisi o pojavi prirodnoga plina vezani su uz izdanke gdje se pojavljivao na površini. Kinezi su se 500. pr. Kr. koristili plinom za zagrijavanje slane vode u posudama velikog volumena radi desalinizacije morske vode, odn. proizvodnje soli. Transportirali su ga uz pomoć šupljih bambusovih štapova. U Sjevernoj Americi su 1626. francuski istraživači uočili kako domorodci pale plin koji je izlazio iz izdanaka u jezeru Erie i oko njega, a takvi slučajevi zabilježeni su i u Europi i Azerbajdžanu.

Tek je u XIX. st., primjenom udarnog bušenja i pojave prvih bušotina, započelo dobivanje plina na danas poznat način, a tako dobiveni plin rabio se isključivo za rasvjetu. William Hurt uspješno je 1821. izradio prvu plinsku bušotinu u Fredoniji u New Yorku, gdje je 1826. osnovana kompanija za distribuciju plina Fredonia Gas Light Company, prva u SAD-u. U Europi je prva plinska bušotina izrađena 1875. u Velikoj Britaniji. Otkriće Bunsenova plamenika 1885., koji je miješao zrak s prirodnim plinom, označilo je prekretnicu u uporabi plina, koji se od tada mogao rabiti za kuhanje i grijanje. Međutim, tek je nakon II. svj. rata izradba cijevi bila usavršena dovoljno da bi se izgradili dugi plinovodi koji su omogućili transport plina na velike udaljenosti.

Najveće rezerve prirodnoga plina nalaze se u Rusiji, uključujući po rezervama drugo najveće plinsko polje u svijetu Urengoy u sjevernome dijelu zapadnoga Sibira, koje je u proizvodnji od 1978. te još uvijek proizvodi najveće količine plina. Najveće rezerve plina nalaze se u plinskome ležištu koje dijele Iran i Katar. Dio ležišta u Iranu čini polje pod nazivom South Pars, a dio u Kataru polje North Field.

Prirodni plin u Hrvatskoj

Ležišta

Prve erupcije prirodnoga plina u Hrvatskoj zabilježene su tijekom izradbe naftnih bušotina odnosno bušenja bunara za vodu. Prvi takvi slučajevi zabilježeni su 1905. u Šćapovcu te 1912. u Prečecu kraj Kloštar-Ivanića. Prva plinska bušotina Bujavica−1 izrađena je 1917. kraj rijeke Pakre po nalogu mađarskih vojnih vlasti. Tom je bušotinom otkriveno eksploatacijsko polje Bujavica kao prvo plinsko polje u Hrvatskoj. Koncesionar istraživanja plina na bujavičkom području bilo je poduzeće Uljanik, petrolejsko d. d. Zagreb osnovano 1921., koje je 1931. otkrilo plinsko ležište u Gojlu. Dobiveni plin prvotno se rabio za osvjetljenje putničkih vlakova, te kao sirovina za čađaru utemeljenu u Kutini 1938 (→ Petrokemija).

Mjerno-regulacijska postaja prirodnoga plina; filteri prirodnoga plina u poduzeću Petrokemija

Značajnija istraživanja i proizvodnja prirodnoga plina započinju osnutkom poduzeća Naftaplin 1952. (→ INA). U sljedećem razdoblju otkrivena su naftna i plinska polja Stružec (1957), Voloder (1958), Ferdinandovac (1959), Lipovljani (1960), Jagnjedovac (1961), Ivanić-Grad, Šandrovac, Okoli (1962) i dr. Proizvodnja plina znatno je porasla nakon otkrića najvećih plinskih i plinsko-kondenzatnih polja Molve (1973), Kalinovac (1978) i Stari Gradac (1980). Za proizvodnju prirodnoga plina u Hrvatskoj ključna su plinska ležišta u sjevernome dijelu Jadranskoga mora iz kojih se eksploatiraju najveće domaće količine prirodnoga plina (→ pučinsko inženjerstvo; sv. 1).

Plinsko-kondenzatna bušotina Kalinovac-2

Najveća godišnja proizvodnja plina u Hrvatskoj zabilježena je 1987−90., kada je iznosila više od dvije milijarde m3 na godinu. Danas se zbog dugogodišnjeg crpljenja plinskih ležišta znatno smanjuje.

Plinofikacija Hrvatske

Izgradnjom prvoga plinovoda Janja Lipa−Zagreb (1954−59), duljine 98 km i vanjskoga promjera 150 mm započela je plinofikacija Hrvatske. Do 1962. sagrađeno je 112 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 64 milijuna m3 plina. Tijekom 1970-ih transportni sustav sastojao se od ukupno 484 km plinovoda uz godišnju potrošnju od 555 milijuna m3 plina. Zbog povećane potražnje 1978. prvi je put preuzet plin iz SSSR-a izgradnjom plinovoda Rogatec−Zabok−Zagreb i Zabok−Ludbreg i njihovim priključenjem na međunarodni tranzitni sustav Slovačke, Austrije i Slovenije. U trenutku izdvajanja poduzeća → Plinacro iz INA Grupe 2002., koje je preuzelo djelatnost vezanu uz transport plina, transportni sustav sastojao se od 1876 km plinovoda, a godišnja potrošnja plina iznosila je 2,76 milijardi m3. Vodeće poduzeće u distribuciji prirodnoga plina u Hrvatskoj → Gradska plinara Zagreb omogućava njegovu uporabu na području grada Zagreba i okolice te radi na proširenju, rekonstrukciji i izgradnji distribucijskoga plinskog sustava.

Radi uravnoteženosti opskrbe plinom, jedno od iscrpljenih plinskih ležišta na polju Okoli pretvoreno je 1987. u podzemno skladište, u koje se skladišti višak plina proizveden u toplijem dijelu godine, a crpi se tijekom zimskih mjeseci. Radni volumen skladišta je 553 milijuna m3 plina, a vodi ga poduzeće Podzemno skladište plina sa sjedištem u Zagrebu. S namjerom izgradnje i potrebnom infrastrukturom upravljanja za prihvat, skladištenje i uplinjavanje ukapljenoga prirodnog plina osnovano je 2010. poduzeće LNG Hrvatska u Zagrebu, a prihvatni terminal za ukapljeni prirodni plin u Omišlju na Krku započeo je s radom početkom 2021.

LNG terminal u Omišlju

Ostali podatci
Vidi još...
Što pročitati?

I. Arar, I. Marković: 100 godina prirodnog plina u Hrvatskoj. Nafta i plin, 37(2017) 152, str. 19−27.

I. Hemetek Potroško, L. Kupsjak, M. Lukić, V. Tišljar: Projekt Podravina – okosnica proizvodnje plina u Republici Hrvatskoj. Nafta i plin, 39(2019) 159–160, str. 57−64.

prirodni plin
Proizvodnja plina na sjevernom Jadranu započela je 22. listopada 1999. s pomoću platforme Ivana A. koja je spojena mostom s kompresorskom platformom Ivana K.

Smjesa nižih alifatskih ugljikovodika s većinskim udjelom metana i prisutnošću težih ugljikovodika.

Kategorije i područja