ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo kasne antike koja u širem datacijskom rasponu traje od Dioklecijanove tetrarhijske podjele Rimskoga Carstva (293) do stvaranja Karolinškoga Carstva (800).

Iako se u Rimu i u većim mediteranskim te bliskoistočnim središtima rana umjetnička produkcija s kršćanskim motivima javlja već oko 200 (katakombe, kućni oratoriji, martiriji), prve religijske gradnje novoga kulta u Hrvatskoj nastajale su tek potkraj III. st., učestalije nakon Konstantinova Milanskog edikta o jednakopravnosti kršćanstva (313). Klasični ranokršćanski sloj IV. i V. st. na Jadranu se, u drugoj etapi tijekom VI. st., stopio s ranobizantskim utjecajima (posljedica tzv. Justinijanove rekonkviste, od 535) s produženim trajanjem do sredine VII. st. i kraja vladavine cara Heraklija I. (641), a u Istri i tijekom VIII. st. Od tada posvuda počinje dominirati ranosrednjovjekovna likovnost i → predromaničko graditeljstvo, ponegdje s kontinuitetom bizantskih elemenata (uporaba quincusa, trikonhosa, šesterolisnih tlocrta i kupola). Lokalne ikonografske i stilske refleksije tzv. adriobizantinizma, posebice u domeni slikarstva i djelomično skulpture, u nas se protežu i na srednjobizantsko razdoblje IX–XII. st. (temat Dalmacije), sporadično i na kasnobizantsko doba do XV. st. (nakon Ravenne središta utjecaja postaju Akvileja i poslije Venecija). Znanstveni interes za ranokršćanske (alternativno starokršćanske) spomenike u Hrvatskoj javlja se sredinom XIX. st. s prvim radovima Pietra Kandlera (Pula) i Francesca Carrare (Salona), a na prijelazu stoljeća sa studijama Antona Gnirsa (Istra), Carla Federica Bianchija (Zadar) i don Frane Bulića (Salona i okolica). Nakon I. međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije (Split – Salona, 1894) afirmirala se nova samostalna disciplina, isprva s prinosima inozemnih znanstvenika o našem naslijeđu (Wilhelm Gerber, Rudolf Egger, Mario Mirabella Roberti), dok se intenzivnija suvremena istraživanja provode tek od 1970-ih.

Uz arheologe i povjesničare umjetnosti, doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti ranokršćanskoga i bizantskoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (krstionica zadarske katedrale; bizantske utvrde na Žirju i Kornatu), Ejnar Dyggve (spomenici ranokršćanske Salone), → Andre Mohorovičić (ranokršćanski sloj katedrale u Krku; bazilike u Osoru i Polačama na Mljetu), → Jerko Marasović (bizantska crkva na Gradini u Solinu), Aleksandra Faber (bazilika Fulfiniuma; bizantske utvrde), Stanko Piplović (kasna faza Dioklecijanove palače), Vlasta Begović-Dvoržak (bazilika na Brijunima), Marija Obad-Vučina (ranokršćanska etapa pulske katedrale), Željko Peković (bizantski sloj dubrovačke katedrale), Radoslav Bužančić (ranokršćanske crkve u Postirama i Škripu), → Zlatko Karač (bizantski urbanizam), i dr.







Urbanizam

Gradovi i naselja

Nakon raspada podunavskoga limesa (oko 395) kasnoantički su → gradovi bili izloženi učestalim napadima barbara, ključne urbane funkcije odumiru (isprva u Pannoniji, poslije i u jadranskim središtima), a radi lakše obrane smanjuju se urbani areali i opsezi gradskih zidina (u Pharosu – Starom Gradu, poprečno izgrađeni kasnoantički zid naseobinski je obuhvat reducirao na polovicu). U procesima kastrizacije već su se od IV. st. ponegdje gradili novi bedemi (Nezakcij), popravljale se ili pojačavale dotrajale rimske fortifikacije u Poli (Pula), Apsorusu (Osor), Iaderu (Zadar), Varvariji (Bribirska glavica), osobito Asseriji (Podgrađe kraj Benkovca) koja je dobila kasnoantičku kulu, kontrafore i novi zid (V–VI. st.) te u Saloni gdje je u doba gotskoga rata sjeverni bedem ojačan mnogobrojnim trokutastim kulama (prva polovica VI. st.).

Na području kontinentalne Hrvatske urbana su se središta (→ urbanizam) postupno gasila već od kraja IV. st. (npr. Andautonia – Šćitarjevo), a znatniju revitalizaciju doživjele su samo Cibalae (Vinkovci), gdje se na rimskim razvalinama od kraja V. st. do sredine VI. st. razvilo veće gepidsko naselje, Mursa (Osijek) koji se zadnji put spominje potkraj VI. st., a naseobinski se kontinuitet još neko vrijeme održao samo u Sisciji (Sisak).

I antički gradovi na obali preživljavali su do VI. st., kada su se težišta urbaniteta premjestila na sigurnije otoke štićene mrežom Justinijanovih fortifikacija gdje se kao ključni grad afirmirao Osor, iako je sjedište namjesnika bizantske Dalmacije ostalo u Zadru. Odumiranje velikih kasnoantičkih gradova intenziviralo se tijekom prve polovice VII. st. Tada je napuštena Salona (639) i osnovan novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, raseljen je Epidaurum (Cavtat), a na nedalekoj hridi Laus njegov kontinuitet nastavio je Raúsion (Dubrovnik) koji je vjerojatno postojao već prije (kasnoantička utvrda na najvišoj točki kraj Sv. Marije, nalazi kaštela na Bunićevoj poljani u koji je interpolirana tzv. bizantska katedrala). U tom razdoblju nestale su i dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu su se gasili gradovi poput nakratko revitaliziranih Asserije i Varvarije, već prije napušteni su vojna središta Burnum, Andetrium i Tilurium te gotovo sva podvelebitska naselja (Argyruntum, Vegium, Lopsica, Ortopla, Volcera). U Istri su se potkraj VI. st. nepovratno raseljavali Nezakcij i manje rimske naseobine, no istodobno je nastalo više novih kasnoantičkih gradova na dobro zaštićenim poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Sipar, Umag, Novigrad, Rovinj, Vrsar). U unutrašnjosti Istre reafirmirani su predrimski kasteljerski lokaliteti (→ prapovijesno graditeljstvo) na kojima su se formirali novi gradovi-kašteli (Dvigrad, Bale, Mutvoran), a fortificirana prebivališta razvijala su se i na Kvarneru (Grobnik, Bosar podno bizantske utvrde Corinthia na Krku). Zabilježena je i pojava naselja bez fortifikacija (Rim kraj Roča, Barbariga, Guran, Vižula, Mirje kraj Postira, Polače na Mljetu). Od važnijih antičkih gradova na Jadranu puni urbani kontinuitet održali su Pula, Osor, Zadar, Parentium (Poreč), Curicum (Krk), Arva (Rab), Tragurium (Trogir), djelomično Senia (Senj) i Aenona (Nin), u strukturi kojih se preklapa rimska, ranokršćansko-bizantska i srednjovjekovna izgradnja.

Mikrourbanističke intervencije

Osim gradnje sakralnih sklopova i fortifikacija, tijekom kasne antike izostale su veće javne investicije, a u gradskom su se tkivu mijenjala funkcionalna težišta pa su se umjesto središnjih prostora oko foruma i poganskih hramova na kapitolijima (→ antičko graditeljstvo) od druge polovice IV. st. javljale nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta. Tako se episkopalni sklop Salone smjestio u sjevernom dijelu grada, podalje od staroga foruma, Eufrazijana s biskupskim dvorom locirala se u perifernim insulama Poreča gdje je narteks bazilike čak natkrio jedan od gradskih carda iako cijeli kompleks slijedi geometriju antičke insule, u Puli su Sv. Marija Formoza i katedrala također distancirane od foruma, dok su jedino u Zadru nove crkve dosljedno interpolirane u naslijeđeni raster rimskoga grada. Važnu ulogu u prostoru dobile su memorije kršćanskih mučenika na grobljima extra muros (npr. Kapljuč, Marusinac i Manastirine kraj Salone).







Arhitektura

Ranokršćansko graditeljstvo nije stilska odrednica, već oznaka razdoblja obilježenoga specifičnim ikonografskim i tipološkim programom proizašlim iz potreba novoga kulta. U Hrvatskoj su građevine iz prve ranokršćanske etape (od sredine III. st. do sredine IV. st.) vrlo rijetke, a datacije nepouzdane; u drugoj etapi ekstenzivnih sakralnih gradnji bazilike su se isprva podizale samo u biskupskim središtima (tijekom druge polovice IV. st.), potom i u ostalim gradovima te u ruralnim prostorima (V. st. i prva desetljeća VI. st.); treća kasna faza razvoja veže se uz ranobizantsko doba (od 535. do kraja VI. st.) kada su nastali najmonumentalniji primjeri bazilika raznolikih oblika s liturgijskim inovacijama, a u profano-fortifikacijskoj su se domeni podizali mnogobrojni kastroni; u četvrtoj etapi, tzv. mračnom dobu (VII–VIII. st.), kontinuitet kasnoantičkih tradicija gasio se, dok su malobrojne i barbarizirane novogradnje najavile ranosrednjovjekovni karolinški sloj.

Sakralna arhitektura

Tijekom dva i pol stoljeća učinkovite izgradnje ranokršćansko-bizantskoga korpusa objekata (okvirno datiranih 350–600) podignuto je mnogo sakralnih sklopova, osobito u Dalmaciji (na području današnje Zadarske nadbiskupije evidentirano je 56 lokaliteta, Šibenske biskupije 27, Splitsko-makarske nadbiskupije oko 80, itd.), mnogobrojni su i u Istri, dok na području kontinentalne Hrvatske gotovo da ih nema. (→ sakralna arhitektura)

Oratoriji, manje molitvene dvorane za uži krug vjernika, u ranome kršćanstvu prikriveni obredni prostori u kućama (tzv. domus ecclesiae), prve su arhitektonske manifestacije pretkonstantinskoga razdoblja što se u Hrvatskoj javljaju potkraj III. st. i početkom IV. st. Skromnih su dimenzija i liturgijski još nerazvijeni – primjerice »oratoriji A i B« u negdašnjim privatnim termama u sjevernom dijelu Salone (možda iz Dujmova doba prije 304., no datacije su dvojbene), zatim Maurov oratorij iz istoga razdoblja uređen u trikliniju antičke kuće uz Eufrazijanu u Poreču, oratorij na mjestu kasnije pulske katedrale te molitveni prostor s apsidom interpoliran u taberne zadarskoga foruma (prva polovica IV. st.). Ranih su datacija i oratoriji u Ivinju kraj Pirovca, Vrsaru i Barbarigi, no podizali su se i poslije na mjestima negdašnjih martirija, poput oratorija u supstrukcijama salonitanskog amfiteatra (V–VI. st.).

Bazilike, uglavnom jednobrodnih ili trobrodnih longitudinalnih tlocrta, orijentacije zapad-istok, temeljni su tip ranokršćanske crkve razvijen iz antičkih predložaka basilice forensis i basilice domus te kućnih crkava (gradile su se nakon 313). Zbog specifičnih liturgijskih prilagodbi u interijeru se na mjestu antičkoga apsidnog tribunala postavljala biskupska stolica (cathedra), polukružna svećenička klupa (subsellium) te oltar (ponekad nad grobnom mučenika) akcentiran ciborijem i propovjedni ambon. Apside su isprva bile upisane u ravno začelje glavne lađe (IV. st.), poslije polukružno istaknute prema obrascu rimskih bazilika (dominantno u V. st.), a u bizantskoj su fazi (VI. st.) pod ravenskim utjecajima često izvana bile poligonalne. U crkvenoj lađi (navis, naos) ispred apside i trijumfalnog luka postavlja se schola cantorum, kod jednostavnijih građevina samo oltarna pregrada (septum). Uz svetište su pomoćne prostorije – pastoforije (sjeverna je prothesis, spremište žrtvenih darova; južna diaconicon, preteča sakristije). Ispred zapadnoga pročelja čest je ulazni trijem (narteks), a kod reprezentativnih primjera i atrij s obrednim zdencem (kántharos).

Prema namjeni bazilike se dijele na: biskupske (katedralne), župne, cemeterijalne (grobne) i cenobijske (samostanske). Prema obliku i tipu jednostavnih su izduženih tlocrta uobičajenih omjera 1 : 2, a rjeđe se javljaju specifične basilicae geminae, discoperte, trikonhosi i centralne građevine (potonje su najčešće kod baptisterija, mauzoleja, martirija i memorija).

Katedralne bazilike u biskupskim središtima najmonumentalniji su primjeri ranokršćanskih crkava od kojih se u punim elevacijama i izvornoj funkciji održala samo porečka Eufrazijana. Ishodište toga episkopalnog sklopa jest Maurov oratorij (prijelaz iz III. u IV. st.) proširen paralelnim brodovima (IV. st.); prva velika trobrodna bazilika, tzv. Predeufrazijana bez istaknute apside (V. st.) nastala je na mjestu na kojem je biskup Eufrazije poslije podigao monumentalnu bizantsku katedralu ravenskoga tipa (okvirno datiranu 535–550) s iznimnim fundusom umjetničkih aplikacija u interijeru (mozaici, štukature, kamene intarzije i crkveni namještaj). U njezinoj se osi ispred narteksa nalazi kvadratni atrij s trolučnim arkadama i krstionica poligonalnoga tlocrta, u sjevernoj je zoni biskupski dvor, a uz svetište bazilike je trikonhalna kapela, vjerojatno Eufrazijev mauzolej (VI–VII. st.). Izvorna očuvanost cijeloga kompleksa i visoka umjetnička vrijednost Eufrazijanu svrstavaju među najznačajnije ranokršćanske crkve u Europi (upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine 1997).















Kod nekoliko su katedrala očuvani znatni dijelovi perimetralnih zidova ranokršćanskih bazilika (Pula, IV–V. st.; poligonalne apside katedrale u Rabu, VI. st.; sjeverni zid katedrale u Novigradu) ili su kasnije biskupske bazilike bile izgrađene na ostatcima ranokršćanskih crkava (apsidni dio katedrale u Krku s nalazima V–VI. st.; temeljni sloj srednjovjekovne biogradske katedrale; katedrala sv. Anselma u Ninu s preslojenom bizantskom crkvom; zadarska katedrala razvijena na supstrukcijama trobrodne bazilike s prijelaza iz IV. u V. st.; nalazi ispod svetišta trogirske katedrale; ranokršćanska bazilika uz sjeverni zid hvarske katedrale, V–VI. st.). Nedovoljno je razjašnjena atribucija tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku, trobrodne bazilike s istaknutom trapeznom apsidom prezentirane ispod podnice današnje crkve (datirane u rasponu od VI. do IX. st.). Neki su katedralni sklopovi konzervirani u arheološkom sloju i nemaju daljnji kontinuitet »svetoga mjesta« (Osor, Sv. Vid u Naroni), među kojima je najvredniji episkopalni kompleks Salone. Njegov nukleus možda čine spomenuta dva rana oratorija (nesigurne datacije III–IV. st.); prva je bazilika podignuta na mjestu južne crkve (IV. st.), potom su nastale dvojne trobrodne bazilike velikih dimenzija povezane zajedničkim narteksom (početak V. st.); konačno, južnu crkvu zamijenila je križna tzv. Honorijeva bazilika s početka VI. st., kada se gradila i nova krstionica s popratnim prostorijama te dovršavao biskupski dvor. Izvan toga kompleksa nalazi se i moguća arijanska katedrala s krstionicom, iz ostrogotskoga razdoblja (prijelaz iz V. u VI. st.). Katedrale nekih ugašenih ranokršćanskih biskupija još nisu pronađene (Scardona – Skradin, Petina – Pićan, Mucuur – Makarska i Epidaurum, sve iz ranoga VI. st.; nejasan je status Senie). Nekolicini biskupskih sjedišta još nisu pouzdano utvrđene ni lokacije (Ludrum – možda Biskupija kraj Knina, gdje je otkrivena ranokršćanska jednobrodna bazilika s oblom apsidom, ili Otok kraj Sinja; Cissa – ubicira se na širokom prostoru od Rovinja do Brijuna i Caske na Pagu).







Najslabije je poznata situacija u Panoniji gdje su u biskupskim sjedištima otkopani neatribuirani dijelovi apsidne arhitekture koja je mogla pripadati ranokršćanskim crkvama, ali i profanim rimskim građevinama (Siscia, Cibalae, Iovia – Ludbreg), dok se u Mursi prema pisanim izvorima nalazila Bazilika mučenika moguće centralnoga tlocrta, vjerojatno i arijanska katedrala iz doba biskupa Valensa, te sinagoga (proseuche) iz predkršćanskoga sloja.

Cemeterijalne bazilike nastajale su na ranokršćanskim grobljima izvan gradova, najčešće na mjestima prvotnih martirija i memorijalnih kapela. Lokaliteti europske važnosti nalaze se kraj Salone – na Kapljuču je podignuta crkva posvećena petorici salonitanskih mučenika kao jedna od najranijih trobrodnih ranokršćanskih bazilika u Hrvatskoj uopće (sredina IV. st.); na Marusincu je uz prvotni mauzolej martira Anastazija izgrađena trobrodna bazilika s narteksom, a uz nju i tzv. otvorena bazilika (V. st.); na Manastirinama je na mjestu rane memorije sv. Dujma također podignuta reprezentativna bazilika (sredina V. st.). Grobne su crkve istražene i u Novalji (dvije građevine na Jazu i u Gaju), na lokaciji tržnice (nekada groblja) u Trogiru, u Danilu, na groblju u Zadru, a postojala je i trobrodna cemeterijalna bizantska bazilika u Puli (VI. st.).













Župne i ladanjske bazilike (V. i VI. st.) otkrivene su na nizu lokaliteta u različitim stupnjevima očuvanosti – od ranobizantske crkve na otočiću Ošljaku, koja stoji u punim elevacijama i u obrednoj je funkciji, do mnogobrojnih arheološki prezentiranih ostataka (Sv. Ivan Evanđelist s deambulatorijem u Rabu; Gospina trobrodna bazilika dvoranskoga tipa s upisanom apsidom i lezenama na Velom Brijunu nedaleko od bizantske crkve sv. Petra s poligonalnim svetištem; trobrodna troapsidna bazilika u Banjolama kraj Vodnjana; bazilika sa svetišnom triforom u Povljima na Braču; Sv. Andrija kraj Splitske na Braču; trobrodna bazilika dimenzija 28 m × 14 m s mozaicima u apsidi na Mirinama kraj Baške na Krku; Sv. Petar na Kanajtu kraj Punta; Sv. Stjepan na Pustijerni u Dubrovniku). Istražene su i crkve sv. Petra na rtu Zorna kraj Poreča, sv. Agneze u Betigi, Majke Božje u Vrsaru, sv. Justa u Galižani i bazilike u paškoj solani, Grohotama na Šolti, na otočiću Sv. Fumija kraj Čiova, crkve u Lepurima i Galovcu kraj Zadra, Brnazama kraj Sinja, Prološcu, Grabovcu kraj Omiša, Baćini, Dikovači (s dvoapsidnim svetištem), Ublima na Lastovu, uvali Gožinka na Rabu (crkva s poligonalnom apsidom), Rudinama i Vrbniku na Krku, u Naroni na lokalitetima Erešove bare (kasni primjer iz VII. st.) i Erešove njive, slojevi ispod Sigurate u Dubrovniku, ispod crkve sv. Ivana u Trogiru; mjerilom se ističu trobrodna bazilika sv. Lovre u Stobreču i basilica urbana u Novalji s apsidom najvećega poznatog promjera u nas od čak 13 m; ostatci nekoliko ranokršćanskih crkava utvrđeni su i na području Stona. U Saloni je, osim katedralnih i cemeterijalnih bazilika, u samom gradu bilo još nekoliko župnih crkava (basilica occidentalis jedina je troapsidna crkva dimenzija 45 m × 20 m; basilica orientalis transeptnog tipa dužine 51 m; trobrodna basilica iuxta portum; bazilika kraj »Pet mostova« uz više indiciranih nalazišta) što Salonu po mnogobrojnosti, očuvanosti i reprezentativnosti primjera čini jednim od najbogatijih ranokršćanskih lokaliteta zapadnoga kršćanstva. U ekstenziji salonitanskoga agera i na području današnjega Splita istražene su bazilike na Manušu, Spinutu (Sv. Marija), Trsteniku (Sv. Kuzma i Damjan) i ispod franjevačkog sklopa u luci (Sv. Feliks), a dvojbeni su arheološki ostatci bazilike na Sustipanu. U samom središtu Zadra u punim elevacijama stoje ranokršćanske bazilike sv. Stjepana s nizom bifora na južnom zidu (pregrađena u crkvu sv. Šimuna) i sv. Andrije, a perimetralni zid Sv. Tome prezentiran je u interijeru suvremene zgrade.













Pod snažnim utjecajem Ravenskoga egzarhata posebna se skupina bizantskih bazilika razvila u Istri (Sv. Agata, Sv. Petronila i Sv. Jakov kraj Kafanara, prva crkva u sklopu samostana sv. Mihovila nad Limom, Sv. Agneza u Muntajani, Sv. Elizej kraj Fažane, Sv. Sofija u Dvigradu), pri čemu je čest arhitektonski detalj VI. st. tzv. ravenski tip istaknutih apsida polukružnih u interijeru poligonalnih izvana prvotno inauguriran na najreprezentativnijim primjerima poput Eufrazijane (vrlo rani primjer troapsidnog koncepta svetišne zone), Sv. Marije Formoze (podiže ju ravenski nadbiskup Maksimijan nakon 546), Sv. Nikole u Puli koji još stoji u punim elevacijama i dr., dok poligonalnih apsida u Dalmaciji, južnije od Zadra gotovo da nema. Prepoznatljivi bizantski elementi su i lezene s plitkom arkaturom na pročeljima, ponegdje i kontrafori na apsidama.







Na području kontinentalne Hrvatske ranokršćanske su crkve utvrđene u Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) gdje je u adaptiranome rimskome termalnom kompleksu uređena jednobrodna bazilika s upisanom apsidom i narteksom (IV. st.). U Loboru je uz baziliku otkrivena i krstionica (V–VI. st.), a jednostavni su sakralni objekti iz istoga razdoblja otkopani i na lokalitetima Lonja – Humščak kraj Novoga Marofa te Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola. Ponegdje ima nalaza arhitektonske plastike (Vinkovci – Kamenica, Veliki Bastaji, Daruvar, VI–VII. st.) ili drugih indikativnih ranokršćanskih tragova (Ozalj, Sisak, Rudina kraj Požege).

Izvan korpusa klasičnih bazilika, oblikom se ističu rjeđi tipovi ranokršćanskih crkava.

Basilicae geminae (dvojne crkve) čini par sličnih sakralnih građevina, paralelno postavljenih, često povezanih zajedničkim narteksom, zidom ili međuprostorijama (npr. krstionica umetnuta između crkava kraj Sv. Marka u Baški; interpolacija diakonikona u Srimi). Javljaju se na sakralnim lokalitetima različitih namjena kao što su katedralni sklopovi (Pula, Salona, Osor), martirijske odnosno cemeterijalne crkve (Manastirine, groblje u Danilu) i lokalne župne bogomolje (Podvršje, Ad basilicas pictas na splitskome Manušu) pa nemaju samo jednu funkcionalnu atribuciju. Kontinuirano se javljaju tijekom cijeloga ranokršćanskog razdoblja (najraniji su udvostručeni oratoriji u Poreču, bazilike episkopalnog sklopa Salone te katedrala u Puli s prigrađenom crkvom sv. Tome – svi primjeri iz IV. ili ranog V. st.) što znači da dvojne crkve nisu ni rezultat liturgijske evolucije, niti su regionalno omeđene jer se nalaze posvuda – od Istre (dvojne crkve dvoranskih odlika s upisanim apsidama i lezenama u Nezakciju, V. st.), do Kvarnera (Baška), Dalmacije (paradigmatski lokalitet je Salona), Zagore (Cista Velika kraj Imotskog, Trbounje kraj Drniša) i otoka (Stari Grad na Hvaru, Mljet). U nekim slučajevima vidljiva je dvoetapnost, odnosno naknadno prigrađivanje crkava uz već postojeće, najčešće izvedeno tijekom VI. st. (Podvršje, Polače, Ljubač kraj Ražanca). Pretpostavke o razlozima izgradnje dvojnih crkava kreću se od teme dvojnoga kulta (službenoga i lokalnoga martirijskog), kao u Saloni gdje je sjeverna crkva bila kongregacijska, a južna memorijalna posvećena mjesnim mučenicima, do funkcionalnog razdvajanja župnog i cemeterijalnog obreda (južna grobna bazilika u Srimi), odvajanja prostora za katehezu od bogoslužja pa do jednostavnih proširenja postojećih crkava.

















Basilica discoperta (nenatkrivena bazilika) rijedak je i donekle hipotetični tip ranokršćanske bogomolje koju je E. Dyggve prepoznao u sjevernoj crkvi salonitanskoga groblja na Marusincu gdje je u trobrodnome bazilikalnom tlocrtu srednja lađa bila otvorena, uokvirena stupovnom kolonadom i trijemovima, poput peristila. Još jedna nenatkrivena bazilika naslućena je u episkopiju nasuprot zapadnoga pročelja salonitanskih katedrala, no novije interpretacije to osporavaju.

Trikonhos, polilobatni tip crkve s istaknutim »trolisnim« svetištem, hibridni je spoj bazilike i centralnoga križnog tlocrta s tri zaobljene konhe. Smatra se da mu je podrijetlo u ranim sepulkralnim kapelama s apsidnim završetcima (skupine grobnica na salonitanskim Manastirinama, memorija u Mulinama na Ugljanu, IV. st.). Javlja se tek tijekom V. i VI. st. u dva oblika – kao kratka cella trichora bez naosa u funkciji grobnih memorija (Betiga, Gata u Poljicama, Cista Velika; u Poreču možda kao Eufrazijev mauzolej koji je i jedini primjer tog tipa očuvan u punim elevacijama); u drugoj formi gradi se kao složeni trikonhos s izduženim dvotravejnim brodom i trećim travejom oko kojega je okupljen trolist apsida (Bilice na Prokljanskom jezeru, Sutivan – Mostir na Braču, Tepljuh). Crkva sv. Martina u Pridrazi s izrazito bizantskom arhitektonikom fasadnih lezena i slijepih lukova predstavlja najvažniji spomenik te skupine građevina (sredina VI. st.; porušena u Domovinskome ratu, rekonstruirana 1997). Morfološki obrazac trikonhonalnih građevina neposredno će utjecati na mnoge predromaničke i ranoromaničke crkve.

Crkve centralnih tlocrta s djelomično ili cjelovito provedenim konceptom središnjega prostora, poput križnih, kvadratnih i transeptnih bazilika te rotunda, uz mnogobrojne hibridne varijacije i unikatne oblike kasnoga razdoblja, javljaju se od sredine V. st., a pod utjecajem Bizanta osobito tijekom VI. st. Paradigmatski primjer velike trobrodne bazilike oblika grčkoga križa (basilica cruciformis) jest južna katedralna crkva Salone koju je kao treću u slijedu na istome mjestu podigao biskup Honorije (oko 530). U uvali Martinšćici kraj naselja Punta Križa na Cresu otkopana je za sjeverni Jadran netipična crkva tlocrta grčkoga križa (V. st.). Formu križne crkve s elementima trikonhosa upisanoga u kvadratnu osnovu s dvostrukom fasadnom opnom (»crkva u crkvi«) pokazala je građevina Justinijanova doba u Gatima (sredina VI. st.). Neobičnog je prostornog rješenja bizantska bazilika na solinskoj Gradini, također kvadratnoga tlocrta, s osam stupova oko središnje cele, koji u idealnoj rekonstrukciji Jerka Marasovića nose nadgrađe u križnoj shemi s istaknutim središnjim tamburom (VI. st.). Na Bribirskoj glavici otkrivena je rotunda s osam apsida (VI. st.). Naglašeni transept s fokusnom točkom križišta pred oltarom ima bazilika antičkoga Fulfiniuma u uvali Sepen podno Omišlja, oblika izduženoga križa s pastoforijama, netipičnim zatvorenim narteksom i grobnim atrijem (V. st.). Transeptnog je tipa i crkva u Cickinima kraj Malinske na Krku. Sažeti transept u T-tlocrtu (crux comissa) dokumentira basilica orientalis u Saloni (V. st.), a transept ima i ona u Lovrečini na Braču s narteksom zaključenim bočnim apsidiolama. Upisani transept koji ne izlazi iz širine crkve pokazuje bazilika na Manastirinama. Centralni su tlocrti općenito rjeđi kod crkava, dok su tipični za baptisterije i memorije.







Baptisteriji, krstionice (katkad tinctorium), javljaju se od početka IV. st.; izvorno označavaju jednostavne zdence ukopane u tlo na otvorenome u blizini crkve. Nakon Konstantinova edikta baptisteriji su se podizali kao zatvorene samostojeće građevine centralnoga koncepta, u prvoj etapi isključivo uz katedrale jer je obred krštenja obavljao samo biskup, a od početka V. st. javljali su se i uz župne crkve gdje su sakramentaciju izvodili arhiprezbiteri (Martinšćica, Cickini i dr.). Dva baptisterija na istome lokalitetu mogući su znak prisutnosti arijanske zajednice (možda u Saloni).

Krstionice imaju simboličko značenje pa se u Istri smještaju aksijalno ispred glavnih pročelja bazilika (Eufrazijana, pulska katedrala, crkva na rtu Zorna), a u Dalmaciji uz bočne strane crkava (sjeverni dio episkopalnoga sklopa Salone, južno dvorište zadarske katedrale). Vanjski perimetar krstionice najčešće je pravilan oktogon (Poreč, Pridraga, Narona, obje krstionice u Saloni, Lobor) ili heksagon s povišenim tamburom i unutarnjim apsidiolama (krstionica u Zadru, VI. st.). Križni su tlocrti rjeđi (baptisterij katedrale u Puli srušen potkraj XIX. st.; sklop kraj crkve sv. Marka u Baški; četverolisna memorija preuređena u krstionicu ispred tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku), a poznati su i primjeri krstionica u obliku bazilikalnih prostorija s apsidom položenih uz crkveni brod (Ivinj, Trbounje, Zmijavci, Betiga) kao i četverokutne prigradnje (rapska katedrala, Ljubač, Povlja).

U središtu baptisterija ukopana je piscina (također nazivana i fons: vrelo) za obred krštenja odraslih pristupnika uranjanjem (per immersionem), poslije polijevanjem (per infusionem), dubine je do 120 cm, ponegdje djelomično izdignuta, najčešće križnoga oblika s nekoliko silaznih stuba u zapadnom kraku i obrednom točkom u istočnome (takvi su zdenci u Manušu, Zadru, Povljima, Polačama i dr.), no mogu biti i šesterokutni (katedrale Pule, Poreča, Osora i Narone), rjeđe četverokutni, kružni i eliptični. Ponegdje su prvotni križni zdenci zbog promjene ritusa preoblikovani u neki od centralnih oblika (Podvršje, Zadar, Cista Velika). Nad zdencem se može pojaviti i specifično nadgrađe nalik ciboriju (baldahin oko piscine u Srimi; rekonstruirani primjer uz baziliku u Lovrečini; ostatci u rapskoj katedrali). Baptisteriji sadržavaju i pomoćne prostorije, poput katekumeneuma za pripremu i poduku odraslih pristupnika (katkad tomu služi narteks ili zasebni auditorium), zatim konsignatorija (poslije konfirmatorija) za krizmu neofita, često s apsidnom nišom za biskupa, te prostora čekaonica, garderoba, kupaonica, i dr. Najkompleksniji primjer krstioničkoga sklopa nalazi se uz katedralu Salone. U punim arhitektonskim elevacijama očuvana je krstionica s atrijem ispred Eufrazijane te ona zadarska (srušena u bombardiranju 1944., faksimilski rekonstruirana 1989) uz koju još stoji i izvorni ranokršćanski katekumenej (navedeni primjeri su iz VI. st.).







Mauzoleji, martiriji i memorije u nas se javljaju od početka IV. st. kao rana sepulkralna arhitektura na kršćanskim grobljima (skulpturalna inačica su kameni sarkofazi u kontinuitetu rimske tradicije). Isprva su to bile jednostavne ukopane ili poluukopane svođene grobnice (osobito mučenika – memoria martyris) kakvih je na salonitanskim Manastirinama u jedinstvenom sklopu oko Dujmove memorije otkriveno devet (sve s apsidnim završetkom); sličan ansambl s pet kapela otkriven je na porečkome ranokršćanskom groblju Čimareu (prva polovica IV. st.). U kontinentalnoj Hrvatskoj rudimentarni je primjer zidana grobnica iz Štrbinaca kraj Đakova (IV. st.).

Od Konstantinova doba gradili su se arhitektonični mauzoleji uglednijih građana, biskupa te mučenika s razvijenim lokalnim kultom. Originalnošću koncepta ističe se privatni mauzolej Solinjanke Asclepije na Marusincu, poznatiji kao grobnica martira Anastazija (pučki sv. Staša). Monumentalni dvoetažni četverokutni objekt s vanjskim kontraforima, unutarnjim lezenama i bačvastim svodom s pojasnicama, u donjoj kripti (cubiculum inferior) sadržava grobnicu mučenika podijeljenu na vjernički dio i zatvorenu svetačku kapsulu ispod oltara (confessio) s jednim od najranijih europskih primjera prozorčića u pregradnom zidu počivališta (fenestella confessionis), koji je vjernicima omogućavao vizualni kontakt s ostatcima martira. Iako je riječ o građevini kasne antike, Anastazijev je mauzolej oblikovnim i konstruktivnim rješenjima znatno utjecao na neke kasnije starohrvatske crkve. Privatnih je mauzoleja bilo i na ladanjskim lokacijama izvan grobalja (svođeni objekt u Mulinama, V. st.).

Memorijalne kapele javljaju se i kao dijelovi većih sakralnih cjelina, poput još postojećeg oratorija križnoga tlocrta Sv. Marije Formoze u Puli što je smješten uz okruglu pastoforiju s eksedrama (sredina VI. st.); ističu se i trikonhos samostanskoga sklopa u Betigi (V. st.), Eufrazijeva cella trichora, memorija s apsidom negdašnje katedrale u Osoru i memorija uz baziliku nastalu na supstratu rimske villae rusticae u Ivinju.







Cenobiji su ranokršćanski redovnički sklopovi predbenediktinskog razdoblja koji se nakon prvih pustinjačkih skloništa anahoreta u špiljama (Zmajeva pećina ponad Murvice na Braču; pećina kraj Marine) od kraja IV. st. i osobito tijekom V. st. podižu izvan gradova na agrarnim posjedima. Rudimentarnoga su samostanskoga koncepta s malom jednobrodnom crkvom istaknute apside, dormitorijem, gospodarskim sadržajima, ponegdje i fortifikacijskim elementima (Rupotina – Crkvina kraj Solina, Rižinice i Klapavica podno Klisa, otočić Stipanska kraj Šolte, sklopovi na Majsanu, Šćedru i Orudi). Pojavom benediktinaca od sredine VI. st. gradili su se i složeniji monaški kompleksi (Mirje iznad Postira na Braču, Sv. Andrija u Betigi).

Dekoracija ranokršćanskih sakralnih prostora usmjerena je na oblikovanje interijera i liturgijske opreme dok je vanjština i kod reprezentativnih primjera rustična, nesolidnoga građevnog sloga s reduciranom arhitektonskom raščlambom i malo detalja. U unutrašnjosti se javlja kršćanska ikonografija – od ranih slikovnih eufemizama Kristove prisutnosti (mozaični motiv ribe kao Kristov akronim IHTIS – grč. ikhthýs u Maurovu oratoriju u Poreču; kasnoantičke figuracije Dobroga pastira i jaganjaca; monogrami ΑΩ) do kasnijih simbola križeva različitih oblika te likovne interpretacije 42. Davidova psalma s prikazima jelena, paunova i golubica uz kantaros što simbolizira izvor (fons vitae), čest motiv u katekumenejima i konsignatorijima krstionica (Salona, Zadar).







Kamena arhitektonska plastika se najsnažnije manifestirala u filigranskim kapitelima izvedenim à jour tehnikom svrdlanja (Eufrazijana; protiron salonitanske krstionice), a u jednostavnijoj produkciji na klesanim nadvratnicima te prozorskim okvirima, stupićima, impostima i tranzenama. Unikatan ciklus figuralnih reljefa izveden je na stijenkama Zmajeve pećine na Braču, no unatoč naznakama njihova ranokršćanskoga podrijetla pitanje datacije još nije razriješeno. Od kamenoga crkvenog namještaja ističu se nalazi oltarnih menzi (najvažniji je primjer iz Salone s reljefnim minijaturama apostola), oltarnih luneta (golubice iz Gata), rijeđe i oltarnih ciborija s četiri stupa koji su otkriveni samo u tragovima (sidrene rupe u podu crkava u Ljubaču; dvojne crkve u Srimi i Podvršju; fragmenti na Marusincu). U svetišnom prostoru bazilika javljaju se polukružne kamene klupe za svećenike, propovjedaonice, oltarne pregrade s reljefnim plutejima (djelomično je in situ očuvan primjer u Eufrazijani; ulomci pregrada pronađeni su u Saloni i Zmijavcima). Rijedak fasadni reljef s motivima križa, jaganjaca i goluba potječe iz srušene crkve u Ublima na Lastovu. Namještaj reprezentativnih građevina izrađen je od prokoneškoga mramora (importi već gotovih ili dijelom obrađenih elemenata), a kod skromnijih objekata mobilijar klešu lokalne radionice u domaćem vapnencu.









Intarzije (inkrust) od kamena rabile su se za ukrašavanje zidova (parapetna zona apside Eufrazijeve bazilike; mramorne oplate u Gatima).

Stucco- dekoracije slabo su poznate zbog netrajnoga materijala; unikatna kompozicija reljefa očuvana je u intradosima sjevernoga poteza arkada Eufrazijane (VI. st.), a fragmenti štukatura otkriveni su u episkopalnom sklopu Salone i u kapeli pulske Sv. Marije Formoze.

Fresco- ukrasi javljaju se samo na zidnim površinama, no kako malo crkava stoji u znatnijim elevacijama, opstali su tek pojedinačni primjeri ranokršćanskih oslika u grobnicama (Manastirine, Kapljuč, Marusinac, Štrbinci) te na donjim plohama sakralnih interijera (Varaždinske Toplice; oratorij s figurama svetaca i sv. Dujma u amfiteatru Salone; apside tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku i katedrale u Saloni; ostatci u Srimi i Gatima). Slikanih mramorizacija ima u Naroni, Povljima, Lovrečini, Bolu i Zmijavcima.

Mozaici predstavljaju najmnogobrojnije ranokršćanske likovne nalaze. Podne su kompozicije oblikovane kao geometrijski »tepisi« s podjelom na polja proizašla iz arhitektonske sheme tlocrta (bordure, apstraktne ili stilizirane matrice s motivima ribljih krljušti, floralnih vitica, cvjetova, palmeta, pletera i svastika). Ističu se ostatci u episkopalnom sklopu Salone (obje crkve, krstionički dio) te u cemetrijalnim bazilikama na Kapljuču i Marusincu koje dokumentiraju najvišu razinu ranobizantskih podnih mozaika u nas. Znatnijih nalaza ima u Splitu na lokalitetu Ad basilicas pictas (višebojni mozaici, V–VI. st.), u Starom Gradu na Hvaru, u slojevima tzv. Predeufrazijane i Maurova oratorija u Poreču, u zadarskom katekumeneju, u Novalji na Pagu u sve tri bazilike, Betigi, Vrsaru, Baški na Krku i Supetru na Braču. Zidnih mozaika u Hrvatskoj gotovo da nema jer je većina arhitektonskih spomenika opstala u niskome temeljnom sloju, no ključni takav ciklus ranobizantskoga razdoblja (sredina VI. st.) u Eufrazijevoj bazilici ističe se rijetkom izvornošću, očuvanošću te umjetničkom vrijednošću europske razine (ravenske radionice). Osim donje zone apsidne konhe ostali dijelovi svetišnoga zida i polukalote te slavolučne stijene pokriveni su nizovima svetačkih figura na zlatnoj podlozi, među kojima je osobito zanimljiv lik i titulus biskupa Eufrazija koji drži model nove katedrale. Dijelovi mozaika postoje i u apsidiolama bočnih brodova, a naziru se i na zapadnoj fasadi bazilike. Fragmenti zidnoga mozaika s motivom Traditio legis potječu iz kapele pulske sv. Marije Formoze.







Stambena arhitektura

Posljedica usmjerenosti sakralnim temama uz opadanje razine urbaniteta kasnoantičkih gradova bio je izostanak znatnijih rezidencijalnih i profanih gradnji. Rijetki su primjeri episkopij Salone konzerviran u arheološkom sloju i biskupska palača porečke Eufrazijane (oba sklopa iz VI. st.). Prema izvornosti i očuvanosti u punim elevacijama porečki dvor spada među najzanimljivije spomenike te vrste u cijelome kršćanskom svijetu, revaloriziran nedavnom uzornom obnovom. U vanjskoj formi podsjeća na skraćenu baziliku s tri poligonalne apside, a u unutrašnjosti je dvoetažnoga koncepta, s audijencijskom biskupskom dvoranom na katu naglašenim tribelonom (trijumfalnim trolukom) ispred apside.

Jedna od najmonumentalnijih profanih građevina kasne antike u Hrvatskoj jest fortificirana palača u Polačama na Mljetu (dio je širega kompleksa u kojem je i nekoliko sakralnih zdanja) izvedena u obličju bazilike s poligonalnom apsidom i približno simetričnim bočnim aneksima, na pročelju prema moru flankirana dvjema oktogonalnim kulama (dijelovi su očuvani do visine od 20 m). Sklop je vjerojatno ostao nedovršen, nije pouzdano atribuiran ni datiran, no smatra se ladanjskom rezidencijom jednoga od ostrogotskih velikodostojnika (prijelaz iz V. u VI. st.; prema novijim istraživanjima rano IV. st.). Znatni ostatci vrlo kvalitetno građene kasnoantičke palače postoje i u Ostrvici u Poljicama (V–VI. st.). (→ stambena arhitektura)







Fortifikacijska arhitektura

Uz urbanističke procese kastrizacije i obnove gradskih zidina, najvažniju fortifikacijsku temu kasne antike čini sustav bizantskih kastrona što su u razdoblju Justinijanove rekonkviste (od četvrtog desetljeća VI. st. do 565) podignuti na četrdesetak otočnih lokacija uglavnom uzduž vanjske plovidbene rute između Konstantinopola i sjevernojadanskih gradova (osobito Ravenne). Građeni su na najvišim vizurno istaknutim i teško pristupačnim točkama iznad zaštićenih uvala, gdje su osiguravali sidrenje i servisno-obrambene potrebe bizantskih lađa, poput opskrbe vodom i hranom (npr. utvrda Toreta na Kornatu podignuta je povrh lokve i plodnog polja Tarac). Pretpostavlja se da su kastroni imali i ulogu refugija za okolna neutvrđena naselja. Različitih su oblika i veličina pa je teško razlikovati veliku vojnu utvrdu (npr. Ljubač ili Gradinu na Žirju dimenzija 100 m × 45 m) od maloga fortificiranoga grada kakav je na ostatcima villae rusticae u VI. st. bio razvijen u brijunskoj uvali Dobrika na površini od 1,2 ha. Najveće novo bizantsko utvrđeno naselje bila je Kaštelina kraj Kampora na Rabu (370 m × 135 m). Srednjih su veličina kastroni Galešnik iznad Jelse, Sv. Mihovil na Ugljanu, Pustograd na Pašmanu, a manje utvrde postoje na otočićima Palacolu i Sv. Petru kraj Ilovika (obje pravilnoga četverokutnog tlocrta), Murteru, Biševu, Sušcu, na lokalitetu Straža na Istu, kvarnerskom otočiću Sv. Marko te na Krku na punti Glavina i formaciji Veli Grad.

Zidovi kastrona relativno su tanki i vitki (0,7 – 1 m debljine, na Brijunima iznimno 2,9 m; visine do 6 m), rustično građeni manjim nepravilnim komadima kamena vezanima s mnogo morta; ponegdje su ojačani istaknutim četverokutnim kulama (Gradina na Žirju i Veli Sikavac kraj otoka Paga imaju ih šest; na Vrgadi je pet kula), kontraforima i vanjskim lezenama (Kornat, Svetac), a javljaju se i izraziti ranobizantski predzidi – proteihizme (Žirje, Svetojan, Galešnik) kakve su bile izvedene i na gradskim zidinama Zadra, Asserije i dr.













Specifičnu skupinu čine kastroni s crkavama unutar utvrda ili u njihovoj neposrednoj blizini (npr. Gospa na Tarcu podno Torete na Kornatu, Sv. Andrija ispod utvrde na Vrgadi, Sv. Kuzma i Damjan na lokalitetu Tkon – Ćokovac na Pašmanu, Sv. Juraj iznad Paga, Sv. Damjan kraj Barbata na Rabu sa slijepom arkaturom na plaštu apside, Sv. Nikola podno Korintije na Krku i još jedna crkva u samoj utvrdi, sakralni objekt na Glavici u Bolu, Svetojanj na Pagu, Osinj kraj Opuzena, Čuker kraj Mokrog Polja nedaleko od Knina).

Nekoliko je kasnoantičkih utvrda izgrađeno i na obali uz unutarnji plovni put (u Istri Turnina u zaleđu Rovinja; u Velebitskom kanalu Prizna, Tribanj – Šibuljina, Lopar u Novom Vinodolskom, gradina Modrić kraj Starigrada; u južnoj Dalmaciji Ošlje i Ston), a ima ih i u kontinentalnoj Hrvatskoj datiranih od kasnog IV. st. do VI. st. (visinsko utvrđeno naselje Marija Gorska kraj Lobora u Hrvatskom zagorju opsega 230 m × 140 m; Kuzelin kraj Sesveta areala 200 m × 40 m; Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola i vjerojatno Ozalj). Najveći, no slabo očuvani potez kasnoantičkih kopnenih fortifikacija čini limes s bedemima i nizom utvrđenih točaka koji se proteže od Trsata do Grobnika. (→ fortifikacijsko graditeljstvo)