Ružička, Leopold (Lavoslav), (Vukovar, 13. IX. 1887 – Mammern, Švicarska, 26. IX. 1976), kemičar, stručnjak za organsku kemiju, osobito za polimetilene i više terpene; nobelovac.

S majkom i bratom Stjepanom se kao četverogodišnji dječak iz Vukovara doselio u Osijek, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te maturirao 1906. Na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu završio je 1908. preddiplomski studij radom o reakcijskoj kinetici ketena. Diplomski studij završio je 1910., doktoriravši disertacijom Über Phenylmethylketen pod voditeljstvom Hermanna Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, kod kojega je nastavio raditi kao osobni asistent.

Kada je 1912. Staudinger postao profesor Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich), s njim je kao asistent došao i Ružička. Staudinger i Ružička razišli su se 1916. zbog Ružičkine želje za radom na vlastitim istraživačkim projektima. Vrsni poznavatelj kemije terpena, sredstva za istraživanja potražio je u industriji mirisa, a njemačko poduzeće Haarmann & Reimer iz Holzmindena odlučilo je financirati ga. Ta je suradnja trajala do 1920. Ružička je 1917. dobio švicarsko državljanstvo; iste se godine habilitirao, 1918. postao je privatni (naslovni) docent na ETH-u (1923. profesor) i 1920. na Sveučilištu u Zürichu. Od 1921. surađivao je sa ženevskom tvornicom mirisa Chuit & Naef (poslije Firmenich). Od 1926. do 1929. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, a 1929. postao je profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u Zürich. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio i dvije ponude za profesuru u Zagrebu, na Tehničkoj visokoj školi te u Lučbenom (poslije Kemijskom) zavodu Mudroslovnoga fakulteta, no nije ih prihvatio zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Sveučilištu u Zagrebu. Zahvaljujući rezultatima svoga rada i porastu ugleda u svjetskoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, dobio je sredstva za nadogradnju svojega laboratorija 1937. i izgradnju nove zgrade Organsko-kemijskog instituta 1953. Nakon umirovljenja 1957. nastavio je djelovati kao savjetnik u tvornici farmaceutskih proizvoda Sandoz u Baselu.

Znanstveni doprinos

Već se kao Staudingerov suradnik bavio prirodnim spojevima biljnoga podrijetla istražujući aktivne sastojke biljke Pyrethrum cinerariifolium (dalmatinski buhač). Ružička je odredio strukturu piretrina, insekticida dobivenoga iz te biljke. Piretrini i njihovi sintetski analozi se i danas rabe kao insekticidi. U suradnji s poduzećem Haarmann & Reimer iz Holzmindena radio je na pripravi irona, mirisne tvari iz cvijeta ljubice, a u suradnji s istraživačkim laboratorijem tvornice mirisa Chuit & Naef radio je na određivanju strukture nerolidola, jasmona, irona, muskona i cibetona. Ubrzo je utvrdio da nerolidol pripada skupini linalola u redu seskviterpena. Proveo je i sintezu nerolidola iz lako pristupačnoga geranil acetona i tako omogućio da sintetski, nekoliko puta jeftiniji spojevi od onih izoliranih iz prirodnoga materijala, budu uporabljeni u industriji mirisa. Znanstveno je to bila prva totalna sinteza prirodnih seskviterpenskih spojeva.

Sustavno se baveći terpenima, dalje je određivao strukture i radio na sintezi mirisnih tvari životinjskoga podrijetla (muskon iz mošusa i cibeton iz cibeta, hlapivi sastojci ambre). Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Za potrebe industrije mirisa proučavao je kemiju tih spojeva i izolirao, odn. sintetizirao više, dotad nepoznatih, mnogočlanih cikličkih ugljikovih spojeva. Uočio je da su svi viši terpeni građeni od izoprenskih jedinica. Tu je zakonitost nazvao izoprenskim pravilom, te je s pomoću njega i laboratorijskoga postupka dehidrogeniranja odredio strukturu mnogih do tada nepoznatih terpena i terpenoida.

Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Proučavanjem strukture triterpena otkrio je njihovu tijesnu povezanost sa steroidima, sintetizirao kolesterol i druge steroide iz triterpenskoga alkohola lanosterola (1933–34). Osmislio je sintezu i odredio strukturu muškoga spolnog hormona androsterona, potom i testosterona te patentirao postupak proizvodnje testosterona iz kolesterola. Osobito se bavio odnosom kemijske strukture i fiziološkoga djelovanja hormona. Izoprensko pravilo primijenio je i u proučavanju sterina i steroida, proširivši ga na terpenoide, te je novu formulaciju nazvao biogenetskim izoprenskim pravilom.

Nagrade i priznanja

Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju kao prvi Hrvat nagrađen tom nagradom. Slijedile su mnogobrojne (68) počasti i priznanja vodećih svjetskih društava i institucija te počasni doktorati nekoliko svjetskih sveučilišta. Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao je u Zagreb i 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tom je prigodom bio izabran za počasnoga člana JAZU-a, počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskog, prirodoslovnog i liječničkoga društva. Ružička je 1970. postao i počasni član → Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara (1940).

Objavio je ukupno 582 rada tijekom razdoblja od 60 godina, ali većinu (njih 530) je objavio u razdoblju od 1930. do 1950., u najuspješnijem dijelu znanstvene karijere na ETH-u; njegovi su pionirski radovi tvorili polaznu točku za nova istraživanja u području medicine i biokemije. Ružička je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mladim kemičarima. Tako je među ostalima pozvao u Zürich i → Vladimira Preloga (sv. 2), budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon Ružičkina odlaska u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju.

U trajni spomen na velikoga znanstvenika, u Zürichu je 1957. utemeljena godišnja »Ružičkina nagrada« za kemiju. Dodjeljuje se svake godine za objavljeni istaknuti znanstveni rad u području kemije za znanstvenike starosti do 45 godina, a rad mora biti izrađen u Švicarskoj ili od Švicaraca u inozemstvu. Godišnju Nagradu »Leopold Ružička« za hrvatske znanstvenike kemičare do 35 godina starosti ustanovilo je i dodjeljuje → Hrvatsko kemijsko društvo (HKD).

U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskome ratu, a na poticaj HAZU-a i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru (2007).

Hrvatski kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti Ružički u čast, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani, a od 2008. skup se održava u obnovljenoj Ružičkinoj rodnoj kući i multimedijalnoj dvorani izgrađenoj u njezinu dvorištu.