Objavljeno: .
Ažurirano: 5. ožujka 2021.

sol (kuhinjska sol, kamena ili morska sol), kemijski spoj natrija i klora (natrijev klorid; NaCl) mineraloškoga naziva halit (od grčkoga hals: sol). Kristalizira u kubičnome sustavu, tvrdoće 2−2,5 prema Mohsovoj ljestvici, gustoće 2,1−2,2 g/cm3, tališta pri 801°C te vrelišta pri 1465°C. Savršene je kalavosti, školjkasta loma, uglavnom bezbojan ili bijel u čistom stanju te žute, crvene, modre i grimizne boje kada sadržava nečistoće. Staklasta je sjaja te zelene, narančaste ili crvene fluorescencije uz izrazitu higroskopnost. Prema načinu eksploatacije obično se dijeli na morsku sol koja se dobiva u solanama, postrojenjima za industrijsko dobivanje (kristalizaciju) soli prirodnim procesom isparavanja (zasićenja) morske vode u sustavu velikih plitkih bazena, te kamenu sol koja se dobiva iz → rudnika. Eksploatacija soli u RH regulirana je Zakonom o rudarstvu.

Čovjek se solju služi za pripremu i konzerviranje hrane od samih početaka ljudskih zajednica. U početku je do nje dolazio ishlapljivanjem slanih izvora na morskim obalama. Do većih količina dolazio je rudarenjem, isprva lako dostupnih ležišta. Tomu svjedoče ležišta soli kraj Hallstatta i Salzburga u Austriji iz brončanoga doba. Najveći je rudnik soli u mjestu Goderich u Kanadi, s godišnjom proizvodnjom od 7,25 milijuna tona i još 470 000 t evaporacijskim postrojenjem. U svijetu je 2018. proizvedeno oko 300 milijuna tona soli, od čega u Kini 68, SAD-u 42, Kanadi i Njemačkoj 13 te Australiji 12 milijuna tona.

Pojave i ležišta u Hrvatskoj

U Hrvatskoj nema fosilnih ležišta soli, no ima mineralnih pojava, najčešće slanih izvora. U dokumentu iz 1347. zapisano je kako je ban Nikola Banfić dopustio Zagrepčanima služenje pronađenim nalazištima na Medvednici. U XVIII. st. grof Krsto Oršić neuspješno je pokušao obnoviti rudnik soli u Slanom potoku na sjevernoj strani Medvednice. U Psunju su u doba Turaka navodno vadili sol iz duboka okna koje je 1948. nađeno urušeno i zatrpano.

S obzirom na nedostatak ležišta kamene soli, potreba za soli u Hrvatskoj namirivala se proizvodnjom iz morske vode u solanama duž obale i na otocima. O tome svjedoči i podrijetlo mnogih toponima: uvale Soline kraj Poreča, Banjola, Biograda na Moru, na Krku, Pašmanu, Mljetu, naselja Soline na Dugom otoku i kraj Slanoga, jezero Mala solina kraj Šibenika i dr. Još u XV. st. postojale su solane na Rabu, Pagu (u Pagu i Dinjiški), kraj Nina, u Zablaću kraj Šibenika i u Stonu. Zbog male je produktivnosti solana u Zablaću ugašena sredinom XVIII. st., a na Rabu i u Dinjiški početkom XX. st. Duga i raširena proizvodnja soli u Hrvatskoj temeljila se na nizu povoljnih okolnosti, poput visoka saliniteta morske vode (3,64−4,00‰), povoljnih klimatskih prilika te odgovarajućih morfoloških i geoloških podloga. Tradiciju eksploatacije soli u Hrvatskoj, ali i današnje aktivnosti nose solane u Stonu, Ninu i Pagu.

Stonske solane najstarije su aktivne solane u Europi i najveće sačuvane na Sredozemlju. Smatra se da tradicija branja soli u Stonu traje 4000 godina, a eksploatacija i branje soli na stonskom području prvi se put spominje početkom vladavine Rimljana 167. pr. Kr. Kako je Ston od 1333. bio u sastavu Dubrovačke Republike, stonska sol donosila je trećinu njezinih prihoda. Radi zaštite su u XIV. i XV. st. podignute zidine, fortifikacijski sustav izveden po uzoru na dubrovački. Stonska je solana imala 11 kristalizacijskih bazena, a danas ih je sačuvano osam. Najveća berba soli (6000 t) zabilježena je 1611. i 1637., dok danas iznosi oko 2000 t godišnje na površini od 45 ha.

Solana Ston, sredina XX.st.

Solana u Ninu stara je više od 1500 godina, o čemu svjedoče arheološki nalazi iz doba Liburna (Ilira) i rimska zapornica koja se i danas nalazi na poljima soli. Mlečani su 1500. kupili sve solane na Jadranu te većinu zatvorili, uključujući i ninsku. Ponovno je otvorena 1955. te prosječna godišnja proizvodnja posljednjih godina iznosi 3200 t na površini od 55 ha.

Solana Nin, 2016.

Solana Nin, 2016.

Precizan podatak o početku dobivanja soli na Pagu nije poznat, no sigurno je da se dobiva od IX. st. Prve kronike zabilježene su u X. st., a zabilježeno je i stradavanje solane u drugoj polovici XIII. st. i sredinom XIV. st. u sukobima sa Zadrom. Zahvaljujući postojanju povoljne glinene podloge i klimatskih uvjeta, tijekom povijesti paška solana bila je najveća u Hrvatskoj, a kako su prihodi bili iznimni, imala je stratešku vrijednost prisutnim geopolitičkim jedinicama. Prema podatcima iz XIII. st., samo u Paškoj uvali bilo je oko 90 solina (kavedina ili bazena soli), u XIV. st. više od 130, te u XVIII. st. više od 2000. Austrijska je uprava 1909–11. izgradila novu solanu na površini od 110 ha i kapaciteta 6000 t na godinu. Površina je 1955. povećana na 170 ha a proizvodnja na 10 000 t na godinu. Danas solana ima ukupnu površinu od 258 ha, od čega 225 ha u Pagu i 33 ha bazena u Dinjiški s proizvodnjom od približno 18 000 t na godinu.

Solana Pag, sredina XX. st.

Solana Pag, sredina XX. st.

U posljednje se vrijeme u RH proizvodi oko 20 000 t morske soli na godinu, od čega se 80–90 % proizvede na Pagu, a ostatak u Ninu i Stonu. Oko dva milijuna kvadratnih metara bazena soli Solane Pag dobilo je status područja i lokaliteta osobitih bioloških i krajobraznih vrijednosti, a bazeni soli postali su zaštićeno područje. Solana Nin također je zaštićena, a solana Ston započela je taj proces.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Alić: Jadranske tvornice »bijelog zlata«. Hrvatska vodoprivreda, 25(2017) 219, str. 92−95.

Š. Peričić: Proizvodnja i prodaja paške soli u prošlosti. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, 2001., str. 45−83.

A. Koludrović, M. Franić: Sol i morske solane. Zagreb, 1954.

sol
Solana Pag, sredina XX. st.

Kemijski spoj natrija i klora mineraloškog naziva halit formule NaCl (natrijev klorid).

Kategorije i područja