Strižić, Zdenko (Bjelovar, 19. IX. 1902 – Braunschweig, 1. XI. 1990), arhitekt i urbanist, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture i urbanizma.
Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu i u Berlinu te 1926. diplomirao u klasi Hansa Poelziga, nastavivši usavršavanje u njegovoj majstorskoj radionici. Odslužio je vojni rok u Podoficirskoj školi u Mariboru 1927–28., nakon čega se vratio u Poelzigov atelijer. Od 1931. do 1933. radio je kao samostalni arhitekt i urbanist u Njemačkoj, potom se vratio u Zagreb i otvorio vlastiti arhitektonski ured. Predavao je 1946–55. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). U okviru Kabineta za osnivanje zgrada (predstojnik 1947–55), bio je nositelj kolegija Elementi projektiranja, Arhitektonske kompozicije, Povijest arhitekture najnovijeg doba i dr. Držao je gostujuća predavanja na fakultetima u Grazu, Münchenu, Berlinu, Braunschweigu, Ateni, Karlsruheu, Londonu, Dundeeju i Aberdeenu. Emigrirao je 1955. u Njemačku, potom Australiju gdje je 1956–61. predavao na sveučilištu u Melbourneu. Godine 1959. bio je gostujući profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu, a 1962. je na Tehničkoj visokoj školi u Braunschweigu osnovao treću katedru za projektiranje koju je vodio do umirovljenja.
Isprva je surađivao s Poelzigom u Berlinu u projektiranju kina i kazališta Capitol (1925) i Babylon (1928) te oblikovanju berlinskoga naselja Spandau (1927) i stambenih zgrada na Bülowplatzu (1929., danas Rosa-Luxemburg-Platz). Međunarodni uspjeh postigao je 1930. osvojivši jednu od tri ravnopravne prve nagrade za projekt kazališta u ukrajinskom gradu Harkivu. Nakon povratka u Zagreb projektirao je stambeno naselje Vrhovec (1933) i naselje Prve hrvatske štedionice s kućama u nizu na Trešnjevci (realizirano od 1935), Željezničarsko naselje u Sarajevu (1934), izradio regulatorni plan Sušaka (1936) i Novog Sada (1937), podigao stambenu zgradu na Ribnjaku 38 (1937–38) i adaptirao hotel Milinov, danas Dubrovnik, na Jelačićevu trgu (1940) u Zagrebu. U Dubrovniku je pregradio hotel Excelsior (1939). Tijekom rada na Tehničkome fakultetu posebice se ističe njegova razradba Generalnoga plana Plitvičkih jezera (1952) s hotelskim i ugostiteljskim paviljonima te pristaništem na jezeru. U inozemstvu je ostvario obiteljske kuće i kulturni centar u Redcliffeu u Australiji (1959), kiparski atelijer i ljevaonicu (1965) i Institut za statiku i čelične gradnje Tehničke visoke škole (1969–72), središte naselja Kanzlerfeld sa stambenim kućama (1970) i školski centar u naselju Wenden (1974., danas Lessinggymnasium), sve u Braunschweigu, te školski centar u Brakeu (1967) u Njemačkoj. Usporedno s projektantskim i nastavničkim radom bavio se umjetničkom fotografijom, a arhitektonske motive staroga Zagreba objavio je u fotomonografiji Svjetla i sjene (1955). Tekstove o arhitektonskim i urbanističkim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Građevinski vjesnik, Baukunst und Werkform, Techniques et architecture i dr.). Na temelju svojih predavanja napisao je knjige Arhitektonsko projektiranje I (1952), O stanovanju. Arhitektonsko projektiranje II (1956), Wohnbauten (1968), Einfamilienhäuser (1966). Suautor je studije o arhitekturi zračnih luka Flugempfangsgebäude (1967). Dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1975).
Z. Vrkljan: Zdenko Strižić (1902-1990). Čovjek i prostor, 37(1990) 11–12(452–453), str. 4.
Z. Vrkljan: Zdenko Strižić. U: Sjećanja. Zagreb, 1995., str. 139–142.
Zdenko Strižić, dipl. ing. arhitekture. U: Sveučilište u Zagrebu. Arhitektonski fakultet 1919./1920. – 1999./2000. Zagreb, 2000., str. 216.
Ž. Domljan: Strižić, Zdenko. Enciklopedija likovne umjetnosti, sv. 4, 1966., str. 335-336.
T. Premerl: Strižić, Zdenko. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 2, 1996., str. 287-288.
Strižić, Zdenko. Židovski biografski leksikon, radna verzija, mrežno izdanje
