Tajder, Radovan (Zagreb, 27. V. 1945), arhitekt, istaknuo se projektiranjem odgojno-obrazovnih, stambenih i poslovnih zgrada.







Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u arhitektonskom birou Prostor, potom 1971–76. u birou Didaktainvest, a od 1977. u birou Osnova u Zagrebu. Od 1985. djeluje u Beču, isprva u birou Hlaweniczka & Partner, a 1994. priključio se birou Dietera Haydea. U početku je projektirao odgojno-obrazovne ustanove, među ostalima osnovnu školu u Stojkovićima kraj Novog Travnika (1972–73), Srednju školu Ambroza Haračića u Malom Lošinju (1971–75., s M. Anđelom), Osnovnu školu Nikole Tesle u Prečkom u Zagrebu (1974–76., s N. Paulićem), Osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama u Zagrebu (1978–81., s N. Paulićem), školu pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82., s M. Anđelom). S kolegama iz Didaktainvesta razvio je kompatibilne sustave »414« i »Megas« koji su omogućili fleksibilnu primjenu modularnih prostornih jedinica za odgojne i obrazovne objekte, a ostvareni su u projektima dječjih vrtića i jaslica u Petrinji (1975–76), te u Travnom (1975), Srednjacima (1977–79) i Gajnicama (1977–80) u Zagrebu. Istaknuo se i projektiranjem stambenih objekata poput kuće za odmor Čatić u Pribiću kraj Krašića (1974–76), kuće Benčić na Naumovcu 21 u Zagrebu (1975–83), kuće za odmor Lipovac u Tršću (1977–83) te interpolacija u Vodovodnoj ulici 7 (1979–83), Novoj Vesi 81 (1979) i Ilici 81 (1982) u Zagrebu.







Za djelovanja u Beču projektira javne, stambene i poslovne objekte. Među važnijima su: trgovačka zgrada Toys’r’us u Vösendorfu (1991–92), u Beču sveučilišni centar u Althanstrasse (1986), prodajno-servisna zgrada BMW-a u Heiligenstädter Lände (1987–88., sa Z. Glivarcem), poslovna zgrada SAP-a u Lassellestrasse (1997–2000), stambene zgrade u Brünerstrasse (1992–96), Arnsteingasse–Geibelgasse (1993–2001), Tamariskengasse (1995–98), Grosse Mohrengasse (2000–04), garaže Wipark na Južnom kolodvoru (1995–96) i u Doktor Boehringer Gasse (2002–03) te u zrakoplovnoj luci u Schwechatu (1997–2000., 2003–08). Svoje radove izlagao je na više samostalnih (izložba crteža u galeriji Dessa u Ljubljani, 1991., monografska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 2014. i dr.) i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1982), Republičke nagrade Borbe (1984), Zagrebačkog salona (1985), »Drago Galić« (1999) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2019).