Tvornica papira Rijeka, poduzeće za proizvodnju papira osnovano 1821. u Rijeci. Jedna je od prvih riječkih manufaktura, popularno zvana Hartera, te je u više od 180 godina postojanja prerasla u jednu od najvećih tvornica u Rijeci.
Osnutak i uspon tvornice
Osnutak tvornice veže se uz → Andriju Ljudevita Adamića (sv. 1), riječkog trgovca i gospodarstvenika, koji je 1821. kupio mlin na Lučicama, na obali Rječine te dvije godine kasnije ondje pokrenuo manufakturnu proizvodnju papira. Papir se izrađivao od starih lanenih krpa i prnja s pomoću ručnih sita. Glavni Adamićev suradnik u tom razdoblju bio je engleski trgovac i strojar William Moline, a manufaktura je zapošljavala 21 radnika.
Godine 1827. Adamić je prodao mlin na Lučicama i tvornicu papira Englezu Walteru Craftonu Smithu, koji se sljedeće godine udružio s Charlesom Meynierom te su osnovali poduzeće Smith & Meynier. Novi vlasnici modernizirali su tvornicu: proširena je cesta od mosta prema tvornici, sagrađena je nova poslovna zgrada i nabavljen je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, najmoderniji u Habsburškoj Monarhiji. Isprva su strojeve pogonili vodeni kotači približne snage 300 KS (223,7 kW). Sljedeći važan korak u modernizaciji bila je nabava parnoga stroja 1833., prvoga u jugoistočnoj Europi, čime je započela industrijska proizvodnja. Neposredno nakon toga kupljen je i drugi Fourdrinierov stroj za papir. U tvornici je radilo 140 radnika. Već u prvim godinama postojanja poduzeća papir se prodavao u sva veća središta Monarhije, te se izvozio u Levant, istočnu Indiju, Liverpool, New York, Brazil i Veneciju. Kvaliteta proizvoda bila je brzo prepoznata; na Prvoj industrijskoj izložbi u Beču 1835. poduzeće je nagrađeno srebrnom medaljom za kvalitetu proizvoda, a 1839. osvojilo je zlatnu medalju.
Rad tvornice u XIX. st. obilježili su Francuzi Eugene Frémont, stručnjak i tehnički inovator, te Henry Meynier, Charlesov nećak. Za njihova upravljanja tvornica je modernizirana te su povećani proizvodnja i broj radnika. Prva modernizacija slijedila je nakon velike poplave 1852. koja je uništila većinu pogona. Vodeni kotači zamijenjeni su turbinama, drvena brana zamijenjena je betonskom, postavljeni su novi parni strojevi, kao i dva nova stroja za papir. Pogonska snaga povećana je na 600 KS (447,4 kW), a desetak godina kasnije izgradnjom nove brane i novoga tunelskog pogona na 1200 KS (894,8 kW). Poduzeće je tada zapošljavalo oko 600 radnika. Godine 1867. kupljen je najsuvremeniji automatizirani stroj za proizvodnju papira koji je u tvornicu dopremljen odmah nakon pariške izložbe. U 1870-ima otvorena su predstavništva u Beču i Budimpešti, te je osnovan poseban mirovinski fond za radnike. U to doba je u sklopu tvornice izgrađen i most preko Rječine. Proizvodnja cigaretnoga papira, po kojem će tvornica biti najpoznatija u sljedećem razdoblju, počela je 1890., a 1898. u rad je puštena nova električna centrala. Potkraj stoljeća prosječna proizvodnja iznosila je 2400 t papira na godinu.
Na prijelazu stoljeća tvornica je zapala u krizu uzrokovanu zamjenom sirovine za proizvodnju papira. Umjesto prnja počela se rabiti celuloza, koja je bila nedostupnija i kojoj je nabavna cijena bila veća. Također, 1887–1911. tvornicu su pogodila četiri požara i poplava. Broj radnika 1902. iznosio je 290.
Godine 1903. tvornica je pretvorena u obiteljsko dioničko društvo Smith & Meynier – prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira. Poduzeće Prva ugarska industrija papira kupilo je većinski paket dionica te je 1910. donijelo odluku da se proizvodnja usmjeri isključivo na cigaretni papir, zbog čega su ostali strojevi za proizvodnju papira demontirani i odneseni u Mađarsku.
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova
Nakon raspada Austro-Ugarske i prestanka utjecaja mađarskog kapitala tvornica se udružila sa zagrebačkim poduzećem Jela – industrija papira, te se sjedište tvornice preselilo 1922. iz Rijeke u Zagreb. Partnerstvo je raskinuto 1925. i tvornica je pala pod upravu Prve hrvatske štedionice. Kompleks tvornice činila su četiri glavna dijela: odjel za krpe i sirovine; stara tvornica u kojoj se ponovno proizvodio pisaći i tiskovni papir; nova tvornica u kojoj se proizvodio svileni i cigaretni papir; odjel u Marganovu gdje se proizvodio papir za pakiranje. Cijeli kompleks sastojao se od 66 građevina te se prostirao na 72 000 m². Na tri stroja za papir proizvodio se cigaretni, svileni, papir za kopiranje, biblijski i oslojeni papir. Godišnja proizvodnja iznosila je 1200 t. Godine 1930. dograđena je električna centrala te je podignut dimnjak visine 83 m. Osim tvornice, centrala je niz godina električnom energijom opskrbljivala i grad Sušak.
Zbog velike svjetske krize došlo je do smanjenja proizvodnje i broja radnika, dok je međuratni vrhunac dosegnut 1939., kada je proizvodnja iznosila 2650 t papira na godinu, a tvornica je imala 500 zaposlenih. Za II. svj. rata radila je bez prekida kao mobilizirana ratna industrija za talijanske potrebe.
Ponovni uspon i kraj proizvodnje
Nakon II. svj. rata tvornica je prešla u društveno vlasništvo, te je postala jedna od prvih tvornica u kojima je uvedeno radničko samoupravljanje. Do 1950. proizvodnja je iznosila 3500 t papira na godinu, a zaposlena su bila 634 radnika.
Do prve veće poslijeratne modernizacije došlo je potkraj 1950-ih. Tvornica se rekonstruirala i proširila, čime se povećao kapacitet s 4000 na 8000 t proizvedenog papira na godinu. Godine 1966. bilo je više od 1000 zaposlenih. Uz obnovu temeljnoga pogona otvaraju se i novi pogoni kudjeljare u Vukovaru, Ođacima, Otoku i Koški (1962), te pogon za proizvodnju krep-papira u Gerovu (1963). Dva nova stroja za proizvodnju kork-papira i filtera za cigarete, kao i novi pogon Parafinka za proizvodnju parafinskih šibica (do 55 milijuna kutija na godinu) počeli su raditi 1971. Dvije trećine ukupne proizvodnje otpadale su na cigaretni papir.
U 1980-ima u proizvodnji cigaretnoga papira tvornica je pokrivala 7% svjetskog tržišta, te bila druga u Europi po proizvodnji. Na kraju toga desetljeća broj radnika iznosio je 1150, dok se 80% ukupne proizvodnje izvozilo.
Potkraj hladnoga rata i raspadom SSSR-a izgubila su se izvozna tržišta istočne Europe, te je tvornica postupno upadala u krizu. Republika Hrvatska postala je vlasnik, međutim nije uspjela naći sredstva za modernizaciju tvornice kao ni nova tržišta. Proizvodnja je prestala 1996., dok je 2005. proglašen stečaj. Tvorničke zgrade su uglavnom rasprodane, dok je objekte na lokalitetu Marganovo preuzeo Grad Rijeka, te se danas ondje održavaju glazbeni festivali.
D. Klen: Tvornica papira Rijeka. Rijeka, 1971.
M. Grgurić: Tvornica papira Rijeka (katalog izložbe). Rijeka, 2007.
Tvornica papira (1821–28)
Tvornica papira Smith & Meynier (1828–1945)
Tvornica papira Rijeka (1945–2005)