Vukasović, Filip (Ličko Petrovo Selo, 1755 – Beč, 9. VIII. 1809), časnik u habsburškoj vojsci, jedan od najznačajnijih graditelja u Hrvatskoj u XVIII. i XIX. st., projektant Lujzinske ceste.

Potomak je senjske patricijske i časničke obitelji. Školovao se u Regimentnom domu u Beču, gdje je 1781. završio carsku i kraljevsku inženjerijsku vojnu akademiju. Sudjelovao je u Bavarskom nasljednom ratu (1778–79), bio je jedan od zapovjednika habsburške vojske koja se borila protiv Osmanlija u Crnoj Gori (1788–89), 1790. vratio se u Ličku graničarsku pukovniju te 1794. postao njezinim zapovjednikom. Istaknuo se u borbama protiv Francuza u Italiji 1796 (Monte Fasolo) i 1805 (Caldiero), a 1809. je s divizijom svojih ličkih graničara sudjelovao u bitkama protiv Napoleonovih trupa, kada je kraj Wagrama teško ranjen te je naposljetku i preminuo. Za zasluge je 1788. dobio viteški red Marije Terezije i čin bojnika, od 1799. bio je general-bojnik, potom podmaršal, a 1802. dobio je titulu baruna.

Kao vojni inženjer istaknuo se poglavito u gradnji niza prometnica i luka, ali i ostale infrastrukture. Izgradio je makadamske ceste Senj–Sveti Juraj (1783), Senj–Novi Vinodolski (1783−84), projektirao novu trasu ceste Terezijane od Karlobaga do Gospića (1782−86), uredio luku u Karlobagu (1785) i bujice u Senjskoj Dragi (1785−86), rekonstruirao senjsku luku i izgradio lučke magazine (1787), izgradio novu trasu ceste Jozefine od Senja do Vratnika (1785−86), ponovno uredio senjsku luku (1790−92), izgradio zaštitne zidove na Jozefini i Terezijani (1791−93). Najznačajnija je njegova ostavština trasa ceste Lujzijane (→ cesta) od Rijeke do Netretića (1803−09), koja se protezala od Karlovca do Rijeke, a dovršena je 1811. kao jedna od tadašnjih najmodernijih europskih cesta.