vuna, kovrčavo vlakno koje se dobiva od runa različitih pasmina pitomih ovaca (Ovis aries L.).
Najkvalitetnija vlakna, naziva runska vuna, dobivaju se striženjem runa ovaca. Tabačka vuna dobiva se skidanjem s kože uginulih ovaca, a vuna dobivena trganjem i razvlaknjivanjem vunenoga otpada naziva se vuneni regenerat. Najveći i najznačajniji današnji svjetski proizvođač vune je Australija, a slijede ju zemlje bivšega SSSR-a (Zajednica neovisnih država), Kina i Novi Zeland. Proizvodnja vune je 2018. iznosila 1,1 milijun tona, što jepramen oko 1% ukupne svjetske proizvodnje vlakana. Poznato je više od 40 pasmina koje su se spontano razvile na različitim geografskim područjima te više od 500 različitih pasmina razvijenih pod čovjekovim utjecajem. Među izvorne pasmine ubrajaju se španjolska merino ovca, indijanska navajo ovca, škotska ovca crnoga lica, pramenka, arapska ovca masnog repa i dr. Ovce se strižu ručno ili električnim škarama, a ostrižena vuna naziva se sirovom vunom. Osim vlakana sadrži i masnoće, znoj i različite biljne i mineralne nečistoće, za koje je uvriježen naziv sijera. Količina čiste vune koja se dobije nakon pranja naziva se randman ili iskorištenje vune i ovisi o pasmini ovce i finoći vune (50–80%).
Građa vunenoga vlakna iznimno je složena. Površina vlakna (kutikula) prekrivena je ljuskama, poput crjepova na krovu, a vrhovi ljusaka pritom strše od vlakana. Posljedica toga jest velik frikcijski koeficijent površine vlakna te su ljuske razlog sklonosti pustenju (filcanju) vunenih materijala. S vanjske se strane na ljuskama nalazi tanak voštani film zbog čega je površina vunenoga vlakna vodoodbojna. Kutikula obavija osnovnu vlaknatu tvar koja se naziva kora ili korteks i izgrađuje 90% vlakna. Sastoji se od bjelančevine keratina, koju izgrađuju 24 različite aminokiseline. Gruba vlakna imaju i srž ili medulu – šupljinu koja se proteže središtem vlakna. Vlakna su pretežno blijedožućkasta, a samo neke pasmine ovaca daju sivu, crnu ili smeđu vunu. Duljina vlakana je 50–150 mm (pa i do 380 mm), a promjer vlakna je 12–70 μm. Vuna ima malu čvrstoću (10–20 cN/tex), a u mokrom stanju čvrstoća vlakna još opada 10–30%. Malu prekidnu silu vuna nadoknađuje izvrsnom sposobnošću podnošenja deformacije (prekidno produljenje 25–50%) i dobrim elastičnim oporavkom nakon deformacije. Zbog svoje kemijske građe vlakna imaju veliku sposobnost upijanja vlage i vode, osjetljiva su na lužine, a otpornija na kiseline. Od vune se izrađuju tkanine, pletiva i netkani tekstil za raznovrsne proizvode: odjeća, pokrivači, ispuna za krevetninu, podni prostirači i dr. Vunena odjeća zdrava je, trajna i elastična, ima izvrsna toplinska i apsorptivna svojstva, teško je goriva i otporna je na prljanje, ali ju napadaju moljci i oštećuje ultraljubičasto zračenje.
Ovčja vuna je prva tekstilna sirovina kojom se čovjek koristio za odjevne svrhe (prije više od 10 000 godina). Za odjeću je najprije služilo krzno, zatim runo zgnječeno u pust (filc), a izrada pređe i tkanina razvila se oko 4000. pr. Kr. Smatra se da su se umijeće preradbe vune i trgovina vunenim proizvodima najprije razvili u Babilonu. U Engleskoj su uzgoj ovaca potaknuli Rimljani oko 50. godine, a merino ovca, koja daje najfiniju vunu, dopremljena je u Španjolsku s obala Crnoga mora oko 100. godine. Iz tih zemalja ovčarstvo se raširilo u prekomorske kolonije i SAD. Velika Britanija je 1797. izvezla 13 merino ovaca u Australiju, što se smatra početkom vunarske proizvodnje na tom kontinentu, i od njih potječe današnjih gotovo 200 milijuna ovaca u Australiji.
U Hrvatskoj se ovce uzgajaju stoljećima, a njihova brojnost i proizvodna namjena mijenjale su se tijekom povijesti. Od davnine uzgajaju se radi mesa i mlijeka te vune, koja je u seoskim domaćinstvima bila vrijedna sirovina za izradbu odjeće i tekstila za kućanstvo. Nomadski, a poslije polunomadski od davnine se živjelo na visoravnima Like, po dalmatinskim otocima, u Istri i Gorskom kotaru, manje u Slavoniji. Pasmine ovaca koje već stoljećima nastanjuju naše prostore, pramenka (dalmatinska i lička) i cigaja, tijekom XVIII. i XIX. st. križale su se s merino ovnovima radi popravljanja kvalitete vune. Na taj način nastale su različite, uglavnom otočne i primorske pasmine (creska, dubrovačka, krčka, paška i rapska). I u XX. st. u Hrvatskoj se u više navrata križanjem domaće pramenke s različitim uvoznim ovnovima (virtenberški, sardinijski i finski) pokušalo poboljšati kvalitetu i prinos vune, ali ni jedan pokušaj nije proveden do kraja. Autohtone domaće pasmine karakterizira nizak prinos vune po ovci, vlakna su gruba i neujednačene kvalitete, male elastičnosti i valovitosti. Kao takva bila su zadovoljavajuća sirovina uglavnom za rukotvorsku izradbu tekstila.
Gašenjem tekstilnog rukotvorstva kao dominantnog načina proizvodnje tekstila za široke potrebe te pojavom jeftinije robe od umjetnih vlakana 1950-ih domaća vuna postala je suvišna sirovina za tekstilno tržište. Velika disperziranost ovčjih stada i njihova mala prosječna veličina otežavaju organiziranje otkupa sirove vune, a posljedica izostanka organiziranoga prikupljanja i otkupa je neodgovorno i ekološki neprihvatljivo odlaganje sirove vune na divljim odlagalištima. Na početku XXI. st. u Hrvatskoj gotovo da nema proizvodnje vune, ovčarstvo je usmjereno na proizvodnju mesa i mlijeka. Tek ponešto domaće vune prerađuje se u sklopu obiteljskih gospodarstava, zadruga i obrta, koji čuvaju od zaborava stare običaje i zanate ili pak izrađuju sve popularnije suvenire i modne dodatke od ovčje vune.
Unatoč nedostatnoj i nezadovoljavajućoj domaćoj vuni, u Hrvatskoj je tijekom XX. st. bila snažno razvijena vunarska industrija temeljena na uvoznoj vuni. Iako su prve hrvatske tvornice za proizvodnju vunenoga prediva i tkanina započele s radom početkom XX. st. (poduzeće Paško Rora i drug u Šibeniku, predionice vune J. Unterreiner, J. Glaser i A. Klajn u Osijeku), većina ih je utemeljena nakon I. svj. rata (Tekstilna industrija Varaždin, od 1991. → Varteks, Tvornica vunene robe J. Stefan u Vinkovcima, Vuna i Tekstilna industrija u Karlovcu, → Zagorska industrija vunenih tkanina u Oroslavju, Krapinska tekstilna industrija, od 1973. → Krateks, Lana i Zora u Zagrebu, Vunatekstil u Slavonskom Brodu). Posebno se istaknuo Varteks koji je sa svojim širokim asortimanom vunene odjeće od vlastitih kvalitetnih tkanina od vune i mješavina vune s drugim vlaknima, u drugoj polovici XX. st. bio najveći proizvođač na području bivše Jugoslavije, a i šire.
Z. Šimončić-Bobetko: Razvoj tekstilne industrije u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata (1918–1941). Povijesni prilozi, 1(1982) 1, str. 101–203.
I. Soljačić, R. Čunko: Hrvatski tekstil kroz povijest. Tekstil, 43(1994) 11, str. 584–602.
R. Čunko, M. Andrassy: Vlakna. Čakovec, 2005.
A. Dundović, A. Vinčić: Vuna – zapostavljena sirovina u Hrvatskoj. Tekstil, 66(2017) 9–10, str. 243–254.
Cres, Lubenice, Muzej ovčarstva
D. Nikolić: VUNA. Poljoprivredna enciklopedija, sv. 3, 1973., str. 541-544.
