Waldgoni, Renata (Zagreb, 25. IV. 1957), arhitektica, zapažena po uspješnom spoju arhitektonskih načela s izražajnom likovnošću.

Diplomirala je 1981. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala 1983. radom Prilog istraživanju odnosa baroknog dvorca grofa Jankovića i arhitektonske sredine Daruvara (mentor → B. Milić). Na Fakultetu je počela raditi 1981., isprva kao honorarna asistentica kod profesora Josipa Vanište; od 2010. redovita je profesorica. Predaje kolegije Crtanje, Plastično oblikovanje, Crtanje i arhitektonska grafika, Osnovi kompozicije, Arhitektura spomenika. Bila je voditeljica Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje (2007–20). Osim na Studiju arhitekture, od 1989. na matičnom fakultetu sudjeluje u nastavi kao asistentica i potom nositeljica kolegija na Studiju dizajna, a od 1999. predaje i na Studiju krajobrazne arhitekture Agronomskog fakulteta te od 2013. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.





















Autorica je niza arhitektonskih projekata, uređenja interijera i postava izložbi. Među njima se posebice ističu interijeri caféa u Ulici svetog Leopolda Mandića 39 (1994) i Vlaškoj 94 (1995), poslovno-proizvodna zgrada u Kamenarki 1 (1995–96), postavi izložbi Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (2002) i 100 godina braće Wright (2003) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, te Ratnici na razmeđu istoka i zapada (2005) u Arheološkom muzeju, crkva i pastoralni centar sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina (1991–2007., s A. Uchytilom) – sve u Zagrebu, postav izložbe Ivan Meštrović: spomenik Grguru Ninskom u Splitu u Meštrovićevoj galeriji (2016) u Splitu. Radove je izlagala na više izložbi, među kojima su Renata Waldgoni – Svijet iz crteža u Oris kući arhitekture (2020) i Andrej Uchytil i Renata Waldgoni – Tapiserija u Galeriji Forum (2020) u Zagrebu. Dobitnica je nagrada Zagrebačkoga salona (1994., 2009), priznanja Piranesi (1997), Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2022) i dr.























