historicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo dominantno u XIX. i početkom XX. st. U povijesno-umjetničkoj historiografiji prije su se za isto stilsko razdoblje rabili i pojmovi eklekticizam, neostilovi, te historizam, no naposljetku je u hrvatskoj povijesti umjetnosti prevladao termin historicizam.
Osnovno je obilježje toga razdoblja oslanjanje na stilove iz prošlosti. Razvojem povijesti umjetnosti tijekom XIX. st. pojam stila počeo je označavati specifičan jezik oblika koji se rabio u određenim razdobljima. Istraživanjima povijesnih građevina katalogizirani su oblici pojedinih stilova prošlosti koji su se počeli rabiti u suvremenosti, kako zbog estetskih tako i zbog ideoloških razloga – radi oživljavanja percipiranih vrijednosti i karakteristika razdoblja iz prošlosti koja su ocijenjena kao poželjni modeli za život u suvremenosti. Dok dio povjesničara arhitekture i klasicizam (→ klasicističko graditeljstvo) ubraja u prvu fazu historicizma, za većinu historicizam počinje u trenutku kada se paralelno javlja više neostilova, odnosno kada se istodobno počinju rabiti arhitektonski oblici različitih povijesnih razdoblja. Prema nazivima stilova iz povijesti arhitekture na koje se pozivaju arhitekti XIX. st. historicizam se dijeli na neostilove: neogotiku, neoromaniku, neorenesansu, neobizant, neobarok, neorokoko i sl.
Kao alternativa klasicizmu isprva se javila neogotika, najprije u Engleskoj već u prvoj polovici XVIII. st. Od kraja XVIII. st. i početka XIX. st. neogotika se počela širiti i kontinentalnom Europom, te europskim kolonijama po svijetu. Od 1820-ih kao nova alternativa javio se Rundbogenstil, stil obloga luka, karakterističan po odbacivanju arhitrava kao veze između nosača i uporabi polukružnoga luka. Rundbogenstil je ishodišna točka neoromanike i neorenesanse, a dijelom i neobizantskoga stila. Neobarok i neorokoko su se u arhitekturi pojavili tek u drugoj polovici, a osobito potkraj XIX. st.
Prema bečkoj povjesničarki arhitekture Renati Wagner Rieger historicizam se može podijeliti u tri faze. Prvu fazu čini rani ili romantičarski historicizam karakterističan po naivnoj uporabi motiva iz povijesti arhitekture (što je bila neposredna posljedica nedovoljnoga poznavanja jezika arhitekture povijesnih stilova), učestalom miješanju elemenata raznih stilova, kao i po plošnoj, no bujnoj dekoraciji. Drugu fazu, visoki historicizam, karakterizira težnja za čistoćom i jedinstvenošću stila. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha postaje rijetko, dekoracija je plastičnija, a javlja se i težnja da se građevine iz suvremenosti oslanjaju na najvažnije primjere stilskih epoha iz prošlosti. Razdoblje kasnoga historicizma karakterizira težnja prema izrazito bogatoj i plastičnoj dekoraciji, kako na pročeljima tako i na krovištu te u unutrašnjosti. Miješanje elemenata raznih stilskih epoha ponovno postaje uobičajeno iz težnje arhitekata za većom slobodom.
Odabir stila uglavnom govori o namjeni građevine. Evocirala su se razdoblja iz prošlosti koja su se smatrala prikladnim i poželjnim uzorima za suvremenost. Neogotika i neoromanika, stilovi oslonjeni na arhitekturu srednjovjekovne Europe, najčešće su se rabili u sakralnoj arhitekturi Katoličke crkve i protestantskih crkava, jer je u tom razdoblju zapadno kršćanstvo realiziralo najraskošnije sakralne građevine, a imalo je i ključnu ulogu u društvu. Neorenesansa je bila omiljeni stil novonastale građanske klase koja je oblikovala stambene i javne građevine u tom stilu kako bi naglasila da je to razdoblje rađanja modernoga svijeta, humanizma, suvremenoga tipa obrazovanja, empirijskoga pristupa proučavanju prirode i sl. Neobarok se osobito često rabio pri gradnji kazališnih i opernih zgrada jer se u baroknome razdoblju znatno razvila ta vrsta izvedbene umjetnosti. Neomaurskim stilom židovske su se zajednice koristile pri izgradnji sinagoga kako bi naglasile svoje orijentalno podrijetlo, a vjerojatno i radi referiranja na arhitekturu maurske Španjolske u kojoj je cvala židovska kultura. Na prostorima s većinskim muslimanskim stanovništvom koje su kolonizirale europske sile (Bosna i Hercegovina, sjeverna Afrika), pa i u pojedinim nezavisnim državama s većinskim muslimanskim stanovništvom (Osmansko Carstvo) neomaurski se stil bio rabio pri projektiranju mnogih javnih, sakralnih, a katkad i stambenih objekata, radi (učestalo naivnog) prilagođavanja lokalnim graditeljskim tradicijama. Neobizantski stil najrašireniji je u arhitekturi pravoslavnih crkava, te općenito u arhitekturi zemalja i prostora s mnogobrojnim ili većinskim pravoslavnim stanovništvom. Neoklasicizam, oslonjen na arhitekturu antičke Grčke i Rima, u drugoj polovici XIX. st. javio se u prvom redu pri izgradnji javnih objekata poput parlamenata, radi naglašavanja da početci parlamentarne demokracije leže u Grčkoj, te muzeja kao hramova umjetnosti.
Osim neostilova oslonjenih na povijesne stilove europske arhitekture, u historicizmu se javio i niz regionalnih i nacionalnih neostilova. Zahvaljujući bujanju nacionalizma, gotovo svaki europski narod težio je stvaranju vlastita nacionalnoga stila. Katkad su se kao nacionalni stilovi promicale lokalne inačice europskih arhitektonskih stilova (njemačka neorenesansa, britanska gotika, ruska neobizantska arhitektura i sl.), dok su se u nekim slučajevima nacionalni stilovi oslanjali na vernakularnu tradicijsku arhitekturu, obično ruralnih prostora. Tako je i hrvatski nacionalni stil 1880-ih i 1890-ih bio utemeljen na drvenoj seoskoj arhitekturi Slavonije i Srijema. Slične vernakularne nacionalne stilove pokušalo se stvoriti i u Švicarskoj, Poljskoj, Češkoj i dr. U razdoblju historicizma podizale su se i građevine s motivima iz arhitektonskih tradicija izvaneuropskih prostora, najčešće u težnji da se naglasi kakva egzotična funkcija objekta (građevine u zoološkim vrtovima i engleskim parkovima poprimale su tako oblike kineske, indijske ili japanske arhitekture dok se egipatski stil zbog svoje masivnosti rabio pri izgradnji grobnica, banaka, katkad i muzeja).
Motive iz povijesnih ili tradicijskih arhitektonskih stilova arhitekti historicizma prilagođavali su potrebama društva XIX. stoljeća. Građevine toga razdoblja najčešće su većih dimenzija od njihovih povijesnih uzora zahvaljujući tehničkim inovacijama, industrijskoj proizvodnji željeza, čelika, stakla te suvremenim prometnim sredstvima koja su omogućila bržu dostavu materijala iz gotovo cijeloga svijeta. Novi su se materijali rabili osobito pri izvedbi građevina kod kojih je bilo potrebno osigurati velike raspone – mostova, izložbenih paviljona, kolodvora i sličnih inženjerskih struktura. Tehnologija gradnje, novi izumi te mnogobrojna i jeftina radna snaga ubrzali su realizaciju objekata i omogućili podizanje prvih visokih zgrada (nebodera) i zgrada velikih dimenzija.
Potrebe novoga društva kojim je dominiralo bogato građanstvo, novonastali kapitalistički sloj obogaćen ulaganjima ponajprije u industriju i trgovinu, stvorile su mnoštvo novih građevinskih tipova, a već postojeći tipovi zgrada prilagođavali su se brzorastućim gradovima. Bujanje etničkih nacionalizama potaknulo je razvoj nacionalnih institucija, pa se druga polovica XIX. st. često naziva dobom osnivača (Gründerzeit). Te je nacionalne institucije trebalo udomiti u posebnim javnim zgradama. Među tipovima zgrada koji su se razvijali tijekom XIX. st. su kolodvori, velike javne knjižnice, sveučilišne zgrade, kupališta, kazališta, opere, cirkusi, muzeji, galerije, industrijske zgrade, hoteli, restorani, robne kuće, zgrade društava, zgrade namijenjene fizičkim aktivnostima i dr. Zanimanje za povijest dovelo je i do restauriranja, katkada vrlo sveobuhvatnih, niza spomenika graditeljstva, osobito srednjovjekovnih.
Demografska eksplozija i urbanizacija uvjetovale su potrebu razvoja urbanoga planiranja. Za sva veća europska naselja izgrađeni su regulacijski (urbanistički) planovi, najčešće temeljeni na ortogonalnoj ili radijalnoj osnovi. Glavni uzor predstavljao je Pariz središte kojega se od 1850-ih pod Napoleonom III. i prefektom Seine barunom Georges-Eugèneom Haussmannom velikim dijelom rušilo i pregrađivalo. Otvarali su se široki bulevari obodi kojih su bili izgrađeni sličnim stambeno-poslovnim neorenesansnim građevinama, uređivali su se prostrani parkovi, gradili kanalizacija i vodovod. Kao fokalne točke bulevara gradile su se (ili iskorištavale postojeće) velike javne zgrade (Opera Garnier). Drugi značajan primjer urbanističkoga planiranja u XIX. st. predstavljao je Beč. Rušenjem zidina oko povijesnoga središta stvoren je Ring – široki bulevar nepravilna prstenasta oblika, na kojem su se smjestile monumentalne građevine javnih institucija te raskošne, najčešće najamne, stambeno-poslovne palače bečkoga građanstva. Razvoj grada prema načelu pravilnoga niza gradskih blokova prema kraju XIX. st. naišao je na kritiku zbog monotonosti gradske slike. Urbanisti poput Camilla Sittea predlagali su povratak na nepravilan tok ulica i zatvorene trgove radi intimizacije modernoga grada. Potkraj razdoblja historicizma u velegradovima u kojima je bilo potrebno osigurati brzi transport ljudi i robe gradili su se prvi sustavi podzemnih željeznica (Budimpešta, London, Pariz).
Ključnu ulogu u razvoju grada i arhitekture u XIX. st. imala je industrijalizacija. Industrija se smještala uglavnom na rubove naselja, a uz velike industrijske komplekse podizala su se (uglavnom supstandardna) katkad divlja, katkad planirana radnička naselja. Industrijska proizvodnja građevnoga materijala i namještaja, izumi mnoštva novih vrsta materijala i strojeva pojeftinili su proizvodnju, no istodobno je došlo i do smanjenja kvalitete proizvoda. Kao reakcija na to, te na zamjenjivanje ljudskoga rada radom stroja, u Velikoj Britaniji javio se pokret Arts and Crafts koji je nastojao unaprijediti umjetnički obrt. Sredinom i u drugoj polovici XIX. st. obrtne su se škole osnivale diljem Europe. Kako bi se osigurali adekvatni uzori suvremenim obrtnicima, osnivali su se muzeji za umjetnost i obrt (Victoria and Albert Museum u Londonu, Österreichisches Museum für Kunst und Industrie u Beču, → Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, sv. 2).
Najznačajniji arhitekti historicizma su: Augustus Welby Northmore Pugin u Velikoj Britaniji, Henri Labrouste, Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc i Charles Garnier u Francuskoj, → Friedrich Schmidt, Theophil Hansen, Heinrich von Ferstel, Carl von Hasenauer, Imre Steindl, Alajos Hauszmann, Miklós Ybl u Austro-Ugarskoj, Gottfried Semper u Njemačkom Carstvu, Austro-Ugarskoj i Švicarskoj i dr.
Historicizam u hrvatskoj arhitekturi
Urbanističko planiranje i infrastruktura
U Hrvatskoj se historicizam javio u prvoj polovici XIX. st., ponajprije pojavom neogotike u sakralnoj i stambenoj arhitekturi, i trajao je do I. svj. rata. U tom je razdoblju zbog nagloga demografskog rasta urbanih sredina nastao suvremeni tip urbanističkoga planiranja. Nastavilo se uklanjanje zidina oko gradova koji su se širili prema strogo definiranim građevnim redovima i urbanističkim planovima (regulatornim osnovama). Građevni redovi normirali su širine ulica, visine zgrada, materijale od kojih se zgrade mogu podići, građevne pravce i slično. Urbanističko planiranje je uglavnom bilo zasnovano na pravilnim blokovima. Svi gradovi dobili su više ili manje prostrane zelene površine (parkove), gradila se kanalizacijska i vodovodna infrastruktura. Većinu regulatornih osnova izrađivali su gradski inženjeri, na području Hrvatske i Slavonije obično u suradnji s inženjerima Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade.
Poduzimali su se i veliki zahvati na poboljšanju prometne infrastrukture. Željeznica je u Hrvatsku stigla 1859–60., najprije u Međimurje. Izgradnja željezničkih pruga bila je vezana uz izgradnju niza → mostova, koji su se podizali i na frekventnim cestovnim pravcima. Većina većih mostova, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, sagrađena je od željeza. Konstrukcija tih mostova se uglavnom izrađivala u tvornicama u Beču, Budimpešti i drugim većim industrijskim središtima Habsburške Monarhije. Na obali, u sklopu unapređenja prometne infrastrukture, nastavili su se graditi svjetionici, obično daleko skromnijih dimenzija negoli su bili u prvoj polovici XIX. st., te lučke strukture (Porporela u Dubrovniku). Podizali su se i novi ili dograđivali stari kompleksi komunalnih groblja (Mirogoj u Zagrebu, Kozala u Rijeci, mornaričko groblje u Puli), a na njima obiteljski plemićki i građanski mauzoleji.
Primjeri romantičarskoga historicizma
Rani primjeri romantičarskoga historicizma obilježeni su slobodnim odnosom prema uzorima iz prošlosti i učestalo mješavinom elemenata raznih stilova. Najvažnije primjere ostvarenja iz toga razdoblja predstavljaju zahvati izvedeni na zagrebačkoj katedrali od 1830-ih do 1850-ih, za biskupa Aleksandra Alagovića (novi kor za orgulje) i (nad)biskupa Jurja Haulika (uređenje svetišta, postavljanje novih orgulja i lustera) te restauracije burgova koje je kupio Laval Nugent (Trsat, Dubovac, Bosiljevo). Tijekom prve polovice XIX. st. širila se moda engleskih pejzažnih parkova u Hrvatskoj, koji su se ukrašavali raznim paviljonima romantičarskih oblika. Najvažniji je Maksimir u kojem je tijekom 1840-ih J. Haulik podigao niz romantičarskih paviljona (Švicarska kuća i dr.).
Jače širenje romantičnoga historicizma u Hrvatskoj slijedilo je tek nakon revolucije 1848–49., dijelom i na poticaj iz Beča, zahvaljujući centraliziranoj neoapsolutističkoj upravi u Habsburškoj Monarhiji. Tijekom 1850-ih započela je izgradnja Pule kao glavne ratne luke u Monarhiji, zahvaljujući čemu su u njoj realizirane neke od najmonumentalnijih historicističkih građevina u Hrvatskoj. Budući da je vojska omogućila opstanak države i dinastije tijekom revolucije, iznimno mnogo sredstava ulagalo se u izgradnju vojne infrastrukture, kako na području Vojne krajine, koja je bila pod potpunom kontrolom Ministarstva rata iz Beča, tako i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije, kao i u Dalmaciji i Istri.
U svim sjedištima pukovnija u Vojnoj krajini podignut je niz reprezentativnih javnih zgrada, no kao ključno središte razvijao se Bjelovar zahvaljujući lokalnom zapovjedniku Ignacu (Vatroslavu) Čiviću i njegovu inženjeru → Franji Kleinu, podrijetlom Bečaninu, prvaku romantičarske arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Najvažnija realizirana Kleinova građevina iz toga razdoblja je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama (1855–62). Od 1851. Klein je djelovao u Zagrebu koji je u tom razdoblju postao glavnim središtem zbivanja u arhitekturi Hrvatske. Ondje je tijekom 1860-ih realizirao gradnju pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1863–66), sinagoge (1866–67; srušena 1942) te prvoga modernog hotela – K caru austrijanskom (1865–66, srušen 1913). U Zagrebu je prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Zettla 1856–59. podignuta najmonumentalnija zgrada romantizma u Hrvatskoj, opća bolnica, odnosno tvornica duhana (danas rektorat Sveučilišta u Zagrebu). U neogotičkome stilu izveden je niz novih župnih crkava, primjerice u Voloderu (1863), Bukevju (1870) i Veleševcu (1871). Mnoge hrvatske plemićke obitelji u istome su stilu obnavljale svoje dvorce, kako pokazuju primjeri zahvata u Novim dvorima u Zaprešiću, Svetoj Heleni, Maruševcu, Pribislavcu, te posebice Trakošćanu. Kao srednjovjekovna utvrda Trakošćan se spominje u izvorima od XIV. st., a bio je temeljito nadograđivan u XVI. i XVII. st. Restauriran je 1853–56., u doba Jurja VI. Draškovića i njegove supruge Sofije rođene Baillet-Latour, prema projektima nepoznatoga arhitekta, vjerojatno iz Graza u Štajerskoj. Preoblikovan je dodavanjem neogotičke dekoracije na pročelja, promjenom oblika prozora te postavljenjem novih kruništa na vrhu gotovo svih krila. I unutrašnjost je potpuno transformirana i opremljena novim namještajem, sačuvanim do danas.
U Dalmaciji je glavno središte zbivanja u arhitekturi ranoga historicizma bio Split zahvaljujući tamošnjem gradonačelniku Anti Bajamontiju koji je za svojega mandata 1860–80. uredio zapadnu obalu, dao podići niz sakralnih građevina te Prokurative koje se smatraju jednom od najreprezentativnijih urbanističkih cjelina hrvatskoga historicizma. Podignute su na spoju stare splitske gradske jezgre i predgrađa prema projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Battiste Medune. Nakon podizanja kazališta na sjevernoj strani, slijedila je 1863–67. gradnja zapadnoga krila. U Prokurative je Bajamonti namjeravao smjestiti gimnaziju, realku, općinski ured, trgovinsku komoru, baždarski ured, stan Općinske straže, skladišta kasina, čitaonicu, kavanu, hotel, gostionicu, 17 stanova i 28 trgovačkih lokala sa skladištima. Teškoće uzrokovane općom ekonomskom krizom u Monarhiji od 1873. te neodgovorno i nedovoljno sustavno upravljanje dioničkom imovinom doveli su do zaustavljanja projekta koji je bio nastavljen tek uoči I. svj. rata podizanjem jugoistočnoga ugla 1909–11., dok je sjeveroistočni ugao bio izgrađen tek 1927–28.
Značajni arhitekt romantizma u Dalmaciji bio je Emil Vecchietti, rođenjem Splićanin, školovan u Padovi, koji je projektirao novu zgradu općinske palače s kazalištem i kavanom (1865) te pravoslavnu crkvu u Dubrovniku (1877), kao i mnoge druge sakralne i javne građevine poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1893). Istaknuti predstavnici romantizma u Dalmaciji bili su i arhitekti Josip Slade i Doimo Marcocchia. Egzotičan primjer romantizma predstavlja adaptacija nekadašnjega benediktinskog samostana na Lokrumu u rezidenciju nadvojvode Ferdinanda Maximiliana Habsburškog. Radove koji su se izvodili 1859–67. projektirao je niz arhitekata (Franz Xaver Segenschmidt, Franz i Julius Hoffmann i dr.), no nikada nisu dovršeni zbog Maximilianove pogibije u Meksiku. U razdoblju romantizma na području Hrvatske sagrađen je niz kazališnih zgrada (Osijek, Šibenik, Dubrovnik, Split, Zadar) koje upućuju na nagli razvoj komunalne svijesti.
Utjecaj političkoga ustrojstva na hrvatsku arhitekturu
Politička zbivanja tijekom 1860-ih, osobito Austro-ugarska (1867) i Hrvatsko-ugarska (1868) nagodba, snažno su utjecala na hrvatsku arhitekturu. Teritorij današnje Hrvatske bio je nagodbama podijeljen na više pokrajina; Trojedna Kraljevina – Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (područje Hrvatske i Slavonije) postala je poluautonomna jedinica u ugarskome dijelu Monarhije, dok su Dalmacija i Istra postale dijelom austrijske polovice. Pod neposrednom kontrolom Budimpešte nalazili su se pak Rijeka, Međimurje i današnji hrvatski dio Baranje, dok je Beč kontrolirao područje Vojne krajine do njezina ukidanja 1881.
Ključna središta historicizma u Hrvatskoj bili su politički glavni gradovi pokrajina Trojedne kraljevine – Zagreb, Dalmacije – Zadar, potom Pula kao glavno središte Austro-ugarske ratne mornarice, Rijeka, glavna izvozna luka za ugarski dio Monarhije, Opatija kao najvažnije austrougarsko morsko lječilište te Osijek kao važno industrijsko i kulturno središte Slavonije.
Političko je ustrojstvo osobito utjecalo na javnu arhitekturu. U svim pokrajinama realiziran je velik broj novih javnih građevina (škole, sudnice, bolnice, vojarne, zgrade lokalnih organa vlasti i sl.). Odabir njihovih projektanta bio je učestalo uvjetovan političkim okvirom. Kako je u Trojednoj kraljevini Zemaljska vlada u Zagrebu imala potpunu slobodu u odabiru arhitekata koji će projektirati građevine za institucije pod svojom nadležnošću (sakralne, školske, sudske i bolničke građevine, građevine zemaljskih organa vlasti), većina se takvih projekata povjeravala domaćim projektantima Matiji Antolcu, → Hermanu Bolléu, → Janku Holjcu, → Martinu Pilaru, → Josipu Vancašu, → Stjepanu Podhorskom i dr. Zgrade institucija koje su bile pod kontrolom Budimpešte povjeravale su se gotovo isključivo mađarskim arhitektima (željeznički kolodvori u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Osijeku, zgrada uprave željeznica u Zagrebu, sve podignute prema projektima arhitekta Ferenca Pfaffa 1890–1903; zgrada Ministarstva financija u Zagrebu, podignuta 1901–02. prema projektu Lajosa Zobela).
U područjima podređenima vlastima u Budimpešti javne su građevine također redovito projektirali mađarski arhitekti, osobito u Rijeci (Samu Pecz, A. Hauszmann, Vilmos Freund, Ferenc Czigler). U Vojnoj krajini projektirali su bečki arhitekti. Osobito je reprezentativan primjer zgrada Preparandije u Petrinji arhitekta Wilhelma Doderera (1869–70). Primjetna je i velika prisutnost bečkih arhitekata na prostorima Istre i Dalmacije.
Bez obzira na to o kojoj se teritorijalnoj jedinici radilo, na projektima velikih i tehničkih složenih javnih zgrada angažirali su se učestalo arhitekti iz Beča te iz Njemačkoga Carstva. Palaču JAZU-a (danas HAZU) u Zagrebu projektirao je 1877–80. arhitekt Friedrich Schmidt, a niz kazališta arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer iz glasovitog biroa → Fellner i Helmer specijaliziranoga za projektiranje kazališta. Ističu se realizacije u Varaždinu (samostalni Helmerov rad, 1870–73), Rijeci (1883–85) i Zagrebu (1894–95). Fellneru i Helmeru bio je povjeren i projekt za Umjetnički paviljon u Zagrebu (1896–98., izvorno izveden prema projektu budimpeštanskoga biroa Korb i Giergl na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896), kao i Palazzo Modello u Rijeci (1883–85). Arhitektonskom birou Ludwig i Hülssner iz Leipziga, specijalistima u izgradnji školskih zgrada, bili su povjereni projekti srednjoškolskog kompleksa na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu (1894–95), gimnazije na Sušaku (1894–96), zgrada pučkih škola u Karlovcu i Novoj Gradiški (1894–96), kao i tipski projekti za bolničke zgrade.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Razvoj kapitalističkoga gospodarstva potaknuo je podizanje niza poslovnih zgrada, poput banaka (palača Prve hrvatske štedionice u Radićevoj ulici u Zagrebu Janka Josipa Grahora, 1880–82), dok su razvoj potrošačke kulture i viši higijenski standardi doveli do podizanja novih gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Najkvalitetnije i najmodernije ostvarenje predstavlja gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci Isidora Vauchniga (1880). Gradile su se i prve robne kuće, a potkraj XIX. st. i trgovački pasaži (tzv. Oktogon unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba Josipa Vancaša, s elementima neorenesanse, neobaroka i secesije, 1899–1900).
Grad Pula tijekom XIX. st. doživio je potpunu transformaciju – od ribarskoga gradića pretvorio se u drugi po veličini grad na habsburškome dijelu jadranske obale. Ta je transformacija u prvome redu bila rezultat seljenja središta Austro-ugarske ratne mornarice u Pulu sredinom XIX. st. Nova mornarička Pula razvijala se jugozapadno od postojećega grada u četvrtima Monte Zaro i San Policarpo. Najprije su bile izgrađene Mornarička vojarna (1851–56) i Vojna bolnica (1861), atraktivni primjeri Rundbogenstila i neogotike. Izgradnja Arsenala započela je 1856. Svojevrsno središte društvenoga života visokih časnika bio je neorenesansni Mornarički kasino podignut 1870–72. prema projektu arhitekta Friedricha Adama iz Münchena. Kako bi se dobila još reprezentativnija građevina, 1910–13. stari kasino bio je porušen i sagrađena je nova raskošna građevina prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna. U najraskošnije građevine koje je podigla mornarica ubraja se i mornarička crkva Gospe od Mora izvedena 1890–98. prema projektu Friedricha Schmidta, Victora Luntza i Natalea Tommasija. Izgrađene su i mnoge škole te druge javne, tvorničke i stambene zgrade, uglavnom prema projektima bečkih i drugih srednjoeuropskih arhitekata.
Foto: Duško Marušić / CROPIX
Iso Kršnjavi i hrvatski historicizam
Od sredine 1870-ih pa do I. svj. rata ključnu ulogu u širenju historicizma u Hrvatskoj imao je prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi, koji je potaknuo osnivanje Društva umjetnosti, Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, sv. 2), Muzeja za umjetnost i obrt, te realizaciju cijeloga niza arhitektonskih projekata, osobito u doba dok je bio na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Kršnjavi je imao ključnu ulogu i u stvaranju hrvatskoga narodnog stila u arhitekturi, temeljenog na tradicijskog drvenoj arhitekturi slavonskoga i srijemskog sela, u kojem su bili podizani hrvatski izložbeni paviljoni, kapele i vile.
Turistička arhitektura
Kraj XIX. st. i početak XX. st. doba je intenzivnog razvoja turizma u Hrvatskoj. U svim su se gradovima kao i lječilišnim mjestima u kontinentalnoj i priobalnoj Hrvatskoj podizale hotelske zgrade, kao i zgrade kupališta. Zahvaljujući Društvu južnih željeznica koje je željezničkom linijom povezalo Opatiju s ostatkom Monarhije, to se mjesto zajedno s Voloskim, Ikom, Ičićima i Lovranom od početka 1880. do pred I. svj. rat razvilo u turističku prijestolnicu Austro-Ugarske na Jadranu. Prve hotele u Opatiji izgradilo je Društvo južnih željeznica prema projektu svojega glavnog arhitekta Franza Wilhelma: hotel Kvarner (1884) i hotel Kronprinzessin Stephanie (1884–85). Izgradnju hotela pratilo je podizanje raznovrsnih objekata za potrebe turista: kupališta, kioska, tržnica, čitaonica, akvarija, vidikovaca, parkova i šetališta. Među arhitektima opatijskih hotela neka su od ključnih imena srednjoeuropske arhitekture toga doba. Lječilište za državne činovnike podignuto je 1896–97. prema projektu Maxa Fabianija. Među najproduktivnije projektante Opatije s kraja XIX. st. i početka XX. st. ubraja se Carl Seidl. Osobito monumentalna hotelska arhitektura osim u Opatiji i okolnim mjestima gradila se i u Crikvenici (hotel K nadvojvodi Josipu Josefa S. Höflera, 1897), na Brijunima, te u unutrašnjosti u Lipiku, Daruvaru i drugim toplicama. Također su se gradili i uređivali katkada i reprezentativni kavanski prostori (kavana Central u Zadru, D. Marcocchia, 1891; kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom u Opatiji, Alfred Wildhack, 1909).
Javna arhitektura
Zahvaljujući bujanju društvenoga života, u većim su se gradovima započele graditi zgrade raznih udruženja, primjerice zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda i sportskoga društva Hrvatski sokol i pjevačkoga društva Kolo u Zagrebu. Podizale su se i zgrade trgovačkih i obrtničkih komora (Zagreb, Osijek), političkih stranaka (Starčevićev dom u Zagrebu), novinarskih kuća (zgrada Obzora u Zagrebu) i sl. U stilskom smislu javna arhitektura u svim dijelovima Hrvatske s kraja XIX. st. i početka XX. st. srodna je javnoj arhitekturi u ostalim pokrajinama Monarhije. Većina javnih građevina izvedena je u neorenesansnom stilu, a pred kraj stoljeća javljao se učestalo i neobarok.
Jedna od najmonumentalnijih i najraskošnije opremljenih javnih građevina podignutih u Hrvatskoj potkraj XIX. st. je Guvernerova palača u Rijeci. Izgrađena je 1893–97. prema projektu A. Hauszmanna, jednog od najplodnijih mađarskih arhitekata kasnoga XIX. st., autora pregradnje kraljevske palače na Budimu. Počeo ju je graditi guverner grof Lajos Batthyány, a završio njegov nasljednik Laszlo Szapary. Na izgradnji i opremanju palače s Hauszmannom je surađivao arhitekt Ferencz Jablonszky. Raskošnošću i eksterijera i interijera u hrvatskoj arhitekturi historicizma ima malo primjera poput ove neorenesanse dvokatnice kamenom prekrivenih pročelja. Bila je u prvome redu namijenjena privatnom životu riječkih guvernera, no služila je i za javna događanja.
Zagrebačka Zelena potkova
Urbanistički razvoj Zagreba u drugoj polovici XIX. st., u razdoblju kada se razvijao i kao politička prijestolnica Trojedne Kraljevine, obilježen je formiranjem Donjega grada, središnji dio kojega čini Zelena potkova, niz od sedam parkova/trgova koji okružuju donjogradske blokove. Ideja o realizaciji počela se formirati 1882., a u cjelini je bila uobličena Regulatornom osnovom iz 1887. Autori su bili gradski inženjeri Rupert Melkus i Adolf Hudovski, s kojima su vjerojatno surađivali i → Milan Lenuci te vladin inženjer Juraj Augustin. Pod utjecajem urbanističkoga rješenja bečkoga Ringa, na praznom neizgrađenom prostoru tim je planom bilo predviđeno podizanje niza soliternih, slobodnostojećih javnih zgrada u središtima trgova i parkova, dok bi na rubovima bile smještene dijelom stambene, a dijelom javne građevine. U javnim zgradama trebale su biti udomljene ključne nacionalne institucije: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti s Arheološkim odjelom Narodnoga muzeja i Strossmayerovom galerijom slika, Matica hrvatska, Umjetnički paviljon, Sveučilište u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Muzej za umjetnost i obrt, Trgovački i obrtnički muzej, Hrvatsko narodno kazalište, te društva Kolo i Sokol. Većinu su zgrada, međutim, sagradili privatni investitori, bogato građanstvo. Ni javnim ni privatnim zgradama podignutim na obodima trgova i parkova Zelene potkove nije bio zadan stil u kojem su oblikovana pročelja te one stoga predstavljaju izniman primjer srednjoeuropskoga odnosa prema oblikovanju grada u XIX. st. i početkom XX. st. – svaki je vlasnik, već s obzirom na svoje preferencije, podrijetlo i interese, odabirao, u dosluhu s arhitektom kojega je angažirao, rješenje pročelja. Zelena potkova najvrednija je realizirana urbanistička cjelina u Hrvatskoj iz druge polovice XIX. st.
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX
Sakralna arhitektura
U polju sakralne arhitekture, najmonumentalnija je realizacija hrvatskoga historicizma đakovačka katedrala koju je 1866–82. dao podići biskup Josip Juraj Strossmayer prema projektima bečkih arhitekata Karla Rösnera i Friedricha Schmidta radi podizanja standarda u hrvatskoj arhitekturi. Podignuta je kao trobrodna neoromanička dvotoranjska bazilika tlocrta latinskoga križa. Riječ je o jedinstvenom Gesamtkunstwerku historicizma širega europskog značaja. U unutrašnjosti su je freskama oslikali rimski slikari njemačkoga podrijetla Alexander Maximillian Seitz, Ludovico Seitz i Achille Ansiglioni, dok je skulpture većim dijelom izradio hrvatski kipar Vatroslav Donegani. Iznimno reprezentativna liturgijska oprema te radovi od metala izvedeni su prema projektima Friedricha Schmidta u bečkim poduzećima Brix & Anders te Dziedzinski & Hanusch. Stolarske radove izveli su domaći majstori Ivan Tordinac i Dragutin Turković, osim orgulja koje je izradio Bečanin Ignaz Karger. Od novopodignutih sakralnih zdanja na području Hrvatske i Slavonije ističu se još djela Hermana Bolléa (evangelička crkva u Zagrebu, 1881–84; katoličke crkve u Granešini, 1885–86. i Erdeviku, 1889–90; pravoslavna kapela na Mirogoju u Zagrebu, 1891–93), Vinka Rauschera (župna crkva u Slatini, 1911–13) i Josipa Vancaša (župne crkve u Krapini, 1899–1903. i Desiniću, 1900–02), a u Dalmaciji → Ćirila Metoda Ivekovića (župne crkve u Prološcu kraj Imotskog, 1897–1901; Smokvici na Korčuli, 1899–1920; Arbanasima kraj Zadra, 1906–08). Neogotička župna crkva u Osijeku djelo je Franza Langenberga iz Bonna (1894–1900), neobaroknu isusovačku crkvu Srca Isusova u Zagrebu projektirao je J. Holjac (1901–03), a prostranu neogotičku kapucinsku crkvu u Rijeci Giovanni Maria Curet i Kornelije Budinić (1904–23; 1924–29).
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Širenjem židovske zajednice u tom razdoblju bio je realiziran velik broj sinagoga, od kojih su osobito monumentalne bile kasnohistoricističke sinagoge u Vukovaru (bečki arhitekt Ludwig Schöne, 1889) i Rijeci (budimpeštanski arhitekt Lipot Baumhorn u suradnji s lokalnim arhitektom Carlom Conighijem, 1902–03).
Zaštita spomenika
Tijekom 1850-ih u Hrvatskoj je započelo utemeljenje institucija zaduženih za zaštitu spomenika. Središnje povjerenstvo za zaštitu i proučavanje spomenika graditeljstva (K.k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale) imenovalo je konzervatora u svakoj od provincija koje su u sastavu današnje Hrvatske. Osobito je bio aktivan konzervator za Hrvatsku i Slavoniju bio povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski.
Biskup Strossmayer potaknuo je i najvažnije historicističke restauratorske zahvate u sjevernoj Hrvatskoj, primjerice na crkvi sv. Marka (1876–82) i katedrali (1879–1902) u Zagrebu, koje su izvedene prema principima regotizacije i jedinstvenosti i čistoće stila, prema projektima Friedricha Schmidta, a poslije ih je modificirao H. Bollé. Izgled katedrale pri restauraciji bio je potpuno promijenjen; sagrađena su dva visoka tornja na pročelju, dodan je niz fijala, tornjića, zabata i druge arhitektonske dekoracije na bočnim pročeljima, a iz unutrašnjosti je izbačen gotovo sav barokni namještaj te zamijenjen novim, neogotičkim. Bollé je poslije prema sličnim načelima restaurirao mnogobrojne sakralne građevine diljem Hrvatske (Križevci, Pakrac, Marija Bistrica, Ruma). U pokrajinama u austrijskom dijelu Monarhije, Dalmaciji i Istri nastavilo je nakon Nagodbe 1867. djelovati Središnje povjerenstvo koje je provodilo restauraciju i kontroliralo zahvate na cijelom nizu ponajprije antičkih, ranokršćanskih i srednjovjekovnih građevina (Augustov hram u Puli, Eufrazijeva bazilika u Poreču, crkva sv. Krševana i katedrala u Zadru, zvonik crkve sv. Marka u Hvaru, Dioklecijanova bazilika u Splitu, katedrala u Trogiru). Najkontroverzniji zahvat izveden je na zvoniku splitske katedrale koji je velikim dijelom iznova izgrađen potkraj XIX. st. i početkom XX. st. S druge strane, zvonik katedrale u Zadru, izveden 1890–94. prema projektu engleskog arhitekta T. G. Jacksona predstavlja primjer uspješne historicističke dogradnje povijesne strukture. Na području Hrvatske i Slavonije sustavnija briga za zaštitu spomenika započela je tek pred I. svj. rat osnivanjem, na poticaj nadvojvode Franje Ferdinanda, Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika 1910. godine.
Foto: Ivan Standl
Mirogoj
Zagrebačko groblje Mirogoj ubraja se u najmonumentalnije primjere europskih grobljanskih kompleksa XIX. st. U onodobnoj srednjoeuropskoj arhitekturi veličinom i arhitektonskim rješenjem nije bilo primjera poput mirogojskih arkada s paviljonima pokrivenim kupolama, sagrađenih uz zapadnu i dijelom sjevernu granicu groblja. Arhitektonski okvir groblja izveden je prema Bolléovu projektu, dok je projekt za hortikulturno uređenje groblja izradio Rupert Melkus koji je bio i autor projekta za mrtvačnicu u sklopu groblja. Arkade, paviljoni i središnja katolička kapela Krista Kralja podignuti su u razdoblju od 1879. do kraja 1930-ih u neorenesansnom stilu, pod utjecajem talijanskih i njemačkih grobljanskih kompleksa XIX. st.
Foto: Vladimir Horvat
Stambena i stambeno-poslovna arhitektura
Na projektiranju stambenih i stambeno-poslovnih građevina, najčešće oblikovanih u neorenesansnom, a potkraj stoljeća i u neobaroknome stilu, u cijelom razdoblju visokoga i kasnog historicizma na svim prostorima Hrvatske uglavnom su se angažirali domaći arhitekti. Značajni projektanti u polju stambene arhitekture bili su među ostalima → Kuno Waidmann, Ferdinand Kondrat, te arhitektonski biroi → Hönigsberg i Deutsch i Pilar, Mally i Bauda (M. Pilar) u Zagrebu, Giacommo Zammatio u Rijeci, Alois Flambach i Wilhelm Carl Hofbauer u Osijeku. Povremeno se bečkim arhitektima povjeravala i izgradnja privatnih palača radi dobivanja prestižnoga projekta (palača Vranyczany na Strossmayerovu trgu u Zagrebu, Otto von Hofer, 1881–83; pregradnja palače Pongratz u Visokoj ulici u Zagrebu, Fellner i Helmer, 1902). Mađarske je pak arhitekte angažiralo slavonsko plemstvo zbog političkih i rodbinskih veza s Ugarskom (pregradnja Pejačevićeva dvorca u Našicama, Ferenc Storn iz Soprona, 1865; dvorac Pejačević u Podgoraču, A. Hauszmann, 1873; dvorac Majláth u Donjem Miholjcu, Istvan Möller, 1905–14).
Na rubovima svih naselja nastajale su četvrti vila, zvane cottage četvrti, a u većim gradovima gradile su se višestambene zgrade socijalnoga stanovanja za siromašnije slojeve stanovništva. U Hrvatskoj u XIX. st. nije bilo izgrađeno ni jedno veće industrijsko naselje (company town) kao u industrijaliziranijim europskim sredinama, no realizirani su skromniji primjeri takvih naselja (Duga Resa, Belišće, Đurđenovac).
Industrijska arhitektura
Iako područje današnje Hrvatske u XIX. st. nije obilježio visok stupanj industrijalizacije, ipak su realizirani pojedini monumentalni industrijski objekti, osobito u većim gradovima. Podizali su se paromlinovi (Osijek, Zagreb), razne tvornice (kože, tekstila, duhana), velika skladišta u lučkim gradovima (Rijeka, Pula). Najveći industrijski kompleks Hrvatske iz XIX. st. je Arsenal Austro-ugarske ratne mornarice u Puli. Radi podizanja standarda ruralnih prostora u Dalmaciji, austro-ugarske su vlasti potkraj XIX. st. u nizu mjesta podigle zgrade Režije duhana, arhitektonski iznimno atraktivnih rješenja (Metković, Imotski, Trogir, Sinj i dr.)
I. Maroević: Graditeljska obitelj Grahor. Zagreb, 1968.
Đ. Cvitanović: Arhitektura monumentalnog historicizma u urbanizmu Zagreba. Život umjetnosti, (1978) 26–27, str. 127–160.
L. Dobronić: Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova. Zagreb, 1983.
O. Maruševski: Iso Kršnjavi kao graditelj. Zagreb, 1986.
O. Maruševski: Maksimir – spomenik kulture. U: Maksimir. Zagreb, 1991., str. 1–67.
S. Knežević: Zagrebačka Zelena potkova. Zagreb, 1996.
M. Obad Šćitaroci, B. Bojanić Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka. Zagreb, 1998.
Z. Karač: Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj u doba historicizma. Zagreb, 2000.
Historicizam u Hrvatskoj, I–II (katalog izložbe). Zagreb, 2000.
Arhitektura historicizma u Rijeci 1845. – 1900. Arhitektura i urbanizam (katalog izložbe). Rijeka, 2001.
D. Radović Mahečić: Preobrazba Opatije 1882. – 1897. – počeci turističke arhitekture. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2002) 26, str. 132–148.
A. Krizmanić: Prostorni razvitak austrijske Pule. U: Pula. Tri tisućljeća mita i stvarnosti. Pula, 2005., str. 113–192.
J. Marković: Pula – K. u K. slika grada. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2006) 30, str. 215–228.
D. Kečkemet: Ante Bajamonti i Split. Split, 2007.
D. Damjanović: Đakovačka katedrala. Zagreb, 2009.
M. Stagličić: Graditeljstvo Zadra od klasicizma do secesije. Zagreb, 2013.
B. Valušek: Arhitekt Carl Seidl. Opus na opatijskoj rivijeri. Zagreb, 2019.
D. Damjanović: Mađarsko-hrvatske veze na području arhitekture u XIX. stoljeću. U: Ars et Virtus. Hrvatska–Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine (katalog izložbe). Zagreb–Budimpešta, 2020., str. 234–257.
J. Lozzi Barković: Rijeka i Budimpešta, dotoci i utjecaji na području kulture i umjetnosti. U: Ars et virtus. Hrvatska–Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine (katalog izložbe). Zagreb–Budimpešta, 2020., str. 258–277.
