Silađin, Branko (Slovenske Konjice, 29. VIII. 1936), arhitekt, zapažen projektima obiteljskih kuća i rekonstrukcija gradskih prostora.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je u Njemačkoj. Od 1969. djeluje u Zagrebu, od 1970. kao samostalni umjetnik, a od 1992. u projektnom birou Odak – Silađin. Zapažen je po projektima obnove i rekonstrukcije gradskih prostora u kojima uspijeva ostvariti sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja (Jelačićev trg, 1981–87., s → Mihajlom Kranjcom i → Berislavom Šerbetićem; Lapidarij Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1985), javnih zgrada (rekonstrukcija bloka Teslina–Gajeva u Zagrebu za Omladinski kulturni centar i Zagrebačko kazalište mladih, 1975–87; rekonstrukcija i dogradnja osnovne škole Grad u Dubrovniku, 1987; zgrada policijske uprave u Krapini, 1995) te višestambenih zgrada (Petrinjska 31 u Zagrebu, 1995). Među novijim su intervencijama u zagrebačkim prostorima i Europski trg (2013) te pješački most iznad Miramarske ceste (2015). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom forme i tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuće Vrvilo u Lignju kraj Lovrana, 1976; Brkić u Zagrebu i Lazić u Ičićima, 1978; Lazić – Raše na Prekrižju u Zagrebu, 1982; Zrno u Ičićima, 1984; Gospodnetić u Richmondu, SAD, 1988; Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Autor je više projekata paviljona za svjetske izložbe, među kojima i Hrvatskoga paviljona u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Izradio je više spomen-obilježja (spomenik poginulim policajcima u Zagrebu, 1993; Znamen 900 godina grada Zagreba, 1995; Park domovinske zahvalnosti i spomenik palim borcima i braniteljima Samobora i Svete Nedelje, 2001), bavi se uređenjem interijera (Mala kavana u Zagrebu, 1988), industrijskim dizajnom (dieselska i električna lokomotiva za tvornicu Đuro Đaković, 1963).







U mnogim se studijama bavi problemima uređenja zagrebačkoga Donjega grada (studija pješačke zone Praška–Gajeva–Bogovićeva–Preradovićev trg, 1970; rekonstrukcija »Zelene potkove«, 1980., s M. Kranjcom i B. Šerbetićem; studija prostora sinagoge u Praškoj, 1989). Samostalno je izlagao u Veneciji (1981), Zagrebu i Ljubljani (1991). Bio je urednik časopisa Čovjek i prostor (1984–87) i Arhitektura (1989–91) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1988–94). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (godišnja 1998., za životno djelo 2018), »Viktor Kovačić« (1984., 2001), »Bernardo Bernardi« (1989., 1999), Borbe (1987), više nagrada Zagrebačkoga salona i dr.