Špirić, Emil (Vodice, 8. VII. 1939), arhitekt, zapažen po projektima javnih zgrada.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2001. disertacijom Istraživanje parametara u otvorenom polju diskursa o arhitekturi (mentor M. Čanković). Bio je inženjer na gradilištima građevinskoga poduzeća Tehnika u Zagrebu (1963–70). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je zaposlen od 1971. u zvanju asistenta, od 1987. predavača, a od 2003. redovitoga profesora; umirovljen je 2009. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za zdravstvo i sport i dr. Od 1972. bio je autor ili koautor (s I. Jurasom, → N. Šegvićem, → A. Vulinom, V. Pedišićem i dr.) visokoocijenjenih natječajnih radova i projekata. Među realizacijama ističu se Spomenik žrtvama fašizma u Vodicama (1983), dogradnja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (1985., s I. Jurasom), Dom boraca i omladine u Šibeniku (danas Krešimirov dom; 1985., s I. Jurasom), rekonstrukcija i dogradnja Osnovne škole Tituš Brezovački u Španskom (2006., s V. Pedišićem) te zgrada škole i vrtića u sklopu odgojno-obrazovnog kompleksa na Kajzerici (2013., s V. Pedišićem, E. V. Farrerom i J. J. Núñez Andrade ) u Zagrebu. Piše kritičke i stručne tekstove, eseje i studije. Bio je glavni urednik časopisa Arhitektura (1996–98) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1997–99). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (1986., 2014) i »Viktor Kovačić« (2006).





